Jump to content


Photo

JOVAN DUCIC !


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
72 replies to this topic

#16 Hefestus

Hefestus
  • Members
  • 6,822 posts

Posted 12 February 2004 - 05:44

Zatim "srpski". Je li to pisac etnicki pripada srpskom narodu? Ili pise na srpskom jeziku? Ili je gradjanin Srbije? Ili je privrzen srpskoj nacionalnoj ideji?
------------------------------------

Ne mozete bez politikanstva, cak i onog naj jeftinijeg ni na ovakvim temama. Ajde sada da jos cujemo i ptanje dali je Dobrisa Cesaric hrvatski pesnik, pa da bude sve u duhu ovog izflustriranog foruma! :lol:

Naj veci je uvek trapavo poredjenje!
Dakle Ducic je Ducic (tnx mango). jedan od velikana uz Rastka Petrovic-a pa i Popu. Meni je licno Rastko blizi iako sam cak o Ducicu radio maturski rad. :lol:

Ne znam dali je neko citao Vojislava Ilica Mladjeg, vrlo su retke bile njegove knjige ranije (Titovo vreme), ilko nikada nisam shvatio zasto. Daleko je od ove trojice ali je jako intresantan!

to mango:

Dobrisa Cesaric cool, jako sam ga voleo u gimnaziji.

#17 HESKEY

HESKEY
  • Banned
  • 1,409 posts

Posted 12 February 2004 - 18:48

Neko pita za politikanstvo ,a ja pitam dokle vise filozofije?

Zivite i pustite druge da zive...


Z

#18 mango

mango
  • Members
  • 11,607 posts

Posted 12 February 2004 - 19:37

licno, ne uvlacim politiku u ovu temu. ne zelim da uvredim niciji senzibilitet.

ne smatram da je ducic "najveci" ali kako rekoh ne znam ko je i ko moze biti i kako se odredjuje "najveci"... mislim da je dobar pesnik u delovima svog stvaralastva.

Cesarica volim jer je pesnik koji je pokazao da rima, ako je vencana sa iskrenom emocijom i britkom misli, nije mrtva.

#19 Jr

Jr
  • Banned
  • 4,557 posts

Posted 12 February 2004 - 23:18

Priznajem nisam neki strucnjak za ovo ducic po mom skromnom misljenju nije ni najveci hercegovacki a kamo li srpski pjesnik

#20 vivere

vivere
  • Members
  • 209 posts

Posted 18 February 2004 - 03:36

А В Е С Е Р Б И А

Твоје сунце носе сад на заставама,
Ти живиш у бесном поносу синова;
Твоје светло небо понели смо с нама,
И зоре да зраче на путима снова.

Још си уз нас, света мајко, коју муче;
Све су твоје муње, у мачева севу,
Све у нашој крви твоје реке хуче,
Сви ветри у нашем осветничком гневу.

Ми смо твоје биће и твоја судбина,
Ударац твог срца у свемиру. Вечна,
Твој је удес писан на челу твог сина,
На мач његов реч ти страшна, неизречна.

Млеком своје дојке нас си отровала,
У болу и слави да будемо први;
Јер су два близанца што си на свет дала
Мученик и херој, кап сузе и крви.

Ти си знак у небу и светлост у ноћи,
Колевка и гробље, у одећи сунца;
Ти си горки завет страдања и моћи,
Једини пут који води до врхунца.

Ми смо твоје трубе победе, и вали
Твог огњеног мора и сунчаних река:
Ми смо, добра мајко, они што су дали
Свагда капљу крви за кап твога млека.

#21 mango

mango
  • Members
  • 11,607 posts

Posted 18 February 2004 - 20:24

А В Е С Е Р Б И А

Твоје сунце носе сад на заставама,
Ти живиш у бесном поносу синова;
Твоје светло небо понели смо с нама,
И зоре да зраче на путима снова.

......

Ми смо твоје трубе победе, и вали
Твог огњеног мора и сунчаних река:
Ми смо, добра мајко, они што су дали
Свагда капљу крви за кап твога млека.

Mislim, sve je to lepo, ali gde su ovde kceri? Zene? Koje nisu samo majke (tj. reproduktivne masine sa ugradjenim programom svetice u memoriji?)

???????????????????????

Ispade, Srbijom kroce samo mladi heroji pod oruzjem i stara majka, puna mleka.

#22 maxivida

maxivida
  • Members
  • 3,167 posts

Posted 18 February 2004 - 23:18

Ispade, Srbijom kroce samo mladi heroji pod oruzjem i stara majka, puna mleka.

Naravno, kao i uvek. Kakvo pompezno sranje. :lol:

#23 Hella

Hella
  • Sleepers
  • 6,199 posts

Posted 19 February 2004 - 01:43

А В Е С Е Р Б И А

nešto gore i gluplje se ne sećam kasam čito...
moda neki viverov autorski post. :lol:

#24 zzzzz

zzzzz
  • Members
  • 2,055 posts

Posted 19 February 2004 - 02:47

Ducic = ono vreme

Mi = ovo vreme

Citirati i kritikovati Ducica zbog ideja koje su za to doba (oko 1907., cini mi se) bile krajnje uobicajene i ustaljene na svim krajevima sveta je olicenje neznanja. Ducic je, inace, bio veliki patriota, ali to zaista nije zlocin (ni tad, ni sad). Ovi stihovi su napisani u vreme kad je Ducic ziveo u Hercegovini koju je okupirala Austro-Ugarska monarhija, a ne u Srbiji. To nije bilo ulagivanje vlastima, vec upravo otpor njima. Zato cenim ovu pesmu (inace cisto pesnicki bezvrednu).

Vi na zalost, ne napadate formu, vec sadrzinu, a za to je potrebno znati makar kada je pesma napisana, ako vec ne i konkretne okolnosti. U to vreme je, naime, svaki srpski pesnik pisao ovakve pesme (Ducic, Rakic, Velimir Rajic, Kostic, Zmaj (naravno, nesto ranije), Svetislav Stefanovic, Milorad Mitrovic...), posto se odbrana srpstva, makar i na taj nacin, smatrala podrazumevajucom duznoscu, dok se, s druge strane, nije mogla ocekivati pozitivna kritika neprikosnovenog Skerlica, ako su pesme bile defetisticke i/ili bez borbenog duha. Skerlicev uticaj je isao dotle da je Dis zbog njegove kritike "Utopljenih dusa" napisao zalosno losu dnevnopoliticku zbirku "Mi cekamo cara", samo da bi se privoleo Skerlicu. Kod Ducica je medjutim, nacionalno osecanje bilo iskreno i njegove patriotske pesme nastale su iz iskrenih poriva. Ali, kao sto Bora Djordjevic jednom nazva takav deo svog opusa, to su "pesme za jednokratnu upotrebu - kao toalet-papir".

Zato, i vivere, ali i ostali, bolje da se skoncentrisete/mo na poeziju, a ne na jebenu politiku.

#25 wagabund

wagabund
  • Members
  • 1,617 posts

Posted 19 February 2004 - 04:11

od rodoljubivih pesnika najvise volim onog sto stalno sedi u skadarliji, ispred rodjene kuce...

Padajete, bratjo/ Plin'te u krvi|
Ostav'te sela, nek gori plam|
Bacajte sami u oganj decu|
Stresite s sebe ropstvo i sram|

Ginite, bratjo, junaci, ljudi|
Za propast vasu svet ce da zna...
Nebo ce plakat dugo i gorko,
Jer nece biti Srbina...

Mi nesmo bratja, mi Srbi nesmo|
Ili vi neste Nemanjin soj?
Ta da smo Srbi, ta da smo ljudi -
Ta da smo bratja - oh, boze moj|...

Ta zar bi tako s Avale plave
Gledali ledno u ognjen cas?
Ta zar bi tako - oh, bratjo draga|
Ta zar bi tako prezreli vas?

Prezrite bratstva, pokor i kletvu|
Sto nebo dade, pogaz'te vi|
Ta nije l' gresno, nije li grozno -
Krv dece vase gledamo mi|...

A gde je pomoc, il' suza bratska?
Il' "Juris, rode, za brata svog|"?...
U veljoj bedi, smrti i krvi
Danas vas, same, ostavlja bog|...

Al' opet, gresan, gresno sam pevo -
Ranjeno srce naroda mog|
Ta Srbin kipi - kipi i ceka -
Al' ne da djavo... il' ne da bog|


#26 vivere

vivere
  • Members
  • 209 posts

Posted 19 February 2004 - 05:20

2 mango:
Назад у школу...


2 Hella:
"пост" је Дучићев а пулуписмене небулозе су само твоје.


2 zzzzz:
Уместо Аве Сербиа могла је бити било која друга - Житије, Манастир, Дубровник, Брегалница, Вардар, Хорда или Песма (као у потпису) али у том тренутку само сам Аве Сербиа имао у електронском формату. С друге стране то је врло јасно избацило на површину проблеме појединих живописних ликова који, а ту се слажем с тобом, нападају садржину уместо форме. Типично за њих.

Ево, накнадно сам још мало "прекопавао":


BOGU

Nikad se nisam na Te bacio kamenom,
Niti u svome duhu Tvoj sjaj odricao;
I svoj put predjoh ceo sa Tvojim znamenom,
Svugde sam Tebe zvao i svud Te klicao.

Iz sviju stvari Ti si u mene gledao,
Tvoj gromki glas sam cuo u morskom cutanju...
S bolom pred noge Tvoje svagda se predao,
Samo za Tvojim ziskom sledio putanju.

A od Tebe se nikad nisam odvajao,
Stoga i ne beh samac u dnu svih osama...
Zbog Tebe sam se kleo i za Te kajao,
Kad padne gorko vece po gorskim kosama.

U masti sam Ti bele svud crkve zidao;
I za molitve sam Tvoje u zvona zvonio;
Za Tvoga blagog Sina i ja sam ridao;
I djavola sam crnog s Tvog krsta gonio.

A Ti sto sazda sunca i plod oranice
Bio si samo Slutnja, bolna i stravicna:
Jer svaka Istina duha znade za granice,
Jedino nasa Slutnja stoji bezgranicna.

(Iz poslednje zbirke "Lirika", dodate ciklusu "Vecernje pesme" u I knj. Sabranih
dela, Cikago, 1943, cije izlazenje iz stampe pesnik nije doziveo.)



De profundis

Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da će nas večno strasna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.
Surovi će dani doći i uzeti
Svaki po svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pružajući ruke i vapijuć: Sunca
I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,
I ne pokidavši ni jednu od uža
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život... Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. -
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreći.
I snivaj samo Biće manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći
Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;
Il će da žive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, -
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,
I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko čuo nije



Jablanovi

Zašto noćas tako šume jablanovi,
Tako strašno, čudno? Zašto tako šume?
Žuti mesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi.
U toj mrtvoj noći pali su na vodu,
Ko olovo mirnu i suvu, u mraku.
Jablanovi samo visoko u zraku
Šume, šume, cudno, i drhću u svodu.
Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim
Ko potonji čovek. Zemljom prema meni,
Leži moja senka. Ja se noćas bojim,
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.



Pesma ženi

Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.



Krila

Leteti, leteti, leteti visoko,
Neznanom prostoru kao starom drugu,
Vitlati se kao omađijan soko,
I umreti, sjajan, u sunčanom krugu.

Čuti samo zamah svoj u prostorima-
Muziku svog krila! I na samom kraju,
Svoj trag izgubiti i cilj među svima,
Iščeznuvši tako u nebu i sjaju.

Da mi žeđ osete kobnu i sve višu
Oči što su tude dugo svetlost pile,
Kao vir dve ovce sa runom od svile,
Kao krv dve noćne sablasti što sišu.

Da ne pamtim nisko rođenje pod mrakom;
Da kao gnev svetlost sva ispuni mene;
Da sam kao kopljem prožet svakim zrakom,
Tu gde gore večne podnevi bez sene.

I strasna raskršća sunaca, i puti
Kud oluj svetlost neprekidno ide,
Kroz nemi predeo gde vlada i ćuti
Bog koji ubija oči kad ga vide.

Da samo s visina za ponore znadnem
Bacivši u prostor konce svojih žila;
I letim večito, i letim dok padnem
Samo pod teretom ozarenih krila.



Oči

Beskonačne tvoje oči, mlada ženo,
Dve duge večeri u pustinji mora;
Dve sumorne bajke što uznemireno
Imaju šum slutnje u granama bora,

Dve mirne galije s crnim zastavama;
Dve žene u crnom, na molitvi neme;
Dve ponoćne reke kroz kraje od kama;
Dva glasnika bola koji kroz noć streme.

Oči moje žene, mračni triumf ploti,
Koje večnom tugom opijene behu,
Svoj su prostor našle u njenoj čistoti,
A svoj car nebeski u njenom grehu.

Od suza prosutih u velika bdenja,
Te beskrajne oči sijaju se s toga,
Dalekim i čudnim sjajem ushićenja,
Kao neke oči što videše Boga.

Čuvaju na svojoj beskonačnoj mreži
Sve tamne ekstaze snova koje sanja,
Oči nepregledne, na čijem dnu leži
Velika i mračna slabost očajanja.



Moja ljubav

Sva je moja ljubav ispunjena s tobom,
Kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
Kao večni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,
Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
Svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
Rađaš se u meni kao sunce noći,
I u mome telu drhtiš u samoći,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
Celo moje biće to je trepet sene;
O ljubljena ženo silnija od mene -
Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.

Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
I moj glas je eho tvog ćutanja.Ja te
Ni ne vidim gde si, a sve druge sate
Od tebe su moje oči zasenjene.



Simbol

Gledam tvoje krupne oči zljubljene,
Gde sja vatra - ko zna - grešna ili sveta.
Svejedno ljubiš ili drugog ili mene;
Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.

Ljubav bi ti moja bila zatočenje,
U tvom bezgraničnom, granica i meta;
Takva, večna zeno, kroz život i mrenje
U slavi instikta ti si samo sveta.

Ti si sat od kojeg nebo zarumeni,
Simbol veći nego bol ljudski što grca,
I ti si božanstvu bliža nego meni;
Više zakon svat, nego zakon srca.



Strofe jednoj ženi

Gledaću tvoj sjajni sen na talasima,
I stope na pesku; s jutrom na vrhuncu,
Kao prvo gnezdo budno među svima,
Ja te pevam kao himnu zemlje Suncu.

Ti si iskra moga mača pobednoga;
Sto muzičkih vrela što bruje i plave;
Pogled koji hoće da sagleda Boga;
Pehar iz kog pijem strasno piće Slave.

Kroz tamnu je pustoš moje krilo seklo,
Gde sad sja tvoj pokret i tvoja reč zari;
I kao da svemu ti beše poreklo,
Sunce što mi otkri mesto sviju stvari.

Sve vode postaše za odsev tvog stasa,
Prostor, da imadneš dušu začuđenu,
Mir tamnih dolina za eho tvog glasa,
Sunce da na svetu baciš svoju senu.

Ti si kao lađa sa krupinim jedrilima,
Što nosi poneblja drugih kopna; o, ti,
Što se, neumitna, javi među nama
Da daš svoj dah zemlji i svoj glas lepoti.



Podne

Nad ostrvom punim cempresa i bora,
Mlado, krupno sunce prži, puno plama;
I trepti nad šumom i nad obalama
Slan i modar miris proletnjega mora.
Ljubicaste gore, granitne, do svoda,
Zrcale se u dnu; mirno i bez pene,
Površina šušti i celiva stene;
Svod se svetli topal, staklen, iznad voda.
Prah suncani trepti nad ispranim peskom,
I srebrni galeb ponekad se vidi,
Svetluca nad vodom. I mirisu hridi
Mirisom od riba i modrijem vreskom.
Sve je tako tiho. I u mojoj duši
Produženo vidim ovo mirno more:
Šume oleandra, ljubicaste gore,
I bled obzor što se proteže i puši.
Nemo stoje u njoj srebrnaste, rodne
Obale i vrti; i svetli i pali
Mlado, krupno sunce; i ne šušte vali,-
Galeb jos svetluca. Mir. Svuda je podne.
Pored vode
Put mesecev srebrn niz more se vidi,
Leži beskonacan vrh zaspalih vala.
Mir. Zadnji je talas došao do hridi,
Zapljusno setno i umro kraj žala.
Noc miriše tužno cempresovom smolom.
Nebo pepeljasto. I kopno i voda
Ko da nocas dišu nekim cudnom bolom,
Tiha tuga veje sa dalekog svoda...
Sto srca nocas kucaju u meni,
I celo mi bice budi se i diže
Casom nekoj zvezdi, a cas kakvoj ženi.
Sve kipi u meni, ko plima kad stiže:
Kao sad da postah Dokle zvezde brode
Jedne bezimene noci, pored vode.



Senka

Ide sen moja pored mene,
Ognjena sablast i džin modar,
Predamnom kao vod bez smene,
Kao zbir za mnom, nem i bodar.
Pred šumom presta da me prati,
Za šumom vec me opet ceka;
Pred prag ce crkve zbunjen stati -
Taj prediskonski strah coveka.
Taj sjaj što mrkne i što sjaje,
Taj govor tela recju tamnom!
Dokle ce ici i šta traje -
Ta gorka igra sunca sa mnom?
Sve ce pod nebom dalje sjati,
A sen i covek, dva blizanca,
Na raskršccu ce nekom stati
Da oba zbace teret lanca...
No tražice se, dok dan sija,
Dve sudbe vecno sjedinjene:
Senka od zemlje bezmernija,
I covek lakši i od sene.



Vraćanje

Kad mi opet dodješ, ti mi pridji tada,
Ali ne ko žena što čezne i voli,
Nego kao sestra bratu koji strada.
Tražeć mekom rukom mesto gde ga boli.
Puna nostalgije beznadežne, duge,
Ne sećaj me nikad da bi mogla doći
Zadocnela radost iz dubine tuge,
Ko ponoćno sunce iz dubine noći.
Jer ti ne znaš, bedna kroz sve dane duge
Da te voljah mesto ko zna koje žene
U tvom čaru ljubljah sav čar neke druge...
I ti beše samo sen nečije sene...



Izmirenje

I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stardanja i mena:
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!



Opsena

Ti si kao zvezda jednog jutra slave,
A u meni osta kao crna rana;
Ti si trista vrela što bruje i plave -
Da sva budu jedna suza otrovana.

Beše kao carska galija kroz pene,
S glasom o pobedi; beše u čas zore
Himna zemlje suncu; a samo za mene -
Red crnih zastava što kroz mrak vihore.

Ruka ti je bela meka kao cveće,
A moja ostade sva okrvavljena,
Otkud si i ko si, niko znati neće;
Ljubav ili mrznja, sudba ili žena.



Leto

Okićenu lozom i cvećem od maka,
Sreo sam je jednom, jednog vrelog dneva.
Na pučini magla providna i laka,
U vrućome žitu prepelica peva.

Iz vode i kopna odisaše leto
Mirisom i vatrom. Tesne staze behu
Pune kosovaca. Veselo je cveto
Turčinak u njenom govoru i smehu.

Ona je kraj mene tada koračala,
Strasna kao leto, pored mirnih vala,
Polivenih toplim bojama i sjajem.

Vaj! I mladost prože, ko sunce nad gajem!
Samo još u meni ti si i sad taka;
U kosi ti isti cvetovi od maka.



Carica

Ti si lepa naša carica u kruni,
S deset dubrovačkih paževa; i greje
S tebe sjaj dragulja što donese puni
U Kotor brodovi s Kipra i Moreje.

Orli od bisera leže po tvom skutu,
Krsti po stiharu, i safiri vratom;
Mirise Istoka ostavljaš po putu;
Tvoga konja vode potkovana zlatom.

Sve crkve u carstvu tvoje ime zbore,
I naše velmože i naši vazali
Gledaju te s čežnjom i sa strahom dvore.

Dok ti gledaš kao paž plašljiv i mali,
Kako jedna briga, tanka kao para,
Pređe preko čela krunisanog Cara.



Veče

Mre potonja svetlost i postaje smeđa,
Oktobarsko sunce gasne iza huma...
A tvoja je duša puna bolnog šuma,
Teška suza stala u dnu tamnih veđa.

Dok u tvome vrtu dan očajno tinja;
U tamnoj se senci rasplakale česme;
Šumi gora, kao rosa da rominja,
A u tebi huje rime moje pesme...

Huje tamne rime, ko mistično vrelo,
Kroz lišće, i zvezde, i sen što još pada:
U svakome stihu ima suza jada,
U svaku je strofu leglo srce celo.

Edited by vivere, 19 February 2004 - 05:32.


#27 maxivida

maxivida
  • Members
  • 3,167 posts

Posted 19 February 2004 - 13:18

Vi na zalost, ne napadate formu, vec sadrzinu, a za to je potrebno znati makar kada je pesma napisana, ako vec ne i konkretne okolnosti.

Naprotiv; radi se upravo o tome da je ovo jednostavno loša pesma. Da ju je spevao svojoj biološkoj majci, a ne otadžbini, opet bi bila grozna. Pompezna, isprazna, tresla se gora - rodio se miš. Kakav kič!

Tačno je da prezirem "patriotsku" poeziju svake vrste, nekako mi sve te pesme liče na neke pamflete i ni iz jedne ne izbija iskreno osećanje. Ako je ovo Dučićevo iskreno osećanje, ako istinski odražava njegov senzibilitet, onda je on bio pretenciozni, izafektirani seronja.

#28 Stranac

Stranac
  • Members
  • 315 posts

Posted 19 February 2004 - 13:23

U vremenu u kome je zivio Ducic je smatran najvecim srpskim pjesnikom i u to se mozete uvjeriti ako zavirite malo u arhive. Nisu ga samo Srbi smatrali i proglasili svojim najvecim zivim pjesnikom nego su to cinili i stranci. U zemlji u kojoj zivim je bio diplomata i bio cijenjen kao poeta.

#29 chandra

chandra
  • Members
  • 2,782 posts

Posted 19 February 2004 - 14:28

Naprotiv; radi se upravo o tome da je ovo jednostavno loša pesma. Da ju je spevao svojoj biološkoj majci, a ne otadžbini, opet bi bila grozna. Pompezna, isprazna, tresla se gora - rodio se miš. Kakav kič!

Tačno je da prezirem "patriotsku" poeziju svake vrste, nekako mi sve te pesme liče na neke pamflete i ni iz jedne ne izbija iskreno osećanje. Ako je ovo Dučićevo iskreno osećanje, ako istinski odražava njegov senzibilitet, onda je on bio pretenciozni, izafektirani seronja.

Potpisujem.

#30 HESKEY

HESKEY
  • Banned
  • 1,409 posts

Posted 19 February 2004 - 17:28

Ja sam naj..b. od one politike koja je vukla na istok,ali ovi kreteni ovde sto zele da ismeju sve sto je srpsko mi idu na k....

Toliko o knjizevnosti...