Zbog prevaljenih godina imam i duze pamcenje, pa da iznosim svoje secanje na taj uzasni dogadjaj:
Tragedija u paracinskoj kasarni "Branko Krsmanovic" odigrala se nocu 3.septembra 1987 godine. Po tada sluzbenim vestima koje je JNA pustala, regrut Aziz Keljmendi, koji je za neku nedelju trebao skinuti SNB uniformu, izvrsio je ubistvo u zajednickoj spavaoni, cetiri regruta, i ranio, mislim jos pet drugih.Nakon toga, po verziji vojnih izvora pobegao u obliznju sumu, gde je opkoljen od vojne policije i prema istim izvorima, izvrsio samoubistvo.
Tragediju u paracinskoj kasarni je ondasnja Hadzi-Dragan Antic "Politika" pod ogromnim naslovom opisao kao "Pucanj u Jugoslaviju". Iako istraga koju je vodila Vojna policija nije dala rezultata o motivu izvrsenog zlocina, sama cinjenica da je navodni izvrsilac bio regrut albanske nacionalnosti bila dovoljna da lavina antialbanskih osecanja krene svom silinom kroz Srbiju. Mnogi lokali albanskih vlasnika stradali su tada od razjarenih masa
. Na sahrani Srdjana Simica, otac ubijenog regruta, usprotivio se prisutnim da smrt njegovog sina pretvore u polticki dogadjaj, kakvi su se odigravali po Srbiji.
Da bi tragediju prikazali kao organizirano delo albanske Iridente, skoro svi regruti albanske nacionalnosti koji su vojni rok sluzili u kasarni Branko Krsmanovic, u istoj generaciji kao i Aziz, optuzeni su kao pomagaci Keljmendija i osudjeni na drakonske kazne od po 20 godina robije od Vojnog suda u Nisu. Medju najteze osudjenim nalazio se regrut po prezimenu Dzakli, koji je izdrazao skoro 20 godisnju robiju.
Sa sluzbenom verzijom tragedije u Paracinu bilo je mnogo onih koji nisu se slagali. Jedan od njih je bio Milos Vasic, novinar koji se itekako razume u vojne vestine i tajne. On je u "Knjizevnim novinama" ili "Knjizevnoj reci" objavio preko cele strane clanak koji je imao podnaslov "Prilog kritici Kalasnjikove". Izmedju ostago je, po secanju, pisalo:"U spavaoni gde pored Srbina, Bosanca ili Slovenca spava Albanac, u potpunom mraku, regrut Keljmendi sa puskom Kalasnjikov, koja ima strahovit trzaj, uspeva da ubije Srbina pa preskoci Albanca pa ubije Bosanca itd..."
Milos Vasic nije verovao u sluzbenu verziju dogadjaja.
JNA je vec bila zauzela izrazito antialbansko opredeljenje jos od godine 1981.
U to vrijeme sam bio komandir kasarnske straze u jednoj kasarni jako blizu Paracina. Bilo je to dosta davno, u to vrijeme sam bio jako mlad, nisam imao ni punih 19. Elem, Albanci koji su bili na strazi su udaljeni nazad u jedinice, oni koji su bili na pozarstvima takodje, Nije im vise bio dozvoljen pristup pjesadisjkom naoruzanju, do zavrsetka istrage.
Govoreci iz perspektive tadasnjeg vojnickog zivota, taj dogadjaj medju nama vojnicima nije imao nikakvu antialbansku konotaciju. Mi smo to dozivljavali kao akt nekog ludaka, a posteno govoreci, nije se nesto puno ni pricalo o tome, vojsku su zanimale uobicajene teme, kad ce skidanje, kad ce redovno, kad ce biti neka dobra klopa i slicno.
Apropo gore podebljane recenice, moram se usprotiviti, nije bili nikakvog antialbanskog raspolozenja od strane sluzbenika JNA. Moj najbolji drugar je bio Albanac iz Orahovice, i nikad nisam primjetio da se prema njemu oficiri odnose drugacije nego prema meni. Cak sta vise, ja sam mnogo puta najebao, zato sto sam bio prilicno smotan da me svaki put uhvate kad se napijem.
Ali, stanje je bilo puno drugacije nakon tog slucaja. Keljmendi se ubio, ili ga je ubio neki porucnik iz paracinske kasarne (tako se kasnije pricalo) na poligonu "Vijenac" ako me sjecanje dobro sluzi, pored vanjskih tuseva za vojsku. Tu je bio nekakav poligon za pjesadijsku obuku, sa sve ulicama i drvenim kucicama za simulaciju valjda ulicne borbe ili sta znam.
Iz moje kasarne smo relativno cesto dolazili tu sa mladom vojskom da ih vjezbamo "atomski udar."
Odnos prema Albancima, kako rekoh, posle tog dogadjaja je bio dosta losiji, Albanci nisu smjeli govoriti albanski medjusobno ako su u drustvu vojnika koji ih ne razumije, i nisu smjeli da se okupljaju u grupe vece od 2 ili 3 bese. Doduse ovi koje sam ja znao nisu ni imali takav obicaj, ali bilo je neke mlade vojske koja je posteno govoreci bila jako cudna.
U svakom slucaju, taj strasni dogadjaj je izgleda napravio dosta vise stete i odjeka van JNA nego unutra. Kako je vrijeme proteklo, dosta stvari ja nisam u stanju razluciti, sta je tacno, a sta sam negdje nacuo. Sjecam se price da su tom Keljmendiju roditelji bili negdje vani, i da su ga to jutro kao cekali negdje van grada, da ga pokupe autom. Koliko je tu bilo istine, a koliko propagande tesko je reci, a koliko vidim i skoro nemoguce.
Keljmendi nije ziv, a mozda niko i ne zna koji su to vojnici koji su tada prezivjeli taj pokolj, i da li bi bili spremni da o tomo govore iz ove danasnje perspektive. Mada mislim da bi vrijedilo truda, to bi mogla biti medijski zanimljiva prica. A i zbog same istine.