Posted 24 April 2005 - 12:28
Hteli mi to ili ne, razlike u polovima postoje.
Govorim o fizičkim i psihičkim predispozicijama.
Da li postoji ijedna žena borbeni pilot, a?
Naravno da ne, jer je DOKAZANO da žene (osim malenog izuzetka) posle dva lupinga nemaju pojma gde su u prostoru i da im je povratak centra za ravnotežu drastično sporiji nego kod muškaraca.
Kako je moguce da među stotinu najboljih kuvara na svetu nema nijedne žene, a kuvanje je kao ženski posao. Upravo zato, svaka pametna i sposobna žena želi da pobegne od kuhinje koju su joj muškarci nametnuli kao obavezu.
Muškarci kao bebisiterke mnogo bolje izlaze na kraj s decom jer žene imaju deo u mozgu koji drugačije reaguje na dečji plač i mnogo teže mogu da ga podnesu.
Dakle, razlike evidentno postoje.
Postoje razlike i u pisanju i pristupu, govorim o socijalnim predispozicijama i očekivanjima okoline. Devojčice su nežne, ćitaju i pišu poeziju, sklone su pisanoj reči i to stvara preduslov da se mnogo više žena lati pisanja nego što bi objektivno trebalo. Dečak koji sa deset godina piše je čudovište i ne nailazi na odobravanje okoline tako da je čest ishod da taj poriv ne bude na vreme iskazan ili da se zanemari.
A ako se ne počne na vreme, često je prekasno. Znate svakako da za određene sportove postoje donji pragovi početka da bi se postigli vrhunski rezultati. To je moja teza, da se u dobu puberteta favorizuje žensko pisanje a minimalizuje muško i možda čini ključna greška u razvoju potencijalnih pisaca.
Uvek možemo naći izuzetke za svaku tezu, ali ja ovde pokušavam da govorim o najčešćim ishodima koji, pravilom velikih brojeva, na kraju i daju najočekivanije ishode. Koliko je potencijalno genijalnih muzičara ispušteno jer su prekasno krenuli ili nisu krenuli u tu avanturu, a na drugoj strani koliko je mediokriteta koji su upornošću postigli objektivno mnogo više nego što vrede; recimo, primer Stefana Milenkovića, našeg čuda od deteta, znate li šta je trenutna istina oko njega: sjajno svira i lepo zarađuje od toga na trećerazrednim mestima po svetu, ali se pokazalo da nema taenat za vrhunske domete, da ne može biti ni blizu jednog Najdžela Kenedija i da je, zapravo, uludo utrošio život na nešto što mu uopšte ne leži i u čemu ne može da dosegne genijalnost kojoj su njegovi roditelji težili. Praktično svako dete u koje se uloži toliki napor i novac mora postići taj prosečni muzicirajući rezultat koji je on postigao.
Književnost nije tako drastičan primer jer se ne kreće toliko rano i ne mora se uložiti toliko vremena i novca, ali neki prag ipak postoji. O tome ja pokušavam da pričam ovde sa ljudima koje ova tema iritira na bilo koji način.