Interesnatno je ta potreba coveka da o sebi misli kao o savrsenom bicu i da se u svakoj zivotnoj situaciji takvim predstavlja, iako nije savrsen niti ce to ikad biti, osim na FB profilu dakako. Otuda i ta najstrasnija fobija koja provejava kroz ovu temu, "to je dokaz tvoje nemoci". Pa naravno da je klepanje deteta dokaz nemoci, ali je sasvim jasno da ce vas dete pre ili kasnije dovosti do situacije da se osecate nemocno. Ko misli da nece, neka se strpi, mada ovisi i o karakteru deteta.
Trebe biti u stanju stojicki podneti taj cosak u koji nas je dete sabilo, odbrojati do 101, pa hladne glave reagovati.
Poenta je ne kriviti sebe zbog svoje nesavrsenost odnosno nemoci vec taj trenutak kad se desi, kasnije nadoknaditi ljubavlju, izivinjenjem i razgovorom. Pre svega razgovorom o situaciji koja je dovela do klepanja.
:+1
Primer sa dvo/trogodisnjacima i stekerom je vec otrcan i uglavnom nema potrebe za klepanjem po pitanju tih stvari.
Nije otrcan, tu upravo najvise brznih roditelja pokazuje svoju pravu posednicku karakteristiku. Jasno detetu kaze, nemam ja vremena za tebe, bilo mi je lepo kad sam te pravio, sad ces da dobijes, posto ja nemam vremena sa tobom da se bakcem. "Treba sa decom raditi!" Onaj koji nije spreman da 100% budnog detetovog vremena provede sa njime, bolje da ni nema decu.
Tu je dovoljno, namestiti ozibljan izraz lica, odmahivati glavom i govoriti "ne", uz naravno preventivno sprecavanje opasnih situacija i preusmeravanje detetovog interesovanja na drugu stranu.
Kao sto rekoh 100% svog vremena i biti spreman da ucis dete svakog momenta.
Glavni problem nastaje kasnije kada dete krene da ispituje granice roditeljske tolerancije po pitanju isterivanja nekih nedopustivih zahteva. Dete ce ici do granice na kojoj se susrece sa kaznom koja je prilagodjena njegovom karakteru.
Kad dodje taj momenat, onda su vec izgradjeni neki mehanizmi koje dete/covek zna. Prema njima je moguce usmeravati ponasanje mladog coveka i nagradama postizati pozitivan efekt.
Nazalost neka deca pomeraju tu granicu sve dok se ne suoce sa fizickom kaznom.
Sa ovim se totalno ne slazem. Ti mladi ljudi o kojima govoris, upravo traze paznju, a vremenom su naucili da je jedini momenat kada dobijaju tu paznju, onda kada dobijaju negativnu represiju. Zasto je to taku, pa upravo zbog toga sto je roditelju bilo lakse da nalupa dete kad je guralo viljusku u steker, nego da objasni posledice.
Najefikasniji nacin da uticete na dete je da se s njm igrate. Da se spustite
podignete
na njegov nivo da mu budete ortak. Tada je ono spremno i raspolozeno da vas poslusa sta god od njega da trazite. Medjutim problem je sto dete zeli neogranicenu igru a roditelj tesko da to moze da priusti.
Bitno je da dete zna da ga roditelj voli, da to oseca i da svom roditelju vidi zastitu i najiskrenijeg prijatelja. Od klepanja ne treba praviti dramu ako se dese. Naprotiv iz tih situacija se izvlaci pouka i moze da posluzi kao dobar oslonac u daljem procesu vaspitavanja. Znaci, obratiti se detetu sa "i ja i ti smo onomad pogresili, ali molim te nemoj sad da zaostravas da ne bi dosli u situaciju da napravimo opet istu gresku".
Da te jos ispravim, oko onoga da budes ortak detetu, iako razumem sta si hteo da kazes. Ne trebamo mi da im budemo drugari, imaju oni mnogo svojih drugara. Najvaznije je da se postigne da se dete ne plasi da kaze roditelju stvari koje se desavaju i da potrazi savet. Naravno da dete ne mora da uradi po savetu roditelja, ali mora da cuje to misljenje.
Da li zbog software-a, ili suncevih pega, nekako mi u zadnje vreme promicu interesantni postovi.
Sorry I'm late.