Uzeto sa:
http://www.jutarnji....i_srbi,96715.jl
Nedjeljni jutarnji
Nitko o Hrvatima nema tako visoko mišljenje kao Srbi
Piše: Iz Beograda Miljenko Jergović
--------------------------------------------------------------------------------
Očito su Srbi i Hrvati postali utjehom jedni drugima, brzo shvatiš kako tu vjeruju da je tamo sve bolje, ljepše i bogatije, a da su Hrvati neki pametniji i sposobniji ljudi
Za putnika koji u Beograd stiže cestom sa zapada to je danas, u svejedno koje doba dana, grad kojem je skoro nemoguće prići zbog nezamislivih prometnih gužvi.
Kako ne postoji zaobilaznica, nikad nije sagrađena, bez obzira na religijsko vjerovanje naših starih kako Hrvatska radi a Beograd se gradi, tako se prema centru grada kreću i oni koji će nastaviti put prema unutrašnjosti Srbije, da bi se promet razdvojio tek kod Hercegovačke petlje, praktično na popišaj puta od Terazija.
U svakom slučaju, putnik ima dovoljno vremena da osmotri arhitekturu novobeogradskih blokova, sagrađenih uglavnom u šezdesetima, u vrijeme jugoslavenskoga privrednog čuda, sivih i nakaznih, bez imalo zelenila, i tu shvaća kakve je, zapravo, Zagreb imao sreće što je u toj stvari kasnio za prijestolnicom, pa je Novi Zagreb izrastao s više urbanističke mjere, a manje vjere u socijalistički progres. Nigdje beton nije tako siv kao u bivšim socijalističkim metropolama.
Osim što se neshvatljivo umnožio, vozni park Beograđana se u posljednjih godinu-dvije obnovio i ušminkao. Sve je više povoljnih kredita, kupuje se na lizing, a ljudima je važnije kupiti auto nego se kruha najesti. A onda se svi, bez izuzetka, čude tom fenomenu i govore kako tako nije nigdje na svijetu, osim, naravno, u Hrvatskoj.
Očito su Srbi i Hrvati postali utjehom jedni drugima, iako kad stigneš u Beograd i malo popričaš s ljudima, brzo shvatiš kako tu vjeruju da je tamo sve bolje, ljepše i bogatije, a da su Hrvati neki pametniji i sposobniji ljudi. Općenito, nitko o Hrvatima danas nema tako visoko mišljenje kao Srbi.
Kada dođeš u centar grada, pred bivšu Skupštinu Jugoslavije, koju si cijelo djetinjstvo gledao na televizijskoj razglednici Beograda, ili na Terazije, pred tobom se ukaže neka drukčija slika grada. Knez Mihailova je renovirana, a broj knjižara u toj ulici i oko nje skoro da je veći od broja knjižara u cijeloj Hrvatskoj. Mnoge od njih rade do deset navečer, a neke su otvorene nedjeljom i praznikom.
U njima ima ljudi, iako je tek završio Beogradski sajam knjiga, najveći i po svemu neusporedivi sajam u ovome dijelu svijeta, koji je prema grubim procjenama u sedam dana posjetilo oko 150 tisuća ljudi. Plaćale su se ulaznice koje uopće nisu bile tako jeftine. Prevedeno u naše novce, oko dvadeset kuna, a pošto su plaće u Srbiji barem dvostruko niže nego u Hrvatskoj, taj iznos realno je bio i veći.
Na sajmu se kupovalo sve i svašta, sa džambo plakata na prilazima izložbenim halama smješkale su se lokalne književne zvijezde, ali najveća zvijezda sajma bila je Che Guevarina kći, koja je predstavljala i potpisivala knjigu sjećanja svoje majke Aleide March de la Torre, koja je u izdanju Geopoetike prije objavljena u Srbiji, nego u španjolskome originalu. Nekoliko desetaka metara dalje, na štandu Večernjih novosti, svoje je memoare potpisivao Vuk Drašković.
Prva naklada od 50 tisuća primjeraka već je rasprodana, knjiga je po mnogo čemu zanimljiva, a najviše po tome što je Drašković definitivno jedini političar s ovih prostora koji se kaje i javno priznaje da je u nečemu griješio. Priznanje objavljeno u “Meti” nije iskupljujuće, niti će njime Savle postati Pavle, ali jest zanimljivo.
Umberto Eco nije stigao u Beograd u golemoj i vrlo uglednoj talijanskoj delegaciji pisaca i izdavača, ali njegova nova knjiga, “Istorija ružnoće”, jest. Izdavač Plato objavio ju je rekordno brzo nakon talijanskoga izdanja. Na knjizi je radilo sedam prevoditelja i čak pet redaktora, tako da je greške gotovo nemoguće pronaći. Ovakav izdavački pothvat kod privatnih izdavača u Hrvatskoj nije moguć.
Među ono što u Hrvatskoj nije moguće spada i to da su najugledniji srbijanski listovi Politika i Danas svakodnevno objavljivali specijalne kulturne dodatke koji su se bavili događanjima na sajmu, a na reklamnim štandovima kod ulaza u hale svim posjetiteljima besplatno su dijelili primjerke današnjih novina.
Pritom, ti kulturni dodaci nisu bili ni reklamni prospekti, niti trivijalni cvrkut i blebet iz Pola ure kulture, nego su bili ozbiljno ispisani i u njih je utrošena otprilike ona urednička i novinarska energija kakva se u nas uloži u, recimo, Svjetsko prvenstvo u nogometu. Više se u tih sedam dana u beogradskim novinama pisalo o knjigama, nego što se u Hrvatskoj napiše za godinu dana.
Ali pustimo knjige i knjižare, trebalo bi nešto i pojesti. U Beogradu postoji ponešto različita kultura prehrane po restoranima, krčmama, mehanama i roštiljarnicama, nego u Zagrebu. Osnovna razlika sastoji se u tome da se tamo i običan svijet, koji baš i nije pri parama, rado i često hrani na javnom mjestu.
Ono što je u Zagrebu džank fud, trovačnica za radničku klasu, učenike i studente, to su u Beogradu genijalne male zalogajnice, ne veće od novinskoga kioska, pred kojima se često za nikakve novce bolje jede nego po zagrebačkim novinskim gastro rubrikama. Očuvana je i tradicija krčmi u kojima se može samo piti, ali kad ogladniš, jest ćeš kao gospodin, a zadnjih godina sve se više otvaraju i restorani s tradicionalnom beogradskom i srbijanskom kuhinjom, što je nastala na vazda inspirativnom književnom i gastronomskom razmeđu Istoka i Zapada, koje rađa poguzluke svake vrste.
Jedno od takvih mjesta je restoran Dača, na Karaburmi, u ulici Patrisa Lumumbe, u kvartu koji još uvijek izgleda poput predgrađa u filmovima jugoslavenskoga Crnog vala. E, tu se piju najbolje rakije od marelice, dunje, suhe šljive, maline… i jede se koješta od onoga što je dio te neke veličanstvene srbijanske i beogradske gastronomske tradicije, koja se posve nepravedno obično svodila na priču o roštilju, pasulju prebrancu, kavurmi, sarmi i kojekakvim varijacijama carigradskih izvornika.
Dača već godinama inzistira na izvornijim i građanskijim jelima, čiji su se pojedini recepti mogli naći u Politikinoj Velikoj kuvarici, golemoj knjižurini objavljenoj još početkom tridesetih, ali većine recepata nije bilo ni tamo nego su izranjali iz arheologije sačuvanih kuhinjskih bilježnica nečijih baka i prabaka. Ali kako ovaj putnik nema naročitog istraživačkog dara, još na putu prema Beogradu razmišlja samo o Dačinim telećim odrescima na žaru u umaku od suhih šljiva, pa ih uvijek i naručuje.
Potpuno drukčiji dojam ostavlja Dorian Gray, restoran na uglu ulica Kralja Petra i Strahinjića bana, na šminkerskom korzu koji zlobno nazivaju Silikonska dolina. Recimo kako je Dorian Gray francuski restoran, iako nije, i recimo da ima sličnosti sa zagrebačkim Marcellinom, iako ni to nije točno. Konobari imaju držanje kao da su nesvršeni studenti dramaturgije, vinska karta je kao stvorena za goste koji se vole prenemagati znanjima iz vinogradarske geografije, a gosti za divno čudo izgledaju sasvim pristojno za lokalne šminkere i bogataše.
Vjerojatno bi nam i njihova zagrebačka subraća jednako izgledala kada ih ne bismo prepoznavali. Jedino po čemu se, recimo, zna da Dorian Gray nije u Zagrebu, to su cijene - barem trostruko niže nego u Marcellinu, te preglasna i grozna muzika, nekakvi lažni Andalužani, na tragu Gipsy Kings. A kako se jede? Pa, onako kako je i red da se jede na takvom mjestu, dakle jako dobro, zapravo genijalno, ali naravno i silno pretenciozno.
Ono što je, međutim, nezaboravno i po čemu je Dorian Gray neusporediv jest čokoladni kolač Oscar Wilde. I na kraju, s tovarom knjiga i lakom depresijom koja nas prati pred povratak kući, vrijedi još obići i zelenu tržnicu. Ipak su to mjesta po kojima se prepoznaju gradovi i na kojima im možemo iskazati svoje najveće poštovanje.
Ako ste se vrzmali po Knez Mihailovoj i Terazijama, najbliži vam je Zeleni venac, drevna pijaca pri dnu Prizrenske ulice. Većine onoga što ćete tu naći ima i u Zagrebu, a većina je i istoga, španjolskog, makedonskog ili grčkog podrijetla, ali je vrijedilo doći zbog onoga čega u Zagrebu više nema: prave aleve paprike, slatke i ljute, sušene svinjske i govedske pečenice, užičkog i zlatiborskog kajmaka, te kao vrhunac - sjeničkog sira.
I tako, dok kupuješ, obraćajući se na svome jeziku starcu sa šajkačom, doživiš i to da ti on na kraju kaže da opet dođeš, on je tu svake subote i nedjelje. Uhvati te tada neka nepodnošljiva tuga, zbog onoga što ti znaš, a on ne zna, niti ga je briga, jer on u Beograd dolazi iz srca Srbije, što je dovoljno daleko da mu bude sasvim normalno da misli kako i ti, s takvim svojim zapadnim govorom, živiš u tom gradu. Ta tuga, naravno, nije politička, kao što to šuftovi i hulje misle, nego je tuga za hranom i knjigama. Ali puno je dublja i trajnija od svake političke tuge i nostalgije.
Edited by Flopnik, 05 November 2007 - 01:14.
