Ja nisam rekao da smo trebali da budemo neutralni što je bilo gotovo neizvodljivo, već da vodimo politiku kao Švedska koja je de fakto bila saveznica Nemačke. Snabdevali su nemačku industriju visokokvalitetnom rudom gvožđa što je bilo od vitalnog značaja za nemačke ratne napore i dozvoljavali su transport nemačkih trupa preko svoje teritorije. Kad su videli da Nemci gube rat i da više nema opasnosti od nemačke invazije, promenili su politiku. Šta bi nama falilo da smo isto to radili?
Morali smo da potpišemo ugovor o pristupanju Trojnom paktu, jer jednostavno nije bilo izbora. U stvari, postojao je izbor, ili pakt ili rat. Bolje pakt nego rat. Bolje nemački saveznici nego da im budemo na meniju. Srbi su mali narod, a mali narodi treba da se klone ratova. Ali potplaćeni oficiri JKV su mislili drugačije. U stvari, ni oni nisu znali šta su mislili. Srušili su Vladu koja je pristupila Trojnom paktu, a to je značilo rat, a za rat se nisu bili spremili. General Simović je bio zakazao ćerkino venčanje za 6. april. Eto kakve su budale odlučivale o sudbini naroda i države.
Tačno je da Hitler nije poštovao sporazume koje je potpisao, ali ne vidim razlog zašto bi napao državu koja udovoljava svim njegovim zahtevima. Plus, njegov glavni cilj u proleće 1941. je bio SSSR.
Bili bismo bombardovani od strane saveznika, ali verovatno ne bi bilo rasparčavanja države i velikih stradanja, pre svega srpskog, ali i ostalih naroda. Bili bismo nemački saveznici do 1944. godine, onda bismo im objavili rat, bili bi okupirani od strane Sovjeta narednih nekoliko decenija. Ali teško da je to gori scenario od ovog kojeg smo doživeli.
Oficiri pučisti su navodno hteli da spasu obraz države, ali nisu mislili na narod, na ljudske živote koji su preči od nekakvih obraza i časti.