Mrkšić je priznao da nisu očekivali napad s Dinare
te da su krajinske vlasti u Kninu 4. i 5. kolovoza '95. pozivale na evakuaciju
Početkom ljeta 2009. obrana Ante Gotovine pozvala je kao svjedoka obrane Milu Mrkšića, generala JNA i bivšeg zapovjednika Srpske vojske Krajine. Javnosti dosta čudnu namjeru obrane objašnjavao je odvjetnik Luka Mišetić. Kazao je da im je Mrkšić važan jer zna sve o evakuaciji civila i da će obrana pokazati da su civili bježali zbog naređene im evakuacije, a ne zbog granatiranja. Mrkšić je prethodno bio osuđen na 20 godina zatvora u procesu zbog masakra na Ovčari. Nije želio svjedočiti, prvo je obavijestio sud da ima zdravstvenih tegoba, no sud mu je poručio da, odbije li svjedočiti, biti će optužen zbog nepoštovanja suda. Nije imao izbora.Tako se u haaškoj sudnici zbio presedan – ratni protivnik, zapovjednik pobunjeničkih srpskih snaga počeo je svjedočiti u korist obrane zapovjednika protivničkih, hrvatskih snaga! Počelo je nervozno, Mrkšić je na prva pitanja odgovarao brzo, bez koncentracije, a Mišetić ga je više puta upozoravao da ne izbjegava odgovore. Za to vrijeme, tek nekoliko metara dalje, slijeva, Mrkšića je pozorno promatrao Gotovina, kao vojnik vojnika. I onda se Mrkšić počeo polako otvarati. Krenula je priča. Mrkšića su, a da to nije želio, postavili za zapovjednika vojske RSK u svibnju 1995. Opisao je kako ga je u Karađorđevu pritisnuo Slobodan Milošević.
Miloševićeve instrukcije
– Kod Miloševića sam bio dva sata... Bit onoga što mi je rekao je da se pitanje više ne može rješavati vojno nego politički zato što je operacija Bljesak pokazala da su hrvatske snage narasle – počeo je govoriti Mrkšić. Objašnjavao je politički dio priče. Milošević mu je naredio da "radi na povratku povjerenja i autoriteta SVK kod naroda, da bi se onemogućile priče o ujedinjenju RSK i RS, što je nemoguće i mazanje je očiju." Tada je Mišetić tražio da se pusti snimka prisluškivanog razgovora između Miloševića i načelnika generalštaba VJ Momčila Perišića, iz svibnja 1995., u kojem Milošević kaže da je "Martić potpuno poludio" jer se "dogovorio s Radovanom Karadžićem da se ujedine." Mrkšić je posvjedočio da su njegove snage tada sudjelovale u operaciji Pauk kao podrška autonomiji Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini te da su na tom terenu djelovali i pripadnici SDB Srbije (Milorad Ulemeka Legija). O tome se razgovaralo na sastancima kod Miloševića, na kojima su bili načelnik SDB-a Jovica Stanišić, general Perišić, Ratko Mladić i Mrkšić. Rekao je i da se on zalagao da snage RSK i RS, umjesto u Bihaćkom džepu, budu angažirane u okolini Livna kako bi se spriječio prodor Hrvatske vojske na Dinaru i izolaciju Knina. Mišetić je tada citirao dio Mrkšićeva izvještaja o padu krajine, u kojem je kao jedan od uzroka naveo to što je "vojska RSK bila stalno gurana u borbu za zapadnu Bosnu." Kako je svjedočenje odmicalo, Mrkšić se otvarao.
– Kad je "Oluja" počela, Milan Martić tražio je da svim snagama granatiramo Zagreb, ali ja sam to odbio jer sam to smatrao činom odmazde i kukavičluka – nastavio je. Potvrdio je, nakon snimki od 4. i 5. kolovoza na kojima su krajinske vlasti putem medija pozivale na evakuaciju civila, da su prvobitni planovi bili da se civili premjeste u Srb, a ne da odu u BiH i Srbiju. Naznačio je da je znao kako od podrške VJ tijekom Oluje "neće biti ništa." Rekao je da je početkom kolovoza 1995. očekivao napad Hrvatske vojske, "pošto su trupe generala Gotovine, zauzimanjem Bosanskog Grahova, izbile na Dinaru i imale Knin kao na tanjuru." I onda je, vrlo upečatljivio dodao: "Krajem lipnja 1995., iz RSK je počela bježati elita i tatini sinovi, s parama i mercedesima... Imali su s čim i kud, već izgrađene kuće i firme... Odlazili su zato što su znali da će Hrvati napasti, a da se RSK ne može obraniti." Kazao je da je, kako bi se spriječio bijeg "predložio 30. srpnja 1995. da se uspostave ad hoc vojni sudovi koji bi imali mogućnost izricanja smrtne kazne."
Zašto je Mrkšiću bilo teško svjedočiti, postalo je vidljivo kada je iskreno izjavio:
– Ja sam ostao krivac do današnjeg dana. Poslije Oluje nisam se smio vratiti u Srbiju. Kad sam prešao Drinu, poslali su me u penziju s 47 godina. Morao sam raditi na pijaci da bih preživio – kazao je u sudnici Mrkšić.
– Očekivao sam da će hrvatske snage napasti iz sjevernog sektora, iz smjera Dvora na Uni, Plaškog, Slunja, iz svih tih smjerova smo očekivali napad, osim iz smjera odakle su nas napale snage generala Gotovine – rekao je drugog dana svog nevoljkog svjedočenja. Na pitanje Mišetića je li točno da je s Dinare očekivao tek napad "demonstrativnog karaktera", Mrkšić je priznao da je prodor snaga "gospodina Gotovine za mene bilo stopostotno iznenađenje."
Mrkšić je potvrdio da je na početku operacije Oluja "prvi udar izvršen na glavni štab." On se izmaknuo jer je to i očekivao, "to je prvi zadatak svakog vojnika da se gađa glavni štab," kaže. Prije Oluje su izdana i naređenja za premještanje dokumentacije ili njezino spaljivanje. Kada je akcija počela, brinulo ga je što su se snage hrvatske Specijalne policije (general Mladen Markač) brzo uspjele spustiti do Gračaca, tako da mu je bilo najvažnije pokušati spriječiti spajanje snaga Markača i Gotovine preko Otrića koji je bio Srbima važan zbog povlačenja naroda.
Otkud ta preciznost
– Nismo bili sigurni da će se HV ponašati korektno prema stanovništvu, veliki je bio strah zbog zapadne Slavonije, a narod je bio uplašen moći koju je pokazala Hrvatska – rekao je.
Mrkšić je, govoreći o prvom udaru HV po glavnom štabu vojske RSK i sjevernoj kasarni rekao: "I mene interesira kao generala otkud ta preciznost da se pogodi mali cilj u gradu." Kaže da je u granatiranju poginuo jedan vojnik i uništena sva vozila. Na pitanje Gorana Mikuličića, branitelja Markača, potvrdio je da je nakon povlačenja glavnina snaga, na terenu ostalo još mnogo grupica vojnika:
– Neki su se tek nakon dvadesetak dana od početka napada uspjeli probiti u BiH.
To je potvrdilo tezu obrane Markača da su njegovi specijalci morali poduzimati operacije "čišćenja" terena. Svjedok je potvrdio da su se tijekom povlačenja u kolonama izmiješali vojnici i civili.
U protuispitivanju tužiteljstva, Mrkšić je ponovio da su artiljerijski udari HV-a bili vrlo precizni ("Ako je to radio Gotovina, svaka mu čast"), no da su rakete iz VBR-a padale "svuda po gradu." No, potvrdio je da je želio braniti Knin i da je njegovo zapovjedništvo u Kninu ostalo do 4. kolovoza kasno u noć. Nakon što mu je Mišetić predočio vojnu kartu, Mrkšić se složio da su i križanja komunikacija u Gračacu bila legitimni vojni cilj koji je gađao HV. Budući da je dan prije tužitelj prikazivao kako je cilj HV-a bio protjerivanje Srba, Mišetić je, citirajući stare vojne stratege, tražio mišljenje je li ostavljanje koridora u vojnoj operaciji u skladu sa željom provođenja etničkog čišćenja ili u svrhu efikasnije, brže vojne pobjede sa što manje žrtava na objema stranama? Mrkšić je, bez razmišljanja odgovorio:
– Svi mi znamo da protivnika nikada ne treba dovoditi u bezizlaznu situaciju jer je onda on spreman skupo prodati svoju kožu, a što drastično povećava broj žrtava na obje strane.
Mrkšić je bio zadovoljan što je "otvorio dušu."
– Zahvaljujem Luki Mišetiću, advokatu gospodina Gotovine što je bio uporan da me dovede ovdje... Ja sam se nakon 15 godina rasteretio – rekao je na kraju svog višednevnog svjedočenja. Mile Mrkšić prebačen je lani u zatvor u Portugal, u kojem će biti dok mu ne isteknu dvije trećine kazne od 20 godina.
