Jump to content


Photo

Planinarenje


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
124 replies to this topic

#1 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 31 July 2003 - 09:11

Pozdrav svima :lol:

Zasto pod "razno", a ne na "sportu"?

Eto ... ako se na ovaj topic ukljuce ljudi koji su nekada planinarili, koji danas planinare, koji "planiraju planinariti"(ova grupica je povelika ... hi,hi,hi) :lol: ... ako se ukljuce ljudi koji jednostavno vole biti u planinama ... pa makar se dovezli autom do samoga vrha ili planinarskog doma :lol: ... mozda i dodjemo do odgovora na ovu ne tako tesku pitalicu;
Je li planinarenje sport ili nesto drugo?

Iskreno se nadam da ova tema nece biti mjesto za svadje ili prepucavanja, cak mozda ni za zucne diskusije ... mozda samo mjesto gdje ce svatko od nas opisati svoj dozivljaj planine i boravka u njoj, mozda ce netko staviti neku pjesmu, mozda ce netko pisati o povijesti planinarstva, opisati kakvo je stanje u Srbiji nakon rata ... ili samo iznijeti svoje razmisljanje o planinarenju ... nije bitno.

Bitno je da planine ... postoje ... i to je bilo sasvim dovoljno za pjesnicko djelo "Planine" od Petra Zoranica Ninskog i to godine 1536. ... gdje na starohrvatskom opisuje Dinaru i Velebit. Zasto ne i za jedan topic na ovom forumu?

U planinarskom drustvu sam od tamo negdje(cek da pogledam u iskaznicu ... dakle '94. godine.) ... dosta toga sam obisao, uglavnom sam(nije preporucljivo, al' tko se bavi planinarenjem zna kako je tesko skupiti ekipu) ... par godina u komisiji za markacije itd.

Ima na forumu ljudi iz cijeloga svijeta ... tim zanimljivije.

Dakle ... izvolite! :lol:

Posted Image

Edited by Vjekoslav, 31 July 2003 - 10:49.


#2 Kinik

Kinik
  • Members
  • 43,426 posts

Posted 31 July 2003 - 22:57

2 Vjekoslav
..................


Negde 80-ih godina, ja kod brata u severnoj Italiji.
Brat - likovni umetnik sa rimskom akademijom Belle Arti, negde na jadranskoj obali upozna Italijanku, nemackog prezimena ... i sve zavrsi Mendelsonom u jednom malom gradicu, ispod Dolomita, gde postane "domazet".
Dodjemo kod njih u goste, pogledam kroz prozor - da se smrznes - pitam sta je ovo?
Kaze, hebiga, - Dolomiti! Strasno.

Onda, kao, ja vozio bicikl, trebalo mi kvalitetno sediste. Hteo da kupim dobru jaknu/kabanicu (ne gumenu!), koja ne propusta kisu (za lov). Kaze mi on, - znas, idem sa shuracima (velika porodica 3 cerke i 3 sina, - otac imao 2 prodavnice sportske opreme) da nabavimo neku opremu, ajde sa nama. Gde idemo? Pa, ima neki gradic Bozen (nem.) ili Bolzano (ita.) tamo imaju dobavljaca. Kupicemo i ova cuda za tebe, - povoljnije je. Krenemo.

Dodjemo u magacin - oci da mi ispadnu!
Gledam ja nesto, biram neke jakne/kabanice, brat kaze: hebiga gde da nadjes "svetsku firmu". Mnogo skupo. Za profesionalce. Nadjemo nesto povoljnije. Biram neko sediste. Uzmes ga, stavis u stalak, sednes, probas. Zulja/ne zulja. Ovo je super! Koliko kosta? OK. Odgovara.

I tako gledam ja "opremu" - i cudim se. Shatori, boce, naocari, maske, baloni, konopci, ranci, karabini, cipele, cepini, - ni imena im ne znam.
Vidim neke obicne, dobre cipele. Probam - mnogo udobne!

Kad, ulazi neki tip, blago cudan.
Opaljen od sunca, skoro, kao cokolada. Svi jurnu prema njemu, rukuju se, ljube, shprehaju na dojchu, - nista ne razumem (dijalekt).
Drzim u rukama cipele, pazljivo ga gledam. Visok, bradat, kosat - pogleda me, pogledam ga. Klimne on glavom, - klimnem i ja. Nesto poprica sa drustvom, gazdom, uzme neke torbe i izadje iz radnje. Oko njega svi. I gazda i ovi kupci.
Dodje brat i pita: hebote, jel' si ga video? Koga?
Brat, se presavije od smeja. Pokazuje mi cipele, koje drzim u rukama. Kaze - jel' su udobne? Jesu. Pridju i shuraci. Pitaju: contento? Si, dobre cipele.
A ko vam je taj? Svi se opet zacene od smeja. Ne znas? Ne. Nisi video fotose? Ne secam se. Tapsu me po ramenu. E, zlavo, zlavo, - super si! Ali, pitam ja, - u cemu je stvar?
Najstariji shurak kaze - a sta pise na cipelama?

Pogledam, kazem: REINHOLD MESSNER.
E, pa to je bio on!

Onda ukapiram. Citao u "Startu"! Nije moguce da je to taj!?
Opsti smej - sei matto? Si, si!

Tako sam video Rajnholda Mesnera.

...

#3 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 01 August 2003 - 02:16

Tako sam video Rajnholda Mesnera.


pa onda ima ona:

Tako sam video Marsala Tita


:lol:

Pa dobro ... koga ovaj covjek nije sreo u svom zivotu ? :lol:

A ja sam vidio Stipu Bozica na Kleku prije par godina ... bila neka skola alpinizma ... cak smo i porazgovarali(WOW!) ... a Stipe je vidio Mesnera puno puta ... pa ti dodje na isto ... :lol: :lol:

Sala mala. Dosta sam citao o Mesneru ... legenda alpinizma.
Njegova biografija(ukratko) za one koji ne znaju:

REINHOLD MESSNER
BIOGRAPHY

The most famous climber in the world today, Reinhold Messner has been climbing since he was five years old. Born September 17, 1944 in Villnöss in the South Tyrol/Italy.

By the age of 20, he had climbed most of the hardest routes in the Dolmites and Western Alps together with his brother Günther and had already started to formulate his dedication and philosophy in clean lightweight alpine-style climbing.

Günther was later killed by an avalanche near the base camp on Nanga Parbat after the first successful ascent of the Rupal Face. This was the Messner brothers first Himalayan expedition and a great personal lost for Reinhold that took many years to get over.

After the first oxygen less climb of Everest, his solo ascents of Nanga Parbat and Everest, being the first to climb all 14 eight-thou sanders and finishing the "Seven Summits" as the third person, he is a living legend among climbers.

Reinhold Messner: "As far as the public is concerned, since 1978 my sensational climbs - Everest without oxygen and Nanga Parbat solo - are unsurpassable." Messner himself consider the traverse between Gasherbrum I and II with Hans Kammerlander in 1984 to be his supreme Himalayan achievement.

In 1975 he and Peter Habeler made a statement that they were going to attack an 8,000 metre mountain in the same manners as done in the Alps. Reinhold declared what he meant as alpine style: the start of the climb is done from the bottom of the mountain and you carry all the gears with you on the way, if any bivouacs, they will be found on the way. No route preparation is done. Supplemental oxygen is not used.
They where successful on Hidden Peak, by leaving almost everything behind, climbing unroped they made a fast ascent through a new route. This was the second ever ascent of the mountain!

Something to remember about Messners climbs that really point out his capabilities is that until today he is the only person to have climbed the extremely dangerous Rupal Face of Nanga Parbat and probably the only person that ever truly will climb Everest alone. Today the mountain is crowded and if someone claims to have climbed it "solo", it means that it was done without help from others from the last camp to the summit. Not to forget is that his climb was done during the summer, regarded as monsoon season, something never done before.

Messner is also one of the few western people that claim to have seen the Yeti. He's said to have met it twice, the second time during one of his latest expeditions to Karakorum, now with pictures as proof!? They where promised to be published in his book about the Yeti - but no real proof were actually published. Instead he speculates that the Yeti is a large, long haired bear.

Some people say of Messner that his personality has changed after his high altitude climbs, they suspect brain damage due to lack of oxygen, and uses him as a warning example of what can happen when pushing it to hard on extreme altitudes. The famous Pakistani climber, Nazir Sabir who's been climbing with Messner, also says to have introduced Messner to the art of smoking hashish at high altitudes. If this is true, it's not hard to imagine that this must be an easy way of loosing brain cells by millions!! It's also said that Messner didn't like it...

Messner has not only faced fame, he is a very strong personality that never leaves other people without an opinion. Saying what he thinks and what he belive is true, more than once he has been the one people chose not to belive in. Or more precise, the didn't wanted to belive his version. When he failed on several expeditions in the mid -70: s, people where happy about his failures! He has also been accused for being a lunatic having brain damage due to lack of oxygen at high altitude.

Even among fellow mountaineers he faced a lot of criticism. After his two first expeditions to the Himalayas, he lost three team mates including his brother Günther. Upon returning home from those expeditions, he was accused by the public for leaving his friends behind to die; or like on
Gasherbrum, when he was accused for "climbing over bodies" to reach the summit. Later he and Hans Kammerlander buried the dead Austrian climber in a crevasse, even if it took them long time and decreased their own chances to make the celebrated traverse between Gasherbrum I and II.

Someone have calculated that Reinhold have had a 99, 9% chance of being killed on his expeditions while reading statistics. Perhaps, but what the statistics really show if that by having extraordinary physicals, psyche and a clear and calculated mind with the ability to take the right decisions in extreme situations, he has stayed alive where few, if any would have survived.

Messer who's become a wealthy man has no intention to settle himself in a risk-free environment in his Castle Juval in the Italian Alps, he keep on exploring, climbing, writing and being out on adventures, he says he's too old to learn something else.

Messner is not only a great climber. In 1990 he was first again, now by crossing the Antarctic continent on foot. Later it was time for the Arctic, however the expedition was unsuccessful, but a second try is on his mind...

By no doubt, Reinhold Messners memory as a top mountaineer and a true climbing hero will continue inspire generations of climbers for many, many decades ahead.

Latest climbing news: In the summer of year 2000, Messner returned to Nanga Parbat 30 years after his first successful ascent, this time to try an unclimbed route. With him was his brother Hubert, Hans Peter Eisendle and Wolfgang Thomaseth. After reaching very high on the mountain wall, they found the summit ridge too dangerous to continue.



© Per Jerberyd 1997-2002
********************************************

Ono sto je meni kod Mesnera pozitivno je njegova teznja da pobijedi sam sebe i svoje limite ... na granici moguceg, a opet spustiti se u dolinu ziv.

Je li moguce uopce ispenjati Mont Everest bez upotrebe kisika bio je njegov prvi izazov, pa onda penjanje solo po najvisim stijenama Himalaja itd. Uvijek korak dalje.

Postoji u njega i tkzv. fer-play odnos prema planini ... nema folirancije sa ekstra pomagalima i ekipama logistike ... planina i on ... pa ko pobijedi. Pozitivan primjer pristupa planinarenju.

Nego ... znaci, sreo bradonja bradonju, a? :lol: :lol:
Jel' ovako izgledao ?

Reinhold Messner:
Posted Image


Posted Image

Zanimljivo je da ljudi kada im se spomene rijec "planinarenje" odmah pomisle na visokogorske ekspedicije ili alpinizam ili slobodno penjanje po stijenama. O super teskim i opasnim vratolomijama ... da ne govorimo o smijesnim filmovima koji su "in" u zadnje vrijeme i smijurijama Stallonea ili Vertikalnih granica i inih pomodarskih gluposti(naci ozbiljan i realan film o planinarenju je slicno kao i naci takav film o ronjenju) ...

Evo jedne pricice o "drustvenom planinarenju" prilicno rasirenom kod nas. Cisto kao kontra Mesneru: :lol:

Medene puze i gnojštarke za supicu
**********************************Ljerka Antonić
... taj stari zgodni izraz "švimbike" oživio mi je gospodin Darko Fišer ovih dana, na pohodu Jankovcu, uplovljavanju u eksploziju boja raskošno sjajnog dana. Švimbike su kupaće gaćice. I jedna druga kovanica, njegov ju je poznanik sastavio u nekoj prigodi: "Vidi onu študenticu! Pravi dikinezer."
- Joj, vidi medenu puzu!, uskliknula je oduševljeno planinarka Mirjana na jankovačkoj poljani, približivši se ogromnom bukovom panju, izvaljenom u pravcu sasvim blizog vodopada Skakavca.
- Kako, kako?, upitali smo ...
- Pa, medena puza, puza medenjača, krasna gljiva, šteta što je nema više,to, s malo gnojštarki bit će fina supica, pojasni, berući s panja rumenu gljivicu u nakupinama, čisteći je odmah od zemlje i primjesa, kako to već rade gljivari znalci, zanesenjaci. Stavivši ih nježno u papir, jer gljivice bi pošizile u najlon kesi. Sutra ću skuhati finu juhu.
Siđosmo mi u Slatinski Drenovac pješke, pa u čekanju komotnog autobusa krenusmo u traženje plodina jesenskih. S bokorima grana i šarena lišća za neke buduće cvjetne aranžmane, s mladicama drenovačke jabuke, koja će u nekim budućim, vrlo pomnim kalemljenjima dati novu hrvatsku jabučnu sortu - Plodorodni Jandre Gold, iliti Zlatni Jandre (kratica od Jankovac i Drenovac), nek' se već sada zna zemljovidno i vremensko buduće podrijetlo nove sorte, koja će biti rasprodana na ino-tržištu.
Razmiljesmo se po krajputnim ravninama među stablima. Jabuka i oraha. Grane ogoljele od preranih vjetrova, u titraju tek rijetkih još listova, pod vlažnim lišćem male crvene jabuke, mnoge već u raspadu k zemlji, tek samo poneka zdrava, k'o ušminkana, mirisa prave, neprskane jabuke. A tek orasi. Vidljivi na vlažnom lisnatom sagu, ogoljeni u svjetlosmeđim ljušturama ili tamnim ovojnicama, ili samo osjetni, kvrgasti pod tenisicama. Samo se saginješ, skupljaš i stavljaš u vrećicu. Čudna je strast u tom pronalaženju i skupljanju. Učiš pohlepnost na orasima, jedan, još jedan, pa tamo, svuda uokolo, brzina skupljanja postaje proporcionalna ugledanosti ploda. Još, još, sami se umnožavaju i mame. Kao iz snova o skupljanju školjki po pustom žalu morskom, strast skupljanja, uvećavanja čarobne mase, kakva već da je. Pokušavaš se testirati. Dosta je. Za kolač, dva, konačno, ionako ne znam kad' ću to istucati i gdje. S kakvim kamenom ili čekićem, da krhotine ljusaka ne padaju uokolo, možda s posebnim pritiskivačem za orahe, no ili moraš dobro pritisnuti, ili stisneš energično otprve, ali ti se i koštunica i jezgra sasvim zdrobe, do neuporabe, sve do prvih malih bijesova. Konačno, odeš na pijac, pa kupiš što ti treba za gužvaru, biskupov kruh ili nešto slično s orasima. Očišćeno već. Ali, opet, nema li čara da sam sve to skupiš, stucaš, smelješ i pripremiš za raznorazne delicije. Sve sam.
...
********************************************
Namjerno sam prepisao ovaj ulomak iz jedne knjigice osječke planinarke Ljerke Antonić, iako imam podosta literature o planinama i planinarenju puno vrijednijeg sadrzaja. Svatko u planinama nalazi svoju zanimaciju i uživa na svoj način.
Nisam ljubitelj "društvenog planinarenja" i gradnje cesta duboko u planinu i makljanja i branja svega živog što ti se nadje pod rukom(tako je nestao Runolist iz Hrvatske, Velebitska Degenija se jos moze naci samo na par mjesta(tajna velika ... hi,hi,hi ... a ja znam gdje, ali vam necu rec' :lol: )... no ... u Jugoslaviji je bio popularan upravo taj oblik planinarenja, sletovi, druženja, siroke narodne mase u dodiru sa prirodom itd.
Puno starijih ljudi koji su po planinarskim društvima nalaze čari upravo u takvim izletima.I tu nema ništa loše(ako beru orahe i jabuke :lol:).
I to je planinarenje.

Edited by Vjekoslav, 01 August 2003 - 06:23.


#4 Kinik

Kinik
  • Members
  • 43,426 posts

Posted 01 August 2003 - 02:35

2 Vjekoslav
.........................

Ajde, stari, nemoj se ljutiti!
Evo, necu biti "kinichan" - sreo sam ja i tebe na Forumu!
Zar se ljutis?

Skrati "Mezneru", kako izgovaraju Italijani, malo kose, dodaj sedih - eto ti Kinika!

Da si mi ziv i zdrav!

...

#5 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 01 August 2003 - 02:48

2 Vjekoslav
.........................

Ajde, stari, nemoj se ljutiti!
Evo, necu biti "kinichan" - sreo sam ja i tebe na Forumu!
Zar se ljutis?

Skrati "Mezneru", kako izgovaraju Italijani, malo kose, dodaj sedih - eto ti Kinika!

Da si mi ziv i zdrav!

...

Ma ... upravo obrnuto ... svojim javljanjem na ovaj topic si pokazao da si istinski ljubitelj prirode. Netko mora probiti led. Sa Mesnerom kao pozitivnim primjerom, led je probijen na najbolji moguci nacin.

Javice se valjda i Dragan i ostala ekipa.Ne moraju biti planinari da bi nesto rekli na ovom topicu.

Bok Stari! :lol:

O Jankovcu ... gorskoj dolini u srcu Papuka, grof Jankovic je prvi prepoznao taj biser Slavonskog gorja, tamo izgradio dvorac, preusmjerio tok potoka na obliznju stijenu i napravio dva jezera, i sam grob mu je u spilji iznad izvora Jankovackog potoka, odmah do Maksimove spilje gdje se skrivao hajduk Maksim Bojanic kada su ga zandari ganjali, bila je i staklana(proizvodnja stakla paljenjem bukvi i izluzivanjem ... pepeljika/potasa) na prijelazu iz 19-og u 20-i vijek, kasnije Guttmannov posjed, 1934. godine osjecki planinari izgradili prvi planinarski dom ... itd.

Jankovac iz zraka:
Posted Image

Izvor Jankovackog potoka:
Posted Image

Planinarski dom:
Posted Image

Jezera:
Posted Image

Slap Skakavac i stijena:
Posted Image


Jankovac je pun mitova, ali i istinitih prica. O supruzi starog vlasnika staklane, Katarini, koja se bacila sa slapa radi nesretne ljubavi(na grobu joj je ucrtana mrtvacka glava, godina 1806., mozda ima veze sa crkvom ... ne znam ... tko zna za takve obicaje neka mi slobodno objasni, zanima me), sam teren je poput Velebita ... kras ... veliki broj ponornica i spilja ... razni zvukovi nocom i tako :lol: ... ima i jedna zanimljiva ... u svakom planinarskom domu postoji planinarski upisnik(odakle si dosao, kamo ides ... planinarski obicaj vezan za sigurnost u planini) ... i tako i u planinarskom domu Jankovac ... godina 1941. mjesec prosinac ... ima upisano: Partizan ... u prolazu(olovkom) odmah ispod njega(razlika u datumu par dana) pise: Ustasa ... u prolazu(drugaciji rukopis) ... i onda opet za par dana: Partizan ... u prolazu .... smijeh zivi ... sve kulturnjaka ... dodju,upisu se,nastave dalje ... a rat ... (ali i istina, osobno sam drzao u ruci tu knjigu) ... kasnije su partizani spalili dom(iako se za vrijeme Juge tvrdilo da su to napravili Njemci ... no ispalo je da je to netocno) ... pa onda price o Maksimu Bojanicu i njegovim hajduckim danima(ima mjesto u spilji s koje se uistinu vidi pregled cijele kotline i svih prilaza ... tamo je kao on sjedio ... a to mjesto se ne moze nikako otkriti golim okom iz doline ili prilaza dolini ... provjereno :lol: ) ... ima takvih bajki jos.

Danas je to podrucje ocisceno od mina(par protutenkovskih i tu i tamo koja pastetica, nista strasno :lol: :lol: )... , dom se laganice obnavlja, cak su i pastrmke uspijele prezivjeti rat(nitko ih nije hranio, pa su jadne jele svoje mlade, ali ipak se ocuvale u jezerima), puno djece iz skola dolazi na izlete, planinari koriste Jankovac kao bazu za ture po vrhovima Papuka ili Slavonski Planinarski Put koji ide hrptom planine ... itd. :lol:

Sve u svemu ... isplati se doci i uzivati u hladovini stoljetnih(dobro, nisu bas sve stoljetne :lol: ) bukvi i rashladiti se u ledenom jezeru(brrrrrrr!), obliznji najvisi vrh Papuka je na 2h hoda, Zvecevo 6h itd. Ima i skijaliste i mini zicara.

...

Edited by Vjekoslav, 01 August 2003 - 10:58.


#6 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 01 August 2003 - 04:52

...

A zimi ...
Ko voli nek' izvoli ... penjanje po zaledjenom slapu Skakavac:

Posted Image

:lol:

Nego ... u vezi Messnera (vjerovatno uz jedno:"Bo!" i grappu zvuci jako smijesno na lokalnom dijalektu ... tvrd izgovor,nema veze sa "pjevnim" talijanskim ... zar ne?) :lol:

Svasta je taj radio:
Posted Image

Evo i "sijedih":
Posted Image

:lol:

Edited by Vjekoslav, 01 August 2003 - 06:42.


#7 milovan

milovan
  • Members
  • 4,995 posts

Posted 01 August 2003 - 09:51

Vjekoslave!
Navalio si na Grofa Jankovica, osjetih se prozvan, pa se sjetih da nijesam Grof.
Mozda ti je sudjeno da planinarish kod Jankovica, ovoga puta Milovana.
Ona kuca o kojoj sam ti prichao u mojim brdima napreduje, oni Srbi iz okoline Sinja ugradjuju dushu u sivom kamenu, dao sam 500 Eura za dushu, ali se to ne moze platiti.
Sledeceg ljeta ako Bog da zdravlja kuca ce biti u upotrebi, moje selo je udaljeno od asvaltnog puta 2 km, koristim samo prvu i rikverc da se spustim, okruzeno je planinama sa svih strana, Planinica, Treskavac , Zijevo, Makovishta, kroz selo prolazi rjechica Brskut, jedan ogranak Male rijeke koja se kod Biocha ulijeva u Morachu.
Lijeva Rijeka sa rjechicom Brskut chine Malu Rijeku, kod mjesta Nozice pochinje Kanjon,Lijeve Rijeke usjechen je izmedju planine Makovishta i Vjeternika, kao mladic sa svojim rodjacima sam pokushao da ga prodjem, duzina je 3-4 km, brzo smo odustajali jer nas je strah od zmija i visokh planina koje se uzdizu strmo 500-600 metara, iznad same rijeke, brzo hvatao.
Na pesto metara od moje kuce, postoji jedan nadgrobni spomenik, zove se Kurvina Plocha,
obichna pjeshchana stijena dimenzija 120x 50x20, o tom mjestu se izmislilo puno pricha, na toj plochi kao da je neko dijete od osam godina crtalo, glavu ,vrat, sise sa strana, tijelo sa udubljenjem i noge, chesto sam se pitao dali josh na nekom mjestu postoji slichni nadgrobni spomenik i koji je to narod tamo boravio.
Mozda Kinik i Vjeko ako budem imao tu srecu da se sa vama druzim razrijeshe misteriju.

#8 Dragan

Dragan
  • Members
  • 2,171 posts

Posted 01 August 2003 - 11:45

Ono sto me je oduvek fasciniralo je to da svako od nas svoju planinu sa sobom nosi.
Poznavao sam dosta Vrscana koji su mnogo godina kasnije, u tudjini, u prelomnim trenutcima svog zivota sanjali o svom brdu i kuli na njoj. Pa iako je brdo malo, a kula okrnjena, u njihovim snovima ono je uvek imalo centralno mesto i velicinu planine.
A cesto su ih se secali i spominjali ih i na javi.

Ja svoje planine poznajem tek kroz maglu. Kanjon Tare, pun mesec i tamni obrisi koji plesu u zavisnosti od kretanja autobusa koji me vozi na letnji odmor. Price o Crnom Vrhu, katunima, tamo u veljoj planini, gde se ovce cuvaju, o vucima i snegovima koji prekrivaju kucu, a sve to u stricevoj kuci, uz toplu vatru, spiralnu pitu zeljanicu i sveze napravljenim kiselim mlekom. Dolina Lima, topli, mokri recni pesak i skakanje u dalj ili turnir na male golice. Nosenje sena uzbrdo-nizbrdo ( i posle kazu Crnogorci lenji, a treba tolika brda prehodati ), voda sa izvora koji nikada ne presusuje i taj osecaj disanja u skladu sa brdima koja te okruzuju i po kojima hodas. Dovikivanje sa brda na brdo ... O Roso, cetiri ti majke majcine...!

I onda nazad u Srem, u svoju ulicu sa bezbrojnim drvecem na koje smo se svakodnevno pentrali, gradili kucice, mastali, ziveli u krosnjama zabranjenog komsijskog vocnjaka. To drvece jos uvek raste u meni i nosim ga svuda sa sobom cak iako ga tamo vise nema. Pa onda petospratna zgrada sa ravnim krovom u centru grada na koju smo se isto pentrali da bi gledali filmove u letnjoj basti...

Mozda se neko pita kakve sve ovo veze ima sa planinarenjem ? Za mene ima.
Jer planina nije samo ono sto vidimo visoko pred nama, nedostizno obavijeno vecitim snegom i ledom. Planina je i ono sto izrasta u nama, ono nedostizno, neopipljivo a ipak sasvim prisutno. U tome ce se sloziti svako ko je duze ziveo pored neke planine, brda (gde pocinje planina a prestaje brdo?), pored mora, reke, u nekom gradu... Struktura prostora koji nas okruzuje ulazi neprimetno u nas, gradi neki svoj nevidljivi a ipak bitan prostor u nama samima, cini nas ponekad sretnim, tuznim ili nostalgicnim samo zbog nekog oblika oblaka u prolazu. I sve to primetimo najbolje kada to brdo-koje-zaklanja-nebo nije vise tu, kada se talasi mora ne obijaju neumitno i neprestano o tu obalu... kada osetimo kao da i u nama neki deo nedostaje.

Cesto sam tako sedeo na livadi neke panine, posmatrao dolinu i planinu sa druge strane. I skoro uvek imao sam taj utisak da ta planina nije samo gomila zemlje i stenja vec i neko ogromno zivo bice – najcesce pomislim na slona. Mozda sa drugacijim radjanjem i umiranjem, ritmom disanja koje se meni cini kao vecnost, drugacijom (ne)osetljivoscu ali ipak - zivo bice. I onda pokusavsi da osetim i obuhvatim podlogu ispod sebe kao i nebo iznad koje tada izgleda tako blizu i dodirljivo, kao za bosonogog koji ga je poljubio, javi se u meni neko strahopostovanje i radost sto mi je dozvoljeno da ucestvujem i budem deo svega toga.
I onda setam livadama ili kroz sumu, “planinarim” a sve mi se cini setam po sebi, osvajam neke nove unutrasnje vrhunce i ponekad uhvatim sebe kako pricam sa planinom kao sa najboljim prijateljem ili cak sa samim sobom.
I onda znam, nisam se uzalud rodio.
I sve sto vidim i sto mi se dogadja dobija jedan dublji smisao.

Edited by Dragan, 02 August 2003 - 01:32.


#9 Krampa

Krampa
  • Members
  • 4,481 posts

Posted 01 August 2003 - 14:49

Sjecam se ljeta 1982, kada smo sjedili na vrhu Bjelasnice. Blio je to dvije godine prije olimpijade u Sarajevu. Dvije godine prije dolaska poznatog cupavog Vucka u taj zimom okovani grad.
Divljina, visina, cist vazuh i predivan pogled. Sve je to ispunjavalo moju dusu tog dana. Sunce koje zalazi i izlazi. Ptice koje mutavo gledaju u nas pilecu pastetu, i vape za malo hljeba jer se snijeg tek otopio. Gladna lisica nam je ukrala pitu od krompira. Ali nije vazno. Kao sto moj drug kaze: "neka, neka prisjes ce joj, da bogda ckla rospijo!".

Poneka vjeverica i medo-brundo su se njezno rvali na brezuljku ispred nas.
Veseli talascici malog potoka su njezno grebuckali ves masinu koja je strpljivo cekala u tihaku da je neko izvadi. Borba za zivot ribe na gumi od centrifugie bila je cisti primjer borbe prirode i drustva.
I skoro uvijek imao sam taj utisak da ta planina nije samo gomila zemlje i stenja vec i neko ogromno zivo bice – najcesce pomislim na slona, nosoroga a cak i nilskog konja.
I onda pokusavsi da osjetim i obuhvatim podlogu ispod sebe kao i nebo iznad koje tada izgleda tako blizu i dodirljivo, kao za bosonogog koji ga je poljubio, javi se u meni neko strahopostovanje i radost sto mi je dozvoljeno da ucestvujem i budem deo svega toga. Strah i postovanje.
I onda setam livadama ili kroz sumu, “planinarim” a sve mi se cini setam po sebi, po tebi po nama svima.


Mozda se neko pita kakve sve ovo veze ima sa planinarenjem ? Za mene ima!



:lol: :lol: :lol:

Edited by Krampa, 01 August 2003 - 14:52.


#10 chandra

chandra
  • Members
  • 2,782 posts

Posted 01 August 2003 - 15:52

TEK SAD SAM VIDEO TOPIC...

Svojevremeno sam prisilno sluzio narodu i otadzbini u Subotici. I pitao sam se pre no sto sam tamo stigao zasto taj kraj vazi za depresivan i zasto je Subotica bila u SFRJ mesto sa najvise samoubistava... Sada mi je to mnogo jasnije... Za razliku od planina, u ravnici kad se okrenes oko sebe, na sve strane sve je isto. Imas utisak da gde god da krenes neces naci nista drugacije. Ako si u govnima tu gde si, bices u govnima svuda. S druge strane, u brdima, uvek imam osecaj da me nesto novo ceka sa druge strane... POSTOJI DRUGA STRANA!!!

I moji su preci sisli sa raznih brda i planinskih masiva... Sa Karpata, Rodopa, Alpa... Mozda i zato toliko volim planine...

Ali da ne davim. Najbolje planinarenje u mom zivotu je bilo po Severnom KAvkazu.

Vozom smo isli do Pjatigorska, nekim rasklimanim kombijem (kao iz Ko to tamo peva) kroz Baksan dolinu do Terskola (2100m). To je neopisiv kraj. Sve deluje nekako sruseno i zapusteno, smedja brda, smedja reka... Smenjuju se ruske vojne postaje i muslimanska sela. Istorija te zemlje je posebna prica o masovnim progonima, teroru, genocidu... Sam Terskol je "selo". Tu postoje samo hotel, spasilacki centar, nekoliko dugackih dvospratnih stambenih zgrada (podsecaju na najruznije delove Beograda) i par stracara. I tu su poslednje radnje u kojima se putnik moze opskrbiti konzervama i drugim potrepstinama. U zgradama se vrlo jeftino iznajmljuju stanovi, sto je super fora, jer je potrebno bar nekoliko dana za aklimatizaciju pre penjanja na Mingitau, kako lokalni Kabardino Balkari nazivaju Elbrus. S druge strane doline dizu se Donguzorun i Kogutai. Nizi su od ELbrusa, ali mnogo tezi za penjanje.
Postoji mnogo puteva za penjanje na najvisi vrh Evrope (ako se slazemo da je KAvkaz jos uvek u Evropi), ali uglavnom se izbor svodi na put preko lednika ili zaobilazni put. Prvi je naravno opasniji, jer lednici su tamo veoma stari i nikad ne znas je li ispod svezeg snega kakva pukotina. Nismo imali opremu, pa smo sa vodicem krenuli okolnim putem. Meni je bilo cudesno kako se menja priroda dok idemo na gore. Na 2000 metara je suma, na 3000 jos ima trave, ali su uglavnom krupne stene, nastale davnim izlivanjem lave, a preko 4000 se sve svodi na sitno crno kamenje volkanskog porekla, potpuno zdrobljeno cestim odronima. Dok se penjemo, dvoglavi Elbrus ispred nas izgleda jako blizu, na suncu, pod vedrim nebom. ALi to je samo privid. POtrebno je oko dvanaest sati dobrog hoda do vrha. Taktika se obicno svodi na to da se jednog dana planinari popnu do sedla, gde prespavaju i nastave dalje do vrha pre zore, kako bi na vrhu docekali svitanje i onda brzo pobegli sa tog djavolskog mesta. Takav je bio i nas plan, ali klima je gore neverovatna i treba imati mnogo srece da bi se bezbedno stiglo do vrha. Mi te srece nismo imali i posle dva pokusaja vratili smo se u bazu... Vec je bio kraj avgusta, a to je i kraj sezone za penjanje... Ove godine cujem da se silni svet tamo posmrzavao, sto je vrlo cesta pojava jer ljudi krenu bez vodica, onda ih stigne visinska bolest zbog razredjenog vazduha, pocinju da haluciniraju, izgube se i posle par dana ih pronadju, ali tad je vec kasno...
Sa mesta gde je Prometej bio okovan doneo sam pun ranac kamencica... I naravno, otici cu ponovo tamo cim budem mogao...

Posted Image
Posted Image
Posted Image

#11 Lavinia Amaldi

Lavinia Amaldi
  • Members
  • 2,362 posts

Posted 01 August 2003 - 15:59

Dragi Vjeko...
Lepa ti je ova tema, ma ne znam da li cu nesto pametno na istu da napisem..
Vidis kako Draganche napise nesto, ja procitah pa se zamislih...

Hm, da. Pored pentranja na neke planine i planinchine i neosvojive vrhove i vrhunce zivota, jel, bila sam par puta u planinama, pravim, fizickim..
Pored zimovanja na Kopaoniku (ne znam je li moze i to da se racuna?), ali meni je skijanje nesto veeery nice :lol: ), to su Pirinejske planine, nekih 2ipo hiljade metara, i , u Americi, Grend Tejton i Roki mauntains...preko 4000.. jednom mart, jednom septembar, jednom pocetak novembra...
Planina ima hiljadu lica...
Srela sam se uzivo sa "grizlicom", srecom je bila sa mladuncetom pa nije obratila paznju a i neke bobice su bile interesantne, eto, hocemo mi precicom, sta kao ti medvedi sto su upozorenja na sve strane, ma pretjeruju, no, zanimljivo iskustvo :lol: ...prestali da disemo i izsunjali se poput macke...tek posle nekih par stotina metara udahnusmo, zivi!!!
U vrhovima gde se otapaju lednici, kroz pecine koje odjekuju kapljicama sto malo nize prave jezerce, nigde nikoga (ko ce se tu jos pentrati po tim stencugama :lol: ), zaplivas kao od majke rodjena, ledena voda, stvarno kao neko drugo rodjenje...
Imala sam i susret sa kojotom, to je zanimljivo, A. se uplasio i ostao kao ukopan, a ja sam mu prilazila bez straha, na desetak metara, fascinirala me zivotinja...
U Pirinejima gde je drvece bilo obojeno hiljadama boja, oblaci puni snega su se valjali po vrhovima koji dodiruju nebo... za par minuta iz sunca u mecavu... zaledjena jezera, crveni nosevi, topla cokolada, malene kamene kuce i crkvice iz desetog, dvanaestog veka, u jednoj me covek Spanac pustio da se popnem u stari zvonik i da zazvonim zvonom koje nije zazvonilo ko zna koliko dugo... Andora, pod snegom, turisti na sve strane, vodopadi i najneznije cvece koje sam videla u zivotu, raslo je tu, u tim za njega potpuno nepovoljnim uslovima, ma, divota...

#12 Lavinia Amaldi

Lavinia Amaldi
  • Members
  • 2,362 posts

Posted 02 August 2003 - 10:56

mala ilustracija...
1. Grand Teton, Wyoming, USA
Posted ImagePosted Image
Posted ImagePosted ImagePosted Image

mada od visoravni na oko 4, 4200 mnv, do vrha izgleda kao da mozes "casom" da se popnes do vrha, potrebno je minimum 8 sati uspinjanja, i bar jos toliko, ali minimum 6 sati silazenja...

vredi... :lol:

#13 Lavinia Amaldi

Lavinia Amaldi
  • Members
  • 2,362 posts

Posted 02 August 2003 - 10:59

2. Pirineji & Andora...
tamo bih mogla da zivim...
Posted ImagePosted Image
|Inace Val d'Aran [u tzv.Atlanskom delu of the Pyrinees]gde smo izmedju ostalog bili je najvisi deo Pirineja, na oko 3400 mnv.
Tu zivi oko 6000 ljudi i zvanicni jezici su Spanski, Katalanski i tzv Occitan, jezik of the locals, koji je mnogo neobican i lep...
Val d'Aran, oficijelni naziv je i Gascon, "glavni grad" je Vielha, stvarno, ako tamo odete pozelecete da se vise nikad ne vratite...|
Najvisi vrhovi:Aneto or Pic de Néthou (3,404 m) in the Maladetta ridge
Mont Posets (3,375 m),
Mont Perdu or Monte Perdido (3,355 m).
Andorra...[koja pripada istocnom delu Pirineja...][dve slicice iz "cika" zime...]
Posted ImagePosted Image

Edited by Lavinia Amaldi, 02 August 2003 - 11:12.


#14 sabahudin

sabahudin
  • Members
  • 639 posts

Posted 02 August 2003 - 11:40

Svojevremeno sam prisilno sluzio narodu i otadzbini u Subotici. I pitao sam se pre no sto sam tamo stigao zasto taj kraj vazi za depresivan i zasto je Subotica bila u SFRJ mesto sa najvise samoubistava... Sada mi je to mnogo jasnije...

Zbilja,

nemojte nikada doci u Suboticu :lol:

Planinarenje - Slovenija
za lejmere kao sto sam ja

#15 chandra

chandra
  • Members
  • 2,782 posts

Posted 02 August 2003 - 12:16

Ej! Sto je najludje meni je Subotica ostala kao jedno vrlo prijatno mesto uprkos armiji i ravnici. Jednom sam obisao celo Palicko jezero peske - upadao sam u kojekakve barustine i na privatna imanja - jer sam bio u pogresnom ubedjenju da postoji put koji obilazi oko jezera. Tamo je zaitsa lepo - boje su cudesne i stalno duva neki magicni vetar. Ali za planinarenje definitivno nije... :lol: