...
Nesto si zestoko pobrkao.
Nije to 'individualizam', vec nekultura.
Btw, Max Stirner.
Evo nesto o Stirneru
STIRNER, Max, (pseudonim Caspara Schmidta), njem. filozof (1806-1856). Studirao teologiju i filozofiju, medu ostalim, kod Hegela i Schleiermachera. Živio kao privatni učitelj i publicist uglavnom u Berlinu, a umro u bijedi, ojađen, nepriznat i zaboravljen. Njegovo glavno djelo Jedini i njegovo vlasništvo svojim je radikalnim solipsizmom i egoizmom na spoznajnom i etičkom planu, izazvalo opće zgražanje i svojedobno šokiralo profesore i građansku inteligenciju, pa je jedno vrijeme bilo i zabranjeno. Uskoro je, međutim, zaboravljeno, ali je ponovo »otkriveno« potkraj stoljeća, i danas se (u odnosu na Nietzschea i filozofiju egzistencije) općenito smatra daleko značajnijim nego što su ga svojedobno okarakterizirale, jedva ga zabilježivši, sve standardne povijesti filozofije.
Protivnik svakog apstraktnog filozofiranja, što je, uostalom, tipično za gotovo čitavu Hegelovu ljevicu, Stirner radikalno odbacuje sve opće, idejno, nadindividualno, i postavlja tezu o zbiljskom postojanju samo pojedinca, konkretnog »Ja«, »Jedinog«. Stirner je u odnosu prema Feuerbachu kritičan kao što je ovaj prema Hegelu. On, naime, smatra da živi, prirodni, osjetilni čovjek, »čovjek od krvi i mesa« kojeg Feuerbach postavlja nasuprot Hegelu, još uvijek zastupa etiku općeg humaniteta, ljubavi prema čovječanstvu. A čovječanstvo je samo rodni pojam, apstraktum — posljednja sjena stare hegelovske sablasti, koja se provlači i kod Feuerbacha. Istinski je konkretan samo pojedinac što svoj svijet stvara u svojoj predodžbi i svojoj volji. »Jedini« (Der Einzige) nema drugog korijena ni drugog uzora osim sebe sama: »Ja sam svoju stvar postavio na ništa.« Njegovo vlasništvo dopire tako daleko kako on hoće, a on hoće sve što može. On ne priznaje ništa nad sobom, ne želi služiti nikakvom tuđem zakonu i tuđoj volji, za nj, zapravo, ne postoji ništa do on sam. Stirner stoga ne proklinje samo boga i svece, cara i papu, već i narod i domovinu, državu, porodicu, društvo i svako opće dobro. Njegove se anarhističke teze protežu i na svaku etiku: moral, ćudorednost treba da budu odstranjeni. Ni sama riječ »grijeh« ne znači ništa za »Jedinog«, jer se on ne boji kazne. Moral ostavlja Stirner konzervativcima, kojima je stalo do opravdanja svojih položaja i koji se boje svakog novog kao smrti. Za »Jedinog« nitko ne može stvoriti nikakve norme: svaki moral ovisi samo o njemu jer je njegovo djelo. »Ništa mi nije više od Mene.« Stoga se S. ne bori samo protiv određenog sadržaja etike, nego protiv svake etike. Jer svi moralni pojmovi, od najstarijih vremena do danas, bili oni religiozni ili imali u osnovi dobro čovječanstva, zasnivaju se bez izuzetka na podvajanju čovjeka, na suprotstavljanju nekog višeg, pravog, svetog čovjeka običnom, osjetilnom, egoističnom čovjeku, koji, na žalost, postoji, »ali bi po etici bilo bolje da ne postoji«. U osnovi takvog gledanja stoji pogrešna vjera u duh kao više biće, a njega će moći pretvoriti u ništa samo onaj koji, nezbunjen sistemima, bude išao do dna stvari i odbio da postoji biće kome pripadaju kult i služba. Ta razaralačka moć prema onom nadindividualnom mora biti dosljedna i sprovedena dokraja. Jer npr. borba prosvjetiteljstva protiv pobožnosti može se svesti na pobijanje najvišeg bića teologije u korist drugog najvišeg bića. I na pojmu čovječanstva izgrađena moralnost, naime, može vrlo lako i sama postati religijom. No kao što je čovjek sam sebe bacio u okove, tako se jedino sam može od njih i osloboditi upravo time da ne priznaje nikakvu dužnost, tj. da se ne veže i ne dopusti da ga vežu.
Pravac razvoja svjetske povijesti, po Stirneru, kreće se od idealizma k egoizmu. Jer prkos i odvažnost, koji se zadovoljavaju izgradnjom unutrašnjeg svijeta duha, nisu dostojni zrelog čovjeka koji ne želi živjeti u idealističkom bijegu pred stvarima, već im se vraća kao predmetima vlastite potrošnje, vlastitog egoističkog užitka. Stoga i svoju vlastitu historijsku misiju vidi Stirner u razrješavanju svih idealističkih polovičnosti i obmana i u utemeljenju razdoblja živog, zbiljskog čovjeka — egoista.
Na društvenom planu S. anarhistički kritizira sve dotadašnje oblike zajednica, pa i sve projekcije budućeg društva, uključujući i komunizam, koji — u ispravnoj borbi protiv privatnog vlasništva — za nj nije dovoljno konzekventan jer uspostavlja primat društva — kolektivno vlasništvo. Ipak, po Stirneru, bogati postoje samo zato što su siromašni glupi, pa ih trpe i priznaju im pravo vlasništva. Za »Jedinog« nema ni privatnog ni kolektivnog vlasništva, već samo »moje vlasništvo«. Štoviše, za njega čak ne postoji nikakav smisao života, nikakva svrha, ideal. »Jedini« je naprosto ovdje i ne priznaje ništa što nadilazi njegovu pojedinačnu egzistenciju.
To, međutim, ne znači da egoist ne poštuje drugog pojedinca, ali da nešto i za njega učini, on nije motiviran nekim višim bićem, čovječanstvom, državom, moralom, pravom, već time što njegovo vlastito srce u tome nalazi zadovoljstvo. Ne postoji dužnost po kojoj bi se trebalo voljeti, ne postoji nekakvo pravo da se bude voljen. Ljubav nije zapovijed, već naša svojina, pa stoga nijedna ljubav iza koje stoji makar samo sjenka obveze nije slobodna zato što nije lična.
Stirnerova krajnje individualistička i anarhistička pobuna, njegov ničeanski i egzistencijalni bunt protiv društva koje se stalno poziva na »opće dobro« i etičke i društvene vrijednosti — koliko god može biti nošena motivima jedne smione negacije i radikalne kritike — ostaje ipak pretežno verbalni eksces i destrukcija, bez realnih i zbiljskih izgleda na uspjeh i bez onih otvorenih horizonata na koje su ukazivali neki drugi predstavnici Hegelove ljevice.
Glav. djela: Jedini i njegovo vlasništvo (1845, prev.); Geschichte der Reaktion (2 sv. 1852); Kleinere Schriften, izd. J. H. Mackay (1898). Hans Helms je 1968. izdao izbor iz njegovih spisa i popratio ih opširnim komentarima.
Danko Grlić / Leksikon filozofa, izd. 'Naprijed', Zagreb ’82.
napomena: Leksikon izasao u 'ona' vremena, kad se jos uvek drljalo o Hegelu.
...
Edited by Kinik, 18 May 2016 - 15:09.
