Pa ja sam se u tom delu i slozila s tobom da mora da postoji neki materijalni minimum za pocetak. Nisam sigurna koliko bas svako mora da ima osecaj ostvarenosti na tom poslu. Imas recimo dosta domacica kojima je muz "hranitelj" i one su u toj situaciji ok, ili dosta ljudi koji rade poslove koji ih ne ispunjavaju nekim zadovoljstvom u smislu u kom ti to pricas, pa su opet zadovoljni svojim zivotom.
Okrenula si tri kruga, sve pokusavajuci da kontriras necemu sto samo po sebi ne pruza dovoljno materijala za tako nesto.
Osecaj ostvarenosti u poslu ne mora da postoji u svakom trenutku. Ima mnogo perioda u ljudskom zivotu kada su prioritet neke druge stvari, npr ozbiljnija bolest, rodjenje dece, kupovina nekretnine, emigracija u drugu zemlju, you name it... Tada je vecina spremna da radi bilo sta i svoje licno zadovoljstvo poslom podredi vecoj zaradi, materijalnoj sigurnosti, imanju vise slobodnog vremena ili nekoj drugoj prakticnoj okolnosti, koja u tom trenutku izgleda vaznija od zadovoljstva poslom. Medjutim, dugorocno je vazno osecati se ostvarenim i na tom planu, jer odrastao covek na poslu provodi trecinu svog zivota i eventualnu frustraciju koju oseca ako mu posao ne pruza zadovoljstvo, uglavnom nosi sa sobom i kuci. Tesko ce neko biti zadovoljan onih par sati sto ostanu nakon dolaska s posla, ako je citav ostatak dana osecao da nesto radi pod prinudom i da ga to ispunjava nezadovoljstvom. Kratkorocno to moze biti olaksanje, ali dugorocno vodi u frustraciju.
Samo se ne slazem s tobom da je posao "samo uslov za zivot" . Tu si malo kontradiktorna, posao nije zivot ali je zadovoljstvo poslom u osnovi? Sve su to delovi zivota i svako bira one delove koji ga vise ispunjavaju. Neko ne zeli decu i to mu uopste nije radost zivota.
Pre bih rekla da spinujes, nego da se ne slazes. U prvom delu posta se slazes s onim s cime se u drugom delu ne slazes .
Probaj umesto "posao" da stavis "vazduh". On je bez sumnje neophodan uslov za zivot, ali taj zivot ce biti prilicno loseg kvaliteta, ako ga provodis u zagusljivom, memljivom podrumu. Moze se i tu biti srecan i zadovoljan izvesno vreme, ali ne dugo. U prijatnom okruzenju, ispunjenom prijatnim mirisimaa, gde mozes da dises punim plucima, i sva ostala zivotna zadovoljstva ce doci do punog izrazaja. No ako tih ostalih zadovoljstava nema, puko udisanje prijatnog vaduha nece biti dovoljno za osecaj srece i ispunjenosti.
Utoliko ni posao ne moze da bude sve, ma koliko nekog ispunjavao. Pre ili kasnije, covek ce poceti da se gusi u njemu, bas kao i u onom cistom i prijatnom vazduhu, ako je to sve cime neko raspolaze. Utoliko su i vazduh i posao "samo" uslov za zivot, a ne zivot sam.
Stvar je u balansu izmedju posla i privatnog zivota, gde jedno ne moze u potpunosti da kompenzuje za drugo, i oba moraju da pruze bar minimum zadovoljstva, da bi covek dugorocno funkcionisao. Iz svih odgovora iscezlom postavljacu pocetnog posta, proizlazi upravo to, i koliko god se trudili da se medjusobno ne slazemo, izgleda da cemo ovde morati da se slozimo. A pocetni post odrazava pogled nekoga ko ustvari ima dosta zadovoljstava u trenutnom zivotu u Srbiji, ali mu ocigledno nedostaje materijalna baza, pa pita da li bi odlaskom u inostranstvo mogao sve to da zadrzi, ali da ga manje kosta. Kratkorocno je to za njega resenje, jer ga ocigledno ne zanima da li mi uzivamo u tome sto radimo, vec samo ono sto je output tog posla, dakle izlasci, odeca, ustedjevina, stagod... I nije jedini, jer mnogi krecu s takvim idejama, ne shvatajuci da nesto moras i izgubiti, da bi nesto drugo dobio. Tako obicno na duzi rok opet upadnu u novi disbalans - od imam zadovoljstava koliko hoces, ali nemam para da ih sve finansiram..., do imam para, ali sam ipak nezadovoljan sopstvenim zivotom.