1164 replies to this topic

[Dani 007]

MIHAILO: Obilježja u Potočarima svjedoče težinu zločina

 

Hiljade kamenih grobnih obilježja u Potočarima svjedoče težinu zločina izvršenog nad nedužnim građanima Srebrenice, samo zato što su se rodili pod znakom polumjeseca. kazao je mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo za Portal Analitika.

 

 

-Svi koji se na ovom prostoru osjećamo ljudima nosimo to breme zla na svojim plećima, i molimo se svevišnjem da se više nikada ne ponovi takav genocid, kakav savremeni svijet nije vidio od Drugoga svjetskoga rata.

Tragove tog užasa, nedostojnog svakoga bića koji se smatra čovjekom, moramo učinjeti javnom cijelom svijetu. Svima koji ga poriču moramo poručiti da svaki kamen i svaka stopa zemlje u Srebrenici svjedoče zlo koje se dogodilo prije dvadesetjednu godinu.

To je bio zločinački juriš na Bosnu kakvu znamo, Bosnu dobrih ljudi, nezavisno od njihove vjere i nacije. Zato se vi danas poklanjate nevinim žrtvama koje su stradale da bi se ta Bosna razgradila. A Potočari simbolizuju odnos svjetske civilizacije prema zločinu koja neće dozvoliti da se takav užas ponovi i Bosna razgradi po mjeri zločinaca koji su ga osmislili i izvršili.

A ja vam u svoje lično ime i u ime Crnogorske Pravoslavne Crkve čiji sam poglavar, poručujem da budete dostojanstveni u svom bolu za vašima najmilijima, a zločince će gospod nagraditi prema zaslugama. Vaše je da u ime ljudskosti, mira i ljubavi oprostite, ali nikad ne zaboravite – naveo je on.

http://portalanalitika.me/

 

 

 

[Kinik]

...

 

11.07.2016 - 14:51

 

>> ... In memoriam

Preminula Ljiljana Jokić Kaspar

e-Novine

 

Ljiljana Jokić Kaspar, književnica i kolumnistkinja, autorka mnogih televizijskih emisija kulturnog, dokumentarnog i obrazovnog programa RTV-a, preminula je juče u 66. godini života u Novom Sadu

 

Objavila je knjigu priča "Ampula noćnog leptira" i četiri romana: - "Ne propusti nikad trikove čarolije","Četiri male žene",- "Ćelavi psi" i "YU File". Njena proza uvrštena u desetak antologija srpske književnosti i prevedena na mnoge jezike.

 

Ljiljana Jokić Kaspar bila je dugogodišnja kolumnistkinja našeg portala. Njene briljatne analize u kojima je bespoštedno secirala sva zla u našem društvu bile su dugo godina zaštitni znak e-novina.

 

+++

 

U znak sećanja na Ljiljanu Jokić Kaspar ponovo objavljujemo jednu njenu kolumnu iz aprila 2010. godine.

 

Srbija, država nepravde

Zlo bira slabe i nezaštićene

 

Terao me đavo onomad da posle napornog dana, lišenog medijskih sadržaja, uključim televizor. Ponoćne vesti TV B92 su javile da je, od strane NN lica, na tribinama stadiona ranjen navijač fudbalskog kluba Crvena zvezda.Tu groznu vest doživela sam neočekivano mirno, ali mi je u trenutku saznanja da je neko nedužnom psu odsekao sve četiri šape i ostavio ga da ugine u mukama, načisto pozlilo! Dugo nisam zaspala razmišljajući dokle može stići bolesno društvo poput našeg i kakvi ljudi žive oko nas.

 

Sve godine koje su ostale za nama sa svim zločinima i ratom pomerile su nam mozak, a „mirnodopska“ iživljavanja psihopata se nastavljaju. Bilo je protekle nedelje mnogo reči o slučaju sakaćenja nedužne životinje, a već sutradan se dogodio slučaj klanja rotvajlera pred očima vlasnika. Podlac je, pre no što će zabiti nož, pomazio psa, tek toliko da stekne njegovo poverenje. Ubica je brzo otkriven i uhapšen, a preti mu robija od tri godine. To ćemo tek videti! Pre nekoliko godina monstrum koji je zavezao svog psa za automobil i vukao ga dok nije uginuo, dobio je uslovnu kaznu. U Srbiji je, tvrde mnogi svedoci, ubijanje životinja na sadistički način sasvim uobičajena pojava. To što se u proteklom ratu radilo ljudima, sada se radi životinjama. Kada se i u kom trenutku sa životinja prelazi na ljude, znaju psihijatri i psiholozi. Monstrumi i psihopate koji muče životinje veruju da će izbeći kaznu jer u Srbiji ni ljudski život nije svetinja, a kamoli život psa ili mačke. Kosmička pravda ne postoji, patnja bira slabe i nezaštićene, a na nama je da ih zaštitimo. Kako kad ljudska žgadija u svemu ima prednost nad dobrima u Srbiji?

 

Srbija je mračna, nepravedna država skrojena da satre, popljuje i zanemari sve što liči na normalno, ljudsko, moralno, etično, pošteno i pravedno. Svakodnevno se sprovode raznovrsna iživljvanja nad ljudima. Poslednji drastičan primer je slučaj prodavačice brze hrane iz Niša, koju je inspektorka Poreske uprave slagala, dovela u zabludu i navela na prekršaj, ne bi li se okoristila i sebi obezbedila veću platu! Podlo, bez truna savesti i morala, koji minut posle isteka radnog vremena, zamolila je prodavačicu/vlasnicu kioska da joj proda pljeskavicu za bolesno dete. Ko bi odbio? Kada je, dobivši pljeskavicu, pokazala svoju legitimaciju, iživljavala se i uživala u mukama žene koju je bezočno prevarila. Tortura inspektorke trajala je čitavih tri sata, tvrdi oštećena. Kaže da je molila i plakala da joj zbog kršenja zakona (prodaje hrane posle isteka radnog vremena), ne oduzima dozvolu jer joj je to jedini posao kojim izdržava porodicu, ali inspektorka-lažljivica je ostala neumoljiva. Šta se posle dogodilo ovoj ženi poznato je – kisok je zatvoren, a ona je u međuvremenu doživela moždani udar i infarkt. Oštećena je odlučila da tuži inspektorku. Javnosti je poznato ime oštećene, ali je ime inspektorke ostala tajna. Ono što je potpuno neprihvatljivo je stav njenih neposrednih pretpostavljenih. Ni prekora ni opomene! Dobili smo šturo i nemušto objašnjenje republičkog inspektora kako njihovi službenici dobro rade svoj posao. Moj zaključak je da ih zabole za slučaj. Važno je sačuvati svoje radno mesto i moć preko koje će neki sadistički maltretirati male ljude. Koliko je prekršitelja zakona među vlasnicima ozbiljnijih restorana i kafića možemo samo pretpostaviti, ali ih niko ne dira. Tvrde da redovno plaćaju reket. Bivši vlasnik kafića koji se zapalio u Novom Sadu kada je stradala grupa mladih, zaradio je dugogodišnju robiju, dok inspektorima koji su dali odobrenje za rad kafića nije pala dlaka sa glave. Država koja nekritički štiti svoje činovnike nije nikakva država, već brlog u kome je samo moćnicima dobro.

 

Sve se može kad se hoće, pa je tako i napadač na Velimira Ilića ekspresno osuđen u roku svega dva meseca od trenutka kada je Ilića udario pesnicom u glavu. Bravo za sud i sudije, ali taj isti Velimir Ilić nije nikada osuđen zbog napada na novinara usred TV emisije. Oslobođen je krivičnog postupka, ali je osuđen da zbog udarca plati odštetu novinaru. Prošlo je sedam godina, a on nikako da plati, kaže da nije dobio presudu. Verujem mu jer ne znam da je ikada neki političar odgovarao za neku nepodopštinu ili kršenje zakona. Spas im stigne u poslednji čas ili se sudski procesi odugovlače u nedogled.

 

Nije čudo što je odbačena i tužba protiv pisca i akademika Dobrice Ćosića zbog širenja verske i nacionalne mržnje, koju je svojevreno podneo Helsinški odbor za ljudska prava. Ćosić je nedodirljiv i može da radi šta hoće. On je iznad zakona, štiti ga država i konkretni ljudi koji su ga promovisali u oca nacije. Jadna su deca takvog oca. On je primer da je sve moguće u Srbiji. Model i mustra političke, mentalne i duhovne travestije. Po tom modelu živi i diše srpska politička elita. Ko se još čudi što će se danas ministar Dinkić, koji se nekad tako vatreno borio sa ideološki i politički suprtostavljenim idejama SRS, udružiti sa Majom Gojković i njenom novom strankom? Vreme je izbrisalo tragove nepodopština i zala, treba gledati u budućnost i ostati na vlasti što duže. Ko još pamti patnje žrtava rata i zločinačke politike, zlo i stradanja miliona? Ups! Malo smo se zajebali, ali ubuduće ćemo raditi drugačije. Onaj ko to ne prihvata, neka propadne! Ko im ne veruje i ko nije sa vlašću u harmoniji, najebao je. Vlastodršci veruju da je narod stoka koja mora sve izdržati. Kada su preživeli devedesete izdržaće i neuporedive dvehiljadite, živeći u virtualnoj demokratiji koja važi za povlašćene. Sadašnji zakoni važe za obične male ljude koji se redovno kažnjavaju za sve moguće prekršaje, neplaćene poreze i slično.

 

U odnosu na prošlost, oko nas vlada i privid blagostanja. Prodavnice su pune kao oko, ima svega, pa i slobode govora, osim ako se neki političar ne prepozna u kakvom satiričnom tekstu, kao što se u jednom prepoznao pomenuti Velimir Ilić. Nema više nestašica i rata, ali nema ni nade da će ovakvo stanje ikada proći. Na životnoj sceni je samo praznina u kojoj odzvanjaju oholost, nadmenost, glupost, neznanje i beda. Verujem da smo i mi razočarali one koje smo izabrali da nas povedu u bolju budućnost. Zato nas guraju od sebe kao razočarani makroi, verujući da još uvek ima naivnih i nezbrinutih duša na ulici. ... <<

 

...

[Kinik]

...

 

 

>> ... 11/07/95

Posted By Biljana Srbljanović On 11/07/2016 @ 20:12 In Svi autori,Tekstovi | Comments Disabled

 

 

Kada je 2005. godine na desetu godišnjicu genocida u Srebrenici Inicijativa mladih za ljudska prava postavila bilborde podsećanja na ovaj zločin, reakcija javnosti i medija je bila histerična. Umetničke fotografije Tarika Samaraha nastale u Potočarima, uz samo jednu rečenicu teksta “Da vidiš, da znaš, da pamtiš” preko noći su bivale uništavane, premazivane crnom bojom, po njima su dopisivane pretnje “Biće repriza” ili “Nož, žica, Srebrenica”, kao i poruke slavljenja Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji su tada još uvek bili na slobodi. I tada je genocid u Srebrenici u srpskoj politici bio tabu-tema, do te mere da ljudi nisu bili ni svesni kada se dogodio i kakvu težinu ima za naše društvo.

 

Boris Tadić je, na primer, za svoju prvu predsedničku inauguraciju godinu dana ranije odabrao upravo ovaj datum, pravdajući se da je do toga došlo slučajno. Tako se ispostavilo da niko od članova limenog orkestra, niko u špaliru Vojne garde i Žandarmerije, niko iz KUD Lola, nijedan Gudač Svetog Đorđa, koji su učestvovali u svečanom programu, niko od kuvara Interkontinentala i Hajata (koji su za proslavu spremili posni meni da ne uvrede vernike), niko dakle, pa ni sam specijalni gost – patrijarh Pavle, izgleda nije znao da se tog 11. jula, ne tako daleko od Beograda, dogodio najveći zločin na teritoriji Evrope nakon Drugog svetskog rata. Ja čak ni ne sumnjam u to. Zaista mislim da najveći broj ljudi umešanih u organizaciju ovog žura na dan ukopa stotine sanduka nevinih žrtava rata, te 2004. godine zapravo nije znao kada se i kako dogodio srebrenički genocid, a da su oni koji su to odlično znali delili mišljenje većine – da je Srebrenica zapravo bila “oslobođena” i da je to bio herojski čin, a ne krivica srpske vojske.

 

Kada su predsedniku Tadiću aktivisti Inicijative mladih prigovorili za neprikladan odabir datuma, on im je lakonski odgovorio da ni njemu dan ne odgovara, jer je to godišnjica kada su mu “ustaše ubile dedu”. Diskurs “oko za oko” relativizacije zločina, “ko je prvi počeo” manir nezrelog čoveka i društva od tada je mogao da se ustoliči kao legitiman i kod one “pristojne”, takozvane “građanske Srbije”.

 

I sama sam godinu dana kasnije na ovaj dan doživela svoju prvu medijsku hajku kao reakciju na moj blog. Na B92 sam 10. jula 2006. prenela poziv Žena u crnom koje su organizovale svoje uobičajeno godišnje okupljanje u ime sećanja na žrtve i napisala, kao Tarik, bukvalno samo jednu rečenicu: “Sećanje je naša obaveza, Srebrenica naša sramota”. U satima koji su usledili doživela sam pravu hajku, koja nikada nije zaista prestala. Danas mi je to uobičajena stvar, ali sam tada bila u šoku. Uvrede i pretnje, razvlačenje u najgnusnijem kontekstu po tabloidima, psovke i primitivna pljuvačina, žigosanje da sam izdajnica i strana plaćenica, za mene je tek počinjalo.

 

Istog tog jula, samo nekoliko dana kasnije, aktivisti Inicijative mladih iz Niša bili su pohapšeni zbog crtanja grafita protiv Ratka Mladića. Ovi klinci su tada izradili šablone sa likom ratnog zločinca, šarali zidove po gradu, beležeći ponovo samo jednu rečenicu: “Ratko Mladić, traži se za genocid“.

 

Zbog bilborda sa slikom stradanja u Srebrenici, zbog grafita, zamerke na lumperaju u danima srebreničke tuge ili najobičnijeg poziva na dan sećanja na žrtve u ovoj zemlji je uvek bio otvoren lov na sve nas. Novine su povodom Tarikovih fotografija angažovale kuku i motiku da odbrani srpsku čast: kolumnisti, novinari i političari su na najprimitivniji način “denuncirali” plaćeništvo aktivista Inicijative mladih, vređali majke žrtava i podržavali negiranje zločina. Čedomir Antić, tadašnji funkcioner Dinkićeve stranke na vlasti, tvrdio je, na primer, da su “tvorci parole „Nož, žica, Srebrenica“ živi dokaz trijumfa ustaške ideologije, i to u Srbiji… To su vođe one Inicijative mladih kojoj je britanska ambasada dala 13.500 evra da postavi bilborde sa potresnim fotografijama iz Srebrenice” (Zločin i profit, Blic, 6. septembar 2005).

 

Večernje novosti su napale organizatore: “Zašto je Inicijativa mladih locirala Srebrenicu kao najveći problem mladih Srbije, a ne na primer nezaposlenost ili poboljšanje studentskog standarda? Ko vas plaća? Ko je platio i koliko akciju sa bilbordima o Srebrenici?” te negirali zločin: “Jeste li sigurni da su ti kovčezi stizali baš iz Srebrenice? Još nije dokazano da je Srbija učestvovala u tom zločinu” (Čistimo samo svoje dvorište, Večernje novosti, 6. juli 2005).

 

Ostali mediji su pozivali stručnjake za marketing i psihologe da objasne koliko je opasno postavljati bilborde sa takvim porukama, jer “to uznemirava javnost” i “deca to gledaju”. Ugledni kolumnisti Kurira i Glasa javnosti, Isidora Bjelica i Dragoljub Draža Petrović, optuživali su aktiviste Inicijative mladih da su plaćenici vređajući žrtve, a ovaj potonji bogami i majke žrtava, povodom podsećanja na zločin.

 

Bjelica je tako u tekstu “Srebrenica među kondomima” beležila: “Baš sam se sa prijateljima i decom vozila kolima, kad, najednom, između golih riba, flaša, reklama za uloške i prezervativa ugledah neke jezive bilborde sa mrtvačkim kovčezima na kojima piše „Pamti, seti se Srebrenice“ ili tako nešto… Ne zna se da li su ti bilbordi uvredljiviji za te mrtve ljude u sanducima i njihovu rodbinu, koji postaju predmet marketinške kampanje za mazijanje love nekog NVO-a (ne znam koja je to organizacija – Inicijativa mladih)” (Kurir, 2. juli 2005).

 

Njen kolega Dragoljub Draža Petrović je možda otišao najdalje optužujući Majke Srebrenice da prave “šou-program” za pare. U autorskom tekstu “Šou-biznis za pare”, Petrović denuncira srebreničke majke koje godinama traže kosti svoje dece: “Nema posla kao što je šou-biznis. Malo je ipak bljutavo za biznis koristiti leševe. Humanitarci, koji su humani dok god ima nekog da calne lovu, okitili su Beograd bilbordima o Srebrenici… Kada prekosutra u Potočarima bude odavana počast srebreničkim žrtvama skupiće se tamo i oni koji od ove tragedije prave i šou i biznis. Kao prvo, skupina zvana Majke Srebrenice. Žene koje svoju nesreću pretvaraju u zanimanje – profesionalne majke žrtava. Zar nije bol za najrođenijima intimna stvar? Jok. Od ovog bola treba neko da uzme veliku lovu… Pitam se – da li među majkama Srebrenice ima onih koje su sakrile svoje sinove da ne ginu za Alaha i Aliju Izetbegovića, kao što je uradilo pola beogradskih majki jer nisu dale da im sinovi ginu u jednom idiotskom ratu” (Čekajući fajront, Glas javnosti, 8. juli 2005).

 

Ovakvih primera unisonog napada na Inicijativu mladih za ljudska prava i svih onih koji su je osnovali ili koji je podržavaju i danas ima mnogo. Ti napadi ne iznenađuju kada dođu od vlasti, kao prošle godine kada je skup sećanja na žrtve genocida u Srebrenici zabranjen, ili od Šešelja, koji je na skup (uprkos zabrani, ipak održan) pokušao da upadne i silom se razračuna. Ti napadi teže padaju kada dolaze od građana, mladih ljudi, novih političkih snaga i aktivista. Kada je Dušan Pavlović iz pokreta Dosta je bilo pre nedelju dana postavio pitanje na Tviteru: “Je l neko razume zašto ponovo treba da usvajamo rezoluciju o Srebrenici? Šta fali onoj iz 2010. godine?”, on je samo reflektovao opšte neznanje i nezainteresovanost za posledice neobično velikog zločina, za naše društvo, za čitav region, za generacije koje dolaze. Malobrojni su Pavloviću, narodnom poslaniku “alternativne” političke snage u koju se kunu razočarani u politiku, pokušali da objasne šta sve “fali onoj iz 2010. godine”; za početak to da nije rezolucija nego deklaracija, a na kraju da fali najbitnije – reč “genocid”, ali on se, kao i njegove kolege i saradnici, nije osvrtao na kritike. Već pomenuti Draža Petrović je, sada kao urednik Danasa, istog tog dana po četvrti put reciklirao svoj tekst iz Kurira iz 2006. godine (u međuvremenu, nešto malo preuređen i drugim povodima objavljivan u Danasu 2012, u Nedeljniku 2013. i 2016. na N1) u kome je ismevao Čedomira Jovanovića povodom toga što je jedini srpski političar koji je pozvan da ove godine ode u Potočare. O Jovanoviću sam i sama pisala brojne kritike, ali nikada povodom njegovog stava u odnosu na ratove, žrtve genocida i pomirenje u regionu; utoliko mi je gadnije kad pročitam ovo neduhovito podsmevanje činu sahrane posmrtnih ostataka žrtava, koje Petrović čak ni ne priznaje: “Dženaza namaz. Odlično! Konačno koktel! Imate li neki namaz od guščije džigerice? Od namaza volim i kavijar? – raspitivaće se [Jovanović] kod ljubaznih domaćina za sadržaj menija” (N1, 1. juli 2016).

 

Neke majke su danas sahranile još stotinak tela svoje dece, svojih najbližih. One to nisu radile “za pare”, kao što niko od nas nije plaćen da godinama trpi uvrede kolumnista, političara, anonimnih internet ratnika i drugih šešelja ili sporadičnih prolaznika, samo zato što ne želimo da društvo ćuti o genocidu u Srebrenici. Podržavati taj diskurs lako je i donosi poene. Našalite se ili se poserete po nekom od nas u kolumni, na tviteru, u novinama i svi će vam aplaudirati. Samo što ste time, osim sebe, osramotili i celo društvo.

 

Ta ista “plaćenička” Inicijativa mladih za ljudska prava opet je jedna od retkih koja je pozivala građane da upale sveće ispred Narodne skupštine za seni ubijenih u Srebrenici. Oni time pozivaju da se pruži otpor svim relativizatorima i prostacima iz te iste Skupštine, iz vrhova redakcija, iz mraka interneta, iz partija i na vlasti i u opoziciji, iz partija u nastajanju, iz građanskih akcija, svih onih koji bi, kao jedan čitalac Danasa, na izjavu Florans Artman da raste snaga negacije genocida u Srebrenici, lepo odgovorili: “Nož, žlica, jogurt-gibanica… dajte ljudi malo veselije teme… ajmo se radovati malo životu…” (Danas, 11. juli 2016).

 

Ajmo, brate. Evo, može ko Azmir: “Spakovala sam mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam kako zamiče iza kuće. Sutradan, u Potočarima, hiljade naroda, pojavi se ni od kuda moj Azmir. Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me izljubi, kaže, nisam te mati poljubio, zato sam se vratio. Još mi na obrazu stoji njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni… Godinama kasnije, na televiziji, čujem spominju Hag. Okrenem se i na ekranu vidim kako streljaju grupu momaka, među njima i moj Azmir. Gledam, ne vjerujem, jest moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete. Bos. Ni sedamnaest godina nije imao” (Potočari, 11. juli, Azmirova “plaćenička” Majka Srebrenice).

 

Peščanik.net, 11.07.2016. ... <<

 

...

[Atreid]

>> ... In memoriam

Preminula Ljiljana Jokić Kaspar

 

Poznavao sam Ljiljanu Jokic, znao sam i da se u zadnje vrijeme ne osjeca dobro, ali sam sad na forumu doznao da je preminula. Izuzetna zena. Pocivala u miru.

[Atreid]

 

Španski građanski rat (17. jul 1936. - 1. april 1939.)

 

Španski građanski rat (1936-1939) počeo je kao pobuna dela desno opredeljenih generala španske vojske protiv španske republikanske vlade Narodnog fronta, koju su uglavnom činile stranke levice. Početni uspesi pobunjenika nisu bili dovoljni da se prevrat izvede do kraja, pošto pobunjenicima nije prišla cela vojska, a u odbranu republike su ustali i radnici i drugi slojevi društva, organizovani u razne socijalističke, komunističke ili anarhističke grupe. Na čelu pobunjenika se našao general Francisko Franko, koji je podršku u vojnom arsenalu i ljudstvu dobijao od fašističke Italije i nacističke Nemačke. Sa druge strane, republikanska strana nije imala sličnu otvorenu pomoć, ali je u Španiju došlo da je brani oko 40.000 dobrovoljaca iz celog sveta, među kojima je bilo i oko 1.600 Jugoslovena. Ceo rat je obeležen surovim političkim obračunima, sa mnogo civilnih žrtava koje su stradale zbog političkog, religijskog ili nekog drugog opredeljenja. Obe suprotstavljene strane, fašisti i republikanci, bile su sastavljene od različitih političkih grupa. Franko je uspeo da održi kontrolu na desnici, pa i među, pre rata, nepomirljivim falangistima i karlistima. Podele u republikanskom taboru su se pokazale kao veće i pogubnije po njih same, pošto je u pojedinim trenucima dolazilo i do borbi među različitim grupacijama (na primer između republikanske vlade i raznih anarhističkih i komunističkih grupa). Usled vojne nadmoći fašisti su osvajali deo po deo zemlje. Najveće borbe su vođene u dolini Harame, kod Bruneta, na Ebru... a centralna tačka tokom celog rata je bila republikanska odbrana Madrida. Na kraju su fašisti uspeli da ovladaju celom Španijom. Francisko Franko je nominalno ponovo uspostavio monarhiju, ali je praktično on vladao zemljom sve do svoje smrti, 1975. godine.

[Kinik]

...

 

19-21. avgust 1991.

 

Godisnjica propasti puca protiv Gorbyja i godisnjica konacnog raspada es_es_es_erije.

 

 

Interesantno, da su se dva lika nacisto obrukala kada su potrcali da cestitaju GKČP - normalno, budalas Arafat i ... tupcha Miteran!

 

Tako da je citava ta skalamerija zavrsila na djubristu istorije.

 

...

[berti]

Na platou ispred „Topole užasa“, u Spomen području Donja Gradina u Republici Srpskoj, u petak će biti obeleženo 75 godina od početka genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima u koncentracionom logoru smrti Jasenovac.

Komemorativnom programu će prisustvovati predstavnici Vlada Srbije i Srpske, skupština Srbije i Srpske, Srpske pravoslavne crkve, Saveza jevrejskih opština, romske nacionalne manjine, mnogobrojna udruženja i građani.

U saopštenju se navodi da sistem koncentracionog logora, čije je središte bilo u Jasenovcu, predstavlja jednu od lokacija na kojima je tokom Drugog svetskog rata izvršen masovni genocid. Prema podacima do kojih se došlo, može se tvrditi da je u ovom logoru usmrćeno oko 700.000 ljudi, najvećim delom Srba, Jevreja, Roma i drugih antifašista.

Sistem koncentracionih logora sa središtem u Jasenovcu, osnovan 21. avgusta 1941. godine, smatra se mestom najmonstruoznijeg ubistva više stotina hiljada ljudi, među kojima i 19.544 dece mlađe od 14 godina.

Logor u Jasenovcu nalazio se na površini od oko 210 km2 duž leve obale Save, na potezu od Stare Gradiške na istoku do sela Kraplje na zapadu, i od Struga na severu do linije između Draksenića i Bistrice na jugu.

Nakon više neuspešnih pokušaja proboja iz logora, preostali logoraši su 22. aprila 1945. učinili još jedan napad koji je doneo slobodu manjem broju njih. Veći broj je stradao u borbama sa logorskim čuvarima.

Logor u Staroj Gradiški, deo jasenovačkog kompleksa, oslobođen je 23. aprila 1945. godine, a trupe jugoslovenske Druge armije ušle su u napušteni logor Jasenovac 2. maja iste godine.

Pre nego što su napustili logor u Jasenovcu, ustaše su likvidirale sve preostale zatočenike, devastirale deo građevina i pokušale da unište tragove svojih zločina, navodi se u saopštenju.

[Schrodinger]

Na danasnji dan, 20. avgusta ionako toliko tragicne 1941. godine rodio se slobodan milosevic, srbijanski tiranin i nacional-socijalisticki firer u periodu 1987-2000. Skupa sa svojom duboko mentalno poremecenom suprugom, srpski bracni par Ceausescu uspesno je upropastio sve sto se upropastiti moglo u Srbiji za narednih najmanje pola veka. Ni sultan Bajazit I, ni cetvorica dahija, ni Apis, ni Hitler, ni Staljin nisu bili toliko ogorceni neprijatelji Srbije, niti su joj naskodili toliko koliko je pozarevacki vampirski bracni par uspeo -- a jos ni izdaleka nismo sve posledice videli, posledice zapravo tek pocinju. 

[Kinik]

...

 

 

https://en.wikipedia...wiki/Steve_Biko

 

>> ... Steve Biko

 

Born Stephen Bantu Biko

18 December 1946

Ginsberg Township, South Africa

Died 12 September 1977 (aged 30)

Pretoria, South Africa

Occupation Anti-apartheid activist

Spouse(s) Ntsiki Mashalaba

Children 5, including Hlumelo Biko[1][2]

 

Stephen Bantu Biko (18 December 1946 – 12 September 1977)[3] was an anti-apartheid activist in South Africa in the 1960s and 1970s.

A student leader, he later founded the Black Consciousness Movement which would empower and mobilize much of the urban black population. Since his death in police custody, he has been called a martyr of the anti-apartheid movement.[4] While living, his writings and activism attempted to empower black people, and he was famous for his slogan "black is beautiful", which he described as meaning: "man, you are okay as you are, begin to look upon yourself as a human being".[5]

Even though Biko was never a member of the African National Congress (ANC), the ANC has included him in the pantheon of struggle heroes, going as far as using his image for campaign posters in South Africa's first non-racial elections in 1994.[6] Nelson Mandela said of Biko: "They had to kill him to prolong the life of apartheid."[7] ... <<

 

 

...

[Kinik]

...

 

 

...

[Gustafson]

Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.

 

 

Pokolj u Grabovici je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Armije BiH (postrojbe "Crni labudovi") , kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata.

Za 19 civila se još traga ¹.

Počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH "Neretva '93". Cilj te operacije je bio osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara.

Za ovaj ratni zločin su osuđena dva vojnika Armije BiH. U rujnu 2007. su još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin ¹.

Za ovaj ratni zločin (i za pokolj u Uzdolu), bio je 10. rujna 2001. optužen i ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović, jer ga se sumnjičilo po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije "Neretva '93", a optužnica je navodila da Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici i Uzdolu. Par tjedana poslije se predao Haaškom sudu. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice, navevši u presudi:"vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala"^{[nedostaje izvor]}.

Za zločine na prostorima srednje Bosne, već su prije bili optuženi i predani Haaškom sudu časnici Armije BiH, generali Enver Hadžihasanović i Mehmed Alagić te pukovnik Amir Kubura.

Sefer Halilović je početkom 1998. u emisiji radija "Glasa Amerike izrekao tvrdnje koje su optužile bošnjački vojni i politički vrh u BiH, a ponovio ih je u svojoj knjizi "Lukava strategija".^[1], među ostalim i Aliju Izetbegovića i generala Rasima Delića. ^[2]

Kasnije, 2006., optužen je i Zulfikar Ališpaga, zapovjednik zbornog područja Igman-Konjic, koji je bio zapovjednikom akcije u Grabovici.

 

Sadržaj   [sakrij] 

• 1Tijek događaja
• 2Obilježavanje tragedije
• 3Grabovica danas
• 4Izvori
• 5Vidi još
• 6Vanjske poveznice

 

Tijek događaja[uredi VE | uredi]

Po izjavama upućenih, u noći 8. na 9. rujna 1993. se iz Grabovice cijelu noć čula pucnjava, a idućeg dana ujutro se pročulo da je nad civilima Hrvatima napravljen pokolj. Prema pretpostavkama upletenih, jedan dio žrtava je bačen akumulacijsko jezero HE Salakovac.

Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a "Firule" i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. Jedna žrtva je bila razapeta na križ, nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac. Druga žrtva je bila dugo mučena i naposljetku zapaljena živa. Treća žrtva je zaklana. Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Supruga je po dolasku u Mostar počinila samoubojstvo, što je bilo posljedicom pretrpljenih stresova.

Po izvršenju ovog pokolja, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi - Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru, ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela.^[3]

Obilježavanje tragedije[uredi VE | uredi]

Na mjestu pokolja se nalazi spomenik žrtvama, a svake godine se uz misu obilježava obljetnica ove tragedije, kojoj nazoče predstavnici hrvatskih stranaka u BiH, Vojske Federacije BiH i udruga stradalnika.

Grabovica danas[uredi VE | uredi]

Po stanju od 2005., u Grabovici nema ni jednog stanovnika Hrvata. Kuće su opljačkane i/ili spaljene.

U neke privatne kuće civila Hrvata danas je smještena vojarna Armije BiH, odnosno vjerski objekti za potrebe istih postrojbi i ambulante.

Groblja grabovičkih Hrvata su opustošena. Nadgrobni spomenici su srušeni, a neki stari grobovi su otvoreni, a pokojničke kosti su bačene u Neretvu.

9. rujna 2008. identificirane su još 3 žrtve.

Edited by Gustafson, 24 September 2016 - 00:33.

[Gustafson]

Pokolj u Uzdolu

 

 

Pokolj u selu Uzdol je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Armije BiH nad tamošnjim autohtonim stanovništvomHrvatima. Pripadnici muslimanske vojske tkz. Armije BiH upali su u selo Uzdol u samo jutro, 14. rujna 1993. Ljudi su ubijanipuškama, pištoljima. Mnogi su dobili metak u zatiljak, neki su izbodeni noževima, kuće su spaljene, crkva i županijski ured su teško stradali. Mrtva tjelesa djece i staraca su masakrirana. U selu je ubijena 41 osoba, 29 civila i 12 vojnika HVO-a. Sutradan su u Uzdol ušle postrojbe HVO-a i ugledale stravičnu sliku zločina. U Uzdolu je na spomen na taj zločin podignut veliki drveni križ na kojem je ugrađen još 41 mali križ i na svakom zapisano ime i prezime, dan rođenja i smrti pojedine uzdolske žrtve.

[Kinik]

...

 

https://bs.wikipedia...sakr_u_Ahmićima

 

Masakr u Ahmićima

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

 

 

 

UN-ove mirovne snage skupljaju tijela iz Ahmića

 

Razrušena džamija u Ahmićima, april 1993.

 

Lokacija općine Vitez, u sklopu koje se nalaze Ahmići

Masakr u Ahmićima je ratni zločin kojeg su počinili neki pripadnici 4. bojne vojne policije HVO-a i jedinice “Jokeri” protiv bošnjačkih civila tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba 16. aprila1993. u selu Ahmićima, u općini Vitez u Bosni i Hercegovini. Ubijeno je 116 osoba.^[1] To je bio najveći pojedinačni pokolj tokom sukoba između Bošnjaka i bosanskohercegovačkih Hrvata.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju presudio je da su ubistva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti, a jedan od zapovjednika ove akcije, Dario Kordić, osuđen je na 25 godina zatvora.^[2] Pokolj su otkrile mirovne snage UN-a sastavljene od britanske vojske i pukovnik Bob Stewart.^[3][4][5]

 

Sadržaj   [sakrij] 

• 1Napad
  • 1.1Legitimnost
• 2Suđenja
  • 2.1Paško Ljubičić
• 3Josipovićevo izvinjenje
• 4Također pogledajte
• 5Reference

 

Napad[uredi | uredi izvor]

3. aprila 1993. hrvatsko vodstvo sastalo se u Mostaru i raspravljalo o mirovnom planu Vancea-Owena. U skladu sa sporazumom, prema uputi ministra odbrane BiH, odlučeno je da će se provesti stavljanje svih oružanih snaga (i Armije BiH i HVO-a) na području "hrvatskih provincija" (provincije 3, 8 i 10) pod komandu HVO-a, kao i stavljanje svih oružanih snaga (Armije BiH i HVO-a) na području "muslimanskih provincija" pod zapovjedništvo Armije BiH, radi efikasnije odbrane od velikosrpske agresije. Bošnjaci nisu pristali provesti odluku.

U petak, 16. aprila, u 5:30 ujutro, došlo je do istovremenih sukoba između HVO-a i Armije BiH u naseljima Vitez, Stari Vitez, Ahmići, Nadioci, Šantići, Pirići, Novaci, Putiš i Donja Večeriska. Tog jutra, HVO vozila blokirala su glavne ceste, a napad na Ahmiće je započeo sa tri strane kako bi se stanovništvo u bijegu usmjerilo prema jugu gdje su vojnici čekali i pucali na ljude.^[6]Male grupe od oko 5-10 vojnika išle su od kuće do kuće, palili ih, te ubijali ili tjerali mještane.^[6] Na kraju, Ahmići su teško razoreni. Ubijeno je 116 osoba, od čega su 32 bili žene a 11 djeca mlađa od 18 godina. Dvije lokalne džamije su uništene eksplozivima.^[6]

Prema Centru za ljudska prava u Zenici, od 200 bošnjačkih kuća, spaljeno je 180.^[6]

Počinioci su bili pripadnici slijedećih jedinica: Anti-teroristička bojna Vojne Policije HVO-a "Jokeri", Viteška brigada HVO-a, Vitezovi te brigada "Nikola Šubić Zrinski".

Legitimnost[uredi | uredi izvor]

Neutralnost i/ili ispravnost ove sekcije je osporena.

 

Prema navodima prohrvatskih medija, Ahmići su bili apsolutno legitiman vojni cilj, selo u kojem su se stalno nalazile dobro naoružane, ukopane i utvrđene bošnjačke snage, uključujući džamiju i osnovnu školu. Po spoznajama hrvatskih obavještajaca u Ahmićima su se nalazile dobro naoružane, ukopane i utvrđene bošnjačke snage.^[7]

Armija BiH je, 16. aprila ujutro, trebala iskoristiti Ahmiće kao najpogodnije polazište za daljnje napredovanje prema obližnjem Vitezu iz pravca istoka jer se selo nalazi na veoma važnoj uzvisini s koje su Bošnjaci još od oktobra 1992. nadzirali glavnu cestu Travnik - Busovača, otežavajući, a povremeno i sprječavali prolazak hrvatskim snagama.^[7]

Stoga je jedinica Vojne policije HVO-A zajedno s mjesnim pripadnicima HVO-a, nakon nekoliko oružanih provokacija s bošnjačke strane, poduzela neočekivani napad na selo, suočivši se sa žestokim bošnjačkim otporom i pretrpjevši značajne gubitke, što je sve u jednom trenutku dovelo do toga da odgovorni hrvatski zapovjednici izgube nadzor nad situacijom, pa se jedna apsolutno legitimna akcija aktivne odbrane izopačila u uništavanje sela i nepromišljeni divljački pokolj velikog broja Bošnjaka.^[7]

Suđenja[uredi | uredi izvor]

Nakon tragičnih događaja, hrvatski politički vrh pokušao je zataškati cijeli slučaj ili okriviti drugu stranu u ratu u Bosni. Dario Kordić i Tihomir Blaškić su osporavali da je HVO imao ikakve veze sa Ahmićima. Bivši hrvatski predsjednikStjepan Mesić otkrio je mnogobrojne dokumenate i tonske zapise o planu Franje Tuđmana za napad na pojedine lokacije u Bosni i Hercegovini protiv Bošnjaka.^[8][9]

Tokom suđenja u Haagu saslušane su izjave nekoliko svjedoka. Svjedok B je u početnom, otvorenom dijelu svjedočenja ispričao kako je u njegovu kuću 16. aprila 1993. godine ušao vojnik koji je izveo svjedokovog brata na balkon odakle su se zatim čula tri ili četiri pucnja.

...Taj vojnik je zatim izveo na balkon mene i majku i naredio nam da skočimo, - nastavio je svjedok, napominjući da su vojnici oko njegove kuće bili u maskirnim uniformama, jedan je imao crnu maramu oko glave, a jedan drugi je bio namazan po licu...^[10]

Svjedokinja D govorila je kako su u periodu između prvog oružanog incidenta u Ahmićima u oktobru 1992. godine i napada 16. aprila 1993. godine odnosi između Hrvata i Bošnjaka u Ahmićima bili pogoršani.

...Incidenti su bili gotovo svakodnevni, oni (Hrvati) su nas vrijeđali i provocirali, - ustvrdila je, napominjući kako su prije tog razdoblja međunacionalni odnosi bili dobri.^[11]

6. septembra 2000, na konferenciji za novinare Policijske uprave zadarske, glasnogovornik Ivan Bilić službeno je potvrdio da su Ante Slišković, bivši načelnik SIS-a u Kiseljaku, i Tomislav Vlajić, Sliškovićev pomoćnik, uhapšeni u ponedjeljak navečer na području Republike Hrvatske. Obojica su državljani Hrvatske, a njihova imena povezuju se sa zločinima u Ahmićima. Premijer Ivica Račan ocijenio je da hapšenjem dvojice osumnjičenika za ratni zločin u Ahmićima hrvatska država dokazuje da u njoj više nijedan zločinac neće moći živjeti mirno i slobodno.^[12]

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je Kordića na 25 godina zatvora te je definirao te događaje kao kratkotrajni međunarodni sukob Hrvatske i Bosne i Hercegovine.^[13] Presuda Međunarodnog suda bila je slijedeća:^[2]

...Prije januara 1993. ABiH i HVO su imali zajedničku vojnu kontrolu nad Lašvanskom dolinom u središnjoj Bosni. Međutim, snage ABiH su uglavnom bile smještene kako bi konfrotirali snage bosanskih Srba koje su, potpomognute JNA, izvršavale svoju vlastitu ofanzivu u Bosni i Hercegovini te su napredovali do područja sjeverozapadno od Travnika s jedne strane te do sjeveroistoka od Kiseljaka s druge. Potom, u januaru i aprilu 1993, HVO je pokrenula niz napada kako bi osigurala Lašvansku dolinu. Niz je započet u januaru napadom na Busovaču te je potom nastavljen 16. aprila općim napadom u Lašvanskoj dolini koji je kulminirao masakrom u selu Ahmići kada je ubijeno preko 100 Bošnjaka, uključujući mnoge žene i djecu...

Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić bili su nepravedno prvostepenom presudom osuđeni na zatvorske kazne od 6 do 10 godina zbog navodnog učešća u napadu, ali tek pravomoćnom presudom 2001. su oslobođeni svake krivice, nakon više od 4 godine nevino provedenih u pritvoru. Drago Josipović dobio je 12 a Vladimir Šantić 18 godina zatvora.^[14] Dragan Papić oslobođen je krivice.^[15]

Paško Ljubičić[uredi | uredi izvor]

Na suđenju koje je trajalo od 2006-2008, Sudsko vijeće Suda Bosne i Hercegovine donijelo je 29. aprila 2008. godine prvostepenu presudu, kojom je optuženi Paško Ljubičić proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti nad civilnim stanovništvom u području Srednje Bosne u periodu od januara do maja 1993. godine, te mu je izrečena kazna od 10 godina zatvora.^[16] Ljubičić je bio u pritvoru u Bosni i Hercegovini od 22. septembra 2006. godine.^[17]

Josipovićevo izvinjenje[uredi | uredi izvor]

15. aprila 2010, novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića, poklonio se bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim i hrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevom Selu. U Ahmićima je položio vijenac na kojem je pisalo Nevinim žrtvama, predsjednik Republike.^[18] Događaj su pratili svjetski mediji. Josipović je novinarima izjavio:

...Svi smo se ovdje ujedinili u želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i kažemo nikad više...ovdje su narodi jako puno propatili i zaslužuju bolju budućnost...^[19][20][21]

Reis Cerić kazao je kako se ličnim primjerom postiže puno više nego riječima:

...Ovo je danas jedan od tih dana u BiH, kad smo se osobnim primjerom zauzeli za povjerenje i vraćanje povjerenja među ljudima, a okupili smo se na poziv predsjednika Josipovića...

Pritom je podsjetio koliko su Ahmići i Križančevo Selo bolni za Bošnjake i Hrvate.

...Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu".^[22]

...

[Doorn]

 

Na današnji dan, 5. oktobra 1991., od eksplozije granate ispaljene od strane Jugoslovenske narodne armije JNA na grad Dubrovnik, poginuo je u svom stanu, za stolom za koji je seo da ruča, pesnik, književnik i prevodilac Milan Milišić. Bio je prva žrtva napada na Dubrovnik.

Ostao je zapamćen po poeziji koju je pisao, radovima i činjenici da je prvi preveo Tokinovog Hobita na srpskohrvatski jezik.

I, ako je to nekome važno, bio je dubrovački Srbin.

[BeIgrade]

Beogradska operacija (ili Beogradska ofanziva) predstavlja jednu od najvećih i najznačajnijih bitaka na Balkanu u Drugom svetskom ratu. Operacija je trajala od 12. do 20. oktobra 1944. godine i predstavljala je deo opsežnog operativnog planaTrećeg ukrajinskog fronta Crvene armije i Prve armijske grupe NOVJ, nadovezujući se bez zastoja na operacije u istočnoj Srbiji i nastavljajući se gonjenjem neprijatelja kroz Srem. Združene jedinice NOVJ i Crvene armije nanele su u ovoj operaciji nemačkoj Grupi armija Srbija težak poraz, oslobodile su Beograd, glavni grad Jugoslavije i veliki deo Srbije.

Beogradskom operacijom okončana je 1287 dana duga nemačka okupacija glavnog grada Kraljevine Jugoslavije. Beograd je po oslobođenju postao vojni, politički i administrativni centar i sedište vlade nove Demokratske Federativne Jugoslavije.

 

 

https://sr.wikipedia...адска_операција