QUOTE(kurdi @ 24 May 2006, 01:49)
He, ne vjerujem ti...
brown, barnes, hornby
Started by
kurdi
, May 09 2006 00:27
61 replies to this topic
#62
zavisa
-
- Members
- 292 posts
Posted 29 May 2006 - 10:28
JULIAN BARNES, JEDAN OD NAJZNAČAJNIJIH ENGLESKIH I SVJETSKIH PISACA, GOVORI O KNJIŽEVNOSTI, POLITICI, GLAZBI I NOGOMETU
NORMALNO JE DA VLAST ŽELI ZATRTI UMJETNOST
Tomislav BRLEK
25. svibnja, 2006.
Ne mislim da je ajatolah Homeini pročitao "Sotonske stihove" i zaključio da je "fatwa" najoštriji oblik književne kritike kojim raspolaže. Držim da je posrijedi običan politički oportunizam. Mislim da je riječ o tome da duhovne vlasti, kao i političke uostalom, žele određivati što je to umjetnost. I ne samo umjetnost, nego i znanost. Pio IX. je sredinom 19. stoljeća objavio da Katolička crkva zahtijeva nadzor nad sveukupnom kulturom i znanošću. Ne smijemo zaboraviti da je to bilo prije samo sto i pedeset godina, usred Europe. Zaboravljamo da je to, zapravo, normalno stanje, da vlast želi nadzirati i zatrti umjetnost
Prošle je subote Zagreb nakratko posjetio Julian Barnes, u šali često opisivan kao najbolji francuski pisac na engleskom jeziku. Činjenica da je on jedini autor kojemu su Francuzi dodijelili i Prix Médicis i Prix Fémina Etranger, te da je 1995. postao i Offcier de l'Ordre des Arts et des Lettres, dokazuje da u svakoj šali ima istine. Njegovih deset romana, dvije zbirke priča te dvije knjige eseja tvore jedan od najznačajnijih opusa engleske i svjetske književnosti, premda on ne voli tu riječ, te o sebi voli misliti samo kao o autoru djela koje upravo piše.
Vrhunski stilist, za kojeg je Carlos Fuentes napisao da likove stvara iz jezika i ideja, neusiljenom se vještinom služi širokim rasponom izraza, uklapajući raznorodne pripovjedne glasove u precizno izbalansirane narativne strukture, dovodeći odmjerenom duhovitošću i ironičnom inteligencijom u pitanje čitateljska očekivanja o međuodnosu prikazivanja i prikazanog.
Među tridesetak jezika na koje su prevedena njegova djela zapaženo mjesto zauzima i hrvatski. Otkako je u Biblioteci Hit 1990. tiskana Flaubertova papiga, u prijevodu Zlatka Crnkovića, nakladnička kuća Celeber objavila je roman Engleska, Engleska (2000.) u prijevodu Borivoja Radakovića, a zatim još četiri Barnesova djela u prijevodu Lade Silađin, romane Pretresanje (2001.), Ljubav, itd. (2002.) i Povijest svijeta u 10 i ½ poglavlja (2004.), te zbirku priča Stol od četrunovine (2006.). Neobavezan razgovor u BP Clubu bio je prilika da se uvjerimo kako frankofilski idealizam i engleska suzdržanost nikako nisu proturječne, već elegantno kompatibilne osobine.
Sviranje gitare
- U priči "Znanje francuskog" iz zbirke Stol od četrunovine, Sylvia Winstanley, usidjelica kojoj je Proust dosadan, a Giradouxa ne razumije, nakon što je u biblioteci pod slovom B naišla na roman Flaubertova papiga, odlučuje pisati Julianu Barnesu te mu, između ostaloga postaviti pitanje, koje ćemo ovdje, s obzirom na to da se pripovijetka sastoji samo od njezinih pisama, ponoviti: Da li i Vi psujete kao vaši likovi?
- Vrlo zanimljivo pitanje. Morate pitati moju suprugu. Psujem dosta, da. To je, mislim, normalan dio života. No, čovjek obično ne psuje na prave stvari. Količina psovanja nema veze sa stupnjem ozbiljnosti. Na nogometnim utakmicama čovjek stalno psuje, kao i zbog raznih drugih trivijalnih stvari, ali ne i kad nešto ozbiljno pođe po zlu.
- Budući da se u zbirci dvije pripovijesti bave glazbom, te da imate osobit osjećaj za zvuk jezika, još jedno pitanje iz pisma gospođe Winstanley: Jeste li muzikalni?
- Volim glazbu. Kad sam na putu par tjedana, najviše mi nedostaje glazba. Glazbeno djelo koje prvo čujem kad se vratim kući uvijek mi je vrlo važno. No, nikad nisam svirao nijedan instrument. Jednom sam pokušao naučiti svirati gitaru. Tadašnja mi je djevojka poklonila gitaru i udžbenik, ali kad sam joj nakon par tjedana odsvirao niz akorda, krepala je od smijeha. To je bio kraj. Ne znam pjevati. Mislim da znam raspoznati melodiju, ali ne mogu je reproducirati. Kao pisac, čovjek se neprestano spotiče o jezik, stalno nešto prilagođava, jezik i život nikako da se poklope, u smislu da riječi u mnogim područjima ne odgovaraju stvarima, pa zavidi skladateljima koji se ne moraju služiti riječima. Ponekad iz istog razloga zavidim slikarima.
- Po završetku fakulteta, tri ste godine radili na Oxfordskom rječniku. Je li leksikografsko iskustvo ostavilo kakvog traga na vaše pisanje? Je li, recimo, utjecalo na način na blagoglagoljivost Olivera, lika iz romana Pretresanje i Ljubav, itd?
- Ne bih rekao. Mislim da se jedinom posljedicom tog trogodišnjeg rada može smatrati to što nemam zadrte stavove o jeziku. Naučio sam da je engleski jezik uvijek bio snažan jer je bio fleksibilan, da je uvijek bio medij u razvoju. Svakako nisam otkrio mnogo novih riječi radeći na rječniku. Nove se riječi nalaze čitanjem. Što se Olivera i njegovog načina izražavanja tiče, on je proizišao iz činjenice da sam ja u nekim situacijama bio doslovno nijem, naime, nisam bio u stanju na taj način govoriti u javnosti. Već sam relativno dugo pisao, ali i dalje mi je to bio problem.
Nedavno mi je netko rekao kako, u vrijeme kad sam došao u New Statesman, ne bih ni riječ prozborio. Takvu sam reputaciju imao. Tako čovjek izmisli lik kojeg odlikuje rječitost koja njemu nedostaje. To je jedini osobni element u tom liku.
Čitav život
- U romanu Povijest svijeta u 10 i ½ poglavlja, protagonist posljednjeg poglavlja spoznaje kako raj svima s vremenom neizbježno dosadi, a najbrže onima koji žele vječnost punu seksa, piva, droge i brzih automobila, dok učeni ljudi, oni koji vole čitati sve moguće knjige i onda o njima raspravljati, mogu poprilično dugo izdržati. Što vi mislite o tvrdnji da raspravljanje o knjigama ljude održava mladima?
- To je jedan od mojih povremenih napada na kritičare. U tom raju, pisci odlučuju umrijeti prije nego kritičari, koje na životu drži raspravljanje o knjigama. To je satira. No, održavanje mozga aktivnim je nesumnjivo vrlo važno. Problem s kojim se suočava kritika, isti je kao i problem s kojim se suočavaju pisci: ukoliko čovjek nije na oprezu, počne stalno pisati jedno te isto. Najbolji kritičari ostaju otvoreni prema novoj književnosti. I sam se još uvijek bavim kritikom. Baš sam prije par tjedana napisao prikaz za New York Review of Books. Naravno, radilo se o Flaubertu.
- Flaubert je, dakako, ključna referentna točka vašeg djela. Je li razlog tome njegovo načelo le mot juste, potraga za pravom nijansom izraza? Vi neosporno ulažete iznimno velik trud u tom smislu.
- Da, Flaubert je piščev pisac par excellence. Ne mislim to samo ja, nego i tako različiti ljudi kao Milan Kundera, Philip Roth, Mario Vargas Llosa. Bio je prvi koji je rekao da je biti romanopiscem posao koji zahtijeva čitav život. Imao je tu sreću da je mogao reći, ostat ću kod kuće i posvetiti se isključivo pisanju. Ozbiljnost pitanja što ih je postavio o umjetnosti i životu tolika je da se na njih još uvijek odgovara. Ne mislim da pišem poput Flauberta, to ne bi imalo nikakvog smisla, jer je on mrtav Francuz, dok sam ja živi Britanac. No, njegovo uvjerenje kako je pisanje u velikoj mjeri ispravljanje napisanog, da proza može i treba imati umjetničku vrijednost kao i stih – u to i ja vjerujem. Rekao je: Proza je poput kose, sjaj dobija češljanjem. Ponekad, dakako, ne želite da vam je kosa sjajna, ponekad čovjek poželi da mu proza ima drukčiji učinak.
- Što je s kraćenjem?
- O da, često valja kratiti.
Grozne prve verzije
- Znate li unaprijed hoće li tekst koji pišete biti kratka priča ili roman ili pak dva romana, kao u slučaju para Pretresanje i Ljubav, itd.?
- Da, znam, premda kad sam završio Pretresanje nisam imao pojma da ću napisati nastavak. No, kad sam završio Ljubav, itd. uvidio sam da sam kraj ostavio otvorenim, tako da bi se mogla pojaviti i treća knjiga. U načelu, međutim, kad imam zamisao, znam dosta točno što će biti i otprilike kolikog opsega. Jedini izuzetak je Dikobraz, za koji nisam znao hoće li biti pripovijetka od trideset-četrdeset stranica ili roman od dvjesto stranica, a ispao je nešto između, dugačka pripovijest, nešto što izdavači osobito mrze.
- Kako znate da je tekst koji pišete dovršen?
- Kad shvatite da promjene više kvare nego što popravljaju. Napravite pet promjena, od kojih možda dvije popravljaju stvar, a tri kvare, tada treba prestati. Osim toga, čovjek nauči da svaka zamisao ima točno određeni potencijal i točno određenu dozu vitalnosti. Dalje od neke točke jednostavno ne ide. To sam naučio pišući prvi roman. Predugo sam na njemu radio i bilo mi ga je dosta, premda nisam bio gotov s ispravljanjem. Naravno, pisanje jest ispravljanje – kad pišete prvu verziju nikad ne mislite da je to prva verzija, stvar samo ide. Međutim, kad čovjek bolje pogleda, uvidi da tek sad počinje pravi posao. No, nije mi to teško, jednostavno nema druge. Bilo bi grozno objaviti prvu verziju. Što, doduše, neke pisce ne sprečava da to čine.
- Romani Pretresanje i Ljubav, itd. sastoje se isključivo od dijaloga. Jeste li razmišljali o pisanju za kazalište i kako biste odredili razliku između dijaloga u romanu i dijaloga u drami?
- To je jako dobro pitanje. Djelomičan odgovor na to pitanje daje činjenica da su mnogi romanopisci bili loši dramatičari, recimo Flaubert i Henry James. Mislim da se opasnost za pisce koji vole pisati dijaloge – a ja volim pisati dijaloge – krije upravo u tome što misle da je dijalog u drami, a kad smo već kod toga, i na filmu, isto što i dijalog u romanu, dok je zapravo riječ o posve različitim stvarima. Razlika je po mom mišljenju u tome što je, premda su najbolji dijalozi istodobno narativni, to jest razvijaju lik i zaplet, ponekad dijalog u romanu ilustrativan. Za to na pozornici nema vremena. Osim toga, čak ni realistični dijalozi u kazalištu nisu zapravo realistični. Na sceni imate samo sat i pol ili dva, što po broju riječi otprilike odgovara duljini dva-tri poglavlja romana, a prikazuje se radnja kojoj se u romanu može posvetiti mnogo više prostora. Stoga je sve mnogo sažetije i, dakako, simboličko. Što opet ne funkcionira u romanu.
- Kako je došlo do toga da prevedete djelo Alphonsea Daudeta U zemlji bola?
- Tu sam knjigu otkrio radeći na romanu Falubertova papiga. Pomislio sam tada kako je riječ o iznimnom tekstu, a kad sam ga kasnije ponovno pročitao, učinilo mi se nevjerojatnim da ga nitko nije preveo. Kako u tom trenutku nisam imao drugih spisateljskih planova, odlučio sam ga pokušati prevesti. To se zatim pretvorilo u istraživački projekt, tako da mislim da na kraju uvod, bilješke, pogovor, epilog i bilješka o sifilisu opsegom nadmašuju sam Daudetov tekst. Bio sam iznimno ponosan i svima sam govorio da je to prvi prijevod toga djela, no ispostavilo se da je tridesetih godina u Americi bio objavljen prijevod, no nikad nije tiskan u Britaniji. Zapravo mi je drago što nisam znao za to, jer se inače vjerojatno ne bih odlučio na prevođenje. Bila je to dobra vježba, nakon koje je moje divljenje prema prevoditeljima još više poraslo. Mnogo mi je dulje trebalo da prevedem to djelo nego da napišem svoj tekst slične duljine. Na prijevodu sam radi o nekih devet mjeseci, a to je dosta tanka knjižica.
Obilno istraživanje
- Koliko pratite suvremenu književnost?
- Pratim toliko da mogu reći da znam što se događa. Premda, moram reći da uglavnom ponovno čitam ono što sam već pročitao. Kad čujem da je neki novi pisac objavio roman od osamsto stranica, obično posegnem za nekim klasikom istog opsega koji nisam pročitao.
- U prvoj polovici devedesetih pisali ste komentare britanske društveno-političke zbilje za The New Yorker, koji su kasnije objavljeni kao Pisma iz Londona, 1990.-95. Za koju je vrst tekstova potrebno više priprema, za pisanja romana i priča ili novinarskih tekstova?
- To je vrlo različito od slučaja do slučaja. Neki od tih tekstova iziskivali su obilno istraživanje, no kad se čovjek bavi novinarskim radom, obično ima pomoćnike, bar sam ih ja imao. No, istraživački rad ima različite ciljeve, ovisno o tome pišete li za novine ili pišete roman. U novinarstvu čovjek nastoji pojednostaviti svijet, a u romanu ga nastoji zakomplicirati. Romanopisac obično nastoji reći, nije to tako jednostavno kako vam se čini iz novina.
- U tekstu o Salmanu Rushdieju, iznimno ste kritični prema ponašanju britanske vlade u tom slučaju. Na primjer, činjenicom da se John Major, za razliku od brojnih drugih europskih političara, nije slikao s Rushdijem kad ga je napokon primio.
- Kad je fatwa objavljena, prva Rushdijeva televizijska reakcija je bila: O, da sam znao da će se uvrijediti, uvrijedio bih ih mnogo jače. Mislim da je kasnije požalio taj galantan stav. No, ima još slučajeva, recimo, u Birminghamu su skinuli s repertoara dramu jedne dramatičarke jer se zajednica Sikha uvrijedila. Napali su kazalište. Držim da kad stvari dođu dotle, država mora donijeti odluku. A oni obično donesu mlaku odluku. Rijetko kad kažu: Zalažemo se za pravo umjetnosti. Francuzi su u tome poprilično bolji od Britanaca. Tvrtka British Airways zabranila je Rushdieju da leti njihovim avionima, s obrazloženjem, između ostaloga, da su njihove posade zaprijetile da neće letjeti ako se on pojavi. Vlada je navodno tri puta tražila da ga prevezu, oni su tri puta odbili.
Salman je, međutim, jednom uspio izbjeći zabranu, na letu British Airways od Pariza do Londona, a posada ne samo da nije iz protesta napustila avion, nego ga je tražila autograme. Tvrtka Air France je, pak, napravila veliku predstavu od toga što je letio s njima, pozivajući se na obranu njegovih ljudska prava. To je, dakako, licemjerno, ali dok se francusko licemjerje poziva na opća načela, naše se uvijek svodi na pragmatizam.
Idealni čitatelj
- Mislite li da činjenica da roman može izazvati reakcije kao što je fatwa na neki način potvrda društvene važnosti književnog djela?
- Ne bih to tako rekao. Ne mislim da je ajatolah Homeini pročitao Sotonske stihove i zaključio da je fatwa najoštriji oblik književne kritike kojim raspolaže. Držim da je posrijedi običan politički oportunizam. Mislim da je riječ o tome da duhovne vlasti, kao i političke uostalom, žele određivati što je to umjetnost. I ne samo umjetnost, nego i znanost. Pio IX. je sredinom 19. stoljeća objavio da katolička crkva zahtjeva nadzor nad sveukupnom kulturom i znanošću. Ne smijemo zaboraviti da je to bilo prije samo sto i pedeset godina, usred Europe. Zaboravljamo da je to zapravo normalno stanje, da vlast želi nadzirati i zatrti umjetnost. No, primjeri su često slučajno odabrani. Kad pogledate poznate slučajeve djela koja su potpala pod cenzuru zbog seksa, to su često trivijalna ostvarenja. Ne mislim da su Sotonski stihovi Salmanov najbolji roman. Ne znam što on misli. U svakom slučaju, država je prema umjetniku uglavnom neprijateljski raspoložena.
- U uvodu Pismima iz Londona, pišete o tome da ste morali voditi računa o tome koliko će pojedine stvari, kao na primjer to da vlada određuje datum izbora, biti poznate američkim čitateljima. Razmišljate li o takvim stvarima i kad pišete romane?
- Ne. Uopće ne. Zapravo, moj me francuski izdavač optužio da ne vodim računa o svojim prevoditeljima. Odgovorio sam da je to točno. Neki pisci vode računa o tome. Recimo, Ishiguro je rekao kako dok piše misli na svoja dva finska prevoditelja. Mislim da je to vrlo opasno. Počnete li pisati tako da razmišljate o prijevodu, počet ćete pisati jednostavnije. Osobno radije pišem kako pišem, makar znam da se jedna desetina ili koliko već toga, mora izgubiti u prijevodu. No, onih devet desetina koje ostanu, bit će ono što sam htio napisati, a ne ono što bi prevoditelju bilo lako prevesti. Naravno, svaki pisac je svjestan da piše za nekoga, ali definicija te osobe je cirkularna: moj idealni čitatelj je osoba kojoj se sviđa kako ja pišem. Pisac iznosi podatke na osobit način, organizira pripovijedanje na osobit način, tako da čitatelji dolaze do pojedinih spoznaja brzinom koju im on odredi. Pritom se, naravno, pretpostavlja određena inteligencija i stanovito iskustvo književnosti. Ali, počnete li razmišljati o tome hoće li čitatelj znati ovo ili ono, ili hoće li to znati finski čitatelj – to je vrlo opasno.
- Imate li odgovor na pitanje iz Flaubertove papige, onemogućuje li ironija sućut?
- Imam. Odgovor je: ne onemogućuje. To pokazuje Gospođa Bovary, ironičan roman u kojem suosjećate s Emmom Bovary. Ako je dovoljno pisac vješt, može prikazati likove s raznih strana, ironijom se to može postići, a da ti likovi pritom i dalje ostanu dovoljno realistični da gane čitatelje. Ironija može biti destruktivna, s obzirom na odnos čitatelja i lika. Tu valja biti vrlo oprezan.
- U vašem novom romanu Arthur & George, Arthur iz naslova je Arthur Conan Doyle, a riječ je o događaju u kojem se on istakao kao angažirani intelektualac.
- Da, radi se o nekoj vrsti britanske verzije afere Dreyfus. Drugi lik iz naslova, George, sin oca Parsi Indijca i majke Engleskinje, zbog rasne je netrpeljivosti krivo optužen za zločin, okrutno mučenje životinja. Conan Doyle tu ima ulogu sličnu onoj što ju je u aferi Dreyfus imao Zola, samo što stvar ima i detektivski aspekt. Kad sam saznao za taj događaj, silno sam se začudio kako je zaboravljen, nitko koga sam pitao nije nikad čuo za to, a još više kad sam ustanovio da nitko o njemu nije pisao. Učinilo mi se da taj slučaj ima veze s današnjom situacijom, da bi se slična stvar, kriva optužba motivirana rasnom mržnjom, lako mogla dogoditi i sada.
Razmišljao sam kako to da je taj događaj pao u zaborav, dok je afera Dreyfus još uvijek živo prisutna. Možda stoga što je ovdje riječ o mučenju životinja, dok se tamo radilo o veleizdaji? No, kad bolje razmislite, Britancima je okrutnost prema životinjama mnogo važnija od veleizdaje. Dovoljno je sjetiti se slučaja Anthonyja Blunta. Kad se otkrilo da je vrhunski stručnjak za povijest umjetnosti ruski špijun, nisu ga maknuli s dužnosti kustosa kraljevske zbirke slika. A, špijun, dobro, možete se i dalje brinuti za kraljičine slike.
Zapanjenost Blairom
Što mislite o Conanu Doyleu kao piscu?
- Mislim da je dobar profesionalni pisac, koji je stvorio literarni arhetip koji je preživio više od stotinu godina, a to je nešto što se rijetko i teško postiže. Ne mislim da je veliki pisac, to uostalom ni on sam nije mislio. Govoreći o piscima toga razdoblja, Kipling je veliki pisac, genij, a to je i Conan Doyle priznavao. On je poštovanja vrijedan pisac, ali nema onu posebnu kvalitetu koja čini velikog pisca. Nije baš dobar u opisima žena. On zapravo i nije u romanu previše prisutan kao pisac, nego zato što je bio uključen u događaj koji me zanimao. Naravno, budući da Conan Doyle želi riješiti slučaj, Sherlock Holmes se neizbježno morao javiti.
- Jeste li pripremajući se za ovaj roman ponovno pročitali cijelog Sherlocka Holmesa?
- Ne. Za razliku od Flaubertove papige, gdje se sve odvija na podlozi Gospođe Bovary, Flaubertovog života i njegovih drugih djela, u ovom romanu nisam želio da sherockolozi na svakoj stranici pronalaze veze s pojedinim pustolovinama. Želio sam se usredotočiti na sam slučaj. On je ovdje pisac kad ne piše, pisac kao čovjek od akcije. Samo sam na brzinu preletio Baskervillskog psa da se podsjetim na atmosferu i njegov način rada.
- Završni tekst u Pismima iz Londona, portret je Tonyja Blaira pod naslovom Lijevo, desno, lijevo, desno, u kojem pišete kako je vrlo izgledno da on postane premijer. Što danas, deset godina kasnije, mislite o njemu i njegovoj politici?
- Nisam ponovno čitao taj članak, ali mislim da sam rekao kako ne treba očekivati da on uvede neke velike promjene. U tom sam ga smislu, vjerujem, točno procijenio. I tada se, kao i danas, smatrao pravim nasljednikom gđe Thatcher, premda je iz druge stranke. Čini mi se da sam tada napisao kako je funkcija političara da nas razočaravaju. Tu je funkciju Blair iznimno dobro obavio. Dakako, glasao sam za njega prvi put. Vrlo je važno mijenjati vladu u pravilnim razmacima. Nakon prvih četiri-pet godina, vlade rijetko postaju bolje, gotovo uvijek postaju gore, na razne načine. Premda nisam bogzna što očekivao nakon prvih par godina, ipak sam bio zapanjen kad je podržao Busha. No, i drugi bi premijeri vjerojatno učinili isto, na žalost.
- Za koga navijate kad igraju Francuska i Engleska?
- Navijam za onu ekipu koja igra bolji nogomet, a to su obično Francuzi. U nogometu, kao i u ragbiju. No, znam imati napade sirovog patriotizma. Volio bih da Engleska osvoji Svjetsko prvenstvo, ali to se neće dogoditi.
- Možda Hrvatska?
- Ako Grčka može biti prvak Evrope...
NORMALNO JE DA VLAST ŽELI ZATRTI UMJETNOST
Tomislav BRLEK
25. svibnja, 2006.
Ne mislim da je ajatolah Homeini pročitao "Sotonske stihove" i zaključio da je "fatwa" najoštriji oblik književne kritike kojim raspolaže. Držim da je posrijedi običan politički oportunizam. Mislim da je riječ o tome da duhovne vlasti, kao i političke uostalom, žele određivati što je to umjetnost. I ne samo umjetnost, nego i znanost. Pio IX. je sredinom 19. stoljeća objavio da Katolička crkva zahtijeva nadzor nad sveukupnom kulturom i znanošću. Ne smijemo zaboraviti da je to bilo prije samo sto i pedeset godina, usred Europe. Zaboravljamo da je to, zapravo, normalno stanje, da vlast želi nadzirati i zatrti umjetnost
Prošle je subote Zagreb nakratko posjetio Julian Barnes, u šali često opisivan kao najbolji francuski pisac na engleskom jeziku. Činjenica da je on jedini autor kojemu su Francuzi dodijelili i Prix Médicis i Prix Fémina Etranger, te da je 1995. postao i Offcier de l'Ordre des Arts et des Lettres, dokazuje da u svakoj šali ima istine. Njegovih deset romana, dvije zbirke priča te dvije knjige eseja tvore jedan od najznačajnijih opusa engleske i svjetske književnosti, premda on ne voli tu riječ, te o sebi voli misliti samo kao o autoru djela koje upravo piše.
Vrhunski stilist, za kojeg je Carlos Fuentes napisao da likove stvara iz jezika i ideja, neusiljenom se vještinom služi širokim rasponom izraza, uklapajući raznorodne pripovjedne glasove u precizno izbalansirane narativne strukture, dovodeći odmjerenom duhovitošću i ironičnom inteligencijom u pitanje čitateljska očekivanja o međuodnosu prikazivanja i prikazanog.
Među tridesetak jezika na koje su prevedena njegova djela zapaženo mjesto zauzima i hrvatski. Otkako je u Biblioteci Hit 1990. tiskana Flaubertova papiga, u prijevodu Zlatka Crnkovića, nakladnička kuća Celeber objavila je roman Engleska, Engleska (2000.) u prijevodu Borivoja Radakovića, a zatim još četiri Barnesova djela u prijevodu Lade Silađin, romane Pretresanje (2001.), Ljubav, itd. (2002.) i Povijest svijeta u 10 i ½ poglavlja (2004.), te zbirku priča Stol od četrunovine (2006.). Neobavezan razgovor u BP Clubu bio je prilika da se uvjerimo kako frankofilski idealizam i engleska suzdržanost nikako nisu proturječne, već elegantno kompatibilne osobine.
Sviranje gitare
- U priči "Znanje francuskog" iz zbirke Stol od četrunovine, Sylvia Winstanley, usidjelica kojoj je Proust dosadan, a Giradouxa ne razumije, nakon što je u biblioteci pod slovom B naišla na roman Flaubertova papiga, odlučuje pisati Julianu Barnesu te mu, između ostaloga postaviti pitanje, koje ćemo ovdje, s obzirom na to da se pripovijetka sastoji samo od njezinih pisama, ponoviti: Da li i Vi psujete kao vaši likovi?
- Vrlo zanimljivo pitanje. Morate pitati moju suprugu. Psujem dosta, da. To je, mislim, normalan dio života. No, čovjek obično ne psuje na prave stvari. Količina psovanja nema veze sa stupnjem ozbiljnosti. Na nogometnim utakmicama čovjek stalno psuje, kao i zbog raznih drugih trivijalnih stvari, ali ne i kad nešto ozbiljno pođe po zlu.
- Budući da se u zbirci dvije pripovijesti bave glazbom, te da imate osobit osjećaj za zvuk jezika, još jedno pitanje iz pisma gospođe Winstanley: Jeste li muzikalni?
- Volim glazbu. Kad sam na putu par tjedana, najviše mi nedostaje glazba. Glazbeno djelo koje prvo čujem kad se vratim kući uvijek mi je vrlo važno. No, nikad nisam svirao nijedan instrument. Jednom sam pokušao naučiti svirati gitaru. Tadašnja mi je djevojka poklonila gitaru i udžbenik, ali kad sam joj nakon par tjedana odsvirao niz akorda, krepala je od smijeha. To je bio kraj. Ne znam pjevati. Mislim da znam raspoznati melodiju, ali ne mogu je reproducirati. Kao pisac, čovjek se neprestano spotiče o jezik, stalno nešto prilagođava, jezik i život nikako da se poklope, u smislu da riječi u mnogim područjima ne odgovaraju stvarima, pa zavidi skladateljima koji se ne moraju služiti riječima. Ponekad iz istog razloga zavidim slikarima.
- Po završetku fakulteta, tri ste godine radili na Oxfordskom rječniku. Je li leksikografsko iskustvo ostavilo kakvog traga na vaše pisanje? Je li, recimo, utjecalo na način na blagoglagoljivost Olivera, lika iz romana Pretresanje i Ljubav, itd?
- Ne bih rekao. Mislim da se jedinom posljedicom tog trogodišnjeg rada može smatrati to što nemam zadrte stavove o jeziku. Naučio sam da je engleski jezik uvijek bio snažan jer je bio fleksibilan, da je uvijek bio medij u razvoju. Svakako nisam otkrio mnogo novih riječi radeći na rječniku. Nove se riječi nalaze čitanjem. Što se Olivera i njegovog načina izražavanja tiče, on je proizišao iz činjenice da sam ja u nekim situacijama bio doslovno nijem, naime, nisam bio u stanju na taj način govoriti u javnosti. Već sam relativno dugo pisao, ali i dalje mi je to bio problem.
Nedavno mi je netko rekao kako, u vrijeme kad sam došao u New Statesman, ne bih ni riječ prozborio. Takvu sam reputaciju imao. Tako čovjek izmisli lik kojeg odlikuje rječitost koja njemu nedostaje. To je jedini osobni element u tom liku.
Čitav život
- U romanu Povijest svijeta u 10 i ½ poglavlja, protagonist posljednjeg poglavlja spoznaje kako raj svima s vremenom neizbježno dosadi, a najbrže onima koji žele vječnost punu seksa, piva, droge i brzih automobila, dok učeni ljudi, oni koji vole čitati sve moguće knjige i onda o njima raspravljati, mogu poprilično dugo izdržati. Što vi mislite o tvrdnji da raspravljanje o knjigama ljude održava mladima?
- To je jedan od mojih povremenih napada na kritičare. U tom raju, pisci odlučuju umrijeti prije nego kritičari, koje na životu drži raspravljanje o knjigama. To je satira. No, održavanje mozga aktivnim je nesumnjivo vrlo važno. Problem s kojim se suočava kritika, isti je kao i problem s kojim se suočavaju pisci: ukoliko čovjek nije na oprezu, počne stalno pisati jedno te isto. Najbolji kritičari ostaju otvoreni prema novoj književnosti. I sam se još uvijek bavim kritikom. Baš sam prije par tjedana napisao prikaz za New York Review of Books. Naravno, radilo se o Flaubertu.
- Flaubert je, dakako, ključna referentna točka vašeg djela. Je li razlog tome njegovo načelo le mot juste, potraga za pravom nijansom izraza? Vi neosporno ulažete iznimno velik trud u tom smislu.
- Da, Flaubert je piščev pisac par excellence. Ne mislim to samo ja, nego i tako različiti ljudi kao Milan Kundera, Philip Roth, Mario Vargas Llosa. Bio je prvi koji je rekao da je biti romanopiscem posao koji zahtijeva čitav život. Imao je tu sreću da je mogao reći, ostat ću kod kuće i posvetiti se isključivo pisanju. Ozbiljnost pitanja što ih je postavio o umjetnosti i životu tolika je da se na njih još uvijek odgovara. Ne mislim da pišem poput Flauberta, to ne bi imalo nikakvog smisla, jer je on mrtav Francuz, dok sam ja živi Britanac. No, njegovo uvjerenje kako je pisanje u velikoj mjeri ispravljanje napisanog, da proza može i treba imati umjetničku vrijednost kao i stih – u to i ja vjerujem. Rekao je: Proza je poput kose, sjaj dobija češljanjem. Ponekad, dakako, ne želite da vam je kosa sjajna, ponekad čovjek poželi da mu proza ima drukčiji učinak.
- Što je s kraćenjem?
- O da, često valja kratiti.
Grozne prve verzije
- Znate li unaprijed hoće li tekst koji pišete biti kratka priča ili roman ili pak dva romana, kao u slučaju para Pretresanje i Ljubav, itd.?
- Da, znam, premda kad sam završio Pretresanje nisam imao pojma da ću napisati nastavak. No, kad sam završio Ljubav, itd. uvidio sam da sam kraj ostavio otvorenim, tako da bi se mogla pojaviti i treća knjiga. U načelu, međutim, kad imam zamisao, znam dosta točno što će biti i otprilike kolikog opsega. Jedini izuzetak je Dikobraz, za koji nisam znao hoće li biti pripovijetka od trideset-četrdeset stranica ili roman od dvjesto stranica, a ispao je nešto između, dugačka pripovijest, nešto što izdavači osobito mrze.
- Kako znate da je tekst koji pišete dovršen?
- Kad shvatite da promjene više kvare nego što popravljaju. Napravite pet promjena, od kojih možda dvije popravljaju stvar, a tri kvare, tada treba prestati. Osim toga, čovjek nauči da svaka zamisao ima točno određeni potencijal i točno određenu dozu vitalnosti. Dalje od neke točke jednostavno ne ide. To sam naučio pišući prvi roman. Predugo sam na njemu radio i bilo mi ga je dosta, premda nisam bio gotov s ispravljanjem. Naravno, pisanje jest ispravljanje – kad pišete prvu verziju nikad ne mislite da je to prva verzija, stvar samo ide. Međutim, kad čovjek bolje pogleda, uvidi da tek sad počinje pravi posao. No, nije mi to teško, jednostavno nema druge. Bilo bi grozno objaviti prvu verziju. Što, doduše, neke pisce ne sprečava da to čine.
- Romani Pretresanje i Ljubav, itd. sastoje se isključivo od dijaloga. Jeste li razmišljali o pisanju za kazalište i kako biste odredili razliku između dijaloga u romanu i dijaloga u drami?
- To je jako dobro pitanje. Djelomičan odgovor na to pitanje daje činjenica da su mnogi romanopisci bili loši dramatičari, recimo Flaubert i Henry James. Mislim da se opasnost za pisce koji vole pisati dijaloge – a ja volim pisati dijaloge – krije upravo u tome što misle da je dijalog u drami, a kad smo već kod toga, i na filmu, isto što i dijalog u romanu, dok je zapravo riječ o posve različitim stvarima. Razlika je po mom mišljenju u tome što je, premda su najbolji dijalozi istodobno narativni, to jest razvijaju lik i zaplet, ponekad dijalog u romanu ilustrativan. Za to na pozornici nema vremena. Osim toga, čak ni realistični dijalozi u kazalištu nisu zapravo realistični. Na sceni imate samo sat i pol ili dva, što po broju riječi otprilike odgovara duljini dva-tri poglavlja romana, a prikazuje se radnja kojoj se u romanu može posvetiti mnogo više prostora. Stoga je sve mnogo sažetije i, dakako, simboličko. Što opet ne funkcionira u romanu.
- Kako je došlo do toga da prevedete djelo Alphonsea Daudeta U zemlji bola?
- Tu sam knjigu otkrio radeći na romanu Falubertova papiga. Pomislio sam tada kako je riječ o iznimnom tekstu, a kad sam ga kasnije ponovno pročitao, učinilo mi se nevjerojatnim da ga nitko nije preveo. Kako u tom trenutku nisam imao drugih spisateljskih planova, odlučio sam ga pokušati prevesti. To se zatim pretvorilo u istraživački projekt, tako da mislim da na kraju uvod, bilješke, pogovor, epilog i bilješka o sifilisu opsegom nadmašuju sam Daudetov tekst. Bio sam iznimno ponosan i svima sam govorio da je to prvi prijevod toga djela, no ispostavilo se da je tridesetih godina u Americi bio objavljen prijevod, no nikad nije tiskan u Britaniji. Zapravo mi je drago što nisam znao za to, jer se inače vjerojatno ne bih odlučio na prevođenje. Bila je to dobra vježba, nakon koje je moje divljenje prema prevoditeljima još više poraslo. Mnogo mi je dulje trebalo da prevedem to djelo nego da napišem svoj tekst slične duljine. Na prijevodu sam radi o nekih devet mjeseci, a to je dosta tanka knjižica.
Obilno istraživanje
- Koliko pratite suvremenu književnost?
- Pratim toliko da mogu reći da znam što se događa. Premda, moram reći da uglavnom ponovno čitam ono što sam već pročitao. Kad čujem da je neki novi pisac objavio roman od osamsto stranica, obično posegnem za nekim klasikom istog opsega koji nisam pročitao.
- U prvoj polovici devedesetih pisali ste komentare britanske društveno-političke zbilje za The New Yorker, koji su kasnije objavljeni kao Pisma iz Londona, 1990.-95. Za koju je vrst tekstova potrebno više priprema, za pisanja romana i priča ili novinarskih tekstova?
- To je vrlo različito od slučaja do slučaja. Neki od tih tekstova iziskivali su obilno istraživanje, no kad se čovjek bavi novinarskim radom, obično ima pomoćnike, bar sam ih ja imao. No, istraživački rad ima različite ciljeve, ovisno o tome pišete li za novine ili pišete roman. U novinarstvu čovjek nastoji pojednostaviti svijet, a u romanu ga nastoji zakomplicirati. Romanopisac obično nastoji reći, nije to tako jednostavno kako vam se čini iz novina.
- U tekstu o Salmanu Rushdieju, iznimno ste kritični prema ponašanju britanske vlade u tom slučaju. Na primjer, činjenicom da se John Major, za razliku od brojnih drugih europskih političara, nije slikao s Rushdijem kad ga je napokon primio.
- Kad je fatwa objavljena, prva Rushdijeva televizijska reakcija je bila: O, da sam znao da će se uvrijediti, uvrijedio bih ih mnogo jače. Mislim da je kasnije požalio taj galantan stav. No, ima još slučajeva, recimo, u Birminghamu su skinuli s repertoara dramu jedne dramatičarke jer se zajednica Sikha uvrijedila. Napali su kazalište. Držim da kad stvari dođu dotle, država mora donijeti odluku. A oni obično donesu mlaku odluku. Rijetko kad kažu: Zalažemo se za pravo umjetnosti. Francuzi su u tome poprilično bolji od Britanaca. Tvrtka British Airways zabranila je Rushdieju da leti njihovim avionima, s obrazloženjem, između ostaloga, da su njihove posade zaprijetile da neće letjeti ako se on pojavi. Vlada je navodno tri puta tražila da ga prevezu, oni su tri puta odbili.
Salman je, međutim, jednom uspio izbjeći zabranu, na letu British Airways od Pariza do Londona, a posada ne samo da nije iz protesta napustila avion, nego ga je tražila autograme. Tvrtka Air France je, pak, napravila veliku predstavu od toga što je letio s njima, pozivajući se na obranu njegovih ljudska prava. To je, dakako, licemjerno, ali dok se francusko licemjerje poziva na opća načela, naše se uvijek svodi na pragmatizam.
Idealni čitatelj
- Mislite li da činjenica da roman može izazvati reakcije kao što je fatwa na neki način potvrda društvene važnosti književnog djela?
- Ne bih to tako rekao. Ne mislim da je ajatolah Homeini pročitao Sotonske stihove i zaključio da je fatwa najoštriji oblik književne kritike kojim raspolaže. Držim da je posrijedi običan politički oportunizam. Mislim da je riječ o tome da duhovne vlasti, kao i političke uostalom, žele određivati što je to umjetnost. I ne samo umjetnost, nego i znanost. Pio IX. je sredinom 19. stoljeća objavio da katolička crkva zahtjeva nadzor nad sveukupnom kulturom i znanošću. Ne smijemo zaboraviti da je to bilo prije samo sto i pedeset godina, usred Europe. Zaboravljamo da je to zapravo normalno stanje, da vlast želi nadzirati i zatrti umjetnost. No, primjeri su često slučajno odabrani. Kad pogledate poznate slučajeve djela koja su potpala pod cenzuru zbog seksa, to su često trivijalna ostvarenja. Ne mislim da su Sotonski stihovi Salmanov najbolji roman. Ne znam što on misli. U svakom slučaju, država je prema umjetniku uglavnom neprijateljski raspoložena.
- U uvodu Pismima iz Londona, pišete o tome da ste morali voditi računa o tome koliko će pojedine stvari, kao na primjer to da vlada određuje datum izbora, biti poznate američkim čitateljima. Razmišljate li o takvim stvarima i kad pišete romane?
- Ne. Uopće ne. Zapravo, moj me francuski izdavač optužio da ne vodim računa o svojim prevoditeljima. Odgovorio sam da je to točno. Neki pisci vode računa o tome. Recimo, Ishiguro je rekao kako dok piše misli na svoja dva finska prevoditelja. Mislim da je to vrlo opasno. Počnete li pisati tako da razmišljate o prijevodu, počet ćete pisati jednostavnije. Osobno radije pišem kako pišem, makar znam da se jedna desetina ili koliko već toga, mora izgubiti u prijevodu. No, onih devet desetina koje ostanu, bit će ono što sam htio napisati, a ne ono što bi prevoditelju bilo lako prevesti. Naravno, svaki pisac je svjestan da piše za nekoga, ali definicija te osobe je cirkularna: moj idealni čitatelj je osoba kojoj se sviđa kako ja pišem. Pisac iznosi podatke na osobit način, organizira pripovijedanje na osobit način, tako da čitatelji dolaze do pojedinih spoznaja brzinom koju im on odredi. Pritom se, naravno, pretpostavlja određena inteligencija i stanovito iskustvo književnosti. Ali, počnete li razmišljati o tome hoće li čitatelj znati ovo ili ono, ili hoće li to znati finski čitatelj – to je vrlo opasno.
- Imate li odgovor na pitanje iz Flaubertove papige, onemogućuje li ironija sućut?
- Imam. Odgovor je: ne onemogućuje. To pokazuje Gospođa Bovary, ironičan roman u kojem suosjećate s Emmom Bovary. Ako je dovoljno pisac vješt, može prikazati likove s raznih strana, ironijom se to može postići, a da ti likovi pritom i dalje ostanu dovoljno realistični da gane čitatelje. Ironija može biti destruktivna, s obzirom na odnos čitatelja i lika. Tu valja biti vrlo oprezan.
- U vašem novom romanu Arthur & George, Arthur iz naslova je Arthur Conan Doyle, a riječ je o događaju u kojem se on istakao kao angažirani intelektualac.
- Da, radi se o nekoj vrsti britanske verzije afere Dreyfus. Drugi lik iz naslova, George, sin oca Parsi Indijca i majke Engleskinje, zbog rasne je netrpeljivosti krivo optužen za zločin, okrutno mučenje životinja. Conan Doyle tu ima ulogu sličnu onoj što ju je u aferi Dreyfus imao Zola, samo što stvar ima i detektivski aspekt. Kad sam saznao za taj događaj, silno sam se začudio kako je zaboravljen, nitko koga sam pitao nije nikad čuo za to, a još više kad sam ustanovio da nitko o njemu nije pisao. Učinilo mi se da taj slučaj ima veze s današnjom situacijom, da bi se slična stvar, kriva optužba motivirana rasnom mržnjom, lako mogla dogoditi i sada.
Razmišljao sam kako to da je taj događaj pao u zaborav, dok je afera Dreyfus još uvijek živo prisutna. Možda stoga što je ovdje riječ o mučenju životinja, dok se tamo radilo o veleizdaji? No, kad bolje razmislite, Britancima je okrutnost prema životinjama mnogo važnija od veleizdaje. Dovoljno je sjetiti se slučaja Anthonyja Blunta. Kad se otkrilo da je vrhunski stručnjak za povijest umjetnosti ruski špijun, nisu ga maknuli s dužnosti kustosa kraljevske zbirke slika. A, špijun, dobro, možete se i dalje brinuti za kraljičine slike.
Zapanjenost Blairom
Što mislite o Conanu Doyleu kao piscu?
- Mislim da je dobar profesionalni pisac, koji je stvorio literarni arhetip koji je preživio više od stotinu godina, a to je nešto što se rijetko i teško postiže. Ne mislim da je veliki pisac, to uostalom ni on sam nije mislio. Govoreći o piscima toga razdoblja, Kipling je veliki pisac, genij, a to je i Conan Doyle priznavao. On je poštovanja vrijedan pisac, ali nema onu posebnu kvalitetu koja čini velikog pisca. Nije baš dobar u opisima žena. On zapravo i nije u romanu previše prisutan kao pisac, nego zato što je bio uključen u događaj koji me zanimao. Naravno, budući da Conan Doyle želi riješiti slučaj, Sherlock Holmes se neizbježno morao javiti.
- Jeste li pripremajući se za ovaj roman ponovno pročitali cijelog Sherlocka Holmesa?
- Ne. Za razliku od Flaubertove papige, gdje se sve odvija na podlozi Gospođe Bovary, Flaubertovog života i njegovih drugih djela, u ovom romanu nisam želio da sherockolozi na svakoj stranici pronalaze veze s pojedinim pustolovinama. Želio sam se usredotočiti na sam slučaj. On je ovdje pisac kad ne piše, pisac kao čovjek od akcije. Samo sam na brzinu preletio Baskervillskog psa da se podsjetim na atmosferu i njegov način rada.
- Završni tekst u Pismima iz Londona, portret je Tonyja Blaira pod naslovom Lijevo, desno, lijevo, desno, u kojem pišete kako je vrlo izgledno da on postane premijer. Što danas, deset godina kasnije, mislite o njemu i njegovoj politici?
- Nisam ponovno čitao taj članak, ali mislim da sam rekao kako ne treba očekivati da on uvede neke velike promjene. U tom sam ga smislu, vjerujem, točno procijenio. I tada se, kao i danas, smatrao pravim nasljednikom gđe Thatcher, premda je iz druge stranke. Čini mi se da sam tada napisao kako je funkcija političara da nas razočaravaju. Tu je funkciju Blair iznimno dobro obavio. Dakako, glasao sam za njega prvi put. Vrlo je važno mijenjati vladu u pravilnim razmacima. Nakon prvih četiri-pet godina, vlade rijetko postaju bolje, gotovo uvijek postaju gore, na razne načine. Premda nisam bogzna što očekivao nakon prvih par godina, ipak sam bio zapanjen kad je podržao Busha. No, i drugi bi premijeri vjerojatno učinili isto, na žalost.
- Za koga navijate kad igraju Francuska i Engleska?
- Navijam za onu ekipu koja igra bolji nogomet, a to su obično Francuzi. U nogometu, kao i u ragbiju. No, znam imati napade sirovog patriotizma. Volio bih da Engleska osvoji Svjetsko prvenstvo, ali to se neće dogoditi.
- Možda Hrvatska?
- Ako Grčka može biti prvak Evrope...
