Meni se čini da svaki čovek kada prihvata neki sistem verovanja prolazi kroz neke faze:
U početku je ushićen i želi svima da prenese svoje stavove, postane na neki način "pozitivan fanatik", ali problem je što ni sam u suštini nije siguran u šta veruje i u stvari na taj način ubeđuje i samog sebe.
Posle nekog vremena od u drugu krajnost i počinje da potcenjuje ili čak mrzi one koji misle drugačije od njega, postane "negativan fanatik", ponovo u stvari podilazeći svom egu.
Na kraju, kada (i ako) postane mudar, nađe sredinu i kaže: OK, ja verujem u ovo, neki drugi ljudi veruju u nešto drugo. Ja ću im predočiti svoje viđenje, oni meni svoje, možda jedni od drugih nešto naučimo, a možda i ne...
Na žalost, među "domaćim" vernicima je jako malo ovih poslednjih. Većina je u prve dve grupe, sve znaju i svi su Bogom dani da milom ili silom prosvetle neuki narod. Ja se uvek setim onih "branitelja" Kosova od pre par godina koji su palili džamije i razbijali pekare - svaki od njih se kune u Boga i Crkvu, a rade takve stvari. Pa "navijačka" molitva - popeo se ćelavi bilmez drugarima na ramena i iz sve snage se dere "oče naš...". takve treba prosvetljivati, a ne ateiste.
Ateista ima svoj sistem "verovanja" i zašto bi mu nametali neki drugi?
Edited by namcor, 29 June 2006 - 18:46.