Kad se prica o bolidima sa dva motora ne mozemo preskociti Alfu Bimotore iz 1935.
U zelji da parira dominaciji nemackih "srebrnih strela", u Alfi su zaduzili Enca Ferarija da za njih razvije radikalan trkacki bolid pogonjen sa dva redna osmocilindricna motora, napred i pozadi, u dve verzije sa po dva 2,9 l (ukupno 520 KS) ili dva 3,2 l (ukupno 540 KS). Bolid je bio predvidjen za brze staze poput Avusa gde upravljivost nije bila toliko bitna kao maksimalna brzina na pravcima. Baziran na sasiji Alfa Romeo P3 / Tipo B bolid je dobio novi zadnji kraj sa jos jednim motorom i komplikovano resenje prenosa snage na zadnje tockove sa centralno postavljenim diferencijalom i dva kardana:
Bolid je patio od prekomernog unistavanja guma (na VN Tripolija, Nuvolari i Siron su morali u boks u proseku posle svaka 4 kruga, u trci na 40 krugova) uz probleme sa potrosnjom goriva i slabom upravljivoscu, sto se sve pokazalo kao nemoguce za kompenzaciju sa zaista izuzetnim brzinama na pravcima. Posto je bilo ocigledno da sa ovakvim bolidima nece imati puno uspeha na granpri trkama, Alfa ih je jos neko vreme koristila za obaranje brzinskih rekorda da bi zatim jedan primerak bio prodat privatnicima a drugi rashodovan...