Jump to content


Photo
- - - - -

Razlicitost ex-srpskohrvatskih jezika


  • Please log in to reply
332 replies to this topic

#331 Kinik

Kinik
  • Members
  • 38,218 posts

Posted 23 July 2017 - 20:02

...

 
>> ... Pobuna u Sandžaku: Državljanstvo – "srpsko" ili "Srbije"?
Stranka za Sandžak ocenjuje da Ministarstvo unutrašnjih poslova i sama država Srbija krše Zakon o putnim ispravama i Zakon o državljanstvu.
Izvor: B92, nedelja, 23.07.2017. | 19:02
 
 
Iz te stranke navode da se kršenja čine time što u biometrijskim pasošima, koji se izdaju Bošnjacima, u rubrici za državljanstvo stoji odrednica “srpsko“, a ne “državljanstvo Republike Srbije”.
 
Zaštitnik građana je obavestio ovu stranku da je skrenuo pažnu na to da u slučaju Republike Srbije nijednim propisom nije uređeno da se državljanstvo upisuje kao srpsko i da se propust mora ispraviti... <<
 
... 

  • 0

#332 Bačlija

Bačlija
  • Members
  • 1 posts

Posted 02 August 2017 - 11:50

Hrvatska lingvistikinja Snježana Kordić u svojoj knjizi Jezici i nacionalizmi obraća pažnju na ono što je svima sa zdravim razumom bilo oduvek očigledno, tj. da se u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj u suštini govori isti jezik. Treba naglasiti da u strogo gramatičkom smislu srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezici zapravo ne postoje, mada ovi nazivi su opravdani istorijskim razvojem i sociolingvističkim pa i geografskim faktorima. Ono što postoji u lingvističkom smislu jeste štokavica (sa ekavskim, ijekavskim ili ikavskim refleksima jata) koja je uzeta za osnovu svih ovih standardnih jezika, a odvojena je od kajkavice, čakavice i po nekima od torlačkog, koji su ranije bili svrstavani u narečja srpskohrvatskog jezika, a danas u narečja hrvatskog odnosno srpskog (kao uostalom i štokavski). Postoje, međutim, gramatičke odlike po kojima možemo zaključiti da je u čisto gramatičkom smislu bolje gledati na štokavski, kajkavski, čakavski a možda i na torlački kao samostalne, posebne jezičke strukture a ne narečja jednog jedinstvenog jezika. To svakako opravdavaju znatne morfološke razlike između tih govora. Što se tiče kajkavskog, i neki značajni hrvatski lingvisti i pisci su ga odavno smatrali samostalnim jezikom, a 2015. godine je i uveden u ISO registar svetskih jezika, doduše samo istorijskih. Međutim, i ostali navedeni govori imaju svoje subdijalekte, i tim je više opravdano da se oni nazivaju jezicima. Ako se usvaja ovaj pristup zapadnim južnoslovenskim govorima, onda je lakše uvideti da je štokavski zapravo “kišobran” ili “nadjezik” pod koji mogu da se smeste sve (štokavske) jezičke tradicije koje čine osnovu srpskog, hrvatskog pa i novijeg bosanskog i crnogorskog standarda.

 

Težnja za imenovanjem jezika južnoslovenskih naroda po državi ili po etnicitetu koji je u njoj preovladava je u nekom smislu i spontana stvar. Negde sam pročitao de se 80 posto bosanskih Muslimana već 1990. godine izjašnjavalo da govori bosanskim a ne srpskohrvatskim jezikom. Takođe je već pre više od dvadeset godina pokrenuta inicijativa za stvaranjem crnogorskog jezika (dok je ranije u službenoj upotrebi bio “srpski jezik ijekavskog izgovora”, a potom “srpskohrvatski”). Jedno je ovo a drugo je da se stvore rigidni standardi za jezik koji je zajedničko blago svih nacija na južnoslovenskom podrućju, sa manjim regionalnim razlikama. Drukčije rečeno, ja nisam protiv toga da svaka nacija nazove svoj jezik na sopstveni način, i stvori svoju standardnu verziju, ali ako se pri tome zatvara u neki jezički geto, to je već štetno. Dakle, ja pozdravljam ideju de se poziva pažnja na zajedničkost govora na području Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske.

 

Problem sa standardizovanim oblicima na području BiH i Crne Gore inače jeste da su obe varijante u fonetskom i morfološkom smislu bliže hrvatskom, a po rečniku, srpkom standardu - oba “jezika” su “nešto između”. Sasvim konkretno, meni baš nije jasno gde povući granicu između standardnog srpskog, bosanskog i crnogorskog, znajući da sve tri standardne varijante dele istu morfologiiju, a zajednički im je i ijekavski govor u standardnom jeziku - u srpskom ijekavica je priznata kao standardna verzija uz dominantnu ekavicu, u ostalima je isključiva. Doduše, ima regionalnih razlika u rečniku, ali to važi i za sve ostale jezike kojima se govori u više država, kao npr. engleski, francuski ili nemački. Tako da se na kraju krajeva srpski, bosanski i crnogorski gramatički gledano stapaju u jedan te isti jezik (ma kako da ovaj jezik nazovemo), i predstavljaju njegove varijante.

 

Motivacije odvajanja bosanskog i crnogorskog od drugih južnoslovenskih standarda su uglavnom političke, a veštačke mere kao korišćenje turcizama i oblika “lahko”, “mehko”, itd. u BiH, kao i dodavanje posebnih glasova koji se koriste samo u nekim dijalektima u Crnoj Gori, još uvek ne opravdaju da se te varijante nazivaju posebnim jezicima, pošto još ni te mere bitno ne narušavaju zajednički karakter jezika. Uzgred rečeno, srpski lingvist Ivan Klajn je napomenuo da ono što se propagira kao crnogorski jezik i po mnogim Crnogorcima zvuči „seljački” (tj. nestandardno), dakle na njega se ne gleda obavezno kao na neki važeći standard. Postavlja se i pitanje, da li se radi o različitim jezicima ako se u jednoj zemlji kaže npr. “Dve kafe sa ratlukom”, u drugoj “Dvije kafe sa ratlukom” a u trećoj “Dvije kahve sa rahatlukom”? A takvih primera ima na stotine. Uostalom, nije lako ni utvrditi granicu npr. između standardnog bosanskog i standardnog hrvatskog, pošto fonetika i rečnik govora zapadnobosanskih krajeva je bliži hrvatskom standardu, čak i na područjima gde pretežno žive Srbi (koji, naravno, govore srpski). Već sama ta činjenica opovrgava da je reč o različitim jezicima.

 

Standardni hrvatski se u većoj meri odlikuje posebnim rečnikom i manjim morfološkim razlikama u odnosu na druge varijante, što mu daje poseban karakter. Istina je, te su razlike u rečniku delimično nastale uvođenjem “novohrvatskih” reči i izraza, ali prvenstveno imaju korena i u hrvatskoj književnoj tradiciji. Sa druge strane, govornici hrvatskog i srpskog standardnog jezika još uvek se lako međusobno sporazumevaju uprkos tih razlika. Konobar u beogradskoj kafani će odlično da razume Hrvata koji zatraži "dvije kave sa ratlukom",  a prosečno obrazovani Srbi ili Crnogorci će da pogode iz konteksta da "mirovina" i "umirovljenik" znači isto što i "penzija" i "penzioner". To naravno važi i obratno: ako na recepciji hotela na jadranskom primorju neku srpsku porodicu upućuju na treći kat, biće im jasno gde treba da idu.

 

Moj predlog, dakle, jeste kompromis između priznavanja postojanja nacionalnih standarda i u isto vreme naglašavanje zajedničkog karaktera jezika. Ako se na štokavski gleda kao na osnovni jezik, onda se pojedine standardne varijante u stručnoj terminologiji mogu nazivati “standardni srpski štokavski”, “ standardni hrvatski štokavski”, “standardni bošnjački štokavski” i “standardni crnogorski štokavski”, što je barem u lingvističkom smislu tačno, a pruža okvir i za razvijanje posebnih nacionalnih standarda štokavskog. Prosto rečeno, nacionalni standardi su varijante zajedničke i lingvistički dobro opisane štokavice kao nadjezika a to bi trebalo da se odražava u imenima standardnih varijanta.  Tako bi se cela stvar metnula sa glave na stopala.  U svakodnevnom pa i u službenom jeziku, naravno, može i dalje da se koristi samo “srpski”, “hrvatski”, itd. ako se govori o nacionalnim standardima, pošto su ovi nazivi istorijsko uslovljeni i ukorenjeni.

 

U istom mahu, kajkavski i čakavski mogli bi se priznati kao samostalni regionalni jezici, tim pre što imaju dugotrajnu i bogatu književnu tradiciju. Za ove se zalažu čak i konzervativni hrvatski lingvisti, kao npr. Radoslav Katičić. Pri tome niko ne bi osporavao da su ovi hrvatski govori u sociolingvističkom i kulturnom smislu. To ne bi narušavalo ni zajednički nacionalni identitet, jer neko čiji je maternji govor kajkavski ili čakavski može slobodno da se izjasni kao Hrvat, pošto jezik ne treba da se poistovećuje sa državom ili nacijom. Ako to ipak zvuči suviše radikalno, onda neka se svi ovi dijalekti proglase regionalnim (neštokavskim) varijantama hrvatskog, koji su ujednom i književni jezici (kao npr. nemački Plattdeutsch), a neka se stručno nazovu "kajkavski hrvatski" i "čakavski hrvatski". To se uglavnom isto odnosi na torlački ako se on shvati kao samostalan jezik a ne kao dijalekt srpskog ili bugarskog. Situacija je malo drukčija sa dalmatinsko-bosanskom ikavicom koja je takođe nestandardna. Ona može da bude shvaćena kao regionalni govor koji predstavlja varijantu i hrvatske i bosanske štokavice. Doduše, govori se još i među Bunjevcima u okolini Subotice gde sam ja rođen ali se danas njime svakodnevno služi samo nekoliko hiljada ljudi.


  • 1

#333 Ziza

Ziza
  • Members
  • 7,883 posts

Posted 26 October 2017 - 10:15

Dr. sc. Ranko Matasović

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je opću lingvistiku i filozofiju. Magistrirao je 1992., a doktorirao 1995. obranivši tezu o rekonstrukciji teksta u indoeuropeistici (mentor: prof. dr. Radoslav Katičić). Od 1996. predstojnik je Katedre za poredbenu indoeuropsku lingvistiku na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; 1996. je postao docentom, 2000. izvanrednim profesorom, a 2004. redovnim profesorom na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 2009. je u trajnom zvanju. Stručno se usavršavao na sveučilištima u Beču (1993.) i Oxfordu (1995.). Bio je stipendist Fulbrightove zaklade za poslijedoktorski studij na Sveučilištu države Wisconsin u Madisonu u SAD-u za 1997./1998., a koristio se i stipendijom Zaklade Alexander von Humboldt za 2002./2003. na Sveučilištu u Bonnu. U ljetnom semestru 2008. boravio je u Nizozemskoj kao gost Odsjeka za poredbenu lingvistiku Sveučilišta u Leidenu. Član je lingvističkoga društva The Philological Society (London) i međunarodnoga udruženja indoeuropeista Indogermanische Gesellschaft (Wiesbaden). Predsjednik je Odbora za etimologiju Hrvatske akademije i član Odbora za baltoslavistiku Međunarodnoga slavističkog kongresa. Od 2004. do 2009. sudjelovao je u projektu izrade indoeuropskoga etimološkog rječnika Sveučilišta u Leidenu.

 

 

 

 

Hrvatski akademik Ranko Matasović javno se osvrnuo  na sadržaj “Deklaracije o zajedničkom jeziku” koju potpisuje niz javnih osoba iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore. (30.03. 2017). 

 

"Jučer u „Večernjem“ na naslovnoj stranici doomsday scenario za hrvatski jezik: skupina građana odlučila je sastaviti „Deklaraciju“ o zajedničkom jeziku koju, doduše, još nitko nije vidio, ali već joj se pridaje neviđena medijska pozornost, a ministrica kulture smatra potrebnim osvrnuti se na nju. Čak se u medijima nekorektno prenosi da je tekst deklaracije sastavljalo tridesetak „stručnjaka“, iako sam među imenima potpisnika vidio samo dvoje lingvista (Ranko Bugarski i Snježana Kordić), pri čemu nijedno od njih dvoje ne bih nazvao stručnjacima za pitanja jezičnog identiteta.

 

Nema nikakve dvojbe da je sam naziv „Deklaracija“ zamišljen kao provokacija hrvatskoj javnosti, jer dobro je poznato kakvo značenje za Hrvate ima Matičina Deklaracija iz 1967. Ono što je manje jasno jest što se osim provociranja želi postići: otkrivati toplu vodu tezom da se Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci međusobno dobro razumiju? To nitko normalan ionako ne osporava, no kriterij međusobne razumljivosti nije jedini koji se koristi kad govorimo o identitetu jezika (dosadno mi je to već ponavljati, no inače bi se norveškom i danskom, malezijskom i indonezijskom, hindskiom i urdskom također govorilo kao o jedinstvenim jezicima). Žele li autori osporiti suverenim državama pravo na kreiranje i provođenje vlastite jezične politike? Nastojanje na posebnosti hrvatskoga kao standardnog jezika upravo ima za smisao da država može propisati jezičnu normu u službenoj uporabi, pravu, školstvu, vojsci i državnim medijima. Primjerice, to da se na satu kemije uči o kisiku, dušiku i kositru, a ne da se na času hemije uči o kiseoniku, azotu i kalaju.

 

Evo sad i teksta Deklaracije (objavila ga je „Slobodna Dalmacija“) s mojim komentarima na svaki od stavaka.

 

1. “Činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama.” / Ni postojanje više standardnih jezika ne dovodi to u pitanje. Štoviše, u mnogim društvima postojanje vlastite jezične norme važan je dio nacionalnog identiteta (odatle ne slijedi da je u svim društvima i nacijama tako).

 

2. “Svaka država, nacija, etnonacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.” / Drago nam je da nam autori Deklaracije to dopuštaju. Vrlo velikodušno od njih.

 

3. “Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika.” / Koliko ja znam, nitko razuman to ni ne čini.

 

4. “Policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika.” / Cilj standardizacije nije približiti se „stvarnoj upotrebi jezika“; kad bi stvarna upotreba („kako se govori na ulici“) bila norma, standardizacija ne bi bila potrebna.

 

5. “Činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi.” / Vrlo ljubazno od autora Deklaracije da nam to dopuštaju. Međutim, takva formulacija dopušta i da se Gundulićev jezik nazove srpskim, a Nušićev jezik hrvatskim, što ne bi bio rezultat poštovanja nečijeg prava, već svjesnog izvrtanja činjenica.

 

6. “Između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova deklaracija biti objavljena i korištena.” / Da, i?

 

7. “Standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika!” / Zašto je institucionalno razdvajanje „nasilno“? Je li netko u demokratskim državama nastalim nakon raspada SFRJ zatvoren zbog uporabe nedopuštenih riječi, kao u SFRJ?

 

Na temelju toga, autori Deklaracije traže:

 

1. “Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.” / To proturječi pravu pripadnika raznih naroda u višenacionalnim državama da dobiju obrazovanje kakvo žele na vlastitom standardnom jeziku. Ne znači da svi pripadnici manjinskih naroda moraju htjeti iskoristiti to pravo u svim sredinama, ali pravo im se ne može osporiti.

 

2. “Zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika.” / U čemu se sastoji represija i zašto je razdvajanje štetno (i za koga)?

 

3. “Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.” / Ne postoji „rigidno“ definiranje ni u jednoj znanosti, pa ni u lingvistici; standardni je jezik određen normom, popisom i propisom riječi i gramatičkih pravila koja se smatraju standardnima. Komu se to ne sviđa, ima pravo ne govoriti standardnim jezikom i time pokazivati svoju jezičnu nekulturu i/ili politički stav.

 

4. “Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.” / Po ustavu Republike Hrvatske građani imaju pravo dobiti od države službene dokumente na hrvatskome standardnom jeziku. Ne očekujete valjda da će zbog Deklaracije Republika Hrvatska mijenjati ustav?

 

5. “Slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti.” / Izvan službene upotrebe ta sloboda izbora već postoji. Svrha je standardnog jezika omogućiti efikasnu službenu i javnu komunikaciju te osigurati kontinuitet jezične uporabe u nacionalnoj zajednici tijekom njezine povijesti.

 

6. “Jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima.” / Možda niste čuli, ali u demokratskim sustavima postoji sloboda javnog izražavanja.

 

7. “Slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe.” / Vidi prethodnu točku. U hrvatskoj su neki dijalekti i zakonski zaštićeni kao nematerijalna baština, no njima nije mjesto u službenoj uporabi i u medijima nad-lokalne razine (inače nam ne bi bio potreban standardni jezik).

 

8. “I, konačno, slobodu „miješanja“, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika!” / U čemu se sastoji „sveopća korist“? Ako netko želi u svojem javnom iskazu miješati riječi i konstrukcije iz različitih standardnih jezika, to prije svjedoči o njegovoj jezičnoj nekulturi, a ne o koristi koju je stekao nedostatkom obrazovanja ili ideološkom indoktrinacijom.

 

Na koncu, ne sumnjam da u Hrvatskoj ova Deklaracija neće imati nikakva učinka, osim što će iritirati javnost. Međutim, u Bosni i Hercegovini stvari drukčije stoje, i mislim da bi ona ondje mogla imati mnogo većeg odjeka (nije slučajno što se objavljuje upravo u Sarajevu). Neki od potpisnika Deklaracije bosanski su Hrvati, i kad se pitamo zbog čega je oni podržavaju, moramo uzeti u obzir njihov specifičan i nimalo lagan položaj u BiH.

 

Kao prvo, mnogi se među njima osjećaju nesigurno u hrvatskome standardu, što je razumljivo jer nisu imali prilike proći formalno školovanje na njemu. Kao drugo, u Federaciji postoji velik pritisak da se bošnjački jezik (koji Bošnjaci nazivaju „bosanskim“, na što imaju jednako pravo kao i mi da taj jezik zovemo bošnjačkim) uvede kao državni jezik na čitavom teritoriju Federacije (Republika Srpska ionako već funkcionira kao de facto neovisna država). Budući da Hrvatska ne čini gotovo ništa da pomogne bosanskim Hrvatima da ostvare pravo na vlastiti standardni jezik, a sami zbog političkih odnosa u Federaciji ne mogu mnogo postići, nije neobično što neki među njima misle da je manje zlo pristati na „zajednički“ jezik svih triju nacija nego na bošnjački kao jedini državni jezik. Potakne li Deklaracija ikakve političke promjene, dogodit će se to u Bosni i Hercegovini, no ne vjerujem da će ona doprinijeti stabilizaciji te ionako ne osobito stabilne države."


  • 0