Posted 20 March 2006 - 20:43
Da bi se vojska ukinula dekretom, kako predlaze Lun, mislim da bi moralo da se ispuni jedan od sledeca dva preduslova.
1) Da se sve zemlje u regionu demilitarizuju, prvenstveno zemlje sa kojima se granici danasnja SCG.
2) U slucaju da se uslov br. 1 ne moze da ispuni, da neka druga zemlja (Rusija, SAD, Francuska, Britanija,...) preuzme odgovornost odbrane SCG (ili Srbije).
U protivnom, SCG (Srbija) bi morala da ima vojsku.
Izgledi da se uslov 1 ispune su minimalni pogotovo sto su gotovo sve zemlje u regionu vec u "Partnerstvu za mir", a neke su i clanice NATO. Kao takve, one moraju da imaju modernizovane vojske, ukljucujuci logistiku, profesionalni staresinski kadar i dobro trenirane vojnike jer pripadnost ovim organizacijama to od njih zahteva. Biti u okruzenju takvih drzava a nemati nikakve odbrambene snage je totalna neodgovornost, pogotovo sto u regionu postoje latentni teritorijalni i etnicki problemi.
Izgledi za uslov 2 su isto tako slabi. Da bi SCG (ili Sbija) imala status koji ima na primer Japan (nema vojsku a o odbrani se brinu SAD), potrebno je da se interesi neke od mocnijih drzava poklapaju sa interesima SCG u toj meri da svaki neprijatelksi akt protiv SCG implicira da se oruzane snage te patron-drzave stave u pripravnost i zaprete eventualnom agresoru. Ja u ovom trenutku ne vidim mocnu drzavu kojoj je od vitalnog znacaja opstanak SCG.
Prema tome, SCG mora da ima oruzane snage. Kako ce one biti organizovane, to je vec drugo pitanje. Jedna mogucnost je model Svajcarske (kratko obuka pa zatim dugorocna obaveza u rezervi). Druga je model Izraela (dugorocno sluzenje) ali to samo u slucaju neprijateljskog okruzenja koje je poredivo sa izraelskim. Trece, join the club i uci u "Partnerstvo za mir". Prednost prva dva modela je da se oslanjaju na narodnu vojsku koja se kroz dugorocno sluzenje u aktivi i/ili rezervi dovoljno dobro istrenira tako da po obucenosti moze da bude pandan profesionalnoj vojsci. Uz to, narodna vojska ima snazniju tradiciju u SCG nego stajaca vojska. Konacno, ova opcija pospesuje razvoj domace vojne industrije sto je korisna ne samo za odbranu i izvoz oruzja, vec i za razvoj drugih, civilnih tehnologija i za nauku (npr. "Tadiran" kompanija u Izraelu) i za zaposljavanje ljudi i ozivljavanje privrede. Problem je da ovakvo organizovanje odbrane moze da bude mnogo skuplje nego sto drzavni budzet moze da priusti (nasa industrija nece moci da proizvede kompletno naoruzanje). Partnerstvo za mir, s druge strane, donosi sponzorstvo mocnih drzava, njihovo ulganje u odbranu, njihovo oruzje i njihove vojne doktrine. To bi verovatno bila mnogo jeftinija varijanta nego razvoj sopstvenog odbrambenog sistema. Uz to, mogucnost bilo kakvog vojnog sukoba sa susedima bi se minimizovao. Partnerstvo bi verovatno uslovilo prelazak na stajacu vojsku. Nedostatak je da bi vodece drzave NATO mogle da zahtevaju da nasa vojska ucestvuje u vojnim akcijama koje oni organizuju na drugom kraju sveta i da time uticu na vodjenje spolje i unutrasnje politike zemlje. Isto tako, vojne baze drugih zemalja i njihove posade bi verovatno bile prisutne u zemlji a to moze da bude mnogo veci problem nego korist.