865 replies to this topic

[SaleKostolac]

KAMENA USPAVANKA

Uspavajte se gde ste zatečeni
Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
Vi ruke po travi, vi usta u seni,
Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,

Zarastite u plav san kameni
Vi živi, vi sutra ubijeni,
Vi crne vode u beličastoj peni
I mostovi nad prazno izvijeni,

Zaustavi se biljko i ne veni:
Uspavajte se, ko kamen, nevini,
Uspavajte se tužni, umoreni.

Poslednja ptico: mom liku se okreni
Izgovori tiho ovo ime
I onda se u vazduhu skameni.

Stevan Raičković
.

[BeatrisDal]

ima naravno i srpski prevod ali tako nije ni prineti originalu


Edgar Allan Poe
The Raven
[First published in 1845]

Once upon a midnight dreary, while I pondered weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
`'Tis some visitor,' I muttered, `tapping at my chamber door -
Only this, and nothing more.'

Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow; - vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow - sorrow for the lost Lenore -
For the rare and radiant maiden whom the angels named Lenore -
Nameless here for evermore.

And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me - filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
`'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door -
Some late visitor entreating entrance at my chamber door; -
This it is, and nothing more,'

Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
`Sir,' said I, `or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you' - here I opened wide the door; -
Darkness there, and nothing more.

Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before
But the silence was unbroken, and the darkness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, `Lenore!'
This I whispered, and an echo murmured back the word, `Lenore!'
Merely this and nothing more.

Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
`Surely,' said I, `surely that is something at my window lattice;
Let me see then, what thereat is, and this mystery explore -
Let my heart be still a moment and this mystery explore; -
'Tis the wind and nothing more!'

Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore.
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door -
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door -
Perched, and sat, and nothing more.

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
`Though thy crest be shorn and shaven, thou,' I said, `art sure no craven.
Ghastly grim and ancient raven wandering from the nightly shore -
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning - little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door -
Bird or beast above the sculptured bust above his chamber door,
With such name as `Nevermore.'

But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only,
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered - not a feather then he fluttered -
Till I scarcely more than muttered `Other friends have flown before -
On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before.'
Then the bird said, `Nevermore.'

Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
`Doubtless,' said I, `what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore -
Till the dirges of his hope that melancholy burden bore
Of "Never-nevermore."'

But the raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore -
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking `Nevermore.'

This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!

Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
`Wretch,' I cried, `thy God hath lent thee - by these angels he has sent thee
Respite - respite and nepenthe from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenthe, and forget this lost Lenore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil! -
Whether tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted -
On this home by horror haunted - tell me truly, I implore -
Is there - is there balm in Gilead? - tell me - tell me, I implore!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Prophet!' said I, `thing of evil! - prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us - by that God we both adore -
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels named Lenore -
Clasp a rare and radiant maiden, whom the angels named Lenore?'
Quoth the raven, `Nevermore.'

`Be that word our sign of parting, bird or fiend!' I shrieked upstarting -
`Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken! - quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!'
Quoth the raven, `Nevermore.'

And the raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted - nevermore!

Edited by BeatrisDal, 15 September 2008 - 15:01.

[Unbeliever]

Ali Podrimja


Paris, native land

We'll go to Paris
There we shall lay our stone
Teuta, Genti will not be expecting us
The savage Roman hordes will not be expecting us
No one will be expecting us
To Paris we shall go
We shall hang our dreams on stork wings
At a fountain we shall wash our eyes, our wart-covered hands
We shall leave the Balkan nights behind us
the dances, the songs, the ballads, the tales
The flute alone we shall take with us
To play whenever we are homesick
when we get lost in the crowds of drunks
in the shadows
amongst the rats
Late at night in the streets of Paris in the frantic metro
We shall smell the fragrance of the quince from our native land
With our fingers we will talk of vile times
We shall not step on any ants
We shall not frighten any birds
We shall vent neither hellfire nor spleen
upon the head of man
We shall not bow to a torpid Europe
nor to any deranged gods
Promise me Lum Lumi
That we will not forget our native land

(Paris 1981)




"Lumi" je Podrimjin sin koji je ranih osamdesetih umro od kancera kad je imao 15-16 godina. Paris je bio jedan od gradova gde su isli za terapiju... ironija toga je da je Lumi (inace znaci "Reka", musko ime) postao bezsmrtan kroz njegovu poeziju. njegova knjiga Lum Lumi poznata je kao Magnum Opus albanske poezije uopste. napisao ju je, naravno, za njega.

Edited by Unbeliever, 24 September 2008 - 05:52.

[jelisaveta]

Jeste, dođu meni moje lude bubice,
jeste salete me neke crne ulice,
al' zato ćeš ti, kao stara kučka,
skapati jednom posle dobrog ručka.

Jeste, pošašave kadkad moji damari,
jeste, spopadnu me užasi i darmari,
al' ti si za mene pročitana knjiga
i ko te sad čita, baš je mene briga.

Jeste, mnogi pamte moje pijane zore,
jeste, o meni se priča sve najgore,
al' tebe više do jutra ne čeka
pesnik koji te za noć voleo dva veka.

Jeste, mene će anđeli od prakse,
po nalogu zvezda, zauvek da uhapse,
al' tvoje srce biva sve lihtije
i život ti se menja u pihtije.

Jeste, jesam širio laži kao gubu,
jesu mene mrtvog videli u klubu,
al' kao i uvek, kad god sam to hteo,
čim je svanulo ja sam oživeo.

Sad u šumskoj kući, zbratimljen sa šumom,
poručujem trista čajeva sa rumom,
al' to je samo slučajno (onako),
jeste, to je zato da ne bih zaplako.

I moram ti reći, već šenulim umom,
dobra stvar ti čajevi sa rumom.
Još da si ti tu, zveri moja davna,
bila bi to čajanka nepojmljiva, slavna!

[BeatrisDal]

SVAKIDASNJA JADIKOVKA

Kako je tesko biti slab,
kako je tesko biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemocan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i ocajan.

I gaziti po cestama,
i biti gazen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
sto sijase nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Boze, Boze, sjeti se
svih obecanja blistavih
sto si ih meni zadao.

O Boze, Boze, sjeti se
i ljubav, i pobjede
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i dusa mu je zalosna
i on je sam i napusten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle draca u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamracenom pucinom,

i komu da se potuzi?
Ta njega niko ne slusa,
ni braca koja lutaju.

O Boze, zeze tvoja rijec
i tijesno joj je u grlu,
i zeljna je da zavapi.

Ta besjeda je lomaca
i duzan sam je viknuti,
ili cu glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Boze, tek da dovrsi
pecalno ovo lutanje
pod svodom koji ne cuje.

Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mracan je kalez otrova,
ja vapim zarki ilinstak.

Jer mi je mucno biti slab,
jer mi je mucno biti sam-
(kad bih mogao biti jak,

kad bih mogao biti drag)-
no mucno je, najmucnije
biti vec star, a tako mlad!

[BeatrisDal]

NIRVANA (V. P. Dis)

Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođaše.

Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, k'o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

[BeatrisDal]

Samoća

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da izdržiš samoću

Gigantske zvezde samuju
na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
sabijaju se u galaksije.

Samo sekvoja bira čistine
sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Samo paprati zavlače se u prašume.

Orao nikada nije imao potrebu
da se upozna s nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da prebrodiš trenutak,
jer trenutak je teži
i strašniji i duži
od vremena i večnosti.

(Miroslav Antić )

[Rahel]

Pesma za Lidiju

Tebi ne mogu da napišem pesmu. Ne umem.
Ne nalazim te rime, ne nalazim te reči...
Uz misli upućene tebi tonem u neke modre dubine
koje kriju uzdasima prošarane tajne obojene živim
bojama poput onih nemuštih šarenih stvorenja što se
lenjo vuku peščanim okeanskim dnom uživajući u
sopstvenoj lepoti... Neke tople struje raznose uzdrhtale
zajedničke šapate i slivaju se u šuštavim vodopadima
kroz doline titravih algi i šume iskićene snenim
koralima... A do ustalasane površine u nestašnim
skokovima dopiru naša Suncem pozlaćena smejuljenja...
Lutam modrim dubinama naših sećanja ponesena
moćnom zlatastom plimom osećanja i bliskosti... I znam,
moja plima je i tvoja iako sad živimo na dva kraja
okeana.
Ne brinem, uopšte ne brinem što nemirni talasi na
površini rađaju vrtloge ćutanja jer su i ta ćutanja naša,
jer i ti talasi zapljuskuju obe obale. Nije to ni važno. Ta
talasava površina ionako je samo varljiv odraz treptavog
noćnog neba okićenog zvezdama koje ti i ja zajedno
iscrtavamo mislima povezujući zvezdu po zvedu u samo
nama razumljiva sazvežđa. I ta sazvežđa, te čežnjive
misli isprepletane u večnost, uranjaju kroz vrtloge naših
ćutanja u istu modrinu koju smo ti i ja stvorile i od koje
smo obe sazdane...
Šta još da ti kažem? Sve što poželim da ti prenesem
već se nalazi u našim dubinama nevešto maskiranim
ustreptalim zvezdanim odsjajem koji se nazire kroz ples
tog nemirnog, talasavog pokrivača.
Izvini ali tebi stvarno ne mogu da napišem pesmu.
Jednostavno... ne umem...

Dragana Konstantinović

[XXL]

Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak
Nije herojsko doba. Ne veruj ako ti kažu
da svaki tvoj trenutak nije ni čudesan,
ni pravi.
Svaki je trenutak istina, samo što poneki
Ima lažnog čoveka.

Moraš da smogneš snage i sebi otvoreno
Obećaš da ćeš ostati tragač za večnošću
U sebi, a ne za sobom u večnosti.

Miroslav Antić

[XXL]

Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
prazna sjena što nas ovi.
O, malen je dar nam dan,
jer sav život - to je san,
a san su i sami snovi.

(calderon de la barca)


Idemo, srećo, da vladamo,
i ne budi me ako sanjam,
ako je stvarnost, da ne zaspim;
no bila stvarnost ili snovi,
činit treba dobra djela,
ako je stvarnost, zbog stvarnosti,
ako to nije, onda zato
da bismo stekli prijatelje
za poslije, kad se probudimo.

[Rahel]

USPAVANKA ZA GOSPOĐICU N.

Rekla je samo nemoj
... i dan se povukao u svoju crnu senku
ispod koje su nesretni zemljani patuljici igrali ruski rulet sa drvenim pištoljima,
... I bio je Vrbas, al ne onaj koji Dunavom odlazi u Crno more, već onaj ispod Kastela,
koji se vraća po priču za uplakane vrbe sa ade
... i bila je mesečina čije su zvezdane oči olovni oblaci prekrili svojom vlažnom pelerinom...
... i bili smo mi
i nismo bili...
dve senke, jedna senka, pola senke
i ćutnja... i ćutnja... i ćutnja...

.. i znao sam...
tek kad se iz kastela pojavi prvi svitac moći ću nekako
da joj kažem...

Oprosti što nemam reči tiših od pčelinjeg zuja,
dok mesec sleđenim srebrom zasipa jesenje vrbake.
Srce se najlakše opije ranjenim korakom,
leluja prtinjajući nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake.

Oprosti što su mi oči prepune zlatnih svitanja,
pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.
Na koplju ti nosim dušu umornu od samoće i skitanja,
da kisne pod tvojim balkonom bez kaputa i kišobrana.

Umiven suzama neba što preti da se u slapu prospe
šapućem ti uspavanku rimama isčezlih trubadura,
a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvetle Gospe.

Moje su pesme noćas umolitvene u lavirint od nada,
praćene muzikom kiše, svirane iz neznanog dur-a,
pa nek ti budu jastuk na koji... mesečina pada...


Rekla je samo nemoj...
i stado crnih leptira je sakrilo stotinjak sveća u staklu...
i ne znajući da igraju poslednju noć...
... i ponovo je bio mesec oskrvavljen kao dečji balon
nakon strasnog poljupca nokta
... i bio je splav od poljskog cveća za Robinsona i za Petka,
koga su vetrovi slučajno poveli na malo noćno kupanje
... i bili smo mi... i nismo bili...
dve senke... jedna senka... pola senke...
i ćutnja... i ćutnja... i ćutnja...

i znao sam...
tek kad iz Kastela zapeva prvi slavuj moći ću nekako da prošapućem...

Ovde u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te sluti
u svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora...
Ovde gde jednako traju i vekovi i minuti
i gde beli jedrenjaci deru pučinu mrtvog mora...

dani dišu na škrge i u ponoć bi da se udave
u reči što ispod zemlje svoje korito guta,
u čiju senku je bačen ključ od trostruke brave
sudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta.

Noć se po zemlji kotrlja strepeći od svakog kruga,
opijena mirisom dunja što ih niko ubrati ne želi...
neke se ptice nikad ne žele vratiti s juga...

Niz nisku usnulih reči crvenkasta cure slova...
Ćuti i ne gledaj mesec što se nedoklan deli,
nad ikonom gde kleči grešnik bez Božjeg blagoslova.


Rekla je samo nemoj...
i nisu još verovale ribe što ponekad u sumrak izlaze iz Vrbasa
da slušaju šaputanje juga u naručju breza i topola...
.. i bio je čamac u žicama od puzavica , bez užeta i sidra,
sveže ukraden iz doline našeg detinjstva
... i bila je mesečina... noćno sunce... kašika meda i
gitara na kojoj su svirci svirali Uspavanku za gospođicu N...

i bili smo mi... i nismo bili...
dve senke, jedna senka.. pola senke...
i ćutnja... i ćutnja.... i ćutnja...

... i znao sam...
tek kad se na Kastel sruše prve zvezde ona će znati...


Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusana
kome su lovačke puške otkinule pola kljuna.
I doći ću ti kao senka da pokupim šećer sa usana
koji će pospanim okom da osvetli jesenja luna.

Ne traži me na trepavici noćne lampe
gde se senka ukrsti sa kazaljkom noćnog sata.
Ja imam dvorac od maćuhica i ako podigneš ruku
dodirnut će nam se prsti
za malu noćnu muziku... kidanih srebrnih žica...

I da znaš... kad noć napukne i kroz pukotinu proviri,
stidljivo kao puž pred obrisom nezvanog gosta...
... ja lelujam kroz vrbake sa smeškom što se širi.

I ne znam gde pobeći osim sna,
koji boji u lila ...mesečevu dugu što se zlati povrh mosta
gde ćeš biti zauvek
i gde si oduvek bila.

Miladin Berić

[Rahel]

Konstantin Simonov - Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek' kaže ko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu...

[jelisaveta]

Ton po ton

Kada sletiš sam više nisi bitan
A ja ipak imam dil za Manilu i Kankun
Uspeću da odem tiho za mnom iz daljine čućeš
Ti si sam ali sam je svet
Mnogo više ljubavi je potrebno u ovom gradu koji tone ton po ton
Svako je rođen sa svojim snom
Kada ostanem sam sva je krv u meni
Ima mnogo svetla loše su me procenili
Ovde su opet poslednji dani dani a prve noći
I kad je sunčan dan ja sam slobodan
I kada prođe dan ja sam slobodan
I kad je težak dan ja sam slobodan
I kada svane dan ja sam slobodan
I nema veze šta je bilo pre
Dan po dan ostaje mi san na licu

KKN

[Sigmund]

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike
postavljajuci svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odenuti u novu boju,
onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne menja svoj život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti
i koji ne ide za svojim snovima,
onaj koji neće dozvoliti, ni jednom u životu,
da pobegne smišljenim savetima...

Živi danas!

Reskiraj danas!

Učini danas!

Ne dozvoli lagano umiranje!

Ne zaboravi biti srećan!


Pablo Neruda

[dare...]

RASTANAK


Još noćas draga, budi tu kraj mene ti,
U našoj sobi, sjećanje nek izgori.
Još samo noćas...

Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjena!
I leti ptico kraju boljem,
Za let si ptico stvorena...

Još noćas draga,
Nježnost stara govori,
To traže luku
Mojih snova brodovi.
Još samo noćas...

Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Još nocas draga,
Čežnja živi u meni,
Još samo noćas.
Zablude smješne
I ovaj vjetar ludi, ludi, pijani,
Još samo noćas...

Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Još noćas draga tuga tužno miriše,
Još samo noćas.
Sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje,
Jos samo noćas...

Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Svu noć je padala kiša
I drveni pod je škripao
Dok sam se spremao za put.
Taksi je čekao pred vratima i
Telefon je zvonio, zvonio...
Na stolu su ostale stare fotografije,
U sobi miris vina.

Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjena!
I leti ptico kraju boljem,
Za let si ptico stvorena...

Još noćas draga ja gledam svijetla ovog grada,
Još noćas draga, putujemo mrak i ja,
Samo još noćas,
Mrak i ja.

Youtube Video ->Original Video

Rade Šerbedžija
(*Rade u svakom izvođenju malo više kombinuje stihove. Inače gospođa dare... složila ovaj yutube-ić pa me podsetila na stihove... )