...
>> ... Šta to beše Turska?
Pisao: Bojan Budimac
Uobičajeno je da revolucionarni režimi prionu na klevetanje prethodnog poretka i revidiraju historiju u tom pravcu. Međutim, u turskom slučaju je napravljeno nešto što bi se moglo nazvati istorijskim bajpasom. Za razliku od hiruškog kojim se zaobilaze zapušeni krvni sudove koji vode ka ili iz srca, ovaj historijski je zaobišao srce. U cilju iskorenjivanja (istorijskog) sećanja istorijska teorija, koja opisuje kontinuitet od amebe do stanovnika turske republike, elegantno preskačući preko šest osmanskih vekova, je kreirana i forsirana kao prava nauka.
Ponekad, a to je obično kada čitam inostrane onlajn komentare na neke vesti o Turskoj, najradije bih takođe onlajn zaurlao: “Sve što mislite da znate o Turskoj je pogrešno!” Ne činim to iz dva razloga, jedan jer ne volim generalizacije (mali broj ljudi ipak zna i nešto tačno o Turskoj) i drugo ne mogu me svi čuti kada urlam onlajn.
Odakle mi uopšte ideja da velika većina sveta zapravo nema pojma o Turskoj? Pa jednostavno, velikoj većini je to znanje bazirano na jednoj mitološkoj, revolucionarnoj, istoriji, odnosno na mitu. Mitu koji se do sada pokazivao izuzetnu rezistentnost na činjenice iz jednostavnog razloga što je bio poduprt sa obe strane – i unutrašnje i spoljašnje. Unutrašnje, logično, jer je održavanje mita bilo u interesu revolucionara i elite koju su stvorili, a sa spoljašnje jer je to bilo u geopolitičkom interesu zapadnih sila, koje su preko pomenute elite držale zemlju pod kontrolom.
Uobičajeno je da revolucionarni režimi prionu na klevetanje prethodnog poretka i revidiraju historiju u tom pravcu. Međutim, u turskom slučaju je napravljeno nešto što bi se moglo nazvati istorijskim bajpasom. Za razliku od hiruškog kojim se zaobilaze zapušeni krvni sudove koji vode ka ili iz srca, ovaj historijski je zaobišao srce. U cilju iskorenjivanja (istorijskog) sećanja istorijska teorija, koja opisuje kontinuitet od amebe do stanovnika turske republike, elegantno preskačući preko šest osmanskih vekova, je kreirana i forsirana kao prava nauka.
U tu istu svrhu, iskorenjivanja (istorijskog) sećanja, sprovedena jezička reforma. Da ne ulazim sada u opise procesa pročišćavanja jezika od perzijskih i arapskih riječi te kreiranja novih u trpezariji Kemal pašine palate Čankaja u kojoj je za tu svrhu postavljenja školska tabla. Vrhunac procesa je bio kratak, potpuno nerazumljiv govor kojim je Mustafa Kemal pozdravio švedskog prestolonaslednika Gustava Adolfa u Ankari, oktobra 1934. – kako piše britanski historičar Andrew Mango u knjizi Atatürk, štampanoj 1999.
Međutim, nije se takvom nerazumevanju težilo. Reforma pisma, koja je dobar deo inače nevelikog procenta pismenih preko noći učinila nepismenim, je u kratkom roku učinila nerazumljivim za ogromnu većinu sve što je tokom šest vekova Osmanskog carstva zapisivano i arhivirano. Što se tiče arhiva, revolucionari su ih prodali (za svaki slučaj?) kao staru hartiju Bugarskoj, sva je sreća pa su Bugari pogledali šta je u vagonima pre nego što su krenuli da recikliraju sekundarnu sirovinu koju su pazarili. Ni kriva ni dužna Bugarska postade vlasnik ogromnog dela osmanskih arhiva i vredno radi na restauraciji dokumenata.
Teško je to sistematsko uništavanje sopstvenog nasleđa tumačiti isključivo revolucionarnim zilotizmom. Osim što se uklapa u moto iz Orvelove 1984.“ko kontroliše prošlost kontroliše budućnost, ko kontroliše sadašnjost kontroliše prošlost,” ta destrukcija je imala elemente mržnje podstaknute kompleksom niže vrednosti. Naime, sve to je rađeno u ime prosvećenja, napretka i nadasve primitivnog shvatanja modernosti po kome modernizacija jedino i isključivo znači pozapadnjačenje.
Zapravo ceo taj socijalni inženjering je izgledao kao jedna masivna vežba u primjenjenom orijentalizmu. Na prvi pogled paradoks, a zapravo nije, jer slična raslojavanja se dešavaju i u drugim društvima, je da je onaj konačni drugi – predmet podsmeha, prezira, a u nekim (ređim) okolnostima i preteranog divljenja ili fascinacije – pripadnik istog naroda. Emancipovani, čitaj površno pozapadnjačeni (ovde poznati kao beli Turci), su decenijama pokušavali da kontrolišu svaki aspekt života ne-emacipovanih, čitaj onih koji se nisu naprasno počeli stideti svojih korena (crni Turci).
To je koren polarizacije društva, te u poslednje vreme jako popularne riječi, čiji uzrok se pokušava prišiti polarizujućoj politici vladajuće partije ili češće Redžepa Tajipa Erdoana. Međutim, pojava prethodi oboje za mnogo decenija, a fizički dokaz te podele ogleda u tome da svako veće selo ima dva kafea i dve džamije – relikt pedesetih i dvopartijskog sistema (1950 – 1960).
Za narod uprkos narodu, kemalistički poklič nije baš kompatibilan sa demokratijom, a demokratija je bila uslov za pripadnost tzv. slobodnom svetu, odnosno vojnom savezu dizajniranom za njegovu odbranu u doba Hladnog rata. Stoga je napravljena fasada demokratije, koja je krila sistem armijsko-birokratskog tutorstva. U pet decenija imamo četiri otvorene vojne intervencije u politiku protiv legalnih i legitimnih vlada, kada god je određeni okvir demokratije bio u opasnosti da bude probijen ili proširen tako da to može da ugrozi poziciju samoproglašenih vlasnika Turske i shodno tome olabavi konce kojima je zemlja kontrolisana iz inostranstva.
Sve te intervencije su bile opravdavane i pozdravljane od pomenutog slobodnog sveta, bez obzira koliko duboke rane su pravile na tkivu turskog društva, iz inostranstva se te rane ne vide. Pravdati i pozdravljati državne udare, pučeve i uopšte nasilne nasrtaje na politiku u tuđoj zemlji, a istovremeno navodno promovisati vrednosti slobode, demokratije, jednakosti, ljudskih prava itd. je licemerje i nedvosmislena upotreba dvojnih aršina. Pomenuh li orijentalizam? Otud ona potreba za vrištanjem s početka ovog teksta.
Procesi koji se dešavaju u Turskoj u poslednje dve decenije, a koji su politički artikulisani tokom poslednjih trinaest godina vladavine Stranke pravde i razvoja (AKP) su kompleksni i višeslojni. Pokušaji da se oni objasne samo jednim elementom, recimo ekonomijom, urodiće delimičnim vrlo ograničenim razumevanjem, koje nije ništa bolje od nerazumevanja. Kad bih bio primoran da te procese objasnim u jednoj rečenici rekao bih da je vraćanje (ili osvajanje) samopouzdanja većinskom segmentu društva, onom koje je decenijama bilo ugnjetavano ili u najmanju ruku smatrano inferiorno, ključ za njihovo razumevanje. Sve ostalo proizilazi iz toga. No, da bi se taj ključ za razumevanje upotrebio potrebno znati ne-mitološku istoriju republike. Onlajn komentatori je ne znaju, te bude u meni potrebu za urlanjem.
*Tekst objavljen na portalu Stav, od 2. aprila 2015, i danas je veoma aktuelan; prenosimo ga sa dozvolom autora Bojana Budimca koji će nas redovno, kao stalni saradnik XXZ, izveštavati o događajima u Turskoj ... <<
...