Ne slažem se sa celokupnom opservacijom. Analiziracu je deo po deo.
Prvo ne postoje sveži primeri širenja ISIS-a u Libiji i podsaharskoj Africi, ali to je manje bitno. Problem efikasne borbe protiv ISIL-a i sunitskog ekstremizma ne leži u nejedinstvu velikih sila i nepostojanju strategije za uništavanjem ISIL-a. da li bi se problem režio kada bi ISIL ostao bez teritorije? Naravno da ne bi, ISIL bi tada bio još opasniji. ISIL ima dve bitne faze u svom razvoju, prvu gde je postajao kao andergraund organizacija, i druga kad su formirali veliku i ozbiljnu državu na teritoriji Iraka i Sirije, a kasnije i u Libiji, u drugim delovima sveta oni i dalje deluju kao undergraund organizacija. Oduzimanjem teritorije ISIL bi se samo vratio u prvu fazu i nastavio i dalje da deluje. Njegova moć reorganizacije je impozantna. Rešenje problema postoji u onome što je i uzrok nastanka sunitskog ekstremizma. To je sistemska diskriminacija sunita koja je prisutna u Iraku i Siriji, ali i u drugim zemljama. Diskriminacija je toliko izražena da je izazvala ovako brutalnu reakciju na nju. Posle, po meni sasvim opravdane, SAD intervencije u Iraku i rusenja Sadamovog režima koji je po svojoj prirodi bio sekularan, ali je ipak favorizovao manjinsko sunitsko stanovništvo i bio brutalan prema siitima i Kurdima, došlo je do pobednicke pravde. Decenijama ugnjetavani Kurdi i siiti su prigrabili sve poluge vlasti i za sunite vise nije bilo mesta. Suoceni sa diskriminacijom suniti su se konstantno radikalizovali dižući pobunu za pobunom. Poslednji izraz ocaja sunitskog stanovnistva je ISIL. Ova pobuna je bila najradikalnija do sada i dala je najvece rezultate. Skoro celokupna sunitska teritorija se u jednom momentu nasla u rukama ISIL-a. Naravno da vecina stanovništva nije toliko ekstremna, ali je poražavajuce to da u izboru izmedju siitske vlasti i ISIL-a oni biraju ISIL kao manje zlo. ISIL se u Iraku može uništiti, ali to ne znači da će se situacija smiriti, sledeća pobuna će biti još veća, još masovnija i što je najgore još extremnija. Slična situacija je i u Siriji, gde manjinski alavatski režim diskriminiše većinske sunite. Plodno tlo za pobunu i jačanje extremizma? Naravno. Osamdesetih smo imali u krvi uguđenu pobunu sunita, sledeća pobuna je naravno mnogo brutalnija i mnogo extremnija. U Libiji ISIL čine diskriminisani pripadnici Gadafijevog plemena (baza ISIL-a je njegov rodni Sirt). U LIbiji podrška ISIL-u nije velika i smatra se da pod oružjem ima samo 3-5 hiljada ljudi tako da medju libijskim frakcijama ne predstavlja neku silu, ali ostale frakcije nemaju intres da zauzimaju oblast gde će ih dočekati neprijateljsko stanovništvo. ISIL je iz Derne, na istoku zemlje isteran bez većih problema. I u Iraku i u Libiji vojni vrh ISIL-a cine uglavnom niži oficiri sadamove i gadafijeve vojske i to nimalo nije slučajno. Potrebno je za rešenje problema dovesti do toga da lokalnom stanovništvu ISIL ne bude draži od svih ostalih, e tada će ISIL početi da opada. Kada suniti postanu ravnopravni u Iraku i Siriji onda ni ISIL neće predstavljati nikakvu značajnu snagu i nečeviše biti problem. Moje mišljenje je da je to u kolonijalnim granicama Iraka i Sirije nemoguće i da je neminovno da se te dve države raspadnu, ali o tome nekom drugom prilikom. Neophodno je da se popravi položaj sunita ako neko uopšte hoce da razmišlja o rešenju problema, bombe, kopnene operacije, okupacija, nece rešiti problem samo ce dovesti do njegove eskalacije.
Kurdi su u ekspanziji evo vec godinu dana i nemože se govoriti o stabilizaciji fronta. Ne postoji nikakva mogucnost da Kurdi počnu da gube teritorije. Problem Turaka sa Kurdima banalizujes. Turska nema problem sa irackim Kurdima,Barzani je slobodno se može reći turski saveznik. Problem Turske leži u sirijskim kordima čije vodstvo ne želi da se odrekne veza sa PKK koja deluje u Turskoj. Turci uglavnom ne napadaju kurdske ciljeve u Siriji, već u Iraku i to isključivo ciljeve koji su povezani sa PKK, i za to se slobodno može reći da imaju Barzanijev blagoslov. Najveci problem Turske je želja Kurda za spajanje kantona Afrin i kantona Kobane čime bi se spojile sve kurdske teritorije. Problem je u tome što taj prostor ne naseljavaju Kurdi već Turkmeni. E sad nastaje ključna stvar. Ti Turkmeni uopšte nisu Turkmeni, već Turci kojima je usled diskriminacije bilo zabranjeno da se izjašnjavaju ka Turci i smišljen je novi naziv za njih. Kurdi iako najpozitivnija strana u ovom sukobu, su do sada mnogoputa pokazali i svoju negativnu stranu. Česta su etnička čišćenja na teritorijama koje oni zauzmu a nisu većinski kurdske. Turci će jako teško dozvoliti spajanje kurdskih kantona, ubedjen sam da će to pokušati da spreče ako bude trebalo čak i vojnom intervencijom. Ubedjen sam da prilikom te vojne intervencije oni ne bi dirali tri postojeća kurdska kantona. Amerikanci šalju vojnu pomoć Kurdima veoma dugo. Priključili su im i odredjene arapske snage koje bi uz kurdsku pomoč trebali da zauzmu Raku, zbog toga su došli i američki instruktori, i to je dobra stvar. Samo suniti mogu poraziti ISIL i Ameri tu igraju veoma pametnu igru. Turci sigurno neće reagovati na tom pravcu.
ISIL je na putu poraza što se tiče njegove snage kao organizovane države, kurdsko zauzimanje Sindžara u Iraku i Kurdska ofanziva u Hasaki u Siriji je početak njihovog kraja. Ali ISIL to neće uništiti, samo će promeniti oblik delovanja i nastaviti dalje. On se može poraziti samo od onih koji su ga i stvorili. ISIL će nestati onog momenta kada mu suniti budu okrenuli ledja, svaka druga strategija je uzaludna.
A sad(e) da se zahvalim na iscrpnom odgovoru na moj komentar, zaista nisam očekivao ovakvu elaboraciju (manje-više) stavova koje sam i sam izneo. Pa da krenemo redom...
Mogu da prihvatim da se ne slažeš s mojom opservacijom, ali bilo bi poželjno da ako nešto osporiš, daš i svoje viđenje. Ovako, mogu samo da konstatujem da moj stav o neefikasnoj borbi protiv ISIS zbog antagonizma velikih igrača i dalje stoji neokrnjen. To da li će se ISIS transformisati ako ostane bez teritorije, verovatno hoće, što sam i sam napisao. Samim tim ne stoji ni tvoj stav da nema nikakvog širenja u Libiji, negde moraju otići ako budu isterani iz Sirije, ta neće valjda u Izrael?
Stav da je "ISIL poslednji izraz očaja sunitskog stanovništva" je u najmanju ruku upitan, kako zbog činjenice da je u haosu građanskog rata i miliona izbeglica koje je proizveo, vrlo teško utvrditi da li je očaj izazvan ISIS-om ili u njemu suniti vide spas. Ovo je na granici opasne relativizacije, kao što je relativizacija stav da je "ISIL formirao veliku i ozbiljnu državu na teritoriji Iraka i Sirije". Mislim, o kakvoj "državi" pričamo? Ja bejah ubeđen da je ISIS teroristička organizacija, a ne država.
Što se tiče lošeg položaja sunitskog stanovništva, pročitaj ponovo moju opservaciju i videćeš da ima jedan deo o participiranju sunita u vlasti, kao neizostavni deo rešenja sirijskog problema. Međutim, popravljanje položaja može obezbediti samo politički proces, a ne kojekakve Al-Nusre i ostali Alovi, naročito ne preko bombi, tenkova i artiljerije. Opet mi nije jasno u čemu se to što si napisao (osim što si detaljnije elaborirao stanje na terenu) suštinski razlikuje od mog stava?
Što se tiče Kurda, takođe mislim da su najpozitivnija strana u celoj priči. Nekonzistentan je tvoj stav da Turcima "ne smetaju" Kurdi u Iraku (koje pak bombarduju), ali im smetaju sirijski Kurdi, kao i oni u Turskoj, povezani s PKK. Koji procenat Kurda zapravo nije smetnja Turskoj, 2,3, 5?
Tvoja "ubeđenost" da Turci neće dirati tri postojeća kurdska kantona je na nivou moje jeze kada čujem da je Al-Nusra opozicija.
Kada sam rekao da se front stabilizovao, mislio sam stabilizovao se bez opasnosti od gubljenja kurdskih teritorija, ne za ekspanziju (i to je stabilizacija, zar ne?).
Rusija nikada nije intezivirala napade na ISIL, pa ni posle ruženja putniškog aviona. Samo 6 % ruskih napada je usmereno na ISIL, a i oni su se desili da bi se zaustavile dve ofanzive koje je iSIL pokušao da pokrene na SAA. Bili su aktivni i prilikom deblokade Keires baze i to je to što se ruskih napada na ISIL tiče, sve ostalo je u domenu statističke greške. Rusima je u intresu da na terenu ostanu tri strane Asad, Kurdi i ISIL, gde će Asad biti primoran da napravi dogovor sa Kurdima. U takvoj situaciji bi ceo svet naprosto morao da podrži Asada protiv ISIL-a. Iskreno mislim da će Rusi teško uspeti u tome.
Francuska intervencija ako je budu koordinirali sa Rusima siguirno neće dati rezultate, iz razloga koje sam spomenu u pasusu iznad. Ona još nije praktično ni počela pa je ne mogu ni komentarisati.
I da se klupko razmrsi i odmota, nista se nece uraditi u borbi sa ISIL-om isključivo vojnim putem, neophodno je i političko rešenje koje če zadovoljiti i sunite.
S ovim se manje-više slažem, osim što ruske interese ne shvatam u ovako uskom kontekstu isključivo podrške Asadu.
Ovo je gomila paušalnih ocena koje predstavljaju tvoju ličnu empatiju prema odredjenoj grupi. O Al Nusra frontu se da diskutovati, ali argumentima jer ni moj kao ni tvoj lični osećaj prema njima nije bitan. Ko se na koga ježi je njegov lični problem i ne može biti politički stav. I ja se na mnoge ježim ali to je samo moj problem. Tako da bez komentara.
Apsolutno, s obzirom da vladaš faktografijom, molim te da prodiskutuješ malo o tome, rado ću pročitati.
Ovaj deo ni ne shvatam najbolje. Vecina tih organizacija ni nedeluje u Siriji. Situacija u Libiji nije takva kavom je opisuješ. Najprostije moguće rečeno u Libiji imač dve vlade, jedna islamistička, a ne džihadistička, što je ogromna razlika sa sedištem u Tripoliju, jedna sekularna sa sedištem u Torbuku. Imamo ISIL i imamo Tuarege. Svi oni manje više ratuju medjusobno, ali taj sukob je izuzetno niskog inteziteta. Alžir je miran i to je valjda dobro. Talibani su pojačali svoje delovanje u Avganistanu, ali oni su i dosada bili otvoreni za pregovore i ukoliko bi vlasti htele sa njima da dele kolač dogovor je moguć, ali teško će to ići. Talibani su u otvorenom sukobu sa ISIL-om i ratuju sa njihovim pristalicama u Avganistanu više nego vladine trupe.
Ogromna razlika između džihadističke i islamističke vlade? U čemu suštinski se ogledaju te razlike? Dve vlade u Libiji sasvim lepo ilustruju situaciju u kojoj se nalazi ta država, a ako bismo malo napregnuli vijuge i odmakli od trenutnog stanja, možemo predviteti šta? Pokoravanje nepriznate vlade priznatoj ili eskalaciju sukoba s uključivanjem još ponekih islamista protiv džihadista?
Hajmo ipak malo izvlačiti zaključke iz napisanoga, a ne pisati tek da bi se nešto napisalo...
Ovo je vrlo, vrlo neozbiljno.
Blagodarim.
E sa ovim delom se već apsolutno slažem!
Dakle, ipak nije neslaganje u celosti.
Ovo ne da nije najbrži izlaz iz sirijskog rata, ovoje put u to da on traje večno. Uspostavljanjem asadove vlasti na teritorije cele zemlje dovelo bi samo do još veće radikalizacije ne samo sunita već pre svega i Kurda, ali i ostalih zajednica u Siriji. Niko u takvoj situaciji ne može uticati na bilo koga da se strasti smire, ni Rusija, ni zapadni saveznici. Uostalom takvo stanje smo već i imali pa je izbio ovakav rat. Imali smo čak i pobunu, koja je završena uspostavljanjem vlasti režima na celoj teritoriji zemlje i do čega je to dovelo? Do nove još gore pobune, naravno.
Ovde bih ipak preformulisao svoj stav o uspostavljanju Asadove vlasti na celoj teritoriji Sirije, kao uslov za početak političkog procesa. To bi zaista dovelo do rasplamsavanja sukoba. Kada sam to napisao, zapravo sam imao na umu celovitost sirijske teritorije pred početak političkog procesa. Najbolje bi bilo da tu celovitost garantuje "međunarodna zajednica", a na terenu mirovne trupe. Naravno da će Sirija u priznatim granicama teško opstati, ali bar da politički proces počne.
Asad se neće povući iz Damaska ni iz obalnih područja, to je valjda jasno. Da li je rešenje "preoravanje" Damaska? To bi bio poslednji klin u sirijski kovčeg. Upravo nepostojanje izlaza za režim (kao i za alavitsku populaciju) čini Asada možda najopasnijim/najluđim igračem u ovom sukobu, naročito otkako ima rusku podršku.
Ukoliko glavni igrači odluče da je očuvanje celovitosti Sirije nemoguće, moramo računati na nastanak nekoliko manjih država. Priobalni alavitski deo zajedno s uzanim pograničnim pojasom prema Libanu, plus Damask. Kurdske teritorije, u postojećem stanju, dakle rascepkane. Al Nusru u Idlibu i još nekim gradovima, ako proteraju ISIS, najverovatnije i u tom delu. I to bi bilo rešenje sukoba?
Sve u svemu, terorizam islamističkih grupa neće nestati eventualnim završetkom rata, kao što ni trenutni odnosi među tim grupama nisu "uklesani u kamen" i podložni su promenama i pretumbavanjima. Bliski istok je to, varnica je dovoljna da zapali velike teritorije i uključi gotovo sve države u sukob. Mirnoća Izraela i Alžira je svakako pozitivna stvar, ali for how long? Neko predviđanje?