97 replies to this topic

[indira]

Bimbo

~Dario Dzamonja

Sta me je privuklo njemu, sta je izazvalo moju znatizelju? Mozda taj moj dar (ili prokletstvo) da u ljudima ne vidim ljude, nego samo puki materijal za neku od mojih buducih pricha
Sjedne tamo u cosak, goruccu cigaretu stavi u pepeljaru, izvadi kutiju iz dzepa na kosulji, potom pet-sest plastichnih upaljacha i uzaludno pokusava upaliti barem jedan.
Dogorijeva mu cigareta u pepeljari, a on ide za susjedni sto, s nezapaljenom cigaretom u usnama i trazi vatre; gazda kafane ga pita je li za kafu, a on odgovara: "Ne mogu na prazan stomak."
To je vecuobichajeni, dugogodisnji dijalog, ritual, procedura koja se ponavlja ama bas svakog dana i, ako je prvi put bila duhovita, sada odrazava samo pustos duse, nekad lutajucce, a sada zarobljene u rezervat tri kafane i desetak ljudi s kojima ne razgovara nego im se samo obraca ( i obratno).
"Daj mi litar votke i malu kiselu."
(I to je vec postalo toliko odrndano.)
Gazda mu donosi chasu votke i izvinjava se:
"Nemam limuna”, a on odgovara: “Jah! Pun Sibir limuna”, i vadi limun iz dzzepa, iz drugog chakiju i sjeche ga na pola, pa na chetvrtine, osmine ...
Covjek, od kojeg je maloprije pripalio cigaretu, salje mu jos jedno pice za sto, on dize casu i nijemo nazdravlja, a onda se ovaj dize, prilazi mu stolu i pita: “Izvinite jeste li vi ...?”
Ne zavrsava, jer ga on prekida:
“Nisam. Samo lichim. A, osim toga, nisam vi - ako sam mogao cijelog zivota pjevati Druze Tito mi ti se se kunemo ... - otkud ja najednom vi?”
" Ma, ja nako..."
“Nema veze - zivio ti meni.”
Onda sjedi, drzi se za desni brk kao da mu je to jedini oslonac u zivotu, sara vrhom cipele po olinjalom linoleumu - o cemu (ako uopste) misli, ja to ne mogu znati, a slagao bih da kazem da me ne interesuje, pa se lomim da li da mu ponudim pice, a on kao da chita moje misli, dize pogled s prljavog poda i tako mi strasno precizno nalazi ochi i kaze: “Hvala.”
Sta me je privuklo njemu, sta je izazvalo moju znatizelju? Mozda taj moj dar (ili prokletstvo) da u ljudima ne vidim ljude, nego samo puki materijal za neku od mojih buducih pricha, koju cu prekrojiti, skratiti (ili produziti) kao snajderski segrt pantalone, rukave - tek toliko da se mogu nositi...
Nije bilo samo! Sjedio sam i gledao ga mjesecima: izlizane farmerke, poluprljave tene, izguzvana kosulja, naochale koje brise krajichkom stolnjaka, pucketanja kostiju kad ustaje, nagla promjena raspolozenja kad u kafanu pocnu dolaziti regularci, zgubidani koji su pricali viceve, a on se smijao i smijao, ono ssto se kazze “do suza”.
Jednom ili dvaput mjesechno bi prosao pored izloga kafane, mahnuo bi rukom i s usana sam mu chitao “Vozdra raja” i isao negdje - niko ne zna gdje i zasto bi tim (neodređenim) povodom obukao odijelo, stavio kravatu, sto su mu se cipele lasstile, sto bi potkresao brkove, oprao kosu i, kao vrhunac svega, stavio zubnu protezu...
Kazem: isao je negdje, niko ne zna gdje, a ponajvjerovatnije ni on sam nije znao gdje mu je odredisste.
Cim bi zamakao iza ugla, tihi zamor bi preplavio kafanu: “smeker - odakle mu pare da pije ako ne radi za muriju?... “chajni koluticc - kara se u bulju za pare! (Glas odbrane: ko bi, majke ti, njemu, nako ruzznom platio da ga kara?!); “Ma, diler, kazem vam ja - vidio sam ga u Fojnici kako uzima travu,” pokusava neki pametnjakovic razrijesiti misteriju, ali ga prezrivo prekidaju: “ E, ti znasta je trava, pichka li ti materina seljachka - jedina trava koju znas prepoznati je ona sto su ti krave pasle...”
Tako on prođe karijeru od oficira KOS-a do ruske princeze Anastazije, a i jedno i drugo ima podjednake veze sa stvarnosccu.
Pitao sam raju gdje stanuje i uvijek dobijao isti odgovor: slijeganje ramenima, mahanje rukom u neodređenom pravcu - tu negdje.
Kisa je lila kao iz kabla, a on je usao, usetkao se u kafanu, s rukama u dzepovima i mokrom cigaretom u ustima, pogledom pregledao klijantelu, razvezao kravatu, skinuo cipele, iscijedio charape i ostao sjediti bos...
Sluchajna musterija je jeduci nedopechene cevape, prosvjedovala kod gazde, a gazda je bio gluh i glancao chase...
On je ustao i upitao masna usta:
"Bi li ti volio da si budala ili da bogdo nisi."
“Da nisam”, spremno odgovori dah zachinjen lukom.
Raja su se smijala, poruchivala mu picce, a on je strpao charape u dzep sakoa, pruzio ruku preko lukmire i predstavio se: “Ja sam Bimbo. Izvinite, bila je zajebancija."
Fajront je dosao nekako prerano, a kisa nije imala namjeru da stane.
Stajao sam s Bimbom ispod strehe, chekao da pljusak makar malo ohane , pa da se uhvatim kuce.
Mislio sam da on cheka taksi, ali kako su zuta svjetla promicala mimo nas, a on nije dizao ruku, skontao sam da on ne cheka nista i nikoga.
Pozvao sam ga kuci na pice i on je odmah prihvatio, uz ogradu:
“Samo ako me necess peglati.”
"Ma, jebi se", rekao sam, a on je potvrdio:
"Vazda sam za takvu vrstu dijaloga."
Gledali smo izvjestaje s nekih nogometnih utakmica koje nas nimalo nisu zanimale, pili lozu i nismo nista prichali - ja sam jedva chekao da ga se kotarisem, a on je samo mislio kako prespavati...
“Mogu li ja malo prileci?”
“Bujrum. Hoces li deku?”
"Ma, jok."
Svalio se na kauch, a mene je u neko doba probudio “snijeg” na televiziji... njega vec nije bilo. Pretrkeljao sam dzepove - sve pare su bile tu...
Pravio sam se da spavam sve do svanuca, skuhao chaj, presao rukom preko trodnevne brade i glasno, sam sebi, rekao:
"E, jebem li te boze”, a sta sam pod tim mislio...?
Na stolu sam nasao komad papira na kojem je pisalo: Zivot se ne moze odlakrdijati, ne moze se odjenuti u pozorisne kostime. Ima i onih kojima na kraju preostane samo bol, nemilosrdni, bezlichni bol, koji nije ni za sta dobar, nichemu ne sluzi osim da boli. Potom se zakopaju u tamu i dubinu svoje tuge, koja samo njima pripada, u to beskrajno okno, taj mrachni rudnik koji se na kraju obrusi na njih, a oni onda ostaju tamo zauvijek, bespomoccni i nema im spasa.
Ponio sam papir u kafanu. U svom cosku je sjedio Bimbo i ja sam ga pitao: “Jesi li ti ovo napisao?”
Pazljivo je prochitao, odmahnuo glavom: “Ovo nije moj rukopis.”
Sjeo sam, chitao vec znano i s uzasom prepoznao svoj rukopis.
Pogledao sam u cosak, ali Bimbo vise nije bio tamo.

- - - -

Glas za gruba vremena (op.Zeljko Ruzicic, poginuo u februaru 1993)

'Dani', aprila 2002
~Alma Lazarevska

Ovaj tekst nastaje uz bojazan da mu vremenska distanca što ga dijeli od povoda ne da prioritetno nekrološki značaj. To bi umanjilo značenje fenomena o kojem je riječ i gestu postavilo u ravan puke konvencionalnosti. Uostalom, krivica je ispisivača novinske hartije pa i potpisnice ovih redaka što su olako prelazili preko fenomena koji je bio uočljiv na nivou snažne usmene potvrde, a da mu zapis nije poklonio makar konvencionalni osvrt. E da bi smrt, taj kruti konvencionalista, konačno isporučila nalog.
Poginuo je Željko Ružičić, najdraži sarajevski radio i, uopšte, medijski lik. Ova je smrt u gradu u kome je pogibija postala "nešto sasvim ljudsko" proizvela rijetko žestok kolektivni osjećaj, kako to samo može događaj koji ima svojstvo medija, a "medij jeste poruka", ma šta pod tim podrazumijevali.
Vijest je prostrujala rijetkim sarajevskim novinarskim telefonima kao obavijest iz mrtvačnice da treba "identificirati leš". Činjenica koja je već na nivou riječi ("identificirati leš") nespojiva sa svijetom kojem pripada medijski lik Željka Ružičića. Činjenica nemoguća, neprimjerena i nespojiva! Kao kad se autor odluči da ubije dragi lik iz popularnog serijala, olako zaboravljajući da je konačni vlasnik njegovog života publika. Kao što je "opšta činjenica" da ljudi umiru, neviđeno opšta da ljudi u Sarajevu ginu, nemoguće je, nelogično je i medijski neprimjereno da umre "najdraži lik".
Kojeg sam, inače, primijetila prije godinu dana, povirujući tad sedmogodišnjeg S-a, ljubomorno zatvorenog u sobi s radijom, svake subote ujutro. Jer je ponosno pronašao svoj odgovor na roditeljsko buljenje u novine, veseli glas koji mu kaže "drage moje, dobri moji"! Subotnja doza slatkorječive ljubaznosti u svijetu u kome su jednako usamljeni i sedmogodišnji dječaci i njihovi roditelji! Samo je pitanje zrelosti, lukavstva i discipline kako i koliko to pokazuju.
Željko Ružičić se obraćao onima koji tu činjenicu nevino, naivno, prostodušno priznaju. Stoga njegova popularnost i nije imala valjanu estetsko-medijsku valorizaciju jer nju uglavnom dijele oni što od prostodušnosti zaziru, znalački upućeni u medije, ali jednako neznalice pred prostom činjenicom da je ovo grubo vrijeme i da su ovo grubi prostori i da je ovdje čovjeku potrebna, prosto, lijepa riječ.
Pred tom činjenicom se topi univerzalna medijska logika. Medijski znalac je mogao podsmješljivo odmahnuti rukom, ali je neporecivo fascinirao kontakt koji je Željko Ružičić uspostavljao sa slušaocima. Javljale su mu se domaćice, penzioneri, djeca, radnice treće smjene kojima je, na neviđeno, znao reći da su lijepe, dajući im tako podstreka da se uistinu i uljepšaju, njima koje su poodavno zaboravile sve valjane razloge uljepšavanja. U tome je jednostavna tajna mudrosti Željka Ružičića. Lijep si kad se uljepšaš. Ako sam ti rekao da si lijepa, obavezujem te da se uljepšaš!
Nastup Željka Ružičića imao je jednostavnu i u medijskom smislu nezgrapnu dramaturgiju pučke propovijedi, naivnog i vedrog vaza. Ovaj u suštini staromodni nastup bio je namijenjen ovdašnjem čovjeku kojeg zlo zbunjuje ("šta nam rade") i koji strašno pati kad se rasture njegovi mali, svakodnevni rituali ("eh, da nam je sad kafu"). Željko Ružičić je u tom smislu bio sedativ, ma koliko se ljubomorno mrštili diplomirani psihoterapeuti koji napaćenim izbjeglicama još uvijek poturaju formulare sa stupidnim pitanjima, ne znajući da njima treba pozdrav, mrva mira i da me bar malo uvažavaš.
Željko Ružičić je bio, što bi bez negativnih konotacija rekla definicija jednog američkog teoretičara medija, "umjetnik sreće". A ona je na ovim prostorima uvijek bila skromno zahtjevna. Pomenuta mrva mira, jutarnja kafa i da svira radio.
Terapija Željka Ružičića je u ratu stekla atribut ratna, što nije uspjelo svim onim neinteligentnima i nesenzibilcima koji se, kaobajagi, ovom djelatnošću zvanično bave. I dok su zvaničnici opaljivali one glupave informacije da je "neprijatelj u rasulu" i da u njegovim redovima "vlada panika i raskol", na što se i najneviniji podrumski publikum znao grohotom nasmijati, Željko Ružičić je uspijevao da nametne osjećaj da prefrigani i lukavi Radovan Karadžić jeste tek Jadovan. I da ga tako naivno minimalizira! Baš kao što je Paja Patak za vrijeme Drugog svjetskog rata sa filmskog platna poručivao "Hajl, hajl, pravo Hitleru u lice."
Stvar je, naravno, grubosti srca i nepopustljivosti zdravog razuma koliko ćete se ovakvoj terapiji prepustiti i koliko ćete u krajnje konzekvence njene moći povjerovati. Uostalom, ona ih i ne obećava. Ona podstiče! U svakom slučaju, efikasnija od onih zvaničnih, grohotom se smijem, saopštenja. I tu su se, konačno, znalci medija morali složiti sa ljudima koji imaju sitne i nježne zahtjeve srca. U ovo grubo vrijeme!
Čak je i u nekrološke svrhe nepreporučljivo i otužno reći da si otplakao nečiju smrt. Ali, kao što rekoh, pogibija Željka Ružičića jeste medij, jeste poruka. Razum mi je još u aprilu kazao da svako u ovom gradu jeste kandidat pogibije. Danas sam to spoznala srcem. Strašno i konačno! U gradu u kome je granata ubila lik ("najdraži lik"!) nestaje tanka nada da se stopostotno može bar preživjeti. Red golih fakata više ne može uljepšati ni najsrčaniji "umjetnik sreće". Koji je, uostalom, mrtav i čiji je serijal, čiji je lik, po logici medija, s njegovom smrću nestao.
Hoće li se neko u ovom gradu, koji olako prelazi preko svojih vrijednosti, sjetiti da utemelji nagradu za "najdražeg radio-voditelja" koja bi, naravno, nosila ime Željka Ružičića? Znalci medija nisu skloni atributu "najdraži" (sklon mu je onaj, sad osmogodišnji dječak, radnice treće smjene i penzioneri) kao što, inače, nisu skloni razlozima srca.
Koje, konačno, treba uvažavati (makar na nivou "umjetnosti sreće") jer su se u ovom gradu pokazali kao temeljno važeći.

[kolaps]

Volela sam silne kafice ! Bilo ih je strahovito mnogo.Djerdan,Dzokej,Zvono, cuveno Zvono ...Stari Sat... mogu da kazem ,evo iz prve ruke ,da nije bilo ni n od nacionalizma ,da smo svi bili raja i medjusobno se pomagali kad nismo imali para. Ne mozes da prodjes Sarajevom ,a da ne kazes 'Cao", "vozdra"  bar desetini  ljudi...Sarajlije su jako druzeljubivi i prijatni ljudi. Beogradjani su uobrazeni ...takvo misljenje je vazilo nekad...i tacno je.Tamo si mogao da vidis na pr. sjajnog asistenta na knjizevnosti ,jednog Hamu, da sedi u nekom kaficu i mogao si da mu pridjes i da pricas o cemu god hoces ...o predavanju ,o vremenu ...o svemu. Ne znam da li je Hamo ziv. Bio  je fenomenalan predavac. Kakav Vladeta Jankovic ! ni prineti...V;ladetina predavanja su bila maksimalno dosadna i nekako je bio strasno nadmen i zadrzavao se na potpuno nebitnim detaljima,i bilo mu je dosadno dok je predavao i gledao nas onako nadmeno ,s visine...a Hamo je uspevao da nam priblizi anticku Grcku tako ,da mislis da zivis tamo. 
U Beogradu si imao kao nesto slicno kaficima - Francusku 7- klub pisaca -kafanu u koju si mogao da udjes samo ako si poznat ili ako poznajes nekog vaznog da te uvede.Odvratno. Mnogo puta mi nisu dozvolili ulaz,a kojekakve prostitutke su prolazile kao pratnja jeli....i crnoberzijanci. Takvo mesto nije postojalo u Sarajevu...gde nisi mogao da udjes....

<{POST_SNAPBACK}>

Citam sve ove tekstove o Sarajevu za vreme rata. Vidim da se mnogo pise o patnjama kroz koje je proslo Sarajevo. Teske i potresne price, sada imam mnogo jasniju sliku kako je tesko bilo u Sarajevu pod opsadom. Evo par redova koji svako ne treba da imaju mnogo veze sa tim tekstovim, ali prosto kako sam dozivljavao gradove u bisoj , cisto iz moglo ugla malog coveka, koji je voleo mnogo da putuje vozovima, i neki put kolima. Nemojte mi zameriti ako se ne slazete samnom, ali prosto to su samo maglovita secanja, nista vise od toga...

Pred sam rat sam poslednji put bio u Sarajevu, u Skenderiji se igrala kosarka "yu all Star " ako se ne varam, bili su Divac i Kukoc i ostali. Na ulasku u dvoranu su nas pretresali neki policajci sa cudnim oznakama, tada sam prvi put video da se umesto petokrake nose neke druge oznake. Bilo mi je neprijantno, jedva sam cekao da odem.
Posle olimpijade Sarajevo je postalo veliki grad, za razliku od ostalih bosansko hercegovackih gradova. Uvek hladno, usko i sa ljudima koji su potpuno zatvoreni za bilo kakvu kulturu koja nije bliska njihovom "sarajevskom" nacinu razmilslajanja. takva osobina, nikada Sarajevu nije dozvolila da postane grad. Samo mahala, koja je imala Vucka i olimpijadu, i cevape koji nisu ni pola od Banjaluckog cevapa
Cak je i "partizanka" iz Tuzle provereno bolja od bilo kojih sarajevskih cevapa.
Tuzlaci su vec bili druga prica, fenomenalani ljudi, imali su potpuno otvoren mali grad, koji je disao i prema Beogradu i prema Zagrebu. Nikada nisu bolovali od kompleksa malih gradova, prosto su prihvatali sve sto im je zivot cinilo bogatijim, slusala se Azra, igrala se najbolja kosarka u Slobodi , nacionalizam je bio misaona imenica :
Nadin, Zrinko, Lejla, Damir, Samra, Edina, Dragan, Suzana, Alen, Robert, Ksenija, Omer....
U Banja Luci sam prvi put video Americki avion na Jugoslovenskom nebu, nadgledala se zona zabranjenih letova, veliki najveci borbeni avion koji sam video u zivotu, verovatno F15, lagano je kruzio iznad grada. Nikada nisam ni mogao zamisliti da cu videti tako nesto na nasem nebu, nije bilo jugoslovenske zastave, bile su neke cudne oznake. posle su krstarili i jurili gazele oko Banjaluke sa F-16 avionima. Isto to sam dozioveo u bombardovanju Beograda, stom razlikom sto nikada niste mogli videti avion, leteli su suvise visoko.
Travnik sam posmatrao za vreme rata sa planine Vlasic, bio sam na razorenom repetitoru, sa druge strane su bili muslimanski rovovi, nisu nam dali da prolazim tom deonicom da nas ne bi pogodio muslimanski snajper. Kasnije su Hrvati bezali iz Travnika, preko Vlasica koji su drzali Srbi. Zasto su bezali od Muslimana, i to preko Srpskih polozaj, vise se ne secam. Banjaluka je bila grad izlepljen cituljama, sve mladi ljudi, ludilo ih je poslao u smrt od Bihaca do Brckog. Struje nije bilo prakticno ceo rat, Jajce su drzali muslimani, tamo je bila elektrana.
U Ljubljanu sam odlazio pre rata, u glavnom na koncerte Pixis i Lajbaha, tu sam kupio ploce koje nigde nisu mogle da se nadju osim u Ljublajni, No-maeans_no na primer. Ljubljana je vec tada bila na Zapadu. Zagreb je imao najlepsi kolodvor u jugoslaviji, otisao sam pred rat, na trg Bana Jelacica, da vidim to cudo zbog koga su Hrvati podigli toliku buku, nista spomenik ko spomenik...Pojma nisam imao ni ko je ni sta je taj covek, ali sam u mestu Pakrac (u hrvatskoj) na samom ulasku zatekao okopna kola tadasnje JNA (potpuno zabarakadirana kao da su u ratu, i u samom gradu su me legitimisali neki policajci sa cudnim oznakam, definitivno su bile sahovnice, bilo mi je jako neprijatno zbog toga, i jedva sam cekao da odem iz tog malog Pakraca.


Prezirao sam rezim u Beogradu, prezirao sam rat na prostorima EX-yu.

Evidentno da je Beograd u dubini bio i ostao dobrodosao za svakoga. Pravi veliki grad. Bilo koji rezim da je bio na vlasti, ovde su svi uvek bili doborodosli.
I pre rata, i tokom rata, i posle rata.

Verujem da je sada tako i u Sarajevu i u BanjaLuci i u Zagrebu i u Ljublljani, ili se varam ?

Edited by kolaps, 03 February 2006 - 02:27.

[niko]

Drugacije iskustvo...Sta si bio ,novinar ?
Sto se tice BGa ,secam se godina kad nisam smela da zovem moju drugaricu muslimanku po imenu ,a moja najbolja drugarica isto muslimanka ,morala je da bezi za Sarajevo zato sto su joj razbijali sanducice sa njenim muslimanskim imenom i prezimenom,i pretili joj telefonom...ne moram da kazem da nista nije imala sa muslimanstvom ,osim imena i prezimena.Zena je operisana od bilo kakvog nacionalizma ,kao i ja. I mogu da ti kazem da su je odbacili mnogi "prijatelji" u to vreme..prestajali kontakt s njom ,na moje uzasavanje ...ali nije ni tako lose kad se to desi ,vidis ko je ostao covek ,a ko ne. Cak i njen bivsi momak ,velika ljubav i nas poznati umetnik,prelazio je na drugu stranu ulice kad bi video mene ,zajedno smo izasli par puta ,i znao me je kao njenu drugaricu...cak mu se jednom desilo da me je ugledao i okrenuo se i poceo bukvalno da bezi na drugu stranu!
U BG u je bilo strasno tih godina. Dolazile su nekakve krezube spodobe u knez -Mihailovu ,u Kolarcu sedeli cak i okrvavljeni i virili su im nekakvi nozevi ,kame. Ne mogu da opisem.Ekipa oko mene se smrzla dok smo ih gledali sa susednog stola.
Eto ,to je moje iskustvo. Ova moja drugarica muslimanka sto je ostala u BGDu imala je silne probleme sa kolegama ,koji su je cesto ponizavali i ludovali sa tim napadima velikog srpstva...Moje dve komsije su odlepile ,jedan na Vukovarskom ratistu,a drugi ne znam kako ,neka smusena prica. Na debelim dozama su lekova ...i tako...jednom sam sedela s nekim novim momcima,tresu nogom pa ne prestaju ,pitam ga ,sta mu je ,a on kaze Vukovar,a onda je malo nesluvislko pricao i kazao mi je da takvo sto sto je bilo u Vukovaru ne moze da se isprica i da je to nesto najstarasnije iskusvo u njegov zivotu.Nisam ga vise videla. Da l.i se ubio ili su ga sklepali u neku ustanovu ,pojma nemam.

[Tisina]

Umijeće stvaranja
Jelena Mrkić


Život u urbanom naselju, dakle gradu, podrazumijeva maksimalno korištenje svih blagodati civilizacije. Čak u tolikom obimu da se neupućenima može učiniti da je bez struje, tekuće vode i plina, nemoguć. Na sreću, Sarajlije su toplu vodu izmišljale i onda kad je ona tekla u svim stanovima, pa im nije bio nikakav problem da od ostataka jedne stvore sasvim novu civilizaciju. Manje komfornu, ali civilizaciju

Sarajevska hidrocentrala
ljeto 1992. prvi put je nestalo struje na duži period. Prvi put su tada Sarajlije morale da izmišljaju nove načine za pripremanje hrane, naprimjer. Počelo je loženje na balkonima, najčešće u šerpama. S dolaskom prvih hladnih dana, šerpe su izašle iz mode, a njihovo mjesto zauzele su peći pravljene od najrazličitijih materijala i koje su još uvijek u upotrebi. Trebalo je izumiti i svjetlo. Pored peći nastale su svjetiljke, kolica i drugi predmeti bez kojih bi opstanak u Sarajevu vjerovatno bio nemoguć. Svi oni rađeni su iz nužde, da se preživi, ali bilo je i zabave. U Hrasnom je, naprimjer, organizovan pravi dernek na ulici, a zadatak DJ-a bio je da "vozi" bicikl koji je izdignut na postolje. Okretanje pedala proizvodilo je struju za radio prikopčan za bicikl. Dakle, protiv mraka, hladnoće i tuge, borimo se svim sredstvima. Ovo su samo neka:

ROŠTILJ-ŠERPA: Na dnu široke, plitke šerpe napravi se nekoliko rupica. Na pod se stave dvije cigle, šerpa na cigle a na šerpu rešetka, najčešće iz električnog šporeta. Sud u kome se kuha stavi se na rešetku i već za nekoliko minuta tako pocrni da se ne može prepoznati.

PEĆ OD METALNOG BOLNIČKOG ORMARIĆA: Niski ormarić obložen je malo debljim limom. Na dnu je izrezan jedan dio ispod koga je postavljena ladica od istog ormarića koja služi kao pepelnica. Na mjesto gdje je ladica do tada bila, zakuje se komad istog lima kojim je ormarić obložen. Otvor za solunar napravljen je na vrhu peći. Solunar se sastoji od praznih konzervi za ulje, koje čine njegov valjkasti dio, i konzerve za vegetu koja služi kao kriva.

PEĆ OD CIJEVI ZA KANALIZACIJU: Pored cijevi potrebna su još dva komada lima, prečnika kao i cijev. Limovi se pričvrste na otvore cijevi, tako da je ona potpuno zatvorena. Zatim se naprave otvori za vrata i solunar. Otvor za pepeo može se napraviti, a i ne mora. Solunar je od oluka a onaj dio oluka koji se nalazi pri dnu i kroz koji se kiša sliva na ulicu služi kao kriva.

PEĆ OD BOJLERA: Prvi put zvanično promovisana u emisiji Stereo fliper. Bojler se skine sa zida u kupatilu, izrežu se vrata, otvori za solunar i pepeo. Solunar je takođe od oluka.

PEĆ OD KONZERVE ILI MANJE KANTE: Koristi se za brzo kuhanje kafe ili čaja. Pravi se od veće konzerve (npr. konzerva za maslo iz humanitarne pomoći) ili manje limene kante. Na konzervu ili kantu stavi se ringla sa šporeta na struju, tako da se ova peć brzo zagrije. Solunar se pravi od bočica za dezodorans. Peć-konzerva obično se stavi na kraj prave peći. Tada se u solunaru te peći napravi otvor u koji ide kraj solunara od dezodoransa, tako da dim iz konzerve ide pravo u dimnjak.

KANDILO: U posudu veličine čaše od jednog decilitra naspe se malo više od pola posude vode pa zatim ulja u visini od pola do jednog centimetra. Komadić kartona ovije se aluminijskom folijom i na sredini se napravi rupica. Dobar pamučni fitilj provuče se kroz tu rupicu i onda se karton stavi da pluta u čaši. Tako je duži kraj fitilja u vodi, a onaj gornji dio treba, prije nego se zapali, malo nauljiti, ali paziti da ne dođe u dodir sa vodom.

NAFTARICA: Za ovu svjetiljku najčešće se koristi neka flašica, npr. od kokakole. Ustvari, jedini uslov je da flaša ima čep. Čep se probuši i kroz njega provuče fitilj, najbolje od peškira. U flašu se naspe nafta, stavi se malo soli i čep, tako da kratki kraj fitilja ostane gore. Taj kraj se zapali. Od svih ratnih svjetiljki ova daje najslabiju svjetlost.

SVIJEĆA OD OSTATAKA: U prodaji su razne svijeće lošeg kvaliteta koje gore samo iznutra, dok "zidovi" svijeće postepeno otpadaju. Ti ostaci iskorištavaju se na dva načina: 1. Ponovo se istope u nekoj šerpici i taj istopljeni vosak se izlije u ranije pripremljeni kalup. Vosak se jednom rukom sipa u kalup a drugom se iznad kalupa drži fitilj koji treba da prolazi kroz sredinu, tj. da se vosak razlije svuda oko fitilja. Sve to zajedno ostavi se da se stvrdne i nakon sat-dva izvadi iz kalupa.

2. Fitilj se položi na plitku posudu, kao što je tanjirić od šoljice za kafu. Ostaci svijeće se ne tope, nego se isjeckaju i lijepo naslažu preko fitilja, s tim da jedan njegov kraj ostane slobodan, i taj kraj se zapali. Svijeću treba narezati krupnije jer ako su komadići tanki i mali - brzo izgore.

PLINSKA SVJETILJKA: Igla sa jednog kraja cjevčice za infuziju ubode se u crijevo kroz koje prolazi plin, dok se druga igla pričvrsti za zid. Tako je plin u cjevčici, a plamen nastaje na vrhu igle koja je na zidu. Plin se u nju propusti regulatorom koji je na cjevčici i kojim se smanjuje ili povećava plamen.

LAMPA NA VINTANJE: Proizvodi svjetlo slično pravom. Potrebno je: aluminijska cijev, dinama (ne može sa bicikla, nego manja), sijalica i ručica sa ručnog mlina za kafu. Lampa ustvari radi na principu mlina za kafu. U cijev se stave dinama i sijalica, ali sijalica - naravno - na vrh, da se vidi. Ručica se okreće, i sve dok se okreće, sijalica svijetli a jačina svjetla zavisi od brzine okretanja.

HIDROCENTRALA: Napravljena na Mošćanici, funkcioniše dobro.

VJETRENJAČA: Vjetrenjača je priključena na elektromotor u kome bi se okretanjem vjetrenjače proizvodila struja. Pokušaj nije uspio jer vjetar nije bio dovoljno jak da bi je okretao.

TRIM-BICIKL: Koristi se za slušanje radija ili gledanje televizora. Dvije diname sa bicikla za vožnju sastave se u seriju, prikopčaju na bicikl, a radio ili televizor priključe na diname. Struja se proizvodi okretanjem pedala.

OBIČNI BICIKL: Funkcija ista. Razlike: Nisu potrebne nikakve dopunske diname, ali ni bicikl ne može biti na zemlji. Treba ga izdići na neko postolje dovoljno stabilno da onaj ko okreće pedale i tako proizvodi struju ne padne.

SOROŠKA: Solarna lampa, takozvana "soroška", koja ima u sebi bateriju od 12 ili 7,5 volti, koristi se u iste svrhe. Jednostavnije je nego sa biciklom jer se televizor ili radio samo žicom priključe na ovu lampu.

PRESLICA: Preslica je sprava na kojoj se prede vuna. U ovom slučaju ne radi se o ravnoj preslici, nego o onoj koja je manje poznata jer se uglavnom koristila na selima i to davno. Ova preslica ima dva točka preko kojih prelazi vuna kad se prede. Umjesto vune, preko točkova se stavi konopac koji se omota i oko motora iz nekog radija. Motor se prije toga izvadi iz radija, ali tako da sa njim ostane povezan žicama. Na jednom od točkova preslice nalazi se ručica. Kad se ručica okreće, konopac se pomjera preko točkova i motora, i tako se u motoru stvara struja koja dalje pokreće radio.
Bojler koji je postao peć

USISIVAČ: Mini usisivač (koji se ne uključuje u struju, nego se puni), kad je pun - služi za slušanje radija. Radio se samo priključi na žice usisivača.

TELEFON: Struja iz telefona koristi se u istu svrhu, na isti način. Žice iz radio-aparata spoje se sa telefonskim žicama.

SIGNALNA TABLA: Kad je u jedan stan provedena struja sa više prioriteta, koristi se signalna tabla koja pokazuje iz kog je pravca struja stigla. Na toj tabli svaki kabl koji dovodi struju posebnom žicom priključen je na sijalicu, tako da svaki kabl ima svoju sijalicu a one su sve različite boje. Kad se upali jedna od njih, to je znak da je struja iz određenog pravca stigla.

KOLICA OD GAJBE: Koriste se za prevoz drva ili vode, što je češći slučaj. Na dno plastične ili drvene gajbe pričvrste se točkovi i na jedan kraj veže konopac.

KOLICA OD STOLA: Trpezarijski sto za šest osoba okrenut je naopako i točkovi su pričvršćeni na uglovima ploče stola. Onda je sto okrenut naopako i tako su nastala kolica koja čak imaju i ogradu. Slaba strana ovog izuma je u tome što tanka šperploča, predviđena za tanjire i kašike, rijetko može izdržati težinu kanistera s vodom, tako da treba biti spreman na iznenađenja.

KOLICA OD SANKI: Postoje dvije vrste:

1. Točkovi se pričvrste na sanke, a na sjedište se stave dvije-tri gajbe.

2. Sanke se okrenu naopako, a točkovi se postave na sjedište.

ČEKRK: Služi za izvlačenje vode i zemlje za vrtove na balkonima na višim spratovima. Potreban je deblji konopac i jedan točak, kao što su točkovi pomoću kojih se prave štrikovi za veš između dvije zgrade. Potrebna je još i jedna kuka na koju se prilikom izvlačenja zakači kanister, ceker ili nešto treće.

PUNJENE GUME: Automobilske gume, lopte i dušeci za plažu punjeni su plinom koji je tako ostavljan za dane kad ga u gradu ne bude. Ovaj izum može biti više opasan nego koristan, pa ga primjenjuju samo najhrabriji.

VOJNI IZUMI: Prvi vojni izum bio je bacač raketa, napravljen od vodovodne cijevi u koju se stavlja raketa a paljenje se vrši preko akumulatora.
_________________

[niko]

--------------------------------------------------------------------------------

Dubravka Ugresic
PRICA O GELERU I KNJIZI

1.SMRT KNJIGE

...Moj kolega,Dzevad Karahasan,u jednom zapisu opisuje epizodu iz sarajevske jeseni 1992.Kroz prozor njegova stana prosao je veliki geler i kao nozem presjekao knjige na polici,tocnije(pisac precizno nabraja stetu),knjigu Faulknerovih pripovijedaka,knjigu Nadezde Mandelstam STRAH I NADA,te Kellerova ZELENOG HEINRICHA.Shvativsi da su bas u tom trenutku on i zena kretali prema polici s knjigama,moj sarajevski kolega zakljucuje da ga je jos jednom,ovaj put sasvim konkretno,knjizevnost spasila od stvarnosti i onih koji zele tu stvarnost diktirati.
Citajuci taj ulomak,iz balkanskog krajolika nesrece,prvi put se ocrtao obris knjige,predmeta koji je,eto,i sam fizicki smrtan.
-Znas-rekla je moja sarajevska znanica-u Sarajevu je komunizam iscezao na najljepsi,najtopliji i najplemenitiji nacin.
-Ne razumijem...-rekla sam.
Ispostavilo se da su se zimi stanovnici Sarajeva grijali na vlastitim kucnim bibliotekama.Najbolje su prosli oni koji su medju knjigama zadrzali sabrana djela komunistickih vodja.Kad se takva djela cvrsto povezu zicom,gore polako,bez zurbe,poput najboljeg ugljena.Najprije su se Sarajlije grijale"komunistickim"briketama,a na kraju je na red dosao i Shakespeare.Radovan Karadzic,nadglednik radova na projektu unistenja Sarajeva,napisao je i sam pjesnicku knjizicu,niske kaloricne vrijednosti,nazalost.

Kada se pazljivije pogleda kaoticna i jos uvijek nedovrsena karta unistenja,ispod kaosa probija precizan nacrt.Do temelja je unisten stari barokni gradic Vukovar u kojem su zivjeli stanovnici razlicitih nacionalnosti.Unistava se mnogo-nacionalno i multikulturno Sarajevo,koje nije simbol"jugoslavenske utopije"(KOD VAS JE SVE SIMBOL-zamijetio je,s pravom,strani novinar)nego grad.Ako sam pojam grada podrazumijeva multikulturalnost i multinacionalnost,onda se unistava urbanitet.Ako su crkve(Sibenska katedrala),stari gradovi(Dubrovnik,Zadar,Sibenik),vrijedne knjiznice(Nacionalna i sveucilisna biblioteka u Sarajevu,Orijentalni institut u Sarajevu s nekoliko stotina tisuca unikatnih dokumenata,stara i neobicno vrijedna knjiznica u Dubrovniku)"simboli"kulture,onda se unistava kultura.Ako se unistava kultura,onda je kljucna stavka u projektu unistenja brisanje pamcenja.Krivci za nabrojano su srpske vojnicke horde,ali ni hrvatski vojnici u Bosni nisu u tom smislu pogrijesili unistivsi znameniti most u Mostaru.I Mostar je staro urbano mjesto:raskrsce razlicitih kultura i nacionalnosti...



--------------------------------------------------------------------------------

Alija Isakovic: "Antologija zla"

1992 * 6. travnja * 1993



18. travnja 1992

U rukama mi je beogradsko Vreme od 13. aprila i, posto je moguce da to bude posljednij broj koji ce doprijeti u opkoljeno Sanjevo, citirat cu dijelove uvodnog teksta koji su potpisali Milos Vasic, Zelinidin Isakovic, Milan Sutalo, Mensur Camo:



RAT PROTIV BOSNE



U Bosnu i Hercegovinu rat je dosao sa nezavisnoscu i sve to nema nikakve veze ni sa Bajramom, ni sa 6. aprilom. Martovske barikade bile su generalna proba, a dogadaji pred "Holidej inom" premijera dugo spremanog komada o cerecenju zive Bosne. Glavni glumci odgovorili su ocekivanjima: SDS je svoje uRAMio, hrvatska strana zauzela polozaje, JNA se koleba izmedu Adzicevog tvrdog i Kukanjcevog realistickog stava, SDA se prestrojava sa kobnim zakasnjenjem, a sirotinja raja ocajava. Na Bosnu je izvrsena agresija papana i fukare, a zrtva su komsije i jarani.

U trenutku pisanja ovog teksta stanje u Republici Bosni i Hercegovini je sledece: dusevna bolnica u Domanovicima, izmedu Capljine i Stoca, najveca u Hercegovini vec danima je bez hrane, lekova i novih smena, posto su razne grupe zabarikadirane na prilazima selu, a JNA drzi jedini prilaz Mostaru (Pijesci), gadajuci odande preko Neretve zapadnohercegovatku Teritorijalnu odbranu koja se do pre dva dana zvala HOS. Ludaci su tako zrtvovani ludilu, ni krivi, ni duzni. U velikoj farmi u Dobrunu kod Visegrada, 25.000 kokosaka je vec tri dana bez hrane, jer radnici ne mogu do farme. Kokoske ce se - po svom obicaju - pojesti izmedu sebe, pa ce prezivjeti najsposobnije. Manje sposobne ce umreti u neznanju, ni krive, ni duzne, sto je pouka majke prirode: kakva je razuka izmedu nas i kokosaka?

Na telefonu Radio-Zvornika javija se lice koje se predstavija kao pripadnik Srpske dobrovoljacke garde. Pukovnik Djordjo Ljubotina objasnio je civulne zrtve prilikom napada kasetnim bombama na Siroki Brijeg ovako: "Neprijatelj ima pravo da svoje jedinice razmesta gde hoce"; drugim recima, ko im je kriv sto pod bombe nisu podmetnu1i vojnike nego civile. General Sead Fetahagic iz Druge armije (Sarajevo) ljubazno prenosi ultimatum SDS da ce grad biti bombardovan ako ne budu pusteni ljudi uhvaceni u hotelu "Holidej in" pod sumnjom da su pucali u na rod pred Skupstinom BIH. I zaista, tog popodneva u 17:32 Sarajevo je zasuto minobacackim minama i raketama iz rucnih bacaca sa polozaja SDS za koje armija zna gde su i ko ih drzi. Hanka Paldum, pevacica, preklinje pred TV kamerava YUTEL-a da prestanu pucati na njene komsije Srbe. U petak u Mostaru puca se na civile i ima ranjene dece: jedno od 13 i jedno od 4 godine. Zenicka zelezara se odrzava na minimalnom "toplom rezimu", jer ne moze da dobije koks; Aluminijumski kombinat Mostar je pod pretnjom katastrofe, jer je blokiran. Ako se tehnoloski proces ne zaustavi kako treba, sto trazi nekoliko nedelja, postoji opasnost od eksplozije koja bi unistila Neretvu pola Jadrana (o Mostarskom polju da i ne govorimo).

Sudbina Bosne i Hercegovine moze se razumeti samo iz visestrukog pristupa: polititkog, vojnog, antropoloskog, verskog, ekonomskog. Danasnje stanje ima svoju predistortju u svakoj od tih oblasti.

Republika Bosna i Hercegovina, koja nije 'Socijalisticka" od Cetvrtka (mozda prekasno), nema svoje mesto na politickoj karti Balkana crtanoj u Beogradu i Zagrebu. Dr Tudman je odavno govorio 0 "brvatskom barjaku na Romaniji; Dobroslav Paraga o "granici na Drini i u Zemunu"; dr Karadzic je polako pravio svoju drzavu kao deo buduce drzave "svih Srba sveta"; da bi je prosle

nedelje i proglasio. Stanovnike BIH niko nije pitao nista; oni su unapred, ishodom prvih visestranackih (citaj visenacionalnih) izbora, imenovani i podeljeni na Srbe, Hrvate, Muslimane i "ostale". To sto podela nije pratila zivot i istoriju BiH nije smetalo nikome - osim raji koju niko ne pita. Raja se prvo satera u naclonalni tor, odakle se posle lakse vodi na ratnu klanicu.

Uvodjenjem nacionalnog ludila u trulu Jugoslaviju, Bosna i Hercegovina postala je suvisna republika. Umesto da se po savetu iskusnog Ivana Aralice - bore za prijateljstvo Muslimana i njihovu naklonost, idejne vodje Srba i Hrvata i dalje se o Muslimane otimaju, pod sumnjivom pretpostavkom da su oni Srbi Hrvati ("poturice" ili "cviet"). Stranka demokratske akcije Alije Izetbegovica saterana je, tako na teren nuzno verski obelezen - htela-ne htela. To je, pak, otvorilo mogucnosti za dalju politicku zloupotrebu: pazeci dobro da slucajno Muslimane ne priznaju kao narod, srpski ideolozi udarili su u pricu o "Islamskom fundamentalizmu"; kao logicnom delu belosvetske zavere protiv vaskolikog stpstva. Ovde je vec rec o obicnom zdravom razumu: dok Bosancerosi piju "pivu i sljivu" u danasnjim kolicinama, ne moze biti govora ni o "islamskom fundametalizmu"; ni o "mudzahedinskoj republici" o kojoj govori g. Raznjatovic, "oslobodilac Bijeljine i Zvornika".

Prakticno politicki gledano, rec je o tome sta su se g. Milosevic i dr. Tudjman dogovorili u Karadjordjevu - kazu nasi sarajevski dopisnici...

Izgleda da je psihijatar sa Durmitora shvatio kako je napadima na Sarajevo igrao "tropa": posle dogadaja od 5. do 9. aprila i 30 mrtvih Sarajlija svih nacionalnosti, oba pola i svih godista, dr Karadzic do kraja zivota nece smeti da pokaze svoje lice na sarajevskoj ulici. Radovan Karadzic sada igra "va banque" - sve ili nista, osvetnicki (jer zna da je Sarajevo izgubljeno za SDS zauvek), gadjajuci TV predajnik Hum, zgradu "Oslobodenja" i sve sto mrda po gradu. To se ocekivalo: danima dr. Karadzic optuzuje TV Sarajevo za "ratnohuskacki program", a satima na ekranu stoji telop "(Narodi BiH, ujedinite se protiv rata. Prestanite pucati)"

Pazeci da nikoga ne uvredi TV Sarajevo dugo je cenzurisalo pouzdane podatke, izbegavajuci da imenuje agresora sa okolnlh brda za koje svi znaju da ih drze ljudi iz SDS; to pocinje da im se sveti. Iz narodne price je poznato da nema argumenta koji ce vuka uveriti u to da mu jagnje ne muti vodu. Niko nije naucio nista iz iskustva rata u Hrvatskoj ponajmanje dr. Karadzic, iako je pred ocima imao primer dr Babica. Iz stope u stopu, on ponavlja Babiceve greske na daleko opasnijem terenu: gde je Babic delovao na vec rastresenom terenu, Karadzic pokusava da posvadja ne uporedivo zblizenije stanovnistvo; gde je vojska otvoreno podrzala Babica, Karadzic jos nema odgovarajucu podrsku i razocaran je u nadi da ce se Hrvatska ponoviti i sirom Bosne...

Snajperski hici iz "Holidej ina" oznacili su temeljit moralni poraz SDS i Radovana Karadzica. Njegove konfuzne price o "zelenim beretkama" nisu uverile nikoga ni u sta, jer je nastavak napada na Sarajevo jasno pokazao ko i za sto puca. Takdje dr. Karadzic zauvek otudjio sarajevske Srbe od sebe. Oni sada drze "dezure" (lokalizam) uz komsije Muslimane i Hrvate goloruki uglavnom, po ulazima u stambene zgrade. Tu i tamo sarajevska "carsiska raja" (bivsi i sadasnji kriminalci) donose oruzje kolima i dele: "ko Ima - sto maraka ko nema - dzabe, pa da vrati..."

Zena sa Bistrika, predgradja Sarajeva, kaze: "Sve sto smo citav zivot gradili oni su za jednu noc srusili". Jedan zatvorenik najbolje je opisao stanje stvari u Sarajevu i Republici: "Bio sam za Bajram preko vikenda kuci. Kad sam se na vrijeme uspio vratiti u zatvor, vidio sam nas Srbe, Musllmane i Hrvate kako se lijepo slazemo i shvatio da je nama u zatvoru bolje nego njima napolju. Doslo mi je da djecu i zenu dovedem k sebi u zatvor". Kaznjenici iz KPD Zenica ("ko prezivi taj je pravi hadzija") pobunili su se i traze –jedinstveni MUP. Dok se pisu poslednji redovi ovog clanka, stize izjava Alije Izetbegovica: "Tesko da sadasnja vlast moze spasiti Bosnu, niti Hercegovinu, ali narod moze to da ucini". Moze, ako se politicka podela uspdstavi na pravoj liniji: raja protiv papana, Bosancerosi protiv "sljeglih brdjana"; ljudi i komsije protiv neljudi i zlikovaca.



Kad jednom zavrsi ova zlocinacka navala na Sarajevo, kada prestane ubijanje njenih visenacionalnih bezazlenih stanovnika, Beogradjani ce jos koju deceniju siroko razmahivati rukama Sta se to, bre, burazeru, dogadjalo tamo u Sarajevu? a evo Vreme vec sve zna, na pocetku. Tako, ne bude li Vremena, trebat ce mnogo vremena, sirokih vokala i toplog tapsanja.

Medutim, mnoga ramena za tapsanje - naprosto ce nedostajati.

--------------------------------------------------------------------------------

Dr Marko Vesovic-SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
SUBJEKTIVNE I OBJEKTIVNE LAZI

Nakjucer,u jutarnjem dnevniku beogradske televizije,Marica neka Lalovic saopsti nam,glasom gugutke,kako Muslimani napadaju srpske odbrambene polozaje oko Gorazda!Sto je dan kasnije ponovio,pred stranim izvjestacima,i Karadzic koji,u posljednje vrijeme,ne znam jeste li to zapazili,ocima trepce sanjivo usporeno,kao jejina,pa pomisljas da je neprekidno pod sedativima.
Vrijedi zabiljeziti ovu tvrdnju,jer zbilja zasluzuje da bude spasena od zaborava kao jedan od najreljefnijih jezicnih spomenika danasnjeg srpskog bezumlja.Tacnije,kao silno rjecito svjedocanstvo o vremenima kad su velikosrbujuci pravoslavci rekli laku noc svemu sto je ljudsko,cak i najosnovnijoj logici na kojoj se temelji covjekova upotreba jezika.
Takvi iskazi,raskosno brojni,kojih smo se do sita naslusali u minule dvije godine,zvuce mi svagda uvredljivo.Ne moze se na njih oguglati.Bar ja ne mogu.Zaludu mi je sto znam da su Srbi u proteklih 25 mjeseci lagali vise no u prethodnih 14 stoljeca,od svog doseljenja na Balkan.I da je zulumcarska osionost kojom su potkoscene srpske lazi po sebi shvatljiva ako se prisjetimo samo onih 7000 artiljerijskih cijevi i 2000 tenkova i transportera na koje se bahata srpska laz oslanja.I da su,cak,i stvari koje po sebi,ocito,nijesu laz-Srbi majstorski upregli,kao vucnu stoku,u taljige lazi.Zaludu mi je i sto znam da je Karadzic svoj zanat laganja ispekao,temeljito,u vlastitom braku:taj suknjar-u Crnoj Gori bi rekli"flit za zene"-varao je,bespostedno,svoju suprugu,tridesetak godina.Koji minuli rad,braco slatka!Trebalo je 360 mjeseci,takoreci svakog bogovijetnog dana,izmisljati taze lazi,svagda dovoljno ubjedljive da umire njegovu kucnu azdaju koju je oficijelno zvao"svojim najdrazim bicem".Pa se grdno izbirikao!Sto se vidjelo jos prije rata:"E,ovaj Radovan laze isto ko da konja trci",rece mi Hasan.Doznao sam,naknadno,cak i to da se Mali Nikolica,mnogo prije ovoga rata,vjezbuckao u lazuckanju-na svojim casovima!Kazu mi,jedared,moj i njegov student:"Ali,profesore,
pa zar smo mi krivi,danas,sto su Koljevicevog oca *stase zaklale?"
"Ko to velis da je cijem ocu uradio-sta?",pitam iznenadjen,i doznam da je Nikolica,jednom na casu,uzgred,pripomenuo da su njegovog oca *stase izvoljele zaklati cetrdeset i neznamkoje."Mozda su ga",kazem,"zaklali,al`privremeno.Jer znam,iz Nikolinih prica,da je stari gospodin Koljevic bio medju zivima nakon oslobodjenja,kad su mu komunisti oduzeli trgovacku tvrtku,ili vec kako se to zvalo!"Pa se onda mislim:Tako li je,znaci?Pa nije,naravski,s neba pao onaj docniji Nikolica sto rece,i to da ga sav svijet cuje,da u Dubrovniku zivi 50 posto Srba,svejedno sto je posljednji popis pokazao da ih ima svega pet procenata.Nikolica je dopisao nulicu,jer je trebalo vizgotsko razvaljivanje Dubrovnika predstaviti kao oslobodilacki rat.Majstor je Nikolica u baratanju nisticama,ali to se ne uci prekonoc.
Znadem,kako rekoh,gotovo sve o srpskoj lazi.POZNAM JOJ IZVORE I
"SUBEKTIVNE I OBEKTIVNE",KAKO BI KAZAO KRAJISNIK KOME JE NEKO SLAGAO DA SU I STARI RIMLJANI BILI EKAVCI.Ali zadzaba mi svekoliko znanje kad cujem da Srbi koji su oko Gorazda,sto je predobro znano cijeloj planeti-stegli najuzaniji moguci obruc unutar kojeg,danas,po miloj volji i s velikim gustom mogu birkati svoje zrtve
kao medjed gnjile kruske:ovu hocu,ovu necu,kad cujem da ti i takvi Srbovi cvrsto u rukama drze svoje odbrambene polozaje,rijeseni da ne ustupe ni pedalj svete srpske zemlje agresoru,e,tada se ja,ociju mi,licno uvrijedim,jer je rijec o lazi koja,s cinizmom najnize vrste,s nadutoscu koja se prelokala krvi ljudske,zbija lakrdiju na racun moje,i svacije,moci rasudjivanja!
To isto mi,jednom,rece i jedan moj prijatelj,inace Srbin.Javlja Djogo kako Muslimani sarajevske Srbe kolju i bacaju u Miljacku kod Principova mosta.Potom,kao neoboriv dokaz,navodi tri srpska lesa koje je Miljacka izbacila kod Ilidze.Zamisli,molim te:Miljacka u avgustu kad je mozes pregaziti a da ne okvasis clanke,i kad ne moze ni sibicu odnijeti do Ilidze,ipak je u stanju da toliko daleko odnese srpske leseve!Kad takve lazi cujes,veli,ljut si ko puska,jer oni na Palama,boga ti,misle da nam je mozak manji od one tresnjeve kostice sto se stavlja u djecje pistaljke!
Srbi se,znaci,brane kod Gorazda od nasrtaja islamskih fanatika.Ko ima petlju da javno kaze stogod ovakvo,taj nedvojbeno svijet gleda naopacke izokrenut,gleda iz ugla slijepog misa koji visi o grani s glavom nadolje.A DA KARADZIC SRBE NAMJERAVA USRECITI TIM RAJEM NAGLAVACKE POSTAVLJENIM,SINULO MI JE JOS NA POCETKU RATA KAD SAM VIDIO NJEGOVE BOJOVNIKE S CARAPAMA NAZUVENIM NA GLAVU.GUNDULICEVSKI RECENO:STO BI DOLJE,SAD JE GORE,A STO GORE-DOLJE PADA.TO JEST,KO JE CARAPU PROMOVISAO U KAPU,TAJ JE LJUDSKI RAZUM POD NOGE BACIO.Stoga,ovaj rat,osvajacki do balcaka,Karadzic i njegovi mameluci
prikazuju kao odbrambeni,i to sa dosljednoscu koja vas nekad nagna i u smijeh.Jer kad Srna javi kako mudzahedini jurisaju na srpske odbrambene polozaje u Suljagica sokaku,vi prvo prasnete u smijeh,a potom kazete Sidranu:moras biti gluh kao krme za svoj materinji jezik pa kazati,mrtvacki ozbiljno,kako Srbi svoja vekovna ognjista brane u mjestu koje se zove SULJAGICA SOKAK.Ni Hitlerovo,priznat ces,bezumlje,nije otislo bas toliko daleko da njegovi ratni izvjestaci tvrde kako Rusi napadaju njemacke odbrambene polozaje kod Staljingrada.
STOGA SU SVA SVOJA ZVJERSTVA,POCINJENA PO BOSNI,PALJANSKI SRBI DOSLJEDNO I PEDANTNO OPISIVALI JEZIKOM ZRTVE, A NE NASILNIKA.ZA TU VRSTU BOLESTI U PSIHOLOGIJI IMA STRUCAN NAZIV:"ZLOCINAC KOJI JE U PRAVU"!TERMIN JE UPOTREBLJAVAN UGLAVNOM ZA OPISIVANJE INDIVIDUALNE PSIHOLOGIJE.KO BI REKAO DA TAKO KRASNO PASUJE I KAD SE GOVORI O BOLESTI CITAVOG JEDNOG NARODA?

--------------------------------------------------------------------------------

Henda - Sarajevska raja



Ljubio sam jednu malu sa Bascarsije
ljeto dodje a ja tuzan ne mogu do nje

Po Parizu, Beogradu druze jedini
Volio bih i ja stobom sada setat
Volio bih i ja stobom sada setati

Refren x2
Sarajevska raja
dok gradovi Bosnom gore
Daleko ste bili
kad je tesko Sarajevo ostavili

Volim tvoju pjesmu staru jer me potsjeca
na pijane noci nase i na proljeca
Ovo nije tvoje borba drugi ratuju
Ipak druze ti si tamo
A ja sam jos tu
Ipak druze ti si tamo
A ja sam jos tu

Refren x2
Sarajevska raja
dok gradovi Bosnom gore
Daleko ste bili
kad je tesko Sarajevo ostavili

Kad se vratis jednog dana pozdravit cu te
Nista vise nece biti ko sto bilo je
Nemoj biti tuzan tada niko nije kriv
Spasio si svoju glavu ostao sam ziv
Spasio si svoju glavu ostao sam ziv

Refren x4
Sarajevska raja
dok gradovi Bosnom gore
Daleko ste bili
kad je tesko Sarajevo ostavili.


--------------------------------------------------------------------------------

Dr Marko Vesovic-SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
Dosao je,medjutim,decembar 1992.godine,kad je bilo pljuni-smrzni,a drveta niotkud ni cjepke,pa sam nalozio oko 600 knjiga iz svoje biblioteke.Prve su,dakako,bile na redu knjige paljanskih razbojnika:prije nego ih bacim u vatru,nasumce ih rasklopim,i procitam pokoju strofu ili pjesmu,recenicu ili pasus,kojih se vise ne sjecam,ali necu nikad zaboraviti kako su mi,kad sam otvorio Koljeviceve IKONOBORCE I IKONOBRANITELJE,oci pale,slucajno ili pod uticajem sila o kojim ne znamo nista,na recenicu:"U teznji da postane vise nego sto jeste,Magbet bukvalno unistava sebe".Te rijeci bi mogle krasno posluziti kao epitaf za grob Nikole Koljevica.


--------------------------------------------------------------------------------

Meša Selimović: Tvrđava

... kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.


... osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš.

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.

Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno...

... svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.

Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro

Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi.

Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem... Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?

Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?

— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.

— Onda, da ćutimo!

— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?


Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života.

Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti?

Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije...

Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo...

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.

--------------------------------------------------------------------------------

Znakovi pored puta

Ivo Andric


Takav je zivot da covek cesto mora da se stidi onoga sto je
najlepse u njemu i da upravo to sakriva od sveta, pa i od onih
koji su mu najblizi.


Sacuvaj nas, Boze, od ostvarenja snova. Udalji od nas ono sto
je predmet nasih zelja, jer telo nase zeli svoju sopstvenu smrt.

Ziveti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne
moci oka sklopiti i ne moci dusom danuti, i pri svemu tome raditi
i smejati se i razgovarati, to znaci za ljude kao ja ziveti i
uspevati medju svetom.

Ono sto moze i biti i ne biti uvek se, na kraju krajeva,
pokori onome sto mora biti.

Ja sam podlegao u zivotu, ali ja nisam pobedjen, nego
nadigran.

Slabe i plasljive ljude strah nagoni da rade upravo ono
cega se najvise boje.

Dodje vreme kad se dugovi traze, i to odjednom i sa
strasnim, zamrsenim kamatama. I ne samo to nego sve ono sto
je covek ikad u zivotu kupio placa sad ponovo, i to po novoj,
visoj ceni.

Nije najgore sto sve prolazi, nego sto mi ne mozemo i ne
umemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbeznom cinjenicom.

Ja sam od onih ljudi koji vrlo dockan bivaju pametni. I
nikad potpuno. A sto je najgore, to se ne primecuje na prvi
pogled.

Sapucu da ne bi vikali jedan na drugoga, jer ne umeju
da razgovaraju.

- Ne treba se bojati ljudi.
- Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onoga sto je neljudsko u
njima.

Nisu svi ljudi tako rdjavi kao sto to rdjav covek misli.


Bolesnik koji se pomiri sa cinjenicom da je bolestan -
nece nikad ozdraviti

Cuvajte se ugrozenih ljudi i ljudi koji misle da su ugrozeni.
Oni osecaju potrebu da se stite i brane, i zbog toga cesto i neoce-
kivano i podmuklo napadaju.

Zasto se cudis sto ljudi ne traze tvoje drustvo, sto ga
vecina njih izbegava? Seti se samo sta ti mislis o njima, a sta
sam o sebi. I sve ce ti biti jasno.

Tesko onom koji mora nekog drugog (pa ma ko taj bio) da unizi,
da bi se on sam uzdigao, ili bolje receno: da bi imao iluziju da se
uzdigao.

Ko bi mogao verovati da uzas moze postati svakidasnji zivot
jednog coveka!

Odlazim zbunjen i postidjen, kao da sam mnogima duzan mnogo,
a znam: sve sam platio, sve, i ono sto sam samo pozeleo, a nikad nisam
ocima video ni rukama taknuo.

Pravo ocajanje moze da obuzme coveka kad kod onih koje
smatra bliskim umesto razumevanja i usrdne pomoci naidje na
hladne, ostroumne analize svojih shvatanja i postupaka.

Beograd je pun takvih nakratko nasadjenih ljudi. To je
stil zivota. Postaju takvima i oni koji to po svojoj prirodi
ne bi bili, jer se tako bolje pliva i lakse odrzava ili, prosto,
jer i drugi tako rade

nas ima mali broj ljudi koji resenje svojih glavnih
zivotnih pitanja ocekuju odnekud spolja, od drugih ljudi ili od
nadzemaljskih sila, a ne trude se da u sebi razviju snage koje
bi same mogle

[Tisina]

Dr Marko Vesovic-SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
NENAPISANI TEKSTOVI

Covjek je alav.Pogotovo ako je knjizevnik.Umjesto da sam srecan zbog onog sto jesam u ovom ratu napisao,ja sebe hvatam kako se grizem zbog onog sto nisam napisao,a mogao sam,da me Bog obdario sa manje lijenosti i vise spisateljskog samopouzdanja.Mislim,dakako,na tekstove koje sam zapocinjao sa prilicnim poletom,pa ih ostavljao nedovrsene,iz premnogih razloga,najcesce sicusnih,i uglavnom ih bacao.Sto vecinu tih tekstova nisam nikad dovrsio,siguran sam da nije veliki jazuk,ipak,ima stvari koje su mogle biti napisane jedino pod granatama,i u trenu kad su se zbivale,i nikad vise.Za njima treba istinski zaliti.
Jednom,sjeo sam da napisem otvoreno pismo sarajevskim"Srbima bez jezika",i srocio dobar prvi pasus:"Vasa sutnja,braco Srbi,nije stvar koja u meni izaziva pretjerano divljenje,ili mislite da je,zbilja,moralni heroizam cutati dok ona durmitorska kuga sa kokardom mori sve nesrpsko u Bosni?Cini mi se,vase je cutanje izraz seljacke racunice,i prozirem da cete biti grlati kao pop-Grubanova popadija ukoliko Karadzicu obrnu kola niza stranu."
Vise ne pamtim sta me omelo da ovu poslanicu dokrajcim,ali mi se cinilo da bi bilo steta baciti njen zapocetak,jer mi se silno svidjala ona"durmitorska kuga sa kokardom",pa sam ovaj odlomak umetnuo u clanak o mojim jeglenima,preko telefona,ili u cetiri oka,sa onim sarajevskim Srbima ciji ti glasovi,ili izrazi na licu,neprestano porucuju:"ILI MI DAJ VELIKU SRBIJU,ILI UOPSTE NE ODGOVARAM ZA SVOJE PONASANJE."
Trebalo je da napisem clanak o Nogu,koji je dosao na paljansku skupstinu i donio sa sobom svoje niceanske brke i svoj osmosjednicki pogled na svijet.Pa o Ostojicu koji igrom svojih obrva pokusava sakriti cinjenicu da je budala.Taj jednim izvijanjem svoje vjedje isprazni pola svijeta,sasijece,kao dimiskijom,sva misljenja protivna njegovom,jednim prezrivim krivljenjem usta obara biste s njihovih postolja.PA ZAPIS O ONOM TRENUTKU(STVAR SE DESILA NA POCETKU RATA,KAD SU SE PALJANI JOS POJAVLJIVALI NA NASOJ TELEVIZIJI)-ZBILJA NEZABORAVNOM,ZBOG MORALNE STRAVE KOJA ME OBUZELA NAKON STO JE NIKOLA KOLJEVIC SA TV EKRANA IZBIFLAO ONO SVOJE"OPTUZUJEM".PRVO JE POBIO NA HILJADE MUSLIMANA U BIJELJINI,ZVORNIKU,TUZLI,PROTJERAO STO JE BILO ZA PROTJERIVANJE,SPALIO STO JE BILO PREDVIDJENO ZA SPALJIVANJE,A POTOM UPAO U TELEVIZIJSKI STUDIO I,ZOLINIM GLASOM,RIKNUO:"OPTUZUJEM!"TOG TRENUTKA CU SE SJECATI
VALJDA DOK ME BUDE BILO:TAJ PEDALJ OD FASISTE,TO PARCENCE ROZENBERGA,BEZ I TRUNCICE STIDA,POZAJMILO JE ZOLIN GLAS,KOJI JE TOLIKO MOCNO ZAGRMIO PROTIV FRANCUSKOG RASIZMA I,OKRVAVLJENIH RUKU DO LAKATA,POCEO DA DRZI MORALNE LEKCIJE SVOJIM ZRTVAMA!
Ponajvise zalim sto nisam napisao svoje pismo nerodjenima.Mislim,
onima koji ce doci,kad mnoge godine prodju,i od mene ne bude preostalo praha ni"koliko u pet prstiju stane",i kad ce se Karadzicu,od
starosti,ruke toliko tresti da vise nece moci ni slucajno da prikolje cak ni obicno novorodjence(jer Karadzicu,nema sumnje,sljeduje duboka starost,taj je nedvojbeno od soja dugovjekih zlikovaca,kao pop-Djujic,na primjer).
U tome pismu,ljudima koje sistanje pare iz pretis-lonca nece podsjecati na fijukanje granate,htio sam rasvijetliti tek nekolike sitnice od svega sto nam se,za vrijeme opsade Sarajeva,poizdogadjalo.
RECIMO-KARADZICEVO POREDJENJE SA ISUSOM.Ali,ovaj put,
visenedjeljna depresija sprijecila me da svoju epistolu okoncam,pa sam od njenih parcica sklepao dnevnicku biljesku,prilicno drvenastu,pod naslovom NOZ I BIBLIJA,objavljenu u BH DANIMA.
JEDNOM,NA PITANJE STRANOGA NOVINARA:ZAR NE VIDITE DA STE SAMI,I DA JE CIO SVIJET PROTIV VAS?-KARADZIC JE ODGOVORIO KAO IZ PUSKE:JESTE,SAM SAM,ALI JE I ISUS HRISTOS BIO SAM,PA SE DOCNIJE POKAZALO DA JE BIO U PRAVU!
TRENUTNO NAJSLAVNIJI KRVOLOK NA PLANETI,KOJI POREDI SEBE SA SPASITELJEM,UVJEREN DA JE BIO U PRAVU KADA JE POBIO TOLIKI SVIJET PO BOSNI,OD TOGA SE,NARAVNO,COVJEKU ZDRAVE PAMETI MRZNE KRVCA U ZILAMA.
Ali,kad sam se prestao jeziti od ove krvave blasfemije(a nisam mogao
ne jeziti se,svejedno sto sam nevjernik,jer Isus Hristos,ako za mene nije utjelovljenje Boga,jeste jedno od najmocnijih utjelovljenja ljudskosti koje je ikad hodalo po zemlji)-ucinilo mi se da bi u dnu Karadzicevih rijeci mogla biti sadrzana mrvica istine:
Jer sin durmitorskog jebisestre kolje"ne kao mesar,vec kao zrec koji prinosi zrtvu",kako bi kazao Slobodan Jovanovic.Isus je sebe zrtvovao kako bi spasao,kako bi usrecio covjecanstvo.KARADZIC JE NA ZRTVU PRINIO 200000 MUSLIMANA-KAKO BI"SPASIO",KAKO BI
"USRECIO"SRPSTVO.
(Uzgred receno,najezdu srpskih divljaka koji kolju vo imja otca i sina i svjatago duha,Desanka Maksimovic je,pet-sest godina prije ovoga rata,prorekla u stihu:"Nozi im u rukama,Biblija za pojasom")
STOGA SE NE TREBA PREVISE CUDITI STO KARADZIC,POSTO SE SIT NAKOLJE"TURAKA"I"USTASA"PO BOSNI,SKOKNE DO U BEOGRAD
DA PATRIJARHA PRVO CMOKNE U OBA PREOSVESTENA OBRAZA,A POTOM MU LJUBNE BOGONOSNU DESNICU.I KARADZICA JE,PO SVOJ PRILICI,ZAKLELO NA KRST,DA CE ISTREBLJIVATI NESRBE!
Naime,u Tenkinoj zavjeri,kako procitah kod Slobodana Jovanovica,
urotnici su unajmili Milisava Petrovica(koji je vec bio smakao covjeka,
pobjegao iz zatvora,i tumarao Srbijicom unakrst,sklanjajuci se ispred pandurskih potjera)-i poslali ga u Brestovacku banju da ubije Aleksandra Karadjordjevica.
Uz to,da bi pritvrdili pazar,zavjerenici su nasli SVESTENIKA KOJI JE NA KRST ZAKLEO Milisava da ce izvrsiti ubistvo za koje je primio pare.

[Tisina]

--------------------------------------------------------------------------------

Pitanje pripadanja
Aleksandar Hemon

Nostalgija je nemoguća bez izmještanja, ali i neizlječiva, kao reuma

Kraj osamdesetih u Sarajevu sam proveo dozlaboga zaljubljen. Bilo je to, prirodno, divno vrijeme: lipe u cvatu, seks u fići - skoro savršena mladost. Pa ipak, moja tadašnja djevojka je htjela da se iz Sarajeva ispali, negdje u slobodarsko inostranstvo, zato što je osjećala, rekla je, da "ovdje ne pripada". Budući zateleban, ja sam spremno nazvao kanadsku ambasadu da se raspitam da li bi nas možda mlade uzeli, ali je čitav razgovor bio tako obeshrabrujući i ponižavajući da sam ja tu batalio svaku pomisao na odlazak. Svojoj ljubljenoj sam rekao da sam shvatio da se ne radi o tome gdje pripadaš, nego šta tebi pripada. Meni je Sarajevo pripadalo i nisam imao namjeru da napustim ono što je moje.

Razlika između osjećaja da negdje pripadaš i da nešto tebi pripada jeste strašno važna. Da li negdje pripadaš ili ne pripadaš ne zavisi od tebe, tu odluku neko drugi donosi. Ali da bi ti nešto pripadalo, moraš da uložiš trud, moraš da tražiš i identifikuješ i upiješ stvari i mjesta i ljude koji ti onda pripadnu. Tvoj odnos sa gradom tako zavisi od tebe, a glavni čimbenik u uspostavljanju tog odnosa je aktivna ljubav - moraš da tražiš šta da voliš. U takvoj emotivnoj konstelaciji, gorespomenuti grad ti ništa ne dođe, a ako ne možeš da nađeš ništa što u njemu možeš da voliš, onda se lijepo iz njega ispišeš i prebaciš u drugi grad/državu i nikad se više ne okreneš. Silom prilika, neprilika i zločina mnogi se Sarajlija ispisao iz Sarajeva a da se nikad nije upisao u drugi grad, a kamoli državu.

Nostalgija je, naravno, neprebolni osjećaj da si jednom nekom mjestu i vremenu pripadao i da tamo više povratka nema. Nostalgija je tako nemoguća bez izmještanja: to dobro vrijeme je prošlo, tom dobrom mjestu više nema pristupa, a ovo i ovdje nije ni nalik onome onda - nikad više ništa nije kao što je nekad bilo, niti će ikada biti. Jedna od posljedica te bolne iluzije je izvjesna šizofrenija: ako ništa nije kao što je nekad bilo, onda ni ja nisam ono što sam nekad bio, što će reći da fali dobar komad onog mene koji je pripadao tom dobrom mjestu i vremenu. Čovjek se podijeli, kao ameba, na prošlog i sadašnjeg sebe i njih dvojica povremeno razgovaraju, ali nikad nisu na istom mjestu u isto vrijeme. Nostalgija je neizlječiva, kao reuma, te tako nema spasa od povremenog žiganja, a nekada se čovjek ne može ni pomjeriti. Ipak je lakše ako se odnos sa novim i starim mjestom zasniva na onome što ti pripada, na stvarima koje se mogu prenijeti iz nekada-tamo u sada-ovdje i obrnuto.

Iz raznoraznih razloga, od kojih su mnogi vezani za najobičniji očaj, ja sam od početka svog boravka u Chicagu počeo tragati za stvarima koje mogu da mi pripadaju, počevši od onih temeljnih: kafana, bircuz, brico, mesar, pekara, raznovrsne loge, ljudi za lopte, poznanici s kojima možeš da se na ulici pozdravljaš i vodiš besmislene ali prijatne razgovore tipa "Šta ima? - Evo ništa" a da im nikad imena ne saznaš, itd. Za to su bile potrebne godine teškog rada i landaranja, tokom kojih mi je postalo kristalno jasno da je moj odnos sa Chicagom zapravo sarajevski. Moj emotivni tlocrt Chicaga je kopija onog koji sam iscrtao u Sarajevu - isti projekat, drugi materijal. Lični grad koji je na osnovu tog tlocrta izgrađen u mojoj glavi i duši, uključuje osjetilne trenutke koji te za grad zakače kao udica, trenutke duge koliko i treptaj u kojem se čini da ti kompletan grad bez ostatka pripada: kao što sam u Sarajevu nekad (a i sad) znao iskusiti drhtaj totalnog prisustva u svijetu u momentu kad ramazansko sunce zađe a svjetla na svim minaretima se istovremeno upale, tako u Chicagu danas zadrhtim kad vidim svjetla aviona iznad aerodroma O'Hare dok trepere na noćnom nebu kao zbunjeni svici; kao što sam nekad sa Trebevića slušao huk grada, sve zvuke stopljene u monolitni šum, nalik na šum krvi u ušima, tako danas iz luke Montrose po noći gledam rijeku bijelih i rijeku crvenih svjetala, koja, kao krvna zrnca, kolaju Lake Shore Driveom - prednja i zadnja svjetla automobila koja idu u suprotnim pravcima. U takvim trenucima, grad se ukaže kao živi organizam i u tom trenutku čovjek postane jedna od ćelija tog grada.

Svako malo me neko u Chicagu upita hoću li se odseliti, sad kad sam, kao, postao uspješan pisac, pri čemu bi vrli grad New York bio najlogičnije odredište. Učestalost tog pitanja je usko vezana za kompleks mnogih stanovnika Chicaga da je ovo "drugi grad", zauvijek druga violina u odnosu na New York. Pitaju me, u osnovi, hoću li ih ostaviti sad kad više ovdje ne pripadam. Pitanje me uvijek malo iznervira, a malo me i potrese, pošto pretpostavlja da se moje veze sa Chicagom mogu lako pokidati pošto sam kao stranac slobodan da nigdje posebno ne pripadam. Rijetko im, međutim, održim predavanje o tome kako se ne radi o tome gdje pripadaš, nego šta tebi pripada, a i mrsko mi je objašnjavati vrijednost trenutka u kojem se usred ljute zime, kad je temperatura oko -30 stepeni Celzijusa, mučeni putnici zguraju ispod grijača na nadzemnoj stanici podzemne željeznice, kao pilići ispod sijalice; niti im mogu objasniti značaj specifične sivozelene nijanse jezera Michigan, koja se ukaže isključivo kad puše sjeverozapadni vjetar. A nemoguće mi je i objasniti da je moja odanost Chicagu usko vezana za moju ljubav prema Sarajevu i da bih, da napustim Chicago, nekako - ponovo - napustio Sarajevo, gdje je ostalo toliko toga što mi još uvijek pripada

[Tisina]

IN MEMORIAM 05.02.1994 - 05.02.2006

Danas se navršava 12 godina od masakra koji se dogodio na sarajevskoj pijaci Markale. Tada je od agresorske minobacačke granate poginulo 67 Sarajlija, a 142 ih je ranjeno. Petog februara 1994. oko 12.30 sati sa neprijateljskih položaja na području sela Mrkovići—Sarajevo ispaljen je minobacački projektil kalibra 120 mm, koji je pao na gradsku pijacu Markale u Sarajevu. Uslijed eksplozije poginulo je 67, a teže i lakše ranjene su 142 osobe.

U znak sjećanja na ovaj stravični zločin izaslanstvo Kantona i Grada Sarajeva, te članovi obitelji i sugrađani nastradalih danas su u 12, 30 sati, položili cvijeće na spomen ploču na mjestu masakra. (Fena)


Imena civila koji su nastradali od četničke granate:
1. SENAD ARNAUTOVIC
2. IBRAHIM BABIĆ
3. MEHMED BARUČIJA
4. ĆAMIL BEGIĆ
5. EMIR BEGOVIĆ
6. VAHIDA BEŠIĆ
7. GORDANA BOGDANOVIĆ
8. VASKRSIJE BOJINOVIĆ
9. MUHAMED BOROVINA
10. FARUK BRKANIĆ
11. SAKOB BULBUL
12. JELENA ČAVRIZ
13. ALMASA ČEHAJIĆ
14. ZLATKO ĆOSIĆ
15. ALIJA ČUKOJEVIĆ
16. VERICA ĆELIMIDJIĆ
17. SMILJA DELIĆ
18. IFET DRUGOVAC
19. DŽEVAD DURMO
20. FATIMA DURMO
21. KEMAL DŽEBO
22. ISMET FAZLIĆ
23. VEJSIL FERHATBEGOVIĆ
24. DŽEVDET FETAHOVIĆ
25. MUHAMED FETAHOVIĆ
26. AHMED FOČO
27. MAJDA GANOVIĆ
28. ISMA GIBOVIĆ
29. RASEMA HASANOVIĆ
30. ALIJA HURKO
31. MIRSADA IBRULJ
32. MUSTAFA IMANIĆ
33. RASEMA JAŽIĆ
34. RAZIJA JUNUZOVIĆ
35. HASIJA KARAVDIĆ
36. MLADEN KLAČAR
37. MARIJA KNEŽEVIĆ
38. SELMA KOVAĆ
39 IBRO KRAJĆIN
40. SEJDA KUNIĆ
41. JOZO KVESIĆ
42. NUMO LOKAČA
43. RUŽA MALOVIĆ
44. JADRANKA MINIĆ
45. AVDO ODŽAK
46. MEJRA ORMAN
47. HAJRIJA ORUĆEVIĆ
48. SEID PROZORAC
49. SMAJO RAHIĆ
50. IGOR REHAR
51. SABID RIZVO
52. ZAHIDA SABLJA
53. NEDŽAD SALIHOVIĆ
54. HAJRIJA SMAJIĆ
55. EMINA SRNJA
56. DŽEMO SUBAŠIĆ
57. ŠAČIR SULJEVIĆ
58. HASIB ŠABANOVIĆ
59. AHMED ŠEHBAJRAKTAREVIĆ
60. BEJTO ŠKRIJELJ
61. JUNUZ ŠVRAKIĆ
62. PAŠAGA TIHIĆ
63. MUNIB TORLAKOVIĆ
64. RUŽDIJA TRBIĆ
65. DŽEMAIL ZEČEVIĆ
66. MUHAMED ZUBOVIĆ
67. SENAD ŽUNIĆ

[niko]

IN MEMORIAM 05.02.1994 - 05.02.2006

Danas se navršava 12 godina od masakra koji se dogodio na sarajevskoj pijaci Markale. Tada je od agresorske minobacačke granate poginulo 67 Sarajlija, a 142 ih je ranjeno. Petog februara 1994. oko 12.30 sati sa neprijateljskih položaja na području sela Mrkovići—Sarajevo ispaljen je minobacački projektil kalibra 120 mm, koji je pao na gradsku pijacu Markale u Sarajevu. Uslijed eksplozije poginulo je 67, a teže i lakše ranjene su 142 osobe.

U znak sjećanja na ovaj stravični zločin izaslanstvo Kantona i Grada Sarajeva, te članovi obitelji i sugrađani nastradalih danas su u 12, 30 sati, položili cvijeće na spomen ploču na mjestu masakra. (Fena)
Imena civila koji su nastradali od četničke granate:
1. SENAD ARNAUTOVIC
2. IBRAHIM BABIĆ
3. MEHMED BARUČIJA
4. ĆAMIL BEGIĆ
5. EMIR BEGOVIĆ
6. VAHIDA BEŠIĆ
7. GORDANA BOGDANOVIĆ
8. VASKRSIJE BOJINOVIĆ
9. MUHAMED BOROVINA
10. FARUK BRKANIĆ
11. SAKOB BULBUL
12. JELENA ČAVRIZ
13. ALMASA ČEHAJIĆ
14. ZLATKO ĆOSIĆ
15. ALIJA ČUKOJEVIĆ
16. VERICA ĆELIMIDJIĆ
17. SMILJA DELIĆ
18. IFET DRUGOVAC
19. DŽEVAD DURMO
20. FATIMA DURMO
21. KEMAL DŽEBO
22. ISMET FAZLIĆ
23. VEJSIL FERHATBEGOVIĆ
24. DŽEVDET FETAHOVIĆ
25. MUHAMED FETAHOVIĆ
26. AHMED FOČO
27. MAJDA GANOVIĆ
28. ISMA GIBOVIĆ
29. RASEMA HASANOVIĆ
30. ALIJA HURKO
31. MIRSADA IBRULJ
32. MUSTAFA IMANIĆ
33. RASEMA JAŽIĆ
34. RAZIJA JUNUZOVIĆ
35. HASIJA KARAVDIĆ
36. MLADEN KLAČAR
37. MARIJA KNEŽEVIĆ
38. SELMA KOVAĆ
39 IBRO KRAJĆIN
40. SEJDA KUNIĆ
41. JOZO KVESIĆ
42. NUMO LOKAČA
43. RUŽA MALOVIĆ
44. JADRANKA MINIĆ
45. AVDO ODŽAK
46. MEJRA ORMAN
47. HAJRIJA ORUĆEVIĆ
48. SEID PROZORAC
49. SMAJO RAHIĆ
50. IGOR REHAR
51. SABID RIZVO
52. ZAHIDA SABLJA
53. NEDŽAD SALIHOVIĆ
54. HAJRIJA SMAJIĆ
55. EMINA SRNJA
56. DŽEMO SUBAŠIĆ
57. ŠAČIR SULJEVIĆ
58. HASIB ŠABANOVIĆ
59. AHMED ŠEHBAJRAKTAREVIĆ
60. BEJTO ŠKRIJELJ
61. JUNUZ ŠVRAKIĆ
62. PAŠAGA TIHIĆ
63. MUNIB TORLAKOVIĆ
64. RUŽDIJA TRBIĆ
65. DŽEMAIL ZEČEVIĆ
66. MUHAMED ZUBOVIĆ
67. SENAD ŽUNIĆ

<{POST_SNAPBACK}>

......

peti put citam ,i ne znam sta da kazem. Sramno. Uzasno. Tim pre ,sto se ovde jos kalkulise o tome da su ustvari gadjali muslimani.
A sto se cetnika tice ,to su ti isti ...sa Ravne gore...to su ti koji su bili okupirali knez -Mihailovu ulicu svojim idiotskim pesmama ,subarama ,kokardama i zastavama sa mrtvackim glavama. ...da ne idem dalje ...oni nam vode drzavu...

[mandarinaD]

devojčica sa repićima koja peva i otac, prof. na tadašnjoj akademiji, za klavirom, zabeleženo negde na magnetofonskim starim trakama...pesma prilagođena za dečji glas, naravno &

Bila mama Kunkunka, Kunkunka,
Bio tata Taranta, Taranta.
Imali su maloga Ju-ju.
Jednom su se šetali, šetali
Kraj duboke rijeke Nil, rijeke Nil.
Gdje je bio velik krokodil
Iskočio krokodil krokodil
Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil.
Uhvatio maloga Ju-ju.
Plače mama Kunkunka, Kunkunka,
Plače tata Taranta, Taranta.
Vrati nama našega Ju-ju.
Progovara krokodil, krokodil
Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil.
Dones'te mi vola pečenog.
Trči mama Kunkunka, Kunkunka,
Trči tata Taranta, Taranta.
Donijeli su vola pečenog.
Progovara krokodil, krokodil
Iz duboke rijeke Nil, rijeke Nil
Evo vama vašega Ju-ju.

[Tisina]

NOVE KOMSIJE

Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Đorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla.

Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!

Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”.

Četvoro Tatarevića lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su ručali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u očima Sarajlija koji su preživjeli ovaj rat ona će uvijek tu stajati.

Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek što je možda u podrumu, uz svijeću, počeo da čita njegovog “Đavola u tijelu”.
Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.

Dva tri reda više počiva Damjan Ramić, sin slikara Affana Ramića. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Aziće. Kćerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Aziće!

Tonka Aničić (1899-1992) barem se naživjela. Zar je morala da dočeka i ovaj rat?

Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom baš mi ga je, Italijana oženjenog Bosankom, bilo žao.

Mikicin prvi komšija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Čeh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?

Fata Maslić je jedina komšinka koja nam je to bila i u bivšem životu. Danilo je i njoj donosio penziju.

Fatin sin Miko, do našeg preseljenja na Marindvor, bio je nešto kao naš golub pismonoša koji je Raži donosio naša a nama njena pisma.

Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne bašte. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku daščicu nađenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.

Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grču. Šta ako ga je na povratku kući našlo njegovo parče granate?

Svi smo mi imali to “svoje” parče granate.

Izetinu Nađu ono je našlo kod zgrade Predsjedništva, Boru Bašića u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegović u kolima hitne pomoći, sina filmskog reditelja Gojka Šipovca na putu do kuće, a eto, Miku je mimoišlo.

Mikica se u snu ipak stalno trzala.

Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, čisteći njemačke klozete, čekala u Minhenu. Da Fata nije umrla možda ga ne bi ni dočekala.

A možda je Fata i utekla iz života da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?

Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i naši, prijatelji imali su sreću da pred kućnim vratima poginu od iste granate.

Jedna od Mikicinih novih komšinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjić. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako čujem, preneseni u Beograd.

Za svojih sedamdeset godina sarajevskog života Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u društvu proslaviti barem jednu novu godinu.

Neko iz njene porodice očigledno nije mogao da se pomiri s mišlju da se taj njen multietnički život nastavi i poslije smrti.

Sad je mjesto na kome je do juče počivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.

Mikica je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.

Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!


Sarajevo, 1998-1999.


Izet Sarajlić

Edited by Tisina, 09 February 2006 - 16:29.

[niko]

OVA PUCNJAVA

Ova pucnjava prosto nam ušla u krv.
Kad je tišina, napet sam ko struna,
Sve mislim: bože, šta li nam sad spremaju?
Bez pucnjave se, ko ni bez kafe izjutra,
Ne možeš rastrijezniti. A čim se mitraljez glasne,
Ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevak,
A djeca mi se po kući raskokodaču.
Opet se puca, znači, sve je opet u redu!
A jučer, ja se vratio s posla i pitam:
Je li se pucalo dok mene nije bilo.
Najmlađa šćer mi kaže: “Ih da znaš, tata,
Kako su dvije fino profijukale”.


Marko Vesovic

[Tisina]

MEALS READY TO EAT

Meals Ready To Eat. Mi smo ih jos zvali i Meals Rejected by Ethiopians, u mracnom i ironicnom pokusaju da se salimo na racun sopstvenog polozaja. Nakon sto su Srbi jos jednom porazili svijet u proljece 1993, i nakon sto ostatak svijeta po ko zna koji put u trogodisnjem zivotu enklave nije smogao hrabrosti da nam pomogne prezivjeti, americka administracija je zapocela snabdjevati enklavu iz zraka. Kako je operacija pocela u vrijeme kada su Srbi jos nadirali ka gradu u proljece 1993, prve palete hrane pale su na njihove polozaje koji su promijenjeni u toku noci. Bili smo ogorceni na ljude koji su godinama odbijali da nam pomognu, iako smo bili na ivici nestanka, i kada su se na kraju odlucili na potez koji nije ukljucivao nikakav rizik, nisu ni to umjeli da ucine.

Gledano odozdo, sa zemlje, stvari tesko da su ikada bile gore. Hiljade ljudi sa bakljama su se nocu kretale izvan grada, svako vodeci se instinktom ili tudim nagovorom, jer nikada nismo znali gdje i kada tacno ce hrana biti izbacena. Ono sto je padalo zvali smo jednostavno i nemastovito - paketi i, pazljivo osluskujuci i smrzavajuci se pored neke vatre, ostajali smo praznih ruku skoro jednak broj veceri. Nekada su avioni isli ka Zepi, nekada ka Gorazdu, nekada se jednostavno nisu pojavljivali. Onda bismo se mi, pognute glave i razocarani, razilazili.

Onih veceri kada bi avioni istresli svoju kisu, oku­pljeni na brdima iznad grada, rasprsili bismo se u ra­znim pravcima, trceci za hranom, drzeci cvrsto prazne vrece i ruksake u rukama, ili stiskajuci drzace dok su prazni mlatarali na ledima.Zvuk bi se blizio polako i bio toliko snazan da se uopce ne bi culi prvi fijuci ogromnih paleta; svi su bjezali pod drvece, da bi zatim, nakon niza tupih, ali prodornih zvukova, koji su znacili da su se palete pocele prizemljivati, nastajao opci metez. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodeci racuna o tome da li su sve pale, ponekad ustvari vodjeni novim zvucima. Nekoliko Ijudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom vise stotina kilograma teskih paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupacnijim mjestima.

Valjalo je sacuvati glavu bauljajuci nocu po urvi­nama, a onda pronaci put i izaci iz sume, i nisam jednom na zadnjici klizio niz snjezne padine, ne znajuci kuda tacno idem i sta me ceka dolje; kada bih se zagubio u mraku, to je bio jedini nacin da se vratim natrag, jer sam jedino bio siguran u to da cu iduci nizbrdo doci u grad.

Bio je to, na neki nacin, nas rat u ratu. Danju smo se borili protiv Srba, nocu jedni protiv drugih, za svaki komadic hrane, jedno plasticno pakovanje. Ljudi su po ko zna koji put gubili sve obzire, prelazili sve granice pristojnosti, jos jednom gubili dostojanstvo. Borba za op­stanak dobila je jos jedan oblik.

Prijatelj, koji je nekako uvijek prolazio bolje od mene u tom nocnom lovu, jednu mi je noc ispricao kako je umalo ubijen, u pokusaju da se domogne cijele jedne palete hrane. On i jos dvojica prijatelja su se nasli na mjestu gdje je palo nekoliko njih, i u mraku pored jedne, jos uvijek neotvorene, ugledali djecaka.
- Mali, sta radis tu?, upitao je jedan od njih, tek da utvrdi sta se desava.
- Cuvam paket, odgovorio je mali, sa osjecajem imanja misije u glasu.
- `Ajde, bjezi odatle!, povikao je ovaj, pokusavajuci da ga zaplasi.
- Babo, ova trojica me diraju, zapomagalo je dijete.
Na to se iz mraka, nekoliko koraka iza palete, zacuo zvuk repetiranja oruzja i njih trojica su, porazeni, ostavili djecaka pored njegovog plijena, znajuci da otac nijednog trenutka ne bi oklijevao da otvori vatru da su oni napravili jos samo jedan korak ka paleti.

Avioni su pakete ispustali i pojedinacno, a racunica je, pretpostavljali smo, bila ta da do hrane dodje sto vise ljudi, sto je bilo sasvim tacno. Medjutim, bio je to zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketica hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajuci ih, ne dizuci glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke, i sam sam bio medju stotinama koji su danima poslije hodali sumama i dugim stapovima prekopavali po snijegu trazeci one koji su bili preduboko ili na suvise skrovitim mjestima da bi ih pronasli odmah.

Kada danas kazem "paketi", uvijek prvo pomislim na one koji su padali prvih sedmica, hranu iz americkih vojnih rezervi. Za to postoji i jos jedan dobar razlog: njih je uvijek bilo najlakse nositi, bili su to paketi od 12 obroka, cvrsto zapakovani i laki. Ubrzo je teret postao raznovrstan, avioni su poceli izbacivati i hranu iz zaliha britanske vojske (svojevremeno je neko pronasao britansko pakovanje keksa iz 1968), a potom kartonska pakovanja na kojima su uputstva za upotrebu bila na njemackom, a zatim na italijanskom. Nama je to bio jedini nacin da ih razlikujemo, i mjerimo ko je u medjusobnom srazu ulovio vise ili bolje. Americki paketi su u tom smislu bili najmanje cijenjeni, jer nisu bili raznovrsni; njemacki ili talijanski su uvijek bili smatrani malom nagradom "za ulozeni trud", jer su bili najbogatiji; britanski nisu bili ni u konkurenciji.

Suze koje mi naviru sa sjecanjima na to vrijeme ponekad prekine neki osmijeh, u mraku zabljesne poneka rijetka situacija koja me nasmije, presjek, tacnije, najsurovije borbe za opstanak, vjecite bosanske zbunjenosri i neizmjerne sposobnosri trpljenja, koja i jedno i drugo i trece naprosto ucini laksim.

U moj komsiluk je rane 1993, u jos jednoj najezdi izbjeglica na grad, iz okoline Cerske stigla cetvoroclana familija. Tamo odakle su dosli su takodjer bili prognani ranije, negdje iz okoline Nove Kasabe - gradica na putu od Sarajeva ka Srebrenici - i to se najbolje vidjelo po tome sto su svi, muz, zena i dvije kcerke, bili strahovito mrsavi. Kada je zapocela dostava humanitarne pomoci iz zraka, otac je svake veceri donosio onoliko koliko je mogao, kao i svi drugi. Jednom je prilikom za samo jednu noc, vracajuci se nekoliko puta u sumu, donio nekoliko velikih - od 50 kilograma - vreca bijelog praha za koji je, kao i svi ostali, bio uvjeren da je brasno. Njegova supruga pravila je narednih sedmica kruh od tog praha, i svi su se clanovi familije jako brzo udebljali, a obrazi djevojcica se ponovo zarumenjeli. Ne znam kako, ne znam ni koje je medicinsko objasnjenje, ali se na kraju ispostavilo da je tajna upravo u tom prahu od kojeg je njihova majka pravila kruh. Naime, nije bila rijec o brasnu, nego o - mlijeku u prahu.


Emir Suljagic, Razglednica iz groba

[kolaps]

U Banjaluci su proterivani i Muslimani i Hrvati koji nisu potpisali lojalnost Republici Srpskoj, proterivani su tako sto su im prvo oduzimana radna mesta, a malo zatim i stanovi (imovina). Nesrecni ljudi su u glavnom odlazili u inostranstvo, kako se ko snasao. Kafici i lokali koji su bili u njihovom vlasnistvu u glavnom su preko noci leteli u vazduh. Tako je jednog dana odletela i Ferhadija. Ne znam sta me je vise zabolelo, srusena Ferhadija ili kada su Hrvati srusili stari most u Mostaru.

Znate li kako su skupljali ljude za vojsku po gradu. Prosto bi se zaleteli sa kobijima punim vojnih policajaca po gradu, i skupljlai bi muskarce (verovatno prema godistu), trpali ih kombije ili marice, odvodili u kasarnu i tamo rasporedjivali po jedinicama.

Srbija je ubrzo posle pocetka rata, povukla svu svoju vojsku iz rep.srpske, poceli su i sa izvlacenjem naoruzanja iz kasarni, sanduke sa oruzijem su utovarali za Srbiju a dan nakon toga su ponovo vracani u magacine.
Uvek sam govorio da bi ljudi u Banjaluci trebalo da podignu spomenik

Amerikancima, jer da nije bilo njih, siguran sam da bi kompletna Republika Srpska bila pregazena od strane Muslimana i Hrvata. Pred kraj rata, ako se dobro secam muslimanske i hrvatske jedinice su usle u Prijedor, sto je prakticno na domak Banja Luke.
Nema opravdanja za rat koji se desio u Bosni, ni za jedan ispaljen metak, nema opravdanja.

Ali ajde da cujem od Sarajlija jednu pricu o grskama sopstvenog naroda, i patnji naroda sa druge strane nisana.
Patnje civila su uvek potresne i bolne, to samo govori o divljastvu Srba sa okollnih brda oko Sarajeva, i nikada se nece oprati srpski rod od takvog divljastva koje je pocinio jednom gradu. I ljudi u Srbiji su itekako svesni toga.

Problem je sto mi nismo Nemci i Francizi, sto smo mi narodi koji su prakticno odrastali zajedno, govorimo istim jezikom, i imamo istu kulturu.
Tim pre je potrebno da jedni drugima pomognemo da zlocinci odu tamo gde ima je mesto. Srbi iz Srbije su poslali Miloseviceve, i ostale tamo gde im je mesto. Verujem da ce i ostali srpski zlocinci zavrsiti na slican nacin.

A takodje verujem da ce i Sarajevo svoje zlocince izloziti javnoj osudi Sarajlija i oterati ih u istoriju.

Edited by kolaps, 15 February 2006 - 00:09.