Zimsko ljetovanje
kraj romana
Spoiler! --Click here to view--
.
.
A međutim, Migud je lunjao po avliji, prinjuškivao ispod vrata izbice u kojoj je pljeva, češkao se o ugao pojate, plašio i rastjerivao kokoši sa legla. Zatim se uputio prema prozorčiću sa koga mu je Lizeta katkad bacala koricu hljeba, ali se svrne s puta za nespretnim patkom. Patak umače, a on nastavi put, dahtav i težak. Primaknu se kolicima. Onjuška ih svud naokolo, počinjući čak odozdo, od samih točkova, i najzad zaviri preko ruba na dijete. Njušne tri-četiri puta udišući, pa u duljem dahu, izduva zrak; opet četiri mala udaha – pa dulji uzdah, popraćen tihim groktanjem. Dijete je gledalo rastvorenim plavim očima grdnu sliku što se pomolila na njegovom vidokrugu – rubu njegovih kolica. Po mekom licu razlio se strah, da se čas kasnije raspline u osmijeh u kome iz krezubih ustašaca sinu dva donja sjekutića i umijesi se rupica na obraščićima. Osmijeh nailazi na lice i briše se s njega, naizmjenično, kao kad mjesec zalazi za oblake pa opet izgrijeva. Ali, očice su uvijek, i korz osmijeh, malko zaplašene, i taj osmijeh kao da hoće da učara nepoznatu zlu silu. Migud ponovo njuška; četiri mala uzdaha, pa izdah - bu – bu – bu – bu – tleeee! . . .; Ali onda, jednim mahom Migud poremeti redoslijed, prekide igru grdnim groktanjem – dijete se uskosi, razrožno zamlatara ručicama – i razvaljene ralje životinje padoše po djetencetu. Mala se zacenu – prejak bol zakašnjavao je provalu glasa, tako da je trebalo jezivo dugo vrijeme od ugriza do vriska – lice se jako zacrveni, vjeđe nabreknuše u debele nabore koji su postepeno modrili, a u četvrtasto razjapljenim ustašcima pokaza se resica po jezikom. Drugi ujed pade na djetinje lice i zbrisa izraz bola prije nego je vrisak i prolomio. Tako se sve svrši bezglasno.
Dirnuta kao nekim predosjećajem ( - tako joj se bar kasnije činilo - ), Lizeta pograbi tek uzavreo lončić i pohita ka prozorčetu. Krmak je mljaskao podigavši gubicu i gledao ravnodučno u Lizetu. Tek onda pogled joj pade na kolica.
Ruke joj se zaletješe u kosu, i samo što začu oštar krik – svoj vlastiti krik ali dalek i tuđ.
.
.
.
Špižmici je bila navučena na glavu ružičasta kapica, malko više nategnuta na oštećenu stranu na koju je prebačena i kosica, a glava joj je okrenuta gotovo u profil, tako da se vidjela zdrava strana lica. Pokrivač je bio navučen do podbratka...........
.
.
.
.....Šjor Karlo, najbliži do njega, reče mu tiho preko ramena:
- Nikad nisam čuo da prase može pojesti dijete!
- E da, i te kako, moj gospodine! Nije nego i lani pojelo jedno Marku Mlinaru, i to kako pravog muškića! . . . Da je pobrojati svu djecu što je po ovijem selima pojelo prase, samo otkad ja pamtim, bila bi ih, bogami, lijepa četica!.....
Desnica se ovim delom bavi propascu gradjanske klase*, izbeglicama iz Zadra koje drugi svetski rat provode u selu shvatajuci da dolaze neka druga vreme kojima ce morati da se prilagode. Svesni buducnosti vecina planira da zivot nastavi u Italiji.
Ono nad cime je Desnica kroz ovu knjigu stalno zapitan jeste zasto neki ljudi ne zele da se promene iako su svesni svih svojih nedostataka, zasto zive u sasvim drugom, zatvorenom svetu, a udaljeni su ni dvadeset kilometara od civilizacije.
U ovom delu svinja je, po meni, simbol primitivizma, sudbine i rata od kojih mozes pokusati da se sklonis, ali koje ne mozes izbeci. To sto je ova zivotinja svastojed pojacava taj utisak, kao da se zeli reci da sudbina ne bira.
Bizarno je to sto se ton pripovedanja ne menja cak ni kada se opisuju najstrasniji dogadjaji. Frekvecija reci i misli ostaje ista. Ta, naizgled, mirnoca i bezosecajnost pojacavaju osecanje neizmernog uzasa.
* Ako smem da povucem blagu paralelu sa delom "Ocevi i oci" Slobodana Selenica.
edit:typing
Edited by Varvarin, 07 January 2006 - 07:49.
