Na pitanje da li je Lost in Translation dosadan, pravi odgovor je - You should have seen Virgin Suicides.
Sofijin prvenac je over-the-top flat; lepo producirano, solidno režirano ništa, prazno platno u masivnom baroknom ramu koje po ukusu što ostavlja za sobom najviše podseća na kratke priče iz Zoetrope magazina - nema radnje, nema dinamike, tek elegična post mortem analiza (o)sećanja (npr. Ana Menendez - In Cuba I was a German Shepherd). Dok na papiru može da bude efektno (a radi se uglavnom o
kratkim pričama) , Coppola Jr. ne uspeva da prenese ugođaj na platno. Jer je film sa svojih 1:36 trajanja predugačak, predosadan, preprazan.
u tom kontekstu, Lost in Translation je dobar. Posmatrajuci ga mimo projekta Zoetrope, naprosto kao film, dosadan je. To sto je sa 1:42 manje dosadan od Virgin Suicides je možda velik uspeh za Sofiju, ali meni nije pomoglo.
Što se tiče Murrayeve glume, pada mi na pamet njegova uloga u The Royal Tenenbaums, zatim Jack Nicholson u About Schmidt te Philip Seymour Hoffman u Owning Mahowny i Love Lisa. Ne vidim gde je posebno dostignuće - to što se nije nasmejao ceo film (wow man, Murray je ozbiljan, ovo mora da je nešto bitno!)?
BTW, od ovih filmova The Royal Tenebaums has Coppola written all over it, About Schmidt je toliko naporan da nisam uspeo da dočekam kraj, Love Lisa - jedna reč - mučan. Owning Mahowny je jedini za koji mogu da kažem da je dobar - težak, ružan, dugačak, ali ne dosadan.
Onima koji su gledali/hteli da gledaju ovaj film zbog Japana ili "nečeg drugačijeg", preporučujem Pillow Book Petera Greenawaya.
Zoetrope MagazinDancing with the One-Armed Gal by Tim Gautreaux nicely captures the feeling discussed.