Ali one nisu "fašističke". U najgorem slučaju reč je o neuspelim kvazi-državnim entitetima u kojima sprega biznisa i međunarodnog faktora promovišu neoliberale, a prave fašiste drži na margini.
Hajde da mi prvo odredimo, tačku po tačku, šta je fašizam. Umberto Eko ga definiše kroz sledeće činjenice:
- "Kult tradicije", a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne. Poštovaoci tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu. Odbijanje modernog svijeta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. g. (1776. g. naravno). Prosvijećenost, vijek uma, važi kao početak modernog izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definirati kao iracionalizam.
Da li se u Srbiji neguje duh tradicije (ne one antifašističke, naravno, jer bi ti potkopalo temelje nacionalne države kojoj fašistička elita teži)?
Da li u srpskom fašizmu postoji odbacivanje modernizma kroz odbijanje kapitalističkog načina života (sve vreme se govori o tome kako su kapitalisti krvopije naroda a kapitalizam izrabljivački sistem)? Da li se modernizam u Srbiji temelji na ideologiji krvi i tla (naučnici i generalno intelektualci su cenjeni isključivo kao nacionalni radnici; čak se u tom smislu ide dotle da se na dostignuća tih ljudi gleda jedino kroz prizmu njihovog patriotizma i neraskidive veze sa tlom iz kojeg potiču a ne kroz prizmu opšteg, ljudskog dobra)?
Prosvećenost se u Srbiji doživljava kao početak modernog izopačenja jer se dostignuća ljudske civilizacije doživljava kao namera velikih nacija da eksploatišu manje narode i nacije (što smo imali prilike neretko i ovde da pročitamo).
- "Kultu akcije zbog akcije", akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumljiva čim ima kritičke stavove. Nepovijerenje prema svijetu intelekta uvijek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: "Kada čujem riječ kultura mašim se za pištolj", do česte upotrebe izraza kao što su "debilni intelektualci", "jajoglavci", "jalovi snobovi", "fakulteti su gnijezda crvenih". Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažirani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.
Akcija pre mišljenja.
U srpskom fašizmu ta akcija nikada ne miruje. Sve je u službi nacije pa i kultura. Nema se razumevanja ili vrlo malo razume kultura na kojoj se temelji Zapadna civilizacija. Sve ono što je nacionalno se doživljava kao univerzalno. Kultura se u Srbiji doživljava kao luksuz srednje klase (koja je oduvek bila nositelj promena) koja se na sve načine pokušava iskoreniti iz društva.
Službeni, fašistički orjentisani srpski intelektualci (intelektualna elita Srbije) se angažuje u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrednosti.
- "Neslaganje kao izdaja" Nijedno sinkretističko vjerovanje ne može podnijeti analitički kritiku. Kritički duh dovodi razlike, a uviđanje razlika je znak modernizma. U modernoj kulturi znanstvena zajednica cijeni neslaganje kao način unaprjeđenja znanja.
Ovo je valjda svakome ko živi u Srbiji poznata činjenica.
- "Strah od razlike", Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od različitog. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.
Strah od "umnožavanja" drugih nacija duboko je utemeljen u srpskom društvu odnosno srpskom fašističkom poretku.
Sve vreme se (kroz angažman mnogih zagovornika čvrstorukaštva i ratnogzločinaštva u Srbiji) zagovara pronatalitetska politika koja ima jednu jedinu funkciju- da srpska nacija (i rasa, neki je tako doživljavaju) bude dominantna na, kako ga definišu srpski fašisti, "srpskom etničkom prostoru".
Došljaci su, to se podrazumeva kod srpskih fašista, nedobrodošli čak ni kao azilanti.
- "Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije", stoga je tipičnim obilježijima povijesnog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari "proleteri" postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.
Upravo tako.
Fašizam u Srbiji buja na tlu individualne ili socijalne frustracije. Opravdanje za bujanje srpskog fašizma se pronalazi u siromaštvu, neobrazovanosti, primitivizmu i drugim "ljudskim licima" srpskog fašizma i rasizma.
U naše vrijeme, kada su stari "proleteri" postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.
- "Opsesija zavjerom" Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristaše se moraju osjećati opkoljenim. Najlakši način rješavanja problema zavjere je poziv na ksenofobiju.
Jasno k'o dan.
- "Pacifizam je trgovina s neprijateljem" On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo "konačno rješenje" implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što proturiječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.
Jasno.
Sa Evropom odnosno Zapadom odnos može biti jedino na temelju trgovine. Ratom se nije ništa postiglo, mnogo se izgubilo ali "jedno razdoblje mira" je neophodno da bi se dočekao raspad Zapadne civilizacije (EU i SAD) a onda na scenu stupa otrežnjujuća snaga srpskog fašizma koja će objediniti naciju na zdravim temeljima, vidno ekonomski ojačanim.
- "Prezir prema slabijem" - Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među svim građanima, a svaki građanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca. U stvari, Vođa, koji zna da mu moć nije demokratski data nego je silom uzeta, također zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podređenih vođa prezire svoje podčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu podčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu.
Opet prisutno (i tako vidno) u srpskom fašističkom društvu.
Partokratija kao jedini oblik ljudskog udruživanja u kojem pojedinac može opstati.
Preletanje ka jačima / jačem, kao karakteristika srpske partokratije, i mržnja bivših podanika usmerena prema bivšim / slabim vođama govori u prilog tome da ta partijska hijerarhija opstaje na temeljima prezira jačih prema slabijima.
- "Selektivni/kvalitativni populizam" - Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. U demokraciji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta, jer pojedinac se mora povinovati odlukama većine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvaliteta, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina.
Primera ove karakteristike fašizma u srpskom fašizmu nalazimo na svakom koraku.
Postoji Mišljenje o srpskoj naciji kao monolitnom entitetu i svako ko odstupa od njega odbija da se povinuje Zajedničkoj volji.
Srpska kultura je tradicionalna, nikako moderna. Elita doživljava Srbe kao pleme koje je u stalnoj borbi za opstanak. Postoji samo volja da se sačuva isključivo jedan model kojim je elita predstavila srpski narod kao autentičan. Sve promene se doživljavaju kao nametnute.
Zato Srbija živi u svojevrsnom paradoksu (kada se pogleda njen grb i posluša njena himna) ali to je jedini način da se nacija (po fašističkom modelu) drži na okupu.
- "Novogovor", je izmislio Orwell u 1984, kao službeni jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom, s ciljem da ograniče sredstva za kompleksno i kritičko razmišljanje.
Novogovor su najviše forsirali idelozi srpskog fašizma iz d- SS- a. Od Koštuničine vlade pa do danas ta vrsta novogovornog akcentovanja i korišćenje arhaičnog govora se uvukao u sve pore društva i samo se obogaćuje novim terminima preuzetim iz davnih vremena. Sve "inovacije" (anglicizmi kao najočitiji primer) se doživljavaju kao nametnuti i teži se ka njihovom iskorenjivanju (bilo kroz administrativnu zabranu, bilo kroz uvođenje novih reči koje bi mogle zameniti anglicizme).
Edited by melankolic, 24 December 2013 - 20:49.