Junak sa američkog juga
LUZER!!! Poručio je pobednik Čavez, karikaturalnom Bušu. Ovaj je sa svoje strane jedva skupio snage da tek na poslednjoj stanici južno-američke turneje, na tlu američkog satelita Paname, da kakav takav odgovor. A odgovor je bio ista, glupa i dosadna retorika o “ljudskim pravima” i “slobodi” koju ne uživaju Venecuelanci (za razliku od američkih vazala tipa Paname, Salvadora i Hondurasa koji bi po istoj “logici” trebali da budu regionalni šampioni demokratije), o Čavezu kao diktatoru opkruženom demokratijama (tipa Dominikanske Republike i Haitija) i o potrebi demokratskih reformi u Venecueli. Glupa i dosadna mantra, dostojna jedino kreature koja se odaziva na ime Džordž Buš. Da poraz bude još veći, istog vikenda dok je Buš bežao iz Argentine, održao se ibero-američki samit u Španiji koji se opet završio osudom američke politike intervencionizma.
Čavez je uspeo da sakupi sve značajne elemente izvornog otpora severno-američkom hegemonizmu. Počevši od popularnog latino-američkog patriotizma, preko kubanskog anti-imperijalizma pa do savremenog anti-globalizma i alter-globalizma. Uspeo je da iskoristi snagu političkog mita i da lik legendarnog Če Gevare stavi u sam centar čitavog događaja, pretvarajući ga u silu koja ujedinjuje različite stavove, ideologije i poglede na svet. Ono što sve njih ujedinjuje je odlučnost da se suprotstave severno američkom hegemonizmu koji skoro dva veka ekonomski, politički i vojno dominira nad teritorijama koje mu ni po jednom pravu ne pripadaju i ne mogu pripasti. Kao zemlje koje su najduže suočene sa zlom amerikanizma, južno američke države uspele su da razviju čitav sistem idejnog i praktičnog otpora. Prateći razvoj i promene amerikanizma, od Monroove doktrine i Manifest Destiny američkog liberalnog nacionalizma, preko imperijalizma Teodora Ruzvelta na početku XX veka, anti-komunizma nakon Drugog svetskog rata i Kubanske krize, sve do savremenog globalizma Južna Amerika uspela je da da čitavu lepezu odgovora koji su više ili manje uspešno pokušavali da se uhvate u koštac sa severno-američkim razularenim pljačkašima. I ovde je Čavez odigrao ulogu političke sinteze. Liberalni nacionalizam Bolivara, Kastrov komunistički anti-imperijalizam, Peronov etatistički patriotizam – svi su našli svoje mesto u Čavezovoj Bolivarijani. Kao retko koji savremeni državnik, Čavez je svestan da su kapitalizam, imperijalizam i globalizam samo različite faze jednog i istog zla čije je pravo ime – Amerikanizam. Globalizam u svom današnjem izdanju bio bi nemoguć bez postojanja glavnog nosača čitavog projekta, jedine globalne sile koja je i sama po svom ustrojstvu vid proto-globalnog entiteta, laboratorija za buduće projekte globalnog uređenja. Amerikanizam nije samo glavni stožer i pokretač globalizma. On nosi seme zla koje tek treba da bude posejano po mnogim bastionima globalizma širom sveta.
Ono što povezuje južno-američke patriote, borce protiv globalizma i staromodne anti-imperijaliste je borba protiv zla Amerikanizma. Za razliku od Evrope i Azije, u Južnoj Americi biti patriota znači biti Anti-Amerikanac. Kao i anti-imperijalista ili anti-globalista. Duga severno-američka nadmoć učinila je da su svi ostali antagonizmi drugostepeni u poređenju sa izazovom iz Vašingtona. Za mnoge latino-američke patriote biti Anti-Amerikanac bio bi samo deo političke mode da nisu prosto naterani da mrze Vašington. Za mnoge anti-globaliste upravo je taj isti Vašington realni gospodar ekonomskog haosa u koji je gurnut kontinent.
Nije to bio nikakav fiktivni međunarodni kapital, nikakve multi-nacionalne korporacije nego jedino Vašington. Da nije bilo američkog političkog pritiska, sve te korporacije našle bi svoje mesto onako kako im propiše domicilna zemlja, kao u Venecueli koja je upravo zbog toga na meti tog istog Vašingtona. A šta reći o komunističkim anti-imperijalistima ? Kastro je čitav život posvetio upravo borbi protiv Vašingtona. Ne, nije bilo nikakve imperijalističke intervencije kao u Rusiji 1918. niti udruženog fronta zapadnih zemalja protiv Kube. Mnogi od njih, skoro svi, imaju normalne odnose sa prkosnim karipskim bastionom. Jedini koji i nakon četiri i po decenije ne mogu da se pomire sa voljom kubanskog naroda jesu opet i jedino Amerikanci...
Treći revolucionarni vođa kontinenta
Amerika je uspela da nanese zla u sve glavne segmente južno američkog društva. Uspela je time da ih ujedini i okrene protiv sebe.
Stavljajući legendu gerilskog antiamerikanizma u središte čitave političke kulture, a povezivajući se istovremeno sa živom anti-imperijalističkom legendom Fidelom Kastrom, koji je takoreći most između Če Gevare i Huga Čaveza, venecuelski vođa uspeva da sebi izradi revolucionarnu geneologiju koja ga direktno povezuje sa izvorištem Revolucije, dajući mu time legitimitet naslednika latino-američke borbe. Istovremeno prenosi težište Revolucije na diplomatskom i političkom polju anti-globalnog fronta.
Svoju diplomatsku ofanzivu Čavez je najavio još krajem aprila u Havani.
Kastro je tada, ohrabren saradnjom sa Venecuelom, proglasio sporazum FTAA mrtvim. U tročasovnom govoru rekao je da je američki predlog o jedinstvenom pan-američkom bloku slobodne trgovine “aneksionistički plan” koji cilja ka iskorištavanju južno američkih sirovina. “Ono što je ostalo od FTAA su samo komadi, bilateralni dogovori. “Bilateralizam i regionalizam su time postali glavno oružje Čavezove diplomatije”. Globalizam se ne može tući disperziranim globalnim anti-globalizmom. Globalni otpor preuzima na sebe odlike svog neprijatelja, gubi mogućnost da fokusira snagu na jednom mestu, rasipa energiju trčeći za sastancima globalnog establišmenta pokušavajući da im parira demonstracijama u svakom delu sveta u svakom bastionu globalizma. Postaje time više kulturni fenomen, jedan vid kanalizovanog otpora, manje više sastavnog dela globalne kulture, bez praktičnog dugoročnog rezultata. Regionalizam, sa svoje strane, suprotnost je globalizmu jer daje akcent na konkretne geopolitičke i geoekonomske celine, koje mogu da se razviju u samostalne i u odnosu na globalizam autonomne entitete. Bilateralni kontakti, opet, suprotni su multilateralizmu propovedanom od strane SAD u cilju slamanja političke volje većih zemalja preko nadnacionalnih organizacija, manipulisanih od strane Vašingtona i njegovih brojnih vazala. Ovom multilateralizmu u službi globalizma valja suprotstaviti konkretnu političku volju vodećih zemalja, volju koja se ne može menjati i manipulisati raznim nadnacionalnim strukturama. Upravo je tu i simbolika transparenata koji su nošeni na anti-američkim manifestacijama u Argentini, gde su jedan pored drugog bili naslikani predsednici Venecuele, Argentine, Brazila, Kube i Meksika. Čavez nije suprotstavio Amerikancima jalove ideološke fanatike, niti usamljene revolucionare u borbi za bolji i pravedniji svet. Suprotstavio im je konkretan politički savez baziran na geopolitičkoj komplementarnosti koji je imao jasni cilj, postavljen od strane Kastra još u aprilu – miniranje američkog “aneksionističkog plana”. Umesto Vašingtonske FTAA, Južna će Amerika dobiti Karakasku ALBU, organizaciju baziranu na bilateralnim odnosima Venecuele i ostalih latino-američkih zemalja. ALBA je oblik regionalne saradnje koju forsira Čavez, a koji ide ka energtetskoj i saobraćajnoj integraciji koja bi bila osnova buduće šire industriske i političke saradnje. Sukob ALBA-FTAA biće i novi vid sukoba, prilagođen novom vremenu globalnih ekonomskih i političkih procesa, ali i obrazac za slične buduće sukobe u drugim delovima sveta od Evrope do Istočne Azije.
Saša Papović