Nisam sigurna da je tacno ovo za neurofizioloske. Mozda ne strukturalno, ali funkcionalnih razlika svakako ima, i standardno je da se u inostranstvu radi, izmedju ostalog, i brain scan dok pacijent procenjuje emocionalnu ekspresiju lica.
Takodje, iako je etiologija u potpunosti nepoznata, porast dijagnostifikovanih slucajeva u poslednjih 20 godina je toliki da, prema jednom mom prijatelju koji je neka faca u neuro istrazivanjima, nema dvojbe medju strucnjacima da je vecim delom sredinska, i globalna. Npr. u poslednjih 20 godina je u USA i UK incidencija porasla nekih 12-18 puta, i jos uvek je u porastu za nekih 15-20% godisnje, i slicni podaci pristizu iz svih delova sveta. Isto vazi i za Aspergerov sindrom, gde se dijagnosticki kriterijumi nisu promenili ni malo otkako ih je Asperger opisao sedamdesetih*. Zapravo, veliki broj neuroloskih problema je u porastu (ADHD, Parkinsonizam...).
Ono sto je zanimljivo za Aspergerov sindrom je da se moze najveci deo simptoma u nekoj krajnjoj instanci pripisati, neobicno, kinestetskom poremecaju. I bihejvioralna terapija u trajanju od 6-7 godina, 40 sati nedeljno, obicno dovodi do potpunog povlacenja simptoma. Sto je... pa, hajmo reci neobicno.
(a sad idem da procitam prethodne postove )
* edit: greska, opisao je cetrdesetih, uslo u siroku dijagnosticku upotrebu sedamdesetih
Edited by betty, 09 January 2007 - 22:13.