1349 replies to this topic

[ironside]

Nije li red da se pokrene, pa bar na 2-3 dana? Nekoliko sati...
Posipanje pepelom, pride & predudice.
Hajde, pocnimo...

[sirmium]

sta ima da se kaze kada je glavni organizator oluje sahranjen uz najvise drzavne pocasti u pozarevcu

[Corkscrew]

sta ima da se kaze kada je glavni organizator oluje sahranjen uz najvise drzavne pocasti u pozarevcu

Svi koorganizatori Oluje su sahranjeni na raznim mestima uz iste pocasti.

[No7]

Nije li red da se pokrene, pa bar na 2-3 dana? Nekoliko sati...
Posipanje pepelom, pride & predudice.
Hajde, pocnimo...

A sta te interesuje?
Odgovornost Srba iz Krajine, Srbije, Hrvatske, ABiH, SAD, EU, UN, Hag?
Biraj.

[No7]

Oluja 1995–2005
Vreme, 5. avgust 2005. | Filip Švarm


Deset godina kasnije, malo šta podseća na "Oluju" i bivšu Krajinu: tu i tamo ostaci paljevina po opustelim selima, izbledeli grafiti "Hrvatsko vlasništvo" ili "Ustaška bojna – Zagi i Gugi" po kućama, spomenici hrvatskim vojnicima... I osećaj da je jedan način života zauvek okončan

Poslednji predsednik Vlade Republike Srpske Krajine Milan Babić bio je blijed kao kreč na stepenicama američke ambasade u Beogradu, kasnog popodneva 3. avgusta 1995. Ambasador SAD u Zagrebu Piter Galbrajt stajao je s oborenim pogledom. Kada je na njegovu inicijativu tog dana u Beogradu Babić prihvatio "osnovu modificiranog i popravljenog plana Z-4", američki je diplomat izjavio da "više nema razloga za rat", da bi, nešto kasnije, rekao da nije siguran kako više itko može zaustaviti hrvatske trupe. Stigle su, u međuvremenu, vjesti iz Ženeve: hrvatska je pregovaračka delegacija objavila da pregovore sa krajiškim timom pod modeliranjem kopredsednika Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, Torvalda Stoltenberga, smatra okončanim. Kako je tada izgledao i što je o svemu ovome mislio Slobodan Milošević, čini se da se ne zna ni danas; Babić ga je bezuspješno pokušao umoliti da makar saopćenjem podrži njegov dogovor sa Galbrajtom.

Noć između 3. i 4. avgusta 1995. bila je neobično mračna i duga. Dok su se u Krajini uzdali u čudo, pa bila to neka nedokučiva igra velikih sila ili Miloševićev kec iz rukava u poslednjem trenutku, hrvatska vojska je zauzimala polazne položaje. U petak, u pet sati, 4. avgusta 1995, pale su prve granate na Knin.

Kako je bilo na drugoj strani?

Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman doživljavao je svoje sudržavljane srpske nacionalnosti kao "remetilački faktor". Fasciniran Miloševićevim stilom, duboko uvjeren da je BiH "umjetna tvorevina", započeo je svoju vlast u znaku borbenog nacionalizma. Kada se suočio sa "Balvan revolucijom" 1990. i, potom, sa tenkovima JNA 1991, Tuđman je privremeno izgubio trećinu državne teritorije, ali se zato utvrdio kao neopitni "otac nacije". Od tada, sve je bilo samo pitanje vremena: vlast u Zagrebu bila je u rukama beskompromisnih nacionalnih jastrebova, a hrvatska javnost preplavljena osjećajem frustracije i poraza. Ograničeni napadi sve jače HV koji će uskoro slijediti jedan za drugim, jasno su pokazivali da se Krajina sama ne može održati.

U jesen 1994. pojavio se mali zračak nade. U nastojanju da se izbjegne opće krvoproliće i etničko čišćenje, SAD, Rusija, Stalna konferencija o bivšoj Jugoslaviji ponudili su plan Z-4 koji je predviđao široku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj. Mada Tuđman nikad nije nedvosmisleno prihvatio ovaj plan, krajiški lideri nisu ga uzeli ni u razmatranje. Borislav Mikelić, premijer Krajine 1994 – na primjer – jedino pitanje koje je postavio Galbrajtu dok im je pokušavao uručiti Plan Z-4, bilo je o nekim cisternama nafte. Razlog za ovo odbijanje ležao je, naravno, u tome što bi bilo kakvo mirno rješenje u Hrvatskoj pokvarilo Miloševićevu i Karadžićevu kombinatoriku u Bosni. Tuđmanu, u takvim okolnostima, nije preostalo ništa drugo nego da otvori šampanjac.

Na proljeće 1995. svi do tada dignuti krediti došli su na otplatu. Kako Karadžić uporno nije pristajao na mirovni plan Kontakt grupe, velike sile su posle Srebrenice odlučile da se sa bosanskim Srbima razgovara isključivo jezikom oružja. Istovremeno je i Tuđman dobio "zeleno svjetlo" da na isti način riješi "krajiško pitanje", a u Zagreb su počeli pristizati američki privatni vojni savjetnici, mahom penzionirani visoki oficiri sa određenim ugovorima i dobrim vezama sa Pentagonom i Lenglijem...

EGZODUS: Krajiške brigade bile su u stvari bataljoni, a bataljoni čete. Tanko razvučene po dugačkim linijama, u strateškom okruženju, iskrvavljene u sumanutim napadima na bihaćku enklavu za Karadžićev račun 1995, demoralizirane, nikakav stvaran otpor nisu mogle pružiti. Hrvatska vojska je tako 4. avgusta 1995. za nekoliko sati uspela probiti ključne srpske položaje i stanovništvo je već istog dana krenulo u zbjeg. Napadače nitko nije htio čekati. Tu je bila Tuđmanova "crna propaganda" koja je na sve načine unosila paniku i pozivala na egzodus.

Hrvatski general Ante Gotovina ušao je u Knin bez borbe 5. avgusta 1995, istog dana kada su u Beograd, avenijom Arsenija Čarnojevića, počele stizati beskrajne kolone traktora i svih zamislivih vozila sa gotovo cjelokupnim stanovništvom Krajine. Iz prikolica i pretrpanih automobila, između nekoliko zavežljaja sa odećom, gledale su umorne oči djece, starica u crnim nošnjama, neobrijanih muškaraca, žena s bebama u naručju... Nitko od njih nije znao kuda ide i što ga čeka.

Od tada je prošlo deset godina. Babić je pred Haškim tribunalom osuđen na četrnaest godina zatvora, a Galbrajt nije uspio da napravi političku karijeru u Americi. Pred istim sudom traje proces protiv Miloševića, dok suđenje čekaju Martić u pritvoru u Ševeningenu te Stanišić i Simatović koji su na privremenoj slobodi u Beogradu. Mladić i Karadžić uspešno se kriju već deset godina od Haškog tribunala i predstavljaju težak balast za normalizaciju unutrašnje i vanjske politike Srbije i Republike Srpske. U bijegu od pravde je i Hadžić, a Mikelić se posle kratkog prekida kada je bio uhapšen za vrijeme "Sablje" – i dalje bavi biznisom. Tuđman je umro 10. decembra 1999. i od tada se Hrvatska uspešno približava članstvu u Evropskoj uniji. Glavnu smetnju na tom putu predstavljao je Gotovina. Za razliku od nekoliko hrvatskih generala koje je Haški tribunal optužio za ratne zločine u "Oluji" i koji su se dobrovoljno predali, njemu se ne može ući u trag... A što se tiče izbjeglica pred "Olujom", oni su se razasuli po svijetu.

Deset godina kasnije, malo što podsjeća na "Oluju" i bivšu Krajinu: tu i tamo ostaci paljevina po opustjelim selima, izblijedeli grafiti "Hrvatsko vlasništvo" ili "Ustaška bojna – Zagi i Gugi" po kućama, spomenici hrvatskim vojnicima... I osjećaj da je jedan način života zauvjek okončan.

[ironside]

Nista sedmice,
samo jednom da pokrenem kretenariju... kad već nije nitko prije mene, da budem prvi.
a sudjelovao sam u tome, ako nekog interesira...
shit; anyway

[Slaven]

oluja, oluja - e, pa sta je, ako je oluja, nije lav!
oluja, oluja - pa neka je, ne boji se oluje tko je zdrav!

No7 pa ti si covjece - cudo! tebi se nakon 12 godina prica o - odgovornosti?

ZAGREB - Potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac ni ovog 5. kolovoza neće biti na proslavi akcije “Oluja” u Kninu. Smatra da još nema dovoljne svijesti o razmjerima stradanja Srba tijekom i nakon Oluje, a da “neki političari” takve manifestacije koriste za dobivanje jeftinih političkih poena na staroj retorici.

- Bilo bi prirodnije da me pitate hoću li biti na Petrovačkoj cesti ili na cesti prema Dvoru gdje su izbjegli Srbi stradavali 1995. - kaže Pupovac. Poruke s takvih godišnjica moraju promicati toleranciju i nove odnose u Hrvatskoj, jer se u suprotnom postavlja pitanje što se slavi - uspostava teritorijalnog suvereniteta i(li) egozodus Srba.

- Trebalo bi obilježavati završetak rata i uspostavu teritorijalne cjelovitosti, a nedvosmisleno se distancirati od politike egzodusa, ratnih zločina i sprječavanja povratak izbjeglih Srba - smatra Pupovac koji ipak nije želio odgovoriti ima li zaostale ratne retorike i kod SDSS-ova koalicijskog partnera HDZ-a.

- Teško mi je reći gdje je sve ima, ali predstavnici različitih političkih stranaka još radije zarađuju političke poene na huškačkom naslijeđu nego što nastoje razlučiti dobro od zla - zaključuje Pupovac.

Kninski vijećnici SDSS-a lani su se prvi put uključili u organizaciju godišnjice Oluje, ali i tada bez potpore stranačke središnjice. (V. Re.)

[ironside]

Mozda, Slavene, umjesto odgovornosti, o kojoj kompetentnosti valjaju odlucivati drugi, da popricamo sudionici.

[Roger Sanchez]

Bit će zanimljiv dokumentarac sutra na javnom servisu. Uz hrpicu laži, oni koji već nešto znaju o tome pa ih znaju prepoznati, moći će saznati i nešto novo.

Možda.

Edited by Roger Sanchez, 04 August 2007 - 19:17.

[avramova]

Nista sedmice,
samo jednom da pokrenem kretenariju... kad već nije nitko prije mene, da budem prvi.
a sudjelovao sam u tome, ako nekog interesira...
shit; anyway

Pa aj pricaj ti nesto, otvorio si topik,kazes i da si sudjelovao u tome..
Ispricaj neku prigodnu anekdotu,dogodovstinu.
Informacije iz prve ruke uvek su najinteresantnije.

Lep pozdrav
Teja

[No7]

Da bas sam danas pricao sa zenom koja je imala srece da prezivi Petrinjsku cestu njena sestra nije. Ono sto je radio 5. korpus ABiH tamo je poprilicno ludo i nije mi jasno kako do dana danas niko nije odgovarao za taj deo tj. sektor "Sever".

[Slaven]

a sudjelovao sam u tome, ako nekog interesira...

mene ne .. ako ti to nesto znaci.

ali evo .. gdju Teju interesira pa ...

[Grazia]

A može li se, s politiziranjima i zloupotrebama s bilo koje strane, malo zastati?

Makar, na minut ćutnje nevinim žrtvama "Oluje".

[PURGER]

Stigla nam je vijest:

Kreće se put Knina Autor Nikola Sever Šeni





Bilo je devet sati, a već je bilo vruće. Kako smo ulazili u Knin, neprijatelj se povlačio i za sobom ostavljao pust grad. Bilo je tiho kao u grobu, na mnogim su kućama bila širom otvorena vrata, smrdjelo je i stoka je slobodno lutala gradom prisjeća se ulaska u Knin danas umirovljeni pukovnik Mladen Marić Baćo koji je u to vrijeme bio dozapovjednik bojne u IV. brigadi.

Ući u Knin, kaže, bio je veličanstven doživljaj, ali samog se grada u to vrijeme ne sjeća najbolje.
Mi smo bili vojska, borbe još nisu bile završene i nije bilo vremena za razgledanje. Osvrnuli smo se samo na tvrđavu prisjeća se pukovnik Marić domećući kako je Knin za njegovih tristotinjak vojnika bio godinama sanjan cilj.
Sve je počelo nekoliko dana prije. Negdje na Dinari, na položaje branitelja stigla je vijest: kreće se put Knina.

Veselje od tog trenutka nije prestajalo. Nitko nije pitao za oružje i municiju. Nitko se nije žalio. Pjevalo se i veselilo kao da je stigao poziv u svatove ili neko veselje, a ne najava komplicirane i vrlo opasne ratne operacije. Napad na Knin, koji se pripremao još od studenoga 1994., nama na položajima značio je konačnu pobjedu, ali i najavu novog vremena: bez ranjenika i smrti objašnjava Mladen Marić Baćo.

Iz sata u sat vijest o konačnoj zapovijedi pokreta prema Kninu širila se Dalmatinskom zagorom. Uskoro su slijedili i pozivi ranjenika koji su se oporavljali kod kuće. Svi su htjeli pomoći, kaže Marić, domećući da ranjenicima želju nije mogao uslišiti jer su tako odlučili nadređeni.

Na proboju prema Kninu, kaže, o smrti koja je vrebala iz svakoga grma nitko nije razmišljao. Svi su pred očima imali samo ulazak u grad iako su dobro znali za golemu količinu oružja kojim su raspolagali četnici.

Takav moral i hrabrost, to se ne viđa dva puta u životu. Momcima je bila velika čast da upravo oni budu ti koji će osloboditi godinama okupirani grad. Strah, ako ga je i bilo, nitko nije pokazivao. Tako je to kad braniš svoju zemlju. Da smo išli osvajati tuđe, toga ne bi bilo. Većina bi posustala s prvim rafalima uvjeren je umirovljeni pukovnik.
O velikoj hrabrosti i požrtvovnosti branitelja, o čijem se herojstvu i danas govori, svjedoči i Stipe Šipić Pipina koji je u akciji Oluja bio zapovjednik diverzanata.
Njegova je "ekipa" živjela za ulazak u Knin.

A kako i ne bi? Od akcije Zima 94. nadljudskim smo se naporima pokušavali dočepati Knina. Napadali su nas vukovi, smrzavali smo se okovani ledom... I sve se to isplatilo kad je stigla naredba prisjeća se Pipina:
Naredbu smo dočekali na Maloj Dinari. Ne znam što bih vam rekao. I sad se naježim kad se sjetim.

Pokret je bio nabijen emocijama. Takvo domoljublje, kaže, nije osjetio otada. Priznaje, straha je bilo, ali nisu dopustili da izmakne kontroli.
Noge su se tresle, kako ne bi. A onda, onda smo sami sebe počeli uvjeravati i hrabriti: Smiri se, smiri se! Uspijevali smo baš svaki put. Bili smo jači i od straha putuje kroz sjećanja Stipe Šipić i dosjeti se:
A tek oni koje su "digli" za Oluju! Na njih smo morali paziti, hrabriti ih i onda kad smo sami drhtali.

Pipinova ekipa od tridesetak diverzanata prema Kninu je krenula 4. kolovoza. Kada su se uspeli na vrhove oko Knina, odmorili su se. Tu je noć glavninu odradila inženjerija. Do zore su probijali putove i čistili teren ne bi li tenkovi i transporteri s oružjem mogli pratiti vojsku.

Ulazak u Knin Šipić opisuje podijeljenih osjećaja: sreća zbog pobjede miješala se s tugom za Kninom kakvog se sjeća:
Bilo je rano jutro. Za mene jedno od najljepših u životu. Priznat ću, nemam se čega sramiti. Plakali smo. Kako i ne bismo. Mi njihove crkve nismo dirali, a nas su naše dočekale u plamenu. Mene je Knin posebno dirnuo. Posljednji sam put taj grad vidio kad sam se vraćao iz vojske početkom devedesetih. Nebitno. Ušli smo, to se pamti, taj osjećaj.

U Kninu se nisu zadržavali. Krenuli su dalje. Iz tog je razdoblja i Pipinova najdraža "baza" iz Oluje. Sunce je pržilo, prisjeća se, a oni su se probijali prema Zrmanji. Skapavali su od žeđi kad su došli pred malenu prodavaonicu. Njih nekoliko popilo je svaki po "gajbu" pepsi cole. Bocu po bocu. Kada su slistili sve, sjeli su i smijali se, nisu mogli vjerovati da su sve to ulili u sebe.

Da nije bilo takvih situacija, poludjeli bismo. I mi smo ljudi. Morali smo se zabaviti. A kad bismo naišli na kakav motorić... E, to bi bile komedije smije se Pipina uz opasku kako mu i sada pred očima prolaze broje slike iz rata.

U jednom trenutku Hrvat je zapucao na Hrvata rekao je Šipić i prasnuo u smijeh:
Ma, nas je nekoliko krenulo u izvidnicu. Pokraj jedne kuće, točno se sjećam, na motoroli sam čuo: "Eno ih, evo četnika!" I onda je krenula paljba. Jedva sam im objasnio da pucaju po svojima. Sve se dobro završilo, a moglo je biti svašta.

Za te su priče o ulasku u Knin ostali "zakinuti" pripadnici 264. izviđačko-diverzantske satnije. Njihov zapovjednik Antonio Roca Cipalj svjedoči o nestrpljivosti kolega kad su još u krevetu čuli da je bitka za Knin dobivena.

Na sve su načine pokušavali krenuti prema Kninu, ne znajući da je pred njima podjednako teška akcija. Nama je Ante Gotovina namijenio oslobađanje Benkovca i otpravio nas riječima: "Sretno vam bilo, ali neka vam ne padnu nekakve pizdarije na pamet!" A ja sam mu odgovorio: "Ajmo ća gori" prisjeća se Cipalj.

Krenuli su preko Vrane u Miranje. I to glavnom, asfaltiranom cestom. U polje nisu smjeli skretati zbog mina koje su bez ikakva rasporeda samo nekoliko dana prije prosuli četnici. Sve je prolazilo bez teškoća dok "na livu bandu" nisu primijetili dva bunkera i bestrzajni top. Za strah nije bilo vremena.

Izgledalo je puno gore nego što je zapravo bilo. Zapucali su, mi smo se bacili uz rub ceste, vratili istom mjerom i nastavili dalje. Vidjeli smo ih kako bježe govori Antonio Roca kao da opisuje scenu iz nekog ratnog filma, a ne ono što je proživio.
Još je teže bilo u selu Miranje Gornje. Tamo je otpor bio nešto žešći, ali za Cipaljevu ekipu "ništa posebno".

Tamo ih je zatekla i ekipa HTV-a koja je željela snimiti pravu borbenu scenu. Ali, Benkovac još nije bio osvojen pa je njih desetak, umjesto pred kamere, ušlo u stari stojadin i krenulo prema Benkovcu.

Grad ih je dočekao pust. Četnici su bježali. Kod benzinske crpke vidjeli su traktor s prikolicom punom vojske koja bježi. Ispalili su stotinjak metaka, Cipaljeva ekipa krenula je za njima, ali nisu ih sustigli. Na ulazu u grad dočekalo ih je pet-šest staraca, a na glavnom trgu dvadesetak gladnih psihičkih bolesnika.

Njima smo dali suhe obroke, sve što smo imali. Nahranili smo ih i dali im vode. Nismo ih dirali. Ma što tko pričao o braniteljima, nismo bili zvijeri zaključio je Cipalj.

[No7]

Grad ih je dočekao pust. Četnici su bježali. Kod benzinske crpke vidjeli su traktor s prikolicom punom vojske koja bježi. Ispalili su stotinjak metaka, Cipaljeva ekipa krenula je za njima, ali nisu ih sustigli. Na ulazu u grad dočekalo ih je pet-šest staraca, a na glavnom trgu dvadesetak gladnih psihičkih bolesnika.

To su ti supersonicni traktori.
Ma znao sam da cekate kao zapete puske da krenete zato i nisam hteo da otvaram temu.