Posted 08 September 2007 - 17:08
@ den røde bussen
Ne brini, proci ce te. Mislim, taj osjecaj srece i zadovoljstva. S tim sto ce zadovoljstvo vjerojatno trajati nesto duze. (Srecu i Zadovoljstvo ne smatram sinonimima zato jer je sreca u doslovnom smislu bar po meni, tvoj iznenadni i na prvi pogled «nicim izazvan» dozivljaj kojeg bih prije svrstala u euforiju, a sto mi je blize pojmu «sreca».) Uskoro ces poceti primjecivati stvari koje ti se ne svidjaju, nisu ti po mjeri, ukusu. Mozda kolege, ili nesto u sistemu, nebitno. Lako je moguce da ces na kraju biti prilicno razocaran, sve ovisi o tome do koje mjere sad idealiziras.
Inace mi je logicno sto si zadovoljan i sretan. Zadovoljstvo je raditi posao koji volis, za to biti adekvatno placen i slobodan da u materijalnom, pa i duhovnom smislu, svoj zivot kreiras po zelji. Mnogi ljudi nemaju tu privilegiju, pa opet ponekad dozive taj trenutak srece iako su u principu nezadovoljni, premalo placeni, usamljeni. Mozda je taj osjecaj ispunjenosti i srece zapravo cista kemijska reakcija u organizmu - sad lupam, ali je cinjenica da se ne dogadja samo zadovoljnim ljudima. Bojim se da nisam dovoljno jasna, anyway, nadam se da shvacas o cemu pricam. Otprilike prica sa mega zvijezdama koje su zadovoljne s postignucem, ali istovremeno iz nekog razloga ne uspijevaju biti sretne. Sreca je trenutak, uvijek je na dohvat ruke, a stalno izmice – mozda zapravo neki vrlo bitan evolucijski poriv (i zelja) koja nas tjera vise i dalje. (osim kad se ne pretvori u destrukciju tipa droge i sl.) Onaj tko nema nista, zeli bar malo i misli da bi bio sretan. Onaj tko ima malo vise, zeli imati ono sto imaju oni koji imaju vise od njega, a onaj koji ima najvise, zeli samo biti sretan. Usudjujem se reci da na svijetu ne postoji konstantno sretan covjek. Kad bismo stalno bili u tom stanju, vise ne bismo bili sretni, to bi nam postala rutina. Inace rutina sama po sebi nije toliko losa, mnogi ljudi vole nametnutu/svoju, a velika je mudrost nametnutu rutinu posvojiti i s njom biti zadovoljan, jer to znaci sigurnost, a sigurnost je jako bitna. Bar donekle, svima, nagonski – zato smo budni danju, a spavamo nocu. Rutina je i dom, krevet, jutarnja kava, dorucak, listanje novina, setnja, poznata lica, nasmijani prodavac, bar jedno poznato lice – to nam je potrebno i kad to nemamo, trudimo se steci. Mnogi ljudi upravo zbog rutine/sigurnosti koja je jako losa, ali poznata, odbacuju izazove i rizike koji bi mogli donijeti vise, bolje, lakse. Boje se izgubiti to sto imaju. A strah je mocan. Ali sve je ok dok postoji mogucnost izbora. Najgore sto se ljudskom bicu moze dogoditi je silno zeljeti promjenu, a nemati mogucnost izbora. S druge strane, drasticno nam se snize kriteriji kad se tesko razbolimo i ostanemo vezani uz krevet. Onda najednom postanemo svjesni koliko smo bili «sretni» i dali bismo sve na svijetu samo da dobijemo natrag svoju rutinu koliko god losa bila, uz svecano obecanje da cemo ubuduce biti zadovoljni onim sto imamo.
I jos, ne slazem se u potpunosti da srecu ne mozemo sami krojiti. Srecu, bar u spomenutom kontekstu ne, ali zadovoljstvo da. To su one otrcane fraze u koje nitko ne vjeruje, ali rade po sistemu placebo efekta; ako si dovoljno uporan da uvjeris mozak da ces za tri minute popiti kavu iako ces u kipucu vodu staviti vocni caj, razbudit ces se – ovo je znanstveno dokazano.
I jos nesto sto je po meni bitno - ljudi skromni duhom i inteligencijom (kao i oni najmudriji, a zato jer su naucili od ovih prvih) u smislu da ne traze previse, jer ne ocekuju previse i ne opterecuju se previse onim sto je bilo jucer i sto ce biti sutra, zapravo jesu najsretniji ljudi na svijetu. I zato je onaj bosonogi malac bio sretan sto pada snijeg.
Inace, a mrzi me sad da kopam, imam negdje intervju u arhivi, ali je tonski zapis, pa bi mi ionako trebalo vremena da ga prevedem i napisem, (a uostalom tu je betty), ali nedavno je u Splitu u organizaciji MEDILS-a, (Radman) gostovao americki psiholog koji je istaknuo enormne brojke slucajeva depresije koja je u stalnom i zabrinjavajucem porastu. Spominjem ovo jer je netko spomenuo depresiju, a nisam sigurna koliko ona i ima li direktne veze sa srecom. Nekako mi se intuitivno cini da najvise ima veze s nemogucnoscu izbora, tj. odustajanjem. Oni izgube nadu, a to je daleko gore nego nikad ne iskusiti srecu.
A onda je poceo da veje sneg... A njegove oci - PREradosne. 
Nosic pritisnut uz staklo, i ne skida pogled sa pahuljica. Ne mogu da garantujem da mu je bilo prijatno, ali nije delovalo nesrecno. (Sto ne znaci da ne zasluzuju bolje, sto ne znaci da mogu sve da istrpe, sto ne znaci da su sanjari koji nemaju veze sa stvarnoscu... 
to je bilo samo dete. 
