Tesko je dati jednostavan odgovor, ali sigurno da su banke glavni krivci. Naravno da niko od glavnih krivica nije zavrsio u zatvoru, s obzirom da je Wall Street manje vise stavio u dzep politicare.
Ova kriza je samo kulminacija procesa deregulalcija finansijskog sektora i rasta udela finansijskog sektora u celokupnoj ekonomiji pri cemu je finansijski sektor sve vise postajao jedan veliki kazino umjesto da se bavio poslom prikupljanja i efikasne alokacije kapitala.
Kljucni trenutak je bio ukidanje Glass-Steagal-ov akta 1999. godine, koji je donesen 1933 nakon ekonomske krize iz 1929. Tim aktom su banke podeljene na klasicne depozitne banke koje su se bavile standardnim bankarskim poslovima, uzimanja depozita i davanja zajmova i gde su depoziti bili osigurani ali nisu smele da se bave investicionim poslovima, te na investicione banke koje su mogle da trguju hartijama od vrednosti i drugim finansijski instrumentima ali su depoziti bili neosigurani, tj. ko im je poveravao novac cinio je to na svoju odgovornost. Osim ove podele bilo je jos nekih ogranicenja, recimo investicione banke su mogle da imaju bilans maksimalno 12 puta veci od sopstvenog kapitala, morale su da imaju neki vid osiguranaj prilikom prodaja hartija od vrednosti itd.
Nakon deregulacije iz 99. krenulo je ludilo. Bankari su na svakom poslu uzimali procenat i na kraju godine na osnovu toga bonus, i naravno da im je bilo u interesu samo da se 'vrti' sto vise poslova, pri cemu nisu se previse bavili time sta ce se desiti na duzi rok. U trenutku kad su investicione banke Bear Sterns i Lehman Brothers fakticki bankrotirale, imale su bilans koji je bio preko 40 puta veci od njihovog kapitala, pad vrednosti njihovog portfolia od 2.5% je zbrisao njihov kapital i ostali su samo dugovi.
Jedan od poslova na kojem su banke pravile najvecu zaradu je bila prodaja hartija od vrednosti baziranih na kreditima za nekretnine. Do 2000-tih je to radjeno normalno, medjutim kako je potraznja bila velika banke su pocele da daju kredite totalno neopravdano, pa su npr. ljudi koji zaradjaju 20.000 dolara godisnje branjem voca i povrca dobijali kredite od 600.000 dolara za kupovinu kuce, ili su cak davali zajmove ljudima bez posla i prihoda (cuveni NINJA zajmovi, No Income, No Job or Assets). Takodje su bili veoma popularni i zajmovi gde se prvih par godina placala samo minimalna kamata i glavnica bi tokom tog perioda cak i rasla, rata za krediti od 300.000 dolara je bila 300 dolara ali bi onda nakon dve godine rata bila resetovana na 1.500 dolara mesecno.
Banke su pakovale te zajmove u blokove od nekoliko hiljada, i onda prodavale obveznice koje su bile bazirane na tim blokovima, pri cemu su pravljeni razliciti razredi obveznica, sa visim prinosima ali koje bi prve preuzimale gubitke neotplacenih zajmova (tzv B, BB, BBB razredi) i sa nizim prinosima koje bi zadnje preuzimale gubitke neotplacenih zajmova (A, AA, AAA razredi). Ove razrede su dodeljivale kobajagi nezavisne rejting agencije poput Standard & Poor's (S&P), Moody's, and Fitch ali i njima je bila u interesu samo da zarade sto vise novca pa su to otaljavali. Svi matematicki modeli za ocenu kvaliteta ovih obveznica su bili bazirani na pretpostavci da cena kuca ne moze da padne (tokom 70 godina pre ove krize cena kuca nije u proseku pala na nivou celih USA), pa su mislili da ako i neko ne moze da otplati zajam, samo se kuca proda nekom drugom po istoj ili visoj ceni i fakticki nece biti gubitka.
Deljenje kredita sakom i kapom je dovelo do toga da su cene nekretnina skocile vise nego sto je bilo realno, ljudi su poceli da kupuju i prodaju kuce radi zarade na razlici cena (tzv. flipping), nastao je klasicni bubble gde ljudi ulazu pare u nesto misleci da ce cene samo da rastu, ali kao i svaka shema tog tipa, pre ili kasnije ponestane novih kolaca i onda nastaje kolaps. Cene nekretnina pocinju da padaju, sto navodi veliki broj ljudi da odustanu od kredita i vrate kuce bankama posto su uglavnom imali nikakvo ili minimalno ucesce (3-5% ucesca je bio standard), pa to opet dovodi do novog pada cena i novih nekretnina vracenih bankama. Cisto radi ilustracije, na vrhuncu manije je pravljeno i prodavano preko 1.200.000 novih kuca godisnje, dok je danas taj broj manji od 500.000 godisnje.
Nakon kolapsa cena nekretnina dolazi do kolapsa i obveznica baziranih na njima, investitori u te obveznice gube stotine milijardi dolara, uglavnom su u pitanju penzioni i investicioni fondovi. I banke su imale ogromne gubitke i sve najvece banke bi bankrotirale da nije izglasan paket o pomoci od 700 milijardi dolara u kongresu, sto je bio jos jedan primer kako Wall Street drzi u dzepu politicare.
Prakticno niko bitan nije zavrsio u zatvoru, a jedino sto je donesena neka prilicno blaga regulativa da bi se umanjile spekulativne aktivnosti banaka, Dodd–Frank Wall Street Reform and Consumer Protection Act, koja ni blizu nije tako restriktivna kao Glass-Steagal-ov akt. U svakom slucaju samo je pitanje vremena kad ce banke napraviti neko novo sr..e, a racun cemo mi da dobijemo... Ili sto bi ameri rekli Flip the coin, head I win, tail you lose...