To što ti doživljavaš naporan rad kao "ceđenje poslednjeg atoma snage" više govori o tebi (kojoj je rad mučenje a ne zadovoljstvo odnosno neophodnost života) nego o poslovima u kojima se traži veliki napor i odricanja.
Nemoj suditi po sebi.
Meni je sasvim normalno da lekari naporno rade.
Zato zdravstveni radnici u Urgentnoj odnosno Hitnoj imaju beneficirani radni staž. Svaka greška se registruje i sankcioniše tako da nije tvoje da biraš šta ti se više sviđa.
Pošto nisi poslodavac, niti ćeš to biti sa takvim manjkom radnih navika i organizacionih sposobnosti, besmisleno je i govoriti o tome šta bi ti da si u toj poziciji.
A da ti malo prestanes da tripujes da znas ista o meni, jer to sto radis vec ne izgleda bas zdravo.
Sad kad su mi deca odrasla, niko ne bi bio srecniji od mene da imam posao koji volim, i da ga radim sve budno vreme, osim par nedelja godisnje, cisto radi zdravlja.
Radi se samo o tome da nisu svi poslovi isti, i ne moze se svaki raditi po 20 casova. Posebno vazi za one koji u svojim rukama drze tudje zivote. Dakle, soferi, piloti, vatrogasci..., i naravno lekari. Bas me briga hoce li se oni osecati umorno i stresirano, koliko ce zaraditi, i hoce li im zene kuci gundjati. Necu da mene ili nekog meni bliskog ubiju zato sto su umorni, i ne znaju vise sta rade.
Dakle, neki se poslovi mogu raditi po 20 sati, ali ne mogu svi. to uopste ne ovisi o onome ko radi, vec o poslu samom.