na tragu srdje popovica...
u srbiji ne samo da se nije desio sesti oktobar, nego se nije desio ni peti...
za cetvrti jos ne znamo...ali bilo je dobrih namera
nego nisam to htela da kazem
a i ono sto sam htela o izjednacavanaju sp i at, rekla sam jos pre par dana, no vidim da se to posle obradjivalo bas onako kako je autor spornog teksta i zeleo a to je da uzdigne tijanica na nivo srdje popovica makar to bilo i preko smrti, opcinjen tijanicem naravno, bazdulj kao u transu kaze ono u italicu, a verujem da ste procitali jos kada je tada kao i sada, pravio rusku salatu od imena i prezimena preminulih ne bi li nekako opravdao srdju u sasu zajedno u svojim teksticima...mreze i forume takodje cita, tek onda pise i razracunava se na takavnacin da nije svako u stanju da desifruje pravu nameru takvog pisanja, posebno ako osoba koja cita to ne zeli da vidi
Nije u balkanskim kulturama, reklo bi se, taj običaj odveć zaživio. Mrtve se ovdje, naročito odnedavno, od pada socijalizma, gotovo obavezno i bez izuzetka ispraća uz ritualizovani religijski obred. Sahranu Jovanke Broz, pisali smo o tome već, pratila je, međutim, pjesma "Bella Ciao", što je bila želja, objavljeno je, same Drugarice Jovanke. A poslije smrti Jovanke Broz, u samo dva-tri dana, ovaj svijet je napustilo još nekoliko, iz jugoslovenske ili globalne perspektive, značajnih ljudi, od Lou Reeda i Tadeusza Mazowieckog do Srđe Popovića i Aleksandra Tijanića. Ispisani su svima njima već silni nekrolozi, što pojedinačni, što "kombinovani". Kad poznate osobe umru u isto vrijeme, nešto kao da sili novinare i publiciste da tu koincidenciju iskoriste za "komparativni in memoriam", vidjelo se to možda i najočitije kad su prije šesnaest godina u razmaku od pet dana umrle Princeza Diana i Majka Tereza. Obično to ne ispadne najsretnije.
Nema previše smisla, dakle, pisati kolektivne nekrologe. A opet, kad je došla vijest da je Aleksandar Tijanić sahranjen uz zvuke pjesme "O, mladosti" teško je bilo izbjeći asocijaciju da se s tom pjesmom ispraća i cijeli jedan jučerašnji svijet. Ovako ide pjesma: "Poklanjala si al' si krala/ I nevjerna si bila ti/ Ne, suviše mi nisi dala/ O, mladosti, o, mladosti,/ O, mladosti moja./ To škrto sunce što je palo/ Ta ljubav jadna, kratki sni/ Za uspomene to je malo/ O, mladosti, mladosti./ Daj stani na čas, i daj mi snage/ Da oprostim se bar od nje/ I da mi društvo pjesmu svrši/ I da se čaša ispije/ Još prepun nade, što da radim/ Na pola puta tek smo mi/ A jutros već su drugi mladi/ O, mladosti, o, mladosti/ O, mladosti moja./ Pa zbogom, budi bolja s drugim/ I daj mu više nježnosti/ Jer to je ništa što ja gubim/ O, mladosti, mladosti/ Daj stani na čas, i daj mi snage/ Da oprostim se bar od nje/ I da mi društvo pjesmu svrši/ I da se čaša ispije." Osim Arsenove originalne verzije, na pamet odmah pada i ona koju je otpjevao Dušan Prelević Prele koja u posljednjem stihu ima znakovitu razliku, on ne ponovi "I da se čaša ispije" nego na kraju kaže "I da se čaša razbije"; njegoševsku-evanđeljsku konotaciju mijenja, znači, intervencija koja kao da parafrazira onu famoznu Tozovčevu pjesmu ("Prazna čaša na mom stolu/ iz te čaše ti si pila/ ako je sreća ispijena/ nek bude čaša razbijena").
Smrt je gorka sama po sebi, a ovdje su smrti, naročito za jedan sloj samozvanih bezgrešnika, postale tek povod za pjevanje oda vlastitim "lijepim dušama". Forumaško-socijalnomrežasta takozvana javnost bjesni pravedničkim gnjevom nad onima koji su Tijaniću pisali nekrolog, a da mu nisu zapišali još neiskopan grob.
itditditd
PIŠE: Muharem BAZDULJ
edit/itd
Edited by Mama_mia, 10 December 2014 - 15:53.
)
