Moj ubedljivo najludji san
Vreme desavanja – finale americke predizborne kampanje, a usred leta.
Ogromna pozornica, sareni baloni, zastavice, diksilend probija bubne opne, nekoliko grupa golishavih mazoretkinja, svedski stolovi prepuni minjona, tortica, bajadera..
Ja u drustvu Bebe Popovica. Kao, uzimamo marketing mustru za buducu izbornu kampanju u miloj nam domovini.
U jednom trenutku primetim kako prema nama sa svih strana, u prstenastoj „formaciji“, prilaze neka neuniformisana lica, ali odnekud mi je jasno da su to njihovi debejci. Stezu obruc. Frka mi, kome ne bi bila, ali nadam se da, ipak, ne jure mene.
A posto san ne bi bio san, da se u njemu stvari ne odvijaju po principima Marfijevog zakona,
priupitam Bebu sta se to desava.
-Ej, nisam stigao da ti pricam.. Jutros je u nekoliko njihovih tabloida osvanula vest da si se nabacivala Bushu – veli on smrtno ozbiljne face. – Pogledaj Bushovicu, je l’ vidis kako te strelja ocima?
-Ja da se udvaram toj matoroj drtini?! Pa, gde mene nadje?! Daj ne zahebavaj!
-Ozbiljno ti kazem.
-Ajooj, pa sta cu sad?!
-Ne vredi, moraces da odes do nje i da joj licno objasnis da su to gluposti i, ako treba, izvinis se zbog nenamerno joj nanetog dushevnog bola.
-Ali, kakooo?!! Daj me posavetuj, ziv’ ti ja .. Najradije bih joj rekla da je on za mene vazda bio jedan neopevani glupander, s facom buldoga, ali nema smisla. Uvredicu zenu, pa sam tek onda nahebala. Mogu i da me skembaju u prison. A ko zna i kako bi se taj nediplomatski gest odrazio na nase odnose s USA..
Preznojavam se od muke, cekajuci da Beba smisli neku sigurnu vadjevinu...
Zacushe se fanfare, nastade guzva, talasanje mase, svi se guraju do pozornice, razdvojise Bebu i mene, ostadoh sama u onom krkljancu, a plavci prilaze ...
Fala Gospodu, odnosno mom komsiji, koji se te noci zesce nacirkao na nekom derneku, pa pustio glasnu muziku i probudio me, pre nego sto su me amerski drotovi startovali.