Da se za kraj, vratimo na temu. Otpozdrav bivseg saradnika.
Boris Dežulović, Globus
Adio, Feral!
27. jun 2008.
Feral je mrtav, i vala neka je. Nikome više Feral Tribune zapravo nije trebao, pa je ovako možda ipak najbolje.
Novine tako budu, pa ih više nema. Ostaju mitovi i legende, poneka zapamćena naslovnica, poneko ime i prezime, kratka bilješka u nekakvom leksikonu na rasprodaji i prvoboračke lovačke priče, "eh, to su bila vremena". Bili su i Start i Danas, i Mikijev almanah je bio, bila su to vremena. Bio je i VUS, pa više nije. Bio je tako i Feral. Jebiga, bili su i Kraglski Dalmatin i Danica Ilirska, pa više nisu. Bila je čuvena naslovnica sa Slobom i Franjom, pa šta. Bila je 1979. i naslovnica Starta sa Moni Kovačič, bila je 1835. i čuvena naslovnica Danice s ekskluzivnim tekstom Lijepe naše.
Paradoksalno, iako Feral Tribune nikad nisu bile klasične novine, njegova smrt označava kraj klasičnog novinarstva. Paradoksalno, iako nikad nije imao veliku nakladu, smrt Ferala označava kraj novinarstva koje živi od naklade. Paradoksalno, bilo je lakše izdavati nezavisne novine u operetnoj Tuđmanovoj diktaturi, nego u šarenoj slobodi europske Hrvatske.
O da, bilo je lakše. Starinski, romantično, zajebano, a lakše. Stara zgrada, drvena vrata, turska kafa, pisaće mašine, telefaks, žbiri u kafani, tajne službe na telefonu, prijeteći pozivi, cenzure, centralni komiteti, vijeća za nacionalnu sigurnost, narodna milicija, vojna policija. Ali u neslobodna vremena novine su više od jutarnje navike. Feral je bio pokret otpora. Nikad nije imao nakladu od stotinu hiljada primjeraka, ali je živio od čitatelja. Čak i onda kad je umnožak cijene i prodanih primjeraka bio manji od zbroja u koloni "troškovi".
Nije to neobjašnjivo. Takozvana javnost, makar toliko mala i nevažna koliko i Feralova naklada, bila je dovoljno jaka da stane između režima i redakcije. Zato je bilo moguće da Feral punih petnaest godina izlazi gotovo bez ijedne reklame, s esejima Mirka Kovača umjesto reklama za telekomunikacijske tvrtke, fenomen nezabilježen u svijetu i potpuno nezamisliv danas, kad su novine zapravo šareni katalozi velikih korporacija.
Zato, eto, nije paradoksalno što takve novine ne mogu opstati u takozvanoj slobodi. Nije, naravno, važan Feral. Jebeš Feral. Bila je, rekoh, i Danica Ilirska važna, pa više nije. Važno je ono što je sad. A sad su novine koje se logikom slobodnog tržišta više ne obraćaju čitateljima, već oglašivačima. Kad je i gdje točno prijeđena matematička i ekonomska granica pola-pola, ne znam, ali novine odavno više ne zarađuju od naklade, nego od reklama. Zato smrt Ferala nije značajna, već znakovita. To su bile valjda posljednje novine na svijetu gdje je grafikon pokazivao obrnuto.
I vas, naravno, zbunjuje matematika. Zašto bi urednici pretpostavili nakladu interesima oglašivača, kad ni oglašivačima nije svejedno u kolikoj im nakladi izlazi oglas? I zašto bi ljudi uopće kupovali novine u kojima je novinskog teksta točno toliko koliko je u Feralu bilo reklama? Vaše pitanje, međutim, pretpostavlja da ljudi novine čitaju. Na toj pogrešnoj pretpostavci i pada navedena zbunjujuća jednadžba.
Nekad davno, sjetit ćete se toga, reklame su nas strašno nervirale. Da vam je netko tada rekao da će jednog dana na televiziji biti umobolne petnaestominutne reklame za tave i lonce, i da ćete vi to gledati, rekli biste mu da to - ako ništa drugo - nema ekonomske logike. Danas, međutim, gledate programe na kojima se emitiraju samo i isključivo reklame. I čitate tekstove veličine SMS-poruke, na jednoj šesnaestini novinske stranice, u uglu velike reklame za mobitel. Ako ga uopće nađete. I ne bunite se. Ne smeta vam reklama za novi mobitel, nego činjenica da je bolji od onoga što ste prekjučer kupili.
To je zato što ste zaglupili. Kupujete debele tabloide pune šarenih kataloga trgovačkih lanaca, sve po 19,99 kuna, dobijete pride sponzorirane priloge osiguravajućih tvrtki, bankarskih divova, investicijskih fondova, turističkih agencija i automobilskih kompanija, a u novinama, negdje između dvije reklame za pivo, gledate mobiteleće snimke srednjoškolskih tuča i orgija s ekskurzije, okrugle, čvrste petnaestogodišnje sise, pažljivo pratite brakorazvodne parnice jadnica sa srednjom frizerskom i falsificiranom Louis Vuitton torbicom, bez daha gutate ekskluzive o masturbacijskim navikama sudionika reality programa, virite pod suknje pjevačicama narodne muzike i junakinjama imbecilnih sapunica, uspoređujete Beckhamov i Bregovićev penis, pa crna kronika, detalji o silovanju retardirane djevojke vibrirajućom bušilicom, crijeva na asfaltu, dječja cipelica u lokvi krvi, pokazujete svima fotografiju koju ste sami snimili i dobili sto kuna, efektni kadar uhvaćen vašim najnovijim mobitelom, trudnica pod kamionskim točkom, evo ovo joj je noga, evo joj kosa, pa sport, vatreni, Turci pod Bečom, ajmo naši, sve na kockice, novine izgledaju kao stolnjak u kolodvorskoj gostionici, onda neki dosadni tekstić od sedam redaka, hiljadu otkaza u velikoj telekomunikacijskoj kompaniji, hura, bit će mobiteli još jeftiniji, i na kraju vijest da se ugasio Feral Tribune, jebiga, trebali su odavno, mislim čitao sam ja to nekad, imam još doma stare brojeve, ali nije to više to, nema Tuđmana, postali su dosadni, naporni, tko normalan čita tekst duži od abecede. Bez ijedne reklame.
Nema više Ferala, i neka ga nema, nikome zapravo više nije trebao. Nakon svega, ostalo je samo pitanje: je li Rafo na Farmi drkao ili nije?
- teska dezinformacija, da ne kazem laž.
