Jump to content


Photo
- - - - -

Razlicitost ex-srpskohrvatskih jezika


  • Please log in to reply
331 replies to this topic

#331 Kinik

Kinik
  • Members
  • 37,432 posts

Posted 23 July 2017 - 20:02

...

 
>> ... Pobuna u Sandžaku: Državljanstvo – "srpsko" ili "Srbije"?
Stranka za Sandžak ocenjuje da Ministarstvo unutrašnjih poslova i sama država Srbija krše Zakon o putnim ispravama i Zakon o državljanstvu.
Izvor: B92, nedelja, 23.07.2017. | 19:02
 
 
Iz te stranke navode da se kršenja čine time što u biometrijskim pasošima, koji se izdaju Bošnjacima, u rubrici za državljanstvo stoji odrednica “srpsko“, a ne “državljanstvo Republike Srbije”.
 
Zaštitnik građana je obavestio ovu stranku da je skrenuo pažnu na to da u slučaju Republike Srbije nijednim propisom nije uređeno da se državljanstvo upisuje kao srpsko i da se propust mora ispraviti... <<
 
... 

  • 0

#332 Bačlija

Bačlija
  • Members
  • 1 posts

Posted 02 August 2017 - 11:50

Hrvatska lingvistikinja Snježana Kordić u svojoj knjizi Jezici i nacionalizmi obraća pažnju na ono što je svima sa zdravim razumom bilo oduvek očigledno, tj. da se u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj u suštini govori isti jezik. Treba naglasiti da u strogo gramatičkom smislu srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezici zapravo ne postoje, mada ovi nazivi su opravdani istorijskim razvojem i sociolingvističkim pa i geografskim faktorima. Ono što postoji u lingvističkom smislu jeste štokavica (sa ekavskim, ijekavskim ili ikavskim refleksima jata) koja je uzeta za osnovu svih ovih standardnih jezika, a odvojena je od kajkavice, čakavice i po nekima od torlačkog, koji su ranije bili svrstavani u narečja srpskohrvatskog jezika, a danas u narečja hrvatskog odnosno srpskog (kao uostalom i štokavski). Postoje, međutim, gramatičke odlike po kojima možemo zaključiti da je u čisto gramatičkom smislu bolje gledati na štokavski, kajkavski, čakavski a možda i na torlački kao samostalne, posebne jezičke strukture a ne narečja jednog jedinstvenog jezika. To svakako opravdavaju znatne morfološke razlike između tih govora. Što se tiče kajkavskog, i neki značajni hrvatski lingvisti i pisci su ga odavno smatrali samostalnim jezikom, a 2015. godine je i uveden u ISO registar svetskih jezika, doduše samo istorijskih. Međutim, i ostali navedeni govori imaju svoje subdijalekte, i tim je više opravdano da se oni nazivaju jezicima. Ako se usvaja ovaj pristup zapadnim južnoslovenskim govorima, onda je lakše uvideti da je štokavski zapravo “kišobran” ili “nadjezik” pod koji mogu da se smeste sve (štokavske) jezičke tradicije koje čine osnovu srpskog, hrvatskog pa i novijeg bosanskog i crnogorskog standarda.

 

Težnja za imenovanjem jezika južnoslovenskih naroda po državi ili po etnicitetu koji je u njoj preovladava je u nekom smislu i spontana stvar. Negde sam pročitao de se 80 posto bosanskih Muslimana već 1990. godine izjašnjavalo da govori bosanskim a ne srpskohrvatskim jezikom. Takođe je već pre više od dvadeset godina pokrenuta inicijativa za stvaranjem crnogorskog jezika (dok je ranije u službenoj upotrebi bio “srpski jezik ijekavskog izgovora”, a potom “srpskohrvatski”). Jedno je ovo a drugo je da se stvore rigidni standardi za jezik koji je zajedničko blago svih nacija na južnoslovenskom podrućju, sa manjim regionalnim razlikama. Drukčije rečeno, ja nisam protiv toga da svaka nacija nazove svoj jezik na sopstveni način, i stvori svoju standardnu verziju, ali ako se pri tome zatvara u neki jezički geto, to je već štetno. Dakle, ja pozdravljam ideju de se poziva pažnja na zajedničkost govora na području Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske.

 

Problem sa standardizovanim oblicima na području BiH i Crne Gore inače jeste da su obe varijante u fonetskom i morfološkom smislu bliže hrvatskom, a po rečniku, srpkom standardu - oba “jezika” su “nešto između”. Sasvim konkretno, meni baš nije jasno gde povući granicu između standardnog srpskog, bosanskog i crnogorskog, znajući da sve tri standardne varijante dele istu morfologiiju, a zajednički im je i ijekavski govor u standardnom jeziku - u srpskom ijekavica je priznata kao standardna verzija uz dominantnu ekavicu, u ostalima je isključiva. Doduše, ima regionalnih razlika u rečniku, ali to važi i za sve ostale jezike kojima se govori u više država, kao npr. engleski, francuski ili nemački. Tako da se na kraju krajeva srpski, bosanski i crnogorski gramatički gledano stapaju u jedan te isti jezik (ma kako da ovaj jezik nazovemo), i predstavljaju njegove varijante.

 

Motivacije odvajanja bosanskog i crnogorskog od drugih južnoslovenskih standarda su uglavnom političke, a veštačke mere kao korišćenje turcizama i oblika “lahko”, “mehko”, itd. u BiH, kao i dodavanje posebnih glasova koji se koriste samo u nekim dijalektima u Crnoj Gori, još uvek ne opravdaju da se te varijante nazivaju posebnim jezicima, pošto još ni te mere bitno ne narušavaju zajednički karakter jezika. Uzgred rečeno, srpski lingvist Ivan Klajn je napomenuo da ono što se propagira kao crnogorski jezik i po mnogim Crnogorcima zvuči „seljački” (tj. nestandardno), dakle na njega se ne gleda obavezno kao na neki važeći standard. Postavlja se i pitanje, da li se radi o različitim jezicima ako se u jednoj zemlji kaže npr. “Dve kafe sa ratlukom”, u drugoj “Dvije kafe sa ratlukom” a u trećoj “Dvije kahve sa rahatlukom”? A takvih primera ima na stotine. Uostalom, nije lako ni utvrditi granicu npr. između standardnog bosanskog i standardnog hrvatskog, pošto fonetika i rečnik govora zapadnobosanskih krajeva je bliži hrvatskom standardu, čak i na područjima gde pretežno žive Srbi (koji, naravno, govore srpski). Već sama ta činjenica opovrgava da je reč o različitim jezicima.

 

Standardni hrvatski se u većoj meri odlikuje posebnim rečnikom i manjim morfološkim razlikama u odnosu na druge varijante, što mu daje poseban karakter. Istina je, te su razlike u rečniku delimično nastale uvođenjem “novohrvatskih” reči i izraza, ali prvenstveno imaju korena i u hrvatskoj književnoj tradiciji. Sa druge strane, govornici hrvatskog i srpskog standardnog jezika još uvek se lako međusobno sporazumevaju uprkos tih razlika. Konobar u beogradskoj kafani će odlično da razume Hrvata koji zatraži "dvije kave sa ratlukom",  a prosečno obrazovani Srbi ili Crnogorci će da pogode iz konteksta da "mirovina" i "umirovljenik" znači isto što i "penzija" i "penzioner". To naravno važi i obratno: ako na recepciji hotela na jadranskom primorju neku srpsku porodicu upućuju na treći kat, biće im jasno gde treba da idu.

 

Moj predlog, dakle, jeste kompromis između priznavanja postojanja nacionalnih standarda i u isto vreme naglašavanje zajedničkog karaktera jezika. Ako se na štokavski gleda kao na osnovni jezik, onda se pojedine standardne varijante u stručnoj terminologiji mogu nazivati “standardni srpski štokavski”, “ standardni hrvatski štokavski”, “standardni bošnjački štokavski” i “standardni crnogorski štokavski”, što je barem u lingvističkom smislu tačno, a pruža okvir i za razvijanje posebnih nacionalnih standarda štokavskog. Prosto rečeno, nacionalni standardi su varijante zajedničke i lingvistički dobro opisane štokavice kao nadjezika a to bi trebalo da se odražava u imenima standardnih varijanta.  Tako bi se cela stvar metnula sa glave na stopala.  U svakodnevnom pa i u službenom jeziku, naravno, može i dalje da se koristi samo “srpski”, “hrvatski”, itd. ako se govori o nacionalnim standardima, pošto su ovi nazivi istorijsko uslovljeni i ukorenjeni.

 

U istom mahu, kajkavski i čakavski mogli bi se priznati kao samostalni regionalni jezici, tim pre što imaju dugotrajnu i bogatu književnu tradiciju. Za ove se zalažu čak i konzervativni hrvatski lingvisti, kao npr. Radoslav Katičić. Pri tome niko ne bi osporavao da su ovi hrvatski govori u sociolingvističkom i kulturnom smislu. To ne bi narušavalo ni zajednički nacionalni identitet, jer neko čiji je maternji govor kajkavski ili čakavski može slobodno da se izjasni kao Hrvat, pošto jezik ne treba da se poistovećuje sa državom ili nacijom. Ako to ipak zvuči suviše radikalno, onda neka se svi ovi dijalekti proglase regionalnim (neštokavskim) varijantama hrvatskog, koji su ujednom i književni jezici (kao npr. nemački Plattdeutsch), a neka se stručno nazovu "kajkavski hrvatski" i "čakavski hrvatski". To se uglavnom isto odnosi na torlački ako se on shvati kao samostalan jezik a ne kao dijalekt srpskog ili bugarskog. Situacija je malo drukčija sa dalmatinsko-bosanskom ikavicom koja je takođe nestandardna. Ona može da bude shvaćena kao regionalni govor koji predstavlja varijantu i hrvatske i bosanske štokavice. Doduše, govori se još i među Bunjevcima u okolini Subotice gde sam ja rođen ali se danas njime svakodnevno služi samo nekoliko hiljada ljudi.


  • 1