Iracki, ili mozda bolje receno iranski, odgovor na kurdski referendum o nezavisnosti je napad na teritorije koje drze Kurdi. Posle nekoliko dana pretnji i pregovaranja usledio je napad iracke vojske i Hasda na Kirkuk i Tuz Kormato. Intresantne su dve stvari. Prva, da je glavni pregovarac iracke strane bio iranski general Kasim Sulejmani. Druga, da se napad ukojim je komandovao pomenuti Sulejmani, a glavninu trupa cinile siitske verske proiranske milicije Hasd, dogodio sa blagoslovom USA.
Kurdi su nazalost jos jednom pokazali da nisu zreli za drzavu. Neposredno pred pocetak napada vojne jedinice pod komandom klana Talabani su se povukle iz Kirkuka, a zatim i iz Tuz Kormata. Talabanijevci su zatim izdali niz saopstenja u kojim kritikuju Barzanija i pozivaju Kurde na povlacenje iz Kirkuka. Posto su trupe lojalne klanu Talabani cinile vecinu kurdskih snaga u Kirkuku, odbrana je kolapsirala i grad je prakticno zauzet bez borbe. Ista situacija je bila i u Tuz Kormatu.
Irak je takodje jos jednom pokazao da je drzava samo na papiru. Poslove centralne vlade obavlja Iran i paravojne formacije koje su de facto pod kontrolom Irana. Obe oblasti u koje je intervenisala Iransko/iracka strana pored Kurda naseljavaju i Turkmeni. U Tuzu siitski Turkmeni, dok su u Kirkuku uglavnom sunitski Turkmeni. Ti Turkmeni su bili zestoki protivnici referenduma o nezavisnosti Kurdistana.
Koliko je politika Obame prema Iranu bila losa vidi se i u ovim dogadjajima. Pored nuklearnog sporazuma, Iranu je ocigledno na poklon dat i Irak. Siitske milicije naoruzane i motorizovane americkom opremom pod komandom iranskih oficira sa americkim blagoslovom napadaju proamericke Kurde. Ali celokupna bliskoistocna scena je jedan veliki teatar apsurda. Tramp mora ozbiljno da se pozabavi pitanjem Bliskog Istoka i da ispravi Obamine greske ako USA jos uvek ima ozbiljne ambicije prema tom delu sveta, a trebalo bi da ima.
Kao sto sam ranije pisao partija PUK je podrzala referendum, ali je bilo vidno da je deo partije rezervisan po tom pitanju. Rezultati izbora u Sulejmaniji su to i pokazali. Ispostavilo se da je uticajna porodica Talabani bila ta koja je opstruirala. Ona je godinama vodila partiju PUK i uz klan Barzani je najuticajnija kurdska porodica. Oni trenutno ne vode partiju PUK, ali i dalje imaju veliki uticaj na njihovu politiku, a posebno na oruzano krilo koje je pod njihovom potpunom kontrolom.Klan Talabani i klan Barzani su tradicionalno u losim odnosima.
Kurdi nemaju jedinstvene vojne formacije. Pored onih koje su pod kontrolom vlade, svaka partija ima i svoje oruzane snage. Posebno su znacajne one pod kontrolom partija KDP (Barzani) i PUK (Talabani). Partijskih jedinica ima daleko vise od onih pod kontrolom vlade. Neko nepisano pravilo je da partijske pesmerge ne idu u zone pod kontrolom druge partije. Kirkuk i Tuz su tradicionalna uporista partije PUK, tako da su vecina jedinica koje su bila angazovane na odbrani ta dva grada bile partijske jedinice pod kontrolom PUKa. Njihovo povlacenje je izazvalo kolaps odbrane. Nazalost, posle vojske pobeglo je i skoro celokupno kurdsko stanovnistvo ta dva grada.
Izgleda da je cilj iracko/iranskih snaga da zauzmu oblasti koje su van granica KRA i to bi u ovoj situaciji mogli da urade bez borbe. Jedino je problem Sindzal gde zive Jezidi, oni su u velikoj meri pro PKK orijentisani, a PKK je jedina i u Kirkuku pruzala otpor. Ako krenu preko granica KRA to ce biti uvod u sveopsti rat.
Sami Kurdi su na ivici gradjanskog rata i jako je nezahvalno prognozirati u kom smeru ce se tamo razvijati situacija. Tenzija izmedju KDP i PUK je ogromna, ali i unutar samog PUK jer su mnogi nezadovoljni njihovim postupcima. Talabanijevci su objavili da su sporazum o povlacenju iz Kirkuka postigli sa USA, Iranom i vladom u Bagdadu.