Postavljac teme je izabrao par primera koje ce neko sutra osuditi zato sto imaju vise, a da niko nece uzeti u obzir da su nesto zrtvovali za to.
Ja uopste nisam shvatila da se ovde radi prvenstveno o zaradi, vec vise o nekoj vrsti posvecenosti poslu, koja brise sve ostalo sto cini ljudski zivot. Prilicno sam sigurna da kod ovih ljudi zarada nije na prvom mestu, jer oni novca imaju dovoljno za udoban zivot, pa makar nista vise ne radili do kraja zivota. Da je u pitanju samo zelja da se zaradi sto vise novca, u jednom trenutku bi sigurno shvatili da od tog novca nemaju nista, kad nemaju kad da ga trose, pa bi valjda i podvukli crtu. Medjutim, oni nastavljaju da rade, sto znaci da nije novac u pitanju, bar ne samo novac.
Takodjer ne sumnjam da se ti ljudi osecaju ostvareno, zadovoljno, i da su za sebe napravili najbolji moguci izbor. Ono sto je meni problematicno je nametanje njihovog izbora kao najboljeg moguceg i za ostale ljude, i stvaranje utiska da postoje samo dve krajnosti - raditi tako isto kao oni, bez obzira na rezultat, ili biti otpisan kao nezainteresovan, nedovoljno angazovan, los radnik.
Evo jednog zanimljivog zvucnog zapisa -
https://w.soundcloud.com/player/?url=https%3A//api.soundcloud.com/tracks/158720628&auto_play=false&hide_related=false&show_comments=true&show_user=true&show_reposts=false&visual=true
- gde jedan ocigledno sasvim prosecan momak pokusava da pogine za svoju firmu, gubeci svaki kriterijum o tome sta je normalno ponasanje, a sta je suludo preterivanje. On naime pokusava da spreci klijenta da raskine ugovor s internet provajderom za kojeg radi. Zasto se ovako ponasa, verovatno ne zna ni sam. Rekli mu da je tako dobro, i da zbog neceg mora da bude najbolji, prevazidje samog sebe, sta li. Ali tesko mi je da zamislim da taj ikad moze da se normalno opusti, iako radi sasvim obican posao, za sasvim obicnu platu.