U cemu je poenta odrzavati neciji zivot ako se on muci u bolovima i smrt je sasvim izvesna.
Smrt je sasvim izvesna kod svih nas. Poenta odrzavanja necijeg zivota dok se on muci u bolovima je prilika da se pokaje za svoje grehe i izmiri sa Bogom za vecnost. Zapravo, da to izrazim drugim recima, razlog zasto ljudi ne mogu da podnesu fizicki bol (kao i emotivni bol), nije sam bol nego njihova nezrela reakcija na bol.
Kada je bol veoma intenzivan, tada covek jednostavno izgubi svest. Ali ono sto je mnogo veca muka od samog fizickog bola, i zbog kojeg mnogi donose odluku za eutanaziju, jeste to sto ih sam fizicki bol ometa u njihovom hedonizmu tj. pokusaju da kroz razna uzivanja uguse svest o svom unutrasnjem nezadovoljstvu.
Naime, covek je sklon da namerno izaziva culne, umne i emotivne senzacije kojima ce kod sebe da ugusi svest o unutrasnjem nezadovoljstvu. Medjutim, ma kako da su njegovi dozivljaju snazni ili uzviseni, oni nikada ne mogu da ga zadovolje, vec mogu samo da uguse svest o njegovom unutrasnjem nezadovoljstvu. Oni deluju kao tableta protiv bolova, koja ugusuje simptom, a ne i uzrok problema.
A ukoliko ne bi imao izvor prijatnih dozivljaja tada bi dotle ugusivano unutrasnje nezadovoljstvo pokuljalo napolje, i covek bi doziveo stres:
Fizicki bol unistava osecaje i osecanja koji imaju tu pogresnu funkciju i tako bol coveka stalno drzi u stresu. Ako covek ne reaguje zrelo i ne pobedi svoju sebicnost i telesnost, on jednostavno ne moze da izdrzi takvo suocavanje sa svojom unutrasnjom ispraznoscu, i dolazio odluke o samoubistvu. A kada bi se pokajao za svoju sebicnost i telesnost, onda bi se oslobodio od svog unutrasnjeg duhovnbog nezadovlljstva, u sebi bi bio ispunjen i zadovoljen, pa bi na osecaj bola reagovao zrelo, pozitivnim motivima, i mogao bi bol da trpi kao puku culnu neprijatnu senzaciju, a ne kao izvor rastrojstva sopstvene licnosti.