Suetski zaliv, avgust 2002. Delfini, ja i 36stepeni mora
Kovjanic, divna fotka.
Slatka Ziza,
Rekoh prosli put da cu reci par reci o regati Polijano-Petrovac. Ova regata je odrzana samo jednom, u junu 2000. Regata je zamisljena dosta ambiciozno:sa jedne strane trebala je da promovise turizam u predsezoni u italijanskom regionu Pulja (poznatom po svercu cigareta Mila Djukanovica) u gradovima Mulo di Bari (20-ak kilometara juzno od Barija) i Poliano, a sa druge strane regata je imala smisao turistickog 'otvaranja' Crne Gore posle 'nepravednih i nicim izazvanih'
sankcija. Sponzor regate bila je 'Banco di popolo'. Medjutim, regata je bila organizovana vise nego amaterski: izmedju ostalog, uprkos medjunarodnom karakteru trke, sluzbeni i jedini jezik komunikacije bio je italijanski, a pokusaji komunikacije na engleskom svodili su se na 'left', 'right', 'ok' i 'go'. Najveci propust, svakako, bio je pogresan meteo (kratkorocna vremenska prognoza) koji su organizatori dali.
Brod na kome sam ucestvovao na trci bio je 'Deler 33', lagani brodic 'Holyday klase'.
Trka je pocela u petak u 17h. Pocetak trke je nagovestavao da ce biti problema, i subjektivnih i objektivnih. Subjektivan problem je bio sto novi spinaker koji smo bas za ovu trku sasili u specijalizovanoj prodavnici u Bariju (i zbog toga dosli u italiju 7 dana pre trke) nije dobro 'pasovao' na nas jarbol (spinaker je nam je 'stajao' k'o piletu sise, cine se da je bio krojen za 5 metara veci jarbol). Objektivni problem na pocetku trke bio je slab vetar, skoro bonaca. Onaj nas spinaker se uvijao i praznio, a kada ga vetar 'normalno' napumpa posada to otpozdravi aplauzom. Dakle, povuci-potegni. Jutro smo docekali svega 10-12 milja od talijanske obale, a obrisi grada su se jos uvek jasno nazirali (posle cca 12-14 sati od pocetka trke). Koliki je ovo smor, dovoljno govori informacija da sam jednom prilikom, na regati Bar-Brindizi, ceo put 'preleteo' za 7 sati i 40 minuta (moj rekord). Nebo se natmurilo a mi smo konstatovali da je meteo koji su nam telijani dali pre trke potpuno pogresan. Pametnije posade (2-3) su na osnovu toga odmah odustale od dalje trke i vratile se u Italiju, ali ne i mi. Trku je nastavilo oko 35 posada. Oko 11h poceo je cak da duva i prijatni Maestral, tako da smo posle 20-ak sati maltretiranja konacno 'uzjahali' vetar i poceli da 'jurimo' celih 5-6 cvorova. Vetar nas je lepo gurao, 5-6 sati (koje sam uglavnom prespavao), tako da smo se u subotu uvece nasli negde na pola Jadrana. Budim se ja predvece, lagano cirkam kafu u kokpitu i cekam svoju smenu za kormilom, kad odjednom nicim izazvano, jato delfina okruzilo brod i tako plovi sa nama na sred mora. Delfini su se rasporedili oko celog broda i plovili su sa nama 15-ak minuta kao kad policijska pratnja na motorima okruzi predsednicki automobil. Ostavio sam kafu i izasao na pramac, provukao se ispod ograde i rukom dodirnuo delfina pri brzini od 6 cvorova. Ne mogu da objasnim iskonsku srecu koju sam tada osetio. Sa delfinima se 'pricao' na njihovom jeziku i razmenjivali smo 'osmehe' - nesto kao da sam upoznao cuvenog IT-ija. Kao po komandi, delfini su u istom momentu napustili 'pratnju' i otisli ubrzano prema horizontu. Sunce je vec bilo crveno i donjim krajem je na zapadu vec pocelo da 'uranja' u more. Dvadesetak minuta posle odlaska delfina, sumrak je poceo da se mesa sa senkom koju su ubrzano poceli da prave jako, jako crni oblaci. Mi smo se nalazili 'ni tamo ni vamo', sred sride Jadrana, a more i vetar se umirise kao da su se uplasili onoga sto dolazi. Pala je noc, a nebo iznad nas je postalo potpuno crno i potpuno se izgubila granica izmedju crnog mora i crnog neba. Pocelo je da grmi. Grmljavina na moru je potpuno drugacija od grmljavine na kopnu. Samo vidis munje, svuda oko nas kako se prazne u more. Osecaj je takav kao da smo se nasli u sred elektricnog kondenzatora. Mukla tisina i svetlosni efekti, a krv se u zlilama ledi. Masta radi svasta, pa smo poceli da se pitamo da li imamo gromobran, a slike najmilijih su pocele da se smenjuju pred ocima. Oko 11 nocu pocinje r'n'r: vetar odjednom pocinje da duva (jaka tramontana, primorci kazu : 'kada duva tramontana - bezi riba iz tiganja', odnosno po tramontani se ne ide 'u ribu', pa nema ni vecere), a more da se dize. Dvojka, trojka ... do 12 sati more je bilo OSAM (cunami je u indijskom okeanu napravio more 10). Ovakvo nevreme ne pamte ni najstariji 'obalani' (interni naziv za primorce). Gledao sam neki holivudski film na ovu temu, mislim da se zove 'Storm' ili tako nesto. Efekti koje su oni koristili vrlo lice na ono sto sam tada proziveo, ali su propustili da 'obrade' glavnu stvar, a to je ljudski faktor i ponasanje ljudi u uslovima ekstremne opasnosti. More je brod, tezak nekih 5 tona, bacalo kao ljusku od oraha i podizalo ga do visine 2-3 sprata, a u sledecem trenutku vec se nalazio u 'suterenu' sa ogromnim vodenim brdom iza krme. Kada nestignem da isecem talas pod uglom, vec pramcem uletim direktno u talas, tada se brod uspne uz ogromno brdo od vode i pramac padne na dno talasa sa visine od 10 metara. Mozes da zamislis kakav je to udarac, kada 5 tona svom silinom udari o vodu. U brodu su poispadale sve fijoke, stvari su se kotrljale zajedno sa ljudima koji su se kao pivske boce valjali u svojim povrackama. Od 6 clanova posade, cetvorica (izmedju ostalog i vlasnik broda) su se potpuno odrekli zivota. Sve maske su pale, a mi, posada smo bili ono sto zaista i jesmo: neki su borci, a neki ne. Pozicija u kojoj smo se nalazili delovala je potpuno bezizlazno. Utisak je bio da prozivljavamo poslednje dane zivota. Kako more volim vise od zivota, odlucio sam da se borim do kraja. U dzepove sam stavio dva limuna i baterijsku lampu, ukoliko se nadjem u vodi. Naime, ja se nikada ne vezujem sa 'life line'-om, jer se plasim da me u slucaju okretanja brod ne povuce sa sobom. Jedna od uzasnih scena koju sam tada video je ogroman putnicki brod, dug preko sto metara i sa 10-ak paluba, koji u takvoj noci, potpuno osvetljen, na nekoliko milja od nas, more baca kao neku sablasnu utvaru. Odmah ti kroz glavu prodju scene iz morskih horor filmova.
Nasa borba za zivot trajala je 8 sati, u kojoj smo se smenjivali jedan moj prijatelj i ja. Ostala cetvorica su se od straha potpuno paralizovali i od zivota oprostili. Glavna borba nije izmedju coveka i prirode, zato sto je covek prema prirodi nemocan. Glavna borba je coveka sa samim sobom, a to pomenuti holivudski film nije obradio. Od otezavajucih okolnosti koje sam tada proziveo, bilo je to sto je gorivo bilo na izmaku (kada ne bi bilo goriva, brod bi se okrenuo bocno prema talasima i sasvim izvesno okrenuo), JPS vise nije funkcionisao (usled talasanja nije uspeva da ocita pozicije satelita), od 6 signalnih raketa koje smo pokusali da aktiviramo, aktivirana je samo jedna. Jedino sto sam kao orjentir imao, bio je kompas na kormilu i zvezde koje su se nazirale jer je jak vetar oduvao oblake. Kada pramac udari od talas, slane kapljice me iseku po licu kao pesak pod pritiskom. Brod se precesiono kretao i klatio sa velikim amplitudama (gore-dole + levo-desno), tako da nisam mogao da budem siguran u pokazivanje kursa na kompasu, tako da su ostale jos jedino zvezde i 'srce u junaka'. U jednom momentu doziveo sam potpunu tetonizaciju misica leve strane tela, odnosno leva ruka je bila u potpunom grcu, uprkos izuzetnoj kondiciji u kojoj sam bio ( plivam redovno po 100 duzina bazena po treningu + teretana, 2 puta nedeljno). Prve smene mog prijatelja i mene bile su na 30-40 minuta, da bi pred kraj smena bila na 2-3 minuta. Jednog od clanova posade uspeo sam da 'probudim' da bar pokusa preko radija da uspostavi vezu sa bilo kim. I najzad je uspeo, dobili smo radio Dubrovnik. Oni su nas prebacili na radio Bar, a ovi na remorker Topolicu i kapetana Slobu Darmanovica, coveka koji nam je spasao glave. Kada je kapetan Sloba rekao da je video nasu signalnu raketu i da je krenuo prema nama, znali smo da cemo preziveti. Tada sam uspeo da jos jednog clana posade animiram ('ti nisi musko, ti si picka', 'Jebalo te Banovo Brdo, kukavicka pedercino' i sl.) da izadje iz kabine i prihvati se kormila. Ja sam od napora skoro pao u nesvest. Remorker 'Topolica' stigao je do nas posle 1-2 vremena. More je polako pocelo da popusta (u momentu izvlacenja bilo je oko 4). Remorker nas je slepovao oko 4 sata do luke Bar. Covek koji nam je spasao zivote, Slobo Darmanovic, uradio je to za svoju cast i moju vecnu zahvalnost. Grci su mi na Brindiziju, pri daleko manjoj opasnosti, spasavanje naplatili 12.000 EUR. Ljudi se medjusobno mnogo razlikuju, i to je to.
Kasnije sam na kopnu doziveo jos jednu buru, daleko vecu od one na moru, kada su ljudi koji su bili samnom na moru, 'ljudski' pokusali da sklone svedoke svojih slabosti. To je mucna prica i nije za ovaj forum. Ja sam im oprostio zato sto je adrenalinski sok kome smo svi bili izlozeni bio suvise jak i trajao je suvise dugo.
PS. Mislim da sam dosta pricao o 'losim' stranama jedrenja, u daljim nastavcima napisacu o onim lepim, najlepsim vibracijama, kojima more vuce sebi ovakve kao sto sam ja. Poceo sam sa opasnostima, koje su u zivotu realne, a more je za neke ljude ipak nacin zivota. Za mene, more je zena, pa ko je se plasi - taj ne moze ni da je voli.