Da zavrsimo nasu raspravu jednom za sva vremena a ti misli sta god hocesQUOTE
Još prije izbijanja bilo kakvih sukoba (ako se izuzmu sitniji incidenti u ljeto 1989.
godine) između Hrvata i Srba u samoj Hrvatskoj, na zadarskoj je tržnici, na
primjer, tzv. obični svijet, piljarski, prodavačko-kupački zatražio da se Srbima iz
okolice zabrani da na tržnici prodaju svoje povrće i druge proizvode, da ih se
jednostavno s tržnice potjera. Možemo citirati vijesti, koje su o tome donijele
neke hrvatske novine u proljeće 1991. godine.
QUOTE
26. februar 1990.:Franjo Tuđman, general JNA u penziji, rekao: Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda.
31. mart 1990: u Splitu, na zidovima pravoslavnog hrama, ispisane parole: Pravoslavni, gubite se i Kurvini sinovi.
18. maj 1990: u Benkovcu napadnut Miroslav Mlinar, predsednik mesnog odbora SDS-a. Nakon ovog događaja, rukovodstvo SDS-a zamrznulo odnose sa Saborom Hrvatske.
5. jul: u Knin stigli predstavnici SUP-a Šibenik da ubede miliciju da prihvati nove hrvatske simbole. Narod i radnici SUP-a Knin, koje predvodi Milan Martić, na mitingu daju podršku svojoj miliciji. Odlučeno je da se odbace svi pritisci da se u Knin uvedu novi hrvatski simboli.
25. jul: Sabor Hrvatske odlučio da šahovnica bude državni simbol Republike Hrvatske.
10. avgust: u Vinkovcima zapaljena knjižara, vlasništvo jedne Srpkinje.
17. avgust: Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Hrvatske poslao policajce u više srpskih opština severne Dalmacije i Like da oduzmu oružje rezervnog sastava milicije i onemoguće pripreme i sprovođenje prvog srpskog plebiscita. Srbi odgovorili podizanjem barikada na prilaznim putevima.
19-20. avgust: održan srpski plebiscit o autonomiji: za 756.549, protiv" 172 i 60 nevažećih listića.
27. septembar: zbog pokušaja da se premesti naoružanje teritorijalne odbrane (TO) iz milicijskih stanica na Baniji, počeli srpski nemiri. Specijalne jedinice MUP-a Hrvatske uhapsile više od 300 Srba. Srbi iz Petrinje sklanjaju se u kasarnu JNA. Ovakvo stanje traje do 30. septembra.
3. oktobar: blokirani svi putevi prema Kninu.
22. decembar 1990: Sabor usvojio Ustav kojim je srpski narod u Hrvatskoj stavljen u poziciju nacionalne manjine.
QUOTE
Teške optužbe na račun hrvatske ratne vlade
Zajednica Srba u Hrvatskoj podnela krivičnu prijavu protiv bivšeg hrvatskog premijera Franje Gregorića i njegovih najbližih saradnika zbog ratnog zločina nad 600 Srba iz Siska
Sisak, 18. juna – Zajednica Srba u Hrvatskoj podnela je Županijskom državnom tužilaštvu u Sisku krivičnu prijavu protiv hrvatskog premijera sa početka devedesetih godina prošlog veka Franje Gregorića i njegovih najbližih saradnika zbog ratnog zločina nad 600 Srba u Sisku i njegovoj najbližoj okolini, počinjenih 1991. i 1992. godine. Uz Gregorića, u krivičnoj prijavi su navedeni i članovi vlade: Zdravko Tomac, Milan Ramljak, Mate Granić, Ivan Vekić i Ivan Jarnjak, te čelni ljudi hrvatskih obaveštajnih službi iz tog vremena Josip Manolić, Smiljan Reljić i Josip Perković. Krivična prijava je podneta i protiv šefa vladinog Kriznog štaba u Sisku Ivana Bobetka i načelnika sisačke policije Đure Brodarca. Takođe i protiv Josipa Brajkovića i Vladimira Milankovića, koje Zajednica Srba u Hrvatskoj smatra glavnim organizatorima zločina, te protiv 55 neposrednih ubica, egzekutora, pripadnika hrvatske vojske i policije. Krivičnu prijavu je potpisao predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj Milovan Škorić.
U krivičnoj prijavi se navodi da je nad građanima srpske nacionalnosti u Sisku i okolini „organizovan pravi masakr“, te da su ti ljudi „odvođeni, mučeni i maltretirani“ na lokacijama „Barutane“, vojnog objekta iz vremena Austrougarske, ORA, mesto nekadašnje radne akcije, i „Jodno“.Tim pravnih stručnjaka koji je angažovala Zajednica Srba, ističe da su predsednik vlade i njegovi najbliži saradnici, inače svi članovi vladinog ratnog kabineta, „Bili dužni da vode računa o zaštiti prava i interesa građana“.
Brojni podaci, imena i prezimena, bilo žrtava ili ubica, te detaljni opisi počinjenih zločina, protežu se kroz ceo tekst ove temeljno urađene krivične prijave. Tako je navedeno da je 1991. i 1992. godine likvidirano 595 stanovnika srpske nacionalnosti, 500 samo u Sisku. Likvidirane su tri kompletne srpske familije. Među ubijenima je 120 žena. Hrvatski vojnici i policajci su ubili i 14 Hrvata, te dvojicu muslimana/Bošnjaka. Deo krivične prijave se odnosi i na deportaciju srpskog civilnog stanovništva iz tog dela Hrvatske u Srbiju, najčešće razmenom za hrvatske vojnike. Kao glavni organizator tih deportacija navodi se Đuro Brodarac. Navedeno je da su likvidirane srpske porodice Vila, Obradović i Trivanović, koja je manjim delom nacionalno mešana: „Pripadnici hrvatske policije rafalima su pred sisačkom Policijskom upravom pokosili Marka Vilu, njegovu suprugu Evicu, te njihova sina Željka, dok je drugi njihov sin Dušan ubijen nekoliko dana kasnije. Ubio ga je pripadnik hrvatske vojske Željko Perić Tarzan, ispalivši mu tri revolverska metka u glavu. Ubijeni su i Pero Obradović, njegova supruga Milja, te njihova maloletna deca: Dejan i Jovanka koja je imala samo 12 godina. Nikola Trivanović i njegovi sinovi Zoran i Berislav zajedno su odvedeni od svoje kuće i sva trojica likvidirani. Preživela je jedino Nikolina supruga i majka njihove dece, koja je inače Hrvatica po nacionalnosti. Nikolin leš je na obalu izbacila reka Sava, ali posmrtni ostaci njegovih sinova nikada nisu pronađeni“, navedeno je u krivičnoj prijavi. Precizirano je da su žrtve ubijane „streljanjem, vešanjem, prebijanjem i klanjem“.
Rade Ostojić je obešen u Železari Sisak, na svom radnom mestu, a ista sudbina je zatekla i Milicu Vila. Navedeno je i ime Franje Jamskog kao njenog dželata. Đorđe Mitrović je ubijen zbog toga što je slušao srpsku narodnu muziku, a Željko Vila je zaklan pred svojom kućom na livadi, kao i Simo Zlokapa u svom dvorištu. I to u prisustvu svoje supruge. Dragana Rajšića su tukli dok nije umro. Potom su ga bacili u reku Savu. Petra Kičića su najpre ubili, zatim polili benzinom i zapalili. Milenka Pavića su sasekli, njegove raskomadane posmrtne ostatke strpali u vreću i bacili u reku Savu, a Aleksandar Saša Božić je pronađen mrtav na dnu reke Kupe, privezan za kamenje... Ovi slučajevi su inače samo deo zločinačkog repertoara opisanog u krivičnoj prijavi. Niko do sada od organizatora ovog masovnog zločina i neposrednih egzekutora za ta zlodela nije odgovarao.
QUOTE
U Sisku i oko Siska, a na Baniji pogotovo, događalo se štošta i u vrijeme "Bljeska"
i "Oluje" 1995. godine. Valjda će se jednom pokazati da li ima istine u pričama o
spaljivanju leševa, ali i živih ljudi u pećima sisačke Željezare.
QUOTE
2. mart: sukob hrvatske policije i srpskog naroda u Pakracu. Zbog ovog nasilja, održane brojne demonstracije u srpskim opštinama, a posebno u Pakracu i Dvoru na Uni. Istoga dana u Pakrac ušle i jedinice JNA, a intervenisalo je i Predsedništvo Jugoslavije. Hrvatski policajci se povukli, ali ostavili pustoš u zgradi SO Pakrac i u vladičanskom dvoru. Po nekim tvrdnjama, ovo je početak hrvatsko-srpskog rata.
31. mart: specijalci MUP-a Hrvatske napali srpske položaje na Plitvicama. Na srpskoj strani stradao je Rajko Vukadinović a na hrvatskoj policajac Josip Jović. Po mnogim tumačenjima, bio je to početak hrvatsko-srpskog rata.
QUOTE
Srbi su i u Sisku sumnjičeni kao Kosovci, špijuni, snajperisti, petokolonaši. I stoga
ih je ne mali broj u ljeto i jesen 1991. godine odveden iz kuća i stanova, iz ureda
i sa radnih mjesta, ili čak i ubijan u kućama i na radnim mjestima, te presretan
na ulicama i na putevima, da bi netragom nestao, ukoliko se ne bi našlo leševe.
Ako se pak ne bi našao leš nekog pojedinca, a ni najbliži srodnici nisu ništa mogli
saznati što se s njim dogodilo, proglašavalo ga se bjeguncem na drugu,
neprijateljsku stranu, četnikom, koji je otišao da se bori protiv Hrvatske, da ubija
Hrvate, kako bi se sačuvala ili obnovila velikosrpska hegemonija i u Sisku i na
Baniji i kako bi se izvojevala velika Srbija sve do crte Virovitica - Karlovac -
Karlobag. Itd.
Stvari su se na isti ili veoma sličan način odigravale i u Osijeku, Vinkovcima,
Požegi, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Splitu, i u još nekim većim i manjim
gradovima. A da i ne spominjemo sve ono što se zbivalo i u samom Zagrebu, u
lovu na snajperiste, odvođenju ljudi na Velesajam i u Pakračku poljanu, ubijanju
po haustorima, pa i u stanovima.
QUOTE
Pa je izbio neobjavljeni rat, i već u prvim mjesecima eskalacije masovno su u
mnogim hrvatskim gradovima i selima, od Osijeka preko Karlovca pa do
Metkovića i Dubrovnika, u zrak letjele kuće, lokali, auta u vlasništvu ili posjedu
građana srpske, a ponekad i crnogorske i neke druge nacionalnosti (pa i onih
Hrvata koje se drži nepodobnima ili su se nečim zamjerili). Prema izjavi hrvatskog
ministra vanjskih poslova dr Mate Granića, minirano je 5.000 kuća, a prema
tvrdnjama ljudi iz Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i 10.000.
A o onom najstrašnijem: da su ljudi, i opet zbog svoje nacionalnosti, nestajali bez
traga, da ih je gutala noć, a ponekad i dan, te da su kasnije nalaženi ili iskopavani
leševi nekih od njih, još uvijek se u Hrvatskoj rijetko tko usudi i zucnuti.
Edited by No7, 25 June 2007 - 13:20.