520 replies to this topic

[tomas.hokenberi]

Čoveka zlim ne čini delo već ideja zla koja ga je pokrenula na to delo. Delo je posledica, a volja za zlim je uzrok.

Samo sto nije to "komunisticka ideja" to sto ga je pokrenulo na zlocinacka dela. On je napustio tu "komunisticku ideju" i prihvatio "velikosrpsku nacionalisticku ideju" i to ga je pokrenulo na zlocin.
Ideje koje stoje iza njegovih zlocina nisu komunisticke vec "velikosrpske" i "cetnicke".

[MAGRIPA65]

I kad se krsti za mene je Ratko Mladić bezbožnik, preslačenje uniformi i oznaka ništa mi ne znači. Onaj ko ubija nevinog je zlikovac bilo koju kapu da nosi i bilo kom ''bogu'' da se moli.  

Za tebe je mozda bezboznik ali za svetca o kome si pisao hvalospeve je ocigledno jako dobar vernik.Bice da je religija na njega ostvarila jako dobar uticaj.Kada imas boziji blagoslov onda ni genocid nije problem

Attached Files

•  pavle_karadzic_mladic.jpg   32.75KB   2 downloads

[slow]

Da, ovaj, zar ne uče na svim akademijama isto to? Ili da se sada ne uči isto, osim što se sada oficiri kunu u drugog proroka?

Jednu stvar se slažemo, za Mladića. Nije on flipnuo kada mu se ubila ćerka, već je i ona žrtva njegovog ludila koje je samo oslobođeno od strane Miloševića i (u slučaju Mladića još i više) popova, novih političkih komesara. Ne, ne kažem da se Mladić provukao na psiho kontroli, ni u JNA takve "greške" maltene da nisu bile moguće; svaka vojska uzgaja i takve, ali i mehanizme kojima ih drži pod kontrolom; pazi, Mladić je u jednom momentu pomislio da je moćniji i od Miloševića! Takve normalna vojska diskretno sklanja (!) ali paradoks je što je u ovom slučaju ispalo da Mladić jeste moćniji od svog komandanta. Ustvari da, u Srbiji, paradoks je i sad poprilično pravilo, a tek onda!

Pa ne uče svi isto, ne može se porediti indoktrinacija na komunističkim akademijama i u slobodnom svetu.

Mladić je Miloševićev izbor. Nije slučajno da je od toliko generala Milošević izabrao baš njega, a ne nekog drugog.  Nije u pitanju stručnost, bilo je mnogo boljih generala, već naklonost ka sebi sličnom. Patološka ličnost je odabrala patološku ličnost. Obojica su bili nemilosrdni, nisu praštali nikome i bili su puni taštine i zla. I što je bilo fatalno, totalni su hazarderi, igrali su se na zelenom stolu tuđim sudbinama sa neverovatnom rigidnošću, iako su bili svesni da mnoge situacije vode u tragediju. (Samo)ubilački instinkt. U ključnim momentima su gubili razum i povlađivali svom nesvesnom. Tako su se desile najveće nesreće u devedesetim. 

Edited by slowmotion, 18 February 2010 - 13:53.

[MAGRIPA65]

U ključnim momentima su gubili razum i povlađivali svom nesvesnom. Tako su se desile najveće nesreće u devedesetim. 

Sva sreca da su imali "boziji blagoslov"

Attached Files

•  i_bog_sa_nama.jpg   9.56KB   3 downloads

[slow]

Sva sreca da su imali "boziji blagoslov"

Mrzi me da sad raspredam priču o pravoslavlju i njegovom odnosu prema vlastima. To je dobro poznata činjenica. Milošević nije bio vernik i to je Crkva dobro znala. 

[MAGRIPA65]

Mrzi me da sad raspredam priču o pravoslavlju i njegovom odnosu prema vlastima. To je dobro poznata činjenica. Milošević nije bio vernik i to je Crkva dobro znala. 

A jel znao Amfilohije Radovic?A da on nema veze sa crkvom

[iPhuck10]

@ Magripa-pukovnik Risto Sotona, mislis?

[ManicMiner]

Pocetak sudjenja SM-u:

Premijer Srbije Zoran Đinđić u škrtoj izjavi povodom početka suđenja rekao je da je "najvažnije da to (suđenje) nije problem koji opterećuje Jugoslaviju". "Mi smo našu obavezu ispunili. Nismo u prilici da procjenjujemo opravdanost optužbi suda u Haagu", rekao je on zaključujući da za njega Milošević predstavlja lanjski snijeg. Kako je moguće da to suđenje ne opterećuje njegovu zemlju i narod, Đinđić je odgovorio prije dvije nedjelje, upitan za CNN da li se u Haagu radi o suđenju Miloševiću ili Srbima koji su za njega glasali: "Srbi, zbog medijske blokade, uopšte nisu znali šta se dešavalo."

[pojedinac]

(ne)pošteno Đinđić demokratska... nažalost, tužna je činjenica da ni Đinđić nije mogao bez podilaženja narodu, a gornja izjava je upravo i prvenstveno iz svere pušikuraca stoci u cilju namicanja podrške, opstati na vlasti... međutim, i nama posebno osjetljivima na sve vrste opravdanja spram odgovornosti, je jasno da se neki ustupci i kompromisi moraju progutati... i ostaje nam uvjerenje da to nije stvarno mislio, jer je nonsens neviđeni, nego se u dnevnopolitičke svrhe slizao sa zapuštenih pukom... nema savršenih, na vagi su loša i dobra djela... on je otišao legendu prije nego smo uspjeli smiriti terazije i pohvatati givihte...

[vladan]

Mrzi me da sad raspredam priču o pravoslavlju i njegovom odnosu prema vlastima. To je dobro poznata činjenica. Milošević nije bio vernik i to je Crkva dobro znala. 

...sto ni malo nije sprecilo Amfilohija i Filareta da posecuju Milosevica u Hagu; nego kako bese ona prica o Krlezi i Titu?

[muras]

Pismo iz Australije, Hariza Halilovića

Dragi Ljubomire, zahvaljujem ti se na rođendanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj rođendan, 15.01.2010. godine, objavio na Peščaniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim činjenicu da ne samo da sam napunio četrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam dočekao još petnaest rođendana „viška“ - punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presuđeno od Karadžića, Mladića, Ćosića i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!). Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog učitelja koji se tako zvao), nije lako dočekati četrdeseti rođendan, na kraju svijeta, u Australiji, znajući da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu dočekali ni petnaesti - poput mog malog rođaka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz majčinih ruku u Potočarima, odveden u koloni bošnjačkih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpke i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve isključivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-čega-sve srpskog. Dino je pronađen 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli rođak 11. jula 2007. pokopali u Potočarima. Rođak je za tu priliku došao iz Njemačke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti - to nisam ni ja znao, Ljubo - nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio.

U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Potočarima je pokopano još nekih pedesetak članova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu Halilovića. A reći ću ti i ovo: skroz je čudan osjećaj stajati u Potočarima, nijemo iščitavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime među njima. Znaš da bi „logično“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah između Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije rođake i što oni mlađi nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i neplaćenih računa koji te čekaju negdje u tuđem svijetu gdje imaš adresu.

Ja, Ljubo, prihvaćam tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, oslobađam svake krivice za moju spaljenu kuću i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio - ali, kao što i ti reče, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim naređenjima i izvršenjima.

I još nešto Ljubo, zemljače bivši, poruči tim svojima tamo oko sebe, tim što su čvrsto odlučili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Turčin (što ne bi mijenjalo zločin), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih građevinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesib (Sejdalija) Halilović, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Rođen kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odlučio vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mlađim (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan.

Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odrađen k'o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od početka do kraja, učestvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih stručnjaka za razvalačenje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Potočare! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi neće (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i međudržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Međutim, dok je mene živog, neće ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili - ne brojevima, nego imenima, datumima rođenja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je činilo ljudima - i da tvoja država nađe sve one logističare, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za početak, neka krenu odozgo i nađu Mladića!

Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi!

Srdačno te pozdravljam!

Hariz Halilović

[joakimvitriol]

Takođe je fascinantno da su kolektivizam u obliku kolektivne krivice prigrlili mnogi koji navodno odbacuju kolektivizame ( npr. nacionalizm).

Nema kazne bez krivice, ukoliko nema krivice onda se radi o proizvoljnom nasilju a po pravilu se masovni zločini o kojima govorimo nisu dogodili po sistemu proizvoljnosti već su njihovi kreatori imali jasnu ideološku viziju čiji je sastavni deo bio princip kolektivne krivice. Logika veli da ukoliko nema uzročnosti i namere nema ni krivice ali problem je što logika onemogućava realizaciju zločinačke ideologije. To je trenutak kada na scenu stupa apsurdni pojam kolektivne krivice za koji uzročnost i namera uopšte nisu relevantne. Jedino što je bitno jeste da li se nekome može pripisati pripadnost nekome kolektivitetu pa su tako Bošnjaci iz Srebrenice bili krivi zato što pripadaju bošnjačkom kolektivitetu, nad Jevrejima je holokaust izvršen zato što pripadaju jevrejskom kolektivitetu, Tutsi su istrebljivali Hute zato što pripadaju Hutima itd. Upravo je to poenta onoga što tvrdim, upravo na osnovu teorije o kolektivnoj krivici je Mladić mogao da kaže kako se u Srebrenici osvetio za zulume koje su vršile dahije pre 200 godina

[pojedinac]

...Upravo je to poenta onoga što tvrdim, upravo na osnovu teorije o kolektivnoj krivici je Mladić mogao da kaže kako se u Srebrenici osvetio za zulume koje su vršile dahije pre 200 godina...

Možda da ovu relativizatorsku palamudologiju na krilima vremenske mašine sam prebaciš na bisere?! Mislim, čisto zbog odgovornosti poklanih Bošnjaka za zulume od prije dvjesto godina s jedne strane i "iste" te odgovornosti nekoga ko je izvršavao, podržavao ili barem ćutao dok su klali, protjeravali i silovali, još su svježe masovne grobnice!, u njegovo i ime zajedničke"velike" ideje!? A, da pri tome misli da ti zločini i nisu bili baš "toliki" zločini...

[joakimvitriol]

Fantomska kolektivna krivica etničkih Bošnjaka za zulume od pre 200 godina jednaka je fantomskoj kolektivnoj krivici nekog etničkog Srbina koji nije bio ni rođen u vreme srebreničkog genocida.

Krivica neposrednih izvršioca, saizvršioca, pomagača i naredbodavaca nije fantomska već stvarna.

[emilius savicus]

Upravo je to poenta onoga što tvrdim, upravo na osnovu teorije o kolektivnoj krivici je Mladić mogao da kaže kako se u Srebrenici osvetio za zulume koje su vršile dahije pre 200 godina

On je tvrdio da se sveti "Turcima zbog bune na dahije", cime je pokazao eklatantno neznanje i pomesanost pojmova. Izgleda da mu je tih dana nesto drugo okupralo svest.

Nije ovde toliki problem pojam kolektivne krivice. Condor je nekoliko stranica unazad vrlo precizno objasnio na sta se svodi kolektivna krivica i kazna za nju. Na ovim prostorima postoji nesto mnogo gore i opasnije od toga, a eksponenti krvavih rezultata takvih stavova su bili vidljivi u XX veku vise puta.

Ovde vreme ne prolazi; proslost se ne raspravlja i ne odlaze sa strane; ona je uvek argument u svakoj aktuelnoj politickoj prici. Kolektiviteti se ne bore oko aktuelnih pitanja sa aktuelnim argumentima, oni se bore protiv drugih kolektiviteta u njihovom celokupnom postojanju. Vekovi postojanja blakanskih naroda su uvek prisutni kao pogodan 'plan B' svake rasprave. Drugim recima, sadasnjost je u stvari stalno reciklirana proslost.