Jump to content


Photo

Uloga srpskih orijentalista u opravdanju genocida


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
1 reply to this topic

Poll: Uloga srpskih orijentalista u opravdanju genocida (3 member(s) have cast votes)

Uloga srpskih orijentalista u opravdanju genocida

  1. orijentalizam (0 votes [0.00%])

    Percentage of vote: 0.00%

  2. religija (0 votes [0.00%])

    Percentage of vote: 0.00%

  3. islam (0 votes [0.00%])

    Percentage of vote: 0.00%

  4. muslimani (0 votes [0.00%])

    Percentage of vote: 0.00%

Vote Guests cannot vote

#1 Monoteizam

Monoteizam
  • Members
  • 740 posts

Posted 01 February 2004 - 20:36

ULOGA SRPSKIH ORIJENTALISTA U OPRAVDAVANJU GENOCIDA PROTIV MUSLIMANA**

Piše: Norman Cigar*

Uvod

Muslimanska zajednica bivše jugoslovenske republike Bosne i Hercegovine jeste žrtva onoga što se može označiti, po bilo kojem prihvaćenom pravnom i moralnom mjerilu, genocidom! U središtu ove tragedije počiva srpska nacionalistička ideologija žestoko obojena i inspirirana orijentalizmom shvaćenim široko i u sklopu obuhvatnog smisla, orijentalizmom kao napadnim i drečavim utjelovljenjem jednog procesa označenog manihejskom podjelom na "njih" i "nas", kako je to proučio Edward Said u svome pionirskom djelu o ovome fenomenu.(1) Zasigurno, veza između nauke i vlasti nije nova s obzirom da su orijentalisti bili iskorištavani i upotrebljavani u različitim mjestima i vremenima da bi objasnili i podržali državnu politiku prema muslimanima.(2) Međutim, rijetko je u modernim vremenima orijentalizam imao tako izravnu vezu i odnos sa politikom kakvu je imao sa onom "etničkog čišćenja", kako se proces genocida u Bosni i Hercegovini obično naziva.



Srpski orijentalisti osiguravaju znanstvenu potporu

Srpski orijentalisti obično ne bi na sebe privukli više od usputne pozornosti. Njihova učenost je beznačajna, njihov broj je, kao i njihov učinak, mali. To što njih čini značajnim, međutim, jeste njihova veza i odnos prema politici spram bosanskohercegovačkih muslimana. Oni su bili na isturenoj strani fronta antiislamskog pokreta još od 1980. godine, i značajno su doprinijeli genocidu protiv muslimana, stvarajući i čineći ovaj proces intelektualno doličnim i prihvatljivim među svim slojevima srpske zajednice. U središtu ove studije jeste Bosna i Hercegovina zbog razmjera ubijanja koje se tamo zbiva, premda isti zaključci također vrijede i za druge krajeve bivše Jugoslavije sa velikim muslimanskim populacijama, kao što su Kosovo, Sandžak i Srbija sama.

Spisi i javne izjave srpskih orijentalista u posljednje vrijeme jesu praktički uvijek bili tijesno povezani sa političkim kontekstom i političkim ciljevima. Činjenica da su intelektualno napadajući islam i muslimane namjeravali da obezbijede znanstvenu potporu za pomaljajuću nacionalističku ideologiju je obično bila očigledna. To da su ovi naučnici bili često zamoljavani od Beograda i od vlasti Bosanskih Srba, te od vlade kontroliranih medija da objašnjavaju i publici opravdavaju oficijelnu državnu politiku prema muslimanima, jeste - k svemu tome - jasan pokazatelj da je srpsko rukovodstvo uvidjelo korisnost takve podrške eksperata i očekivanje da će takva saradnja biti rado dočekana.

U srpskim akademskim krugovima možda uvijek ne postoji jasno povučena distinkcija o tome ko je “orijentalist”, budući da se mnogi naučnici humanističkih i društvenih znanosti na široko bave islamom kada pišu o većini historijskih i političkih tema s obzirom na neizbježnu vezu islama sa srpskim pitanjima u potonjih šest stoljeća. Premda ovdje fokus nije na ovoj širokoj mreži naučnika, koji se strogo uzevši i ne bave stalno islamom niti su po pozivu eksperti za njega, oni su također uticali na islamsku politiku i doprinijeli su oblikovanju intelektualnog i javnog mnijenja kad se o tematici islama povećalo interesovanje. Oni su, također, prišli svome predmetu s neprijateljskim držanjem koje se malo razlikovalo od pristupa profesionalnih orijentalista. Pa ipak, više ili manje “profesionalni” orijentalisti su oni koji nose posebnu odgovornost, zato što se može utvrditi da su upravo oni, više nego li ostali narod Srbije, trebali znati možda ponajbolje kakva bi mogla biti posljedica njihove interpretacije islama.



Orijentalizam i nacionalizam - razvijanje simbioze
Nacionalizam i naučno mnijenje u Srbiji

Politizacija srpskih orijentalista i njihova javna uloga rasli su u tandemu sa usponom srpskog nacionalističkog pokreta u osamdesetim godinama ovoga stoljeća. Ukoliko bi bilo određujućeg trenutka i zamjetljivog katalizatora za niz potonjih događaja u bivšoj Jugoslaviji, onda bi to bio Srpski memorandum objelodanjen 1986. godine od strane Srpske akademije nauka i umjetnosti. Pisan od srpskih vodećih intelektualaca, koji su sebi predvidjeli veću ulogu u društvu i politici, Memorandum je iskristalizirao obnavljanje i oživljavanje ranijih srpskih nacionalističkih ciljeva, od kojih je formiranje Velike Srbije bilo vodeća paradigma. Memorandum je, međutim, također pripremio teren za izbijanje nasilja, budući da je njegova implementacija sadržavala teritorijalno proširivanje i etnički ekskluzivitet. To je moralo zaprijetiti osnovnoj sigurnosti, pa i postojanju drugih jugoslovenskih zajednica. Ukoliko druge jugoslovenske zajednice ne prihvate pasivno dalekosežne implikacije Memoranduma, taj slabo vjerovatni scenario, onda bi se Memorandum jedino mogao ostvariti upotrebom sile.

Zahvaljujući Slobodanu Miloševiću, jakom srpskom komunisti u usponu, vladajući su komunisti skovali brak savezništva sa srpskim ne-komunističkim nacionalistima i sa Srpsko-pravoslavnom crkvom. Nastala je Crveno-Smeđe-Crna simbioza koja je obezbijedila početni zamah i strukturu srpskog nacionalizma. Milošević je bio taj koji ne samo da je uveo nacionaliste u glavnu političku struju, već je također obezbijedio i mašineriju u formi političke organizacije, medija, finansijske potpore, te vojne sile, koja je transformirala tek začete sentimente u konkretni državni program koji bi se mogao primijeniti na terenu.

Antiislamski val nacionalizma

Krajem osamdesetih godina ovog vijeka, srbijanska vlada, nacionalisti, narodni mediji i Pravoslavna crkva su svi zajedno postali otvoreno neprijateljski raspoloženi prema islamu, a incidenti antimuslimanskog harangiranja dramatično su rasli. Umjesto da osude takve trendove, srpski su orijentalisti išli za tim da ih podupiru i opravdavaju, a i sami su često nudili daljnje pobude antimuslimanstva.

Zasigurno, srpski su akademici također napadali i druge zajednice uključujući Hrvate, Albance, Cigane, Slovence i Makedonce tokom netom proteklih godina, sa svojim negativnim kampanjama utemeljenim na stereotipnim prikazima popraćenim sa preporukama za poduzimanje odlučnih mjera. Premda, dakle, muslimani nisu bili jedini u ovom pogledu, ipak su oni kao zajednica bili možda posebno ranjivi i izloženi takvim intelektualnim napadajima usljed specifičnih geo-političkih obzira, takvih kao što je njihov položaj koji onemogućava ustanovljenje Velike Srbije. To je također povećalo vjerovatnoću da muslimani budu ciljem trajnog fizičkog napadanja koji, opet, ima za cilj njihovo razmještanje!

U velikoj je mjeri negativno opisivanje neke određene zajednice bilo rukovođeno samom srpskom političkom elitom a kao odgovor na konkretne političke ciljeve koje su muslimani, i drugi ne-Srbi, onemogućavali samim svojim prisustvom. Međutim, specifični politički fokus je u svakom posebnom trenutku varirao, pa su i srbijanski orijentalisti uskladili svoju aktivnost sa specifičnom potrebom trenutka. Nakon 1980. godine za Srbiju je najizraženije pitanje bila autonomna pokrajina Kosovo, većinu čijeg stanovništva sačinjavaju muslimani Albanci, te su mnogi raniji orijentalistički spisi bili fokusirani na islam, sa specifičnim odnosom i uklonom ka Kosovu. Kasnije, kad se politički naglasak promijenio, islamski faktor u Bosni i Hercegovini brzo je zadobio na važnosti, namamljujući paralelno refokusiranje sa strane srbijanskih orijentalista.

Utiranje puta za genocid
Opasnost raspirivanja straha i neprijateljstva

Umjesto da promoviraju atmosferu koegzistencije i miroljubivih rješenja, srbijanski su orijentalisti igrali značajnu ulogu u dolijevanju ulja na vatru i podizanju straha i mržnje među svojim zemljacima Srbima. Mnogo prije stvarnoga raspada Jugoslavije, ti su naučnici započeli oblikovati stereotipni imidž o muslimanima kao stranom, tuđem, inferiornom i prijetećem faktoru, i pomogli su da se glede muslimana stvori situacija jedne umjetne paranoje među Srbima, dok su branili grubu politiku s kojom se ima nastupati u bavljenju islamskom zajednicom. U pripremnoj fazi se odigralo stvaranje te antiislamske atmosfere koja je omogućila potonje skliznuće u genocid nakon što je izbio otvoreni sukob aprila 1992. godine u Bosni i Hercegovini.

Raspirivanje neprijateljstva prema muslimanima je bilo posebno neodgovorno s obzirom na gorku lekciju iz Drugoga svjetskoga rata, u kojem je nestalo na stotine hiljada žrtava u zajedničkom sukobu. Muslimani su već jednom bili žrtve etničkog čišćenja počinjenog rukama srpskih četničkih nacionalista i njihova pokreta u nastojanju da stvore Veliku Srbiju.(3) Jedna oživljena anti-islamska kampanja za podršku istih srpskih političkih ciljeva, koji su vodili srpsku politiku tokom Drugoga svjetskoga rata, je bila osuđena da riskira paljenje iste sudbine iznova za muslimansku zajednicu!

Različitost kao zlo: Ustanovljavanje etničko-kulturnih granica

Jedno od ključnih dostignuća srpskih orijentalista bilo je diferenciranje i izoliranje muslimanske zajednice, ustanovljavanjem i naglašavanjem kulturnih obilježja koja se fokusiraju na islamu i muslimanima kao egzotičnim - naravno, na negativan način - i drečavim/napadnim, te automatski inferiornim i čak abnormalnim! Da bi lakše osudili muslimane, radije negoli su ih opisivali i analizirali, srpski su orijentalisti - uglavnom na isti način kao i u procesu koji je u centru Orijentalizma Edwarda Saida - stvorili jedan tip tričavog islama i muslimanski stereotip koji se dao oblikovati tako da bi se muslimane izoliralo i napalo! U isto vrijeme, orijentalisti su mogli također koristiti ovog tričavog i izvitoperenog muslimana kao sredstvo posredstvom kojeg su mobilizirali podršku među svojim slušateljstvom. Kao dio ove procedure, srpski su orijentalisti dosljedno pogrešno tumačili i namjerno izobličavali islam i situaciju i ciljeve muslimanske zajednice. To što se potom pojavilo jeste jaka dihotomija između Srba i muslimana, s tim što su ovi potonji natovareni svim mogućim negativnim karakteristikama koje se uopće daju i zamisliti, opisivani su kao "strani", "tuđi", te degradirani na položaj kulturne i moralne inferiornosti. U stvari, časopis Jugoslovenske armije tražio je od profesora Darka Tanaskovića - eksperta za islamske studije na Beogradskom univerzitetu, koga od države kontrolirani beogradski dnevnik Politika naziva "naš vodeći islamski naučnik", - da za njegove čitaoce posebno analizira razliku između "njih" i "nas", muslimana i kršćana.(4)

Muslimani kao tuđi, kao stranci. Na mnogo načina tretman koji su islam i muslimani primili od srpskih orijentalista slaže se umnogome sa onim zajedničkim tradicionalnim orijentalistima! Kako to jedan stručnjak kaže, suština je stvoriti "lik suprotan paradigmičkom Zapadu (Okcidentu), dakle riznicu negativnosti, kako one apstraktne negativnosti, tako i posebnih negativnosti (kod drugih kultura) u odnosu na ono okcidentalno/zapadno." (5) Drugim riječima, za srpske orijentaliste islam se doima kao nešto malo više od sasvim jasno suprotnog pola, negativnog, nazadnog, stranog, nemoralnog, agresivnog u suprotnosti sa svim pozitivnim što se može naći u srpskoj kulturi! Negativno prikazivanje muslimana koje je započelo 1980. je dodatno degradirano nakon izbijanja stvarnog sukoba 1992. godine.

Ključna nit orijentalističke kampanje usredsređena je na ideju da muslimani pripadaju jednoj egzotičnoj i tuđoj religiji i kulturi, te tako - slijedi zaključak - oni nikada ne bi mogli imati mjesto u Evropi! Prema tome, muslimani, navodno, imaju donekle manje legitimnosti da žive u Bosni i Hercegovini negoli Srbi, usprkos činjenici da su muslimani, zapravo, oni koji su domaće stanovništvo tu, dok su Srbi ti koji su novopridošlice.

Kasnih osamdesetih godina ovoga vijeka, na primjer, jedan je srpski orijentalist, Aleksandar Popović, premda predaje u Parizu, napisao pamflet tiskan u Beogradu da bi informirao "obrazovanu publiku" o islamu. On to vidi kao tešku zadaću zbog toga što je islam, tvrdi on, "jedan totalitaran sistem, čiji totalitarizam daleko premaša ono što dobronamjeran i neinformiran zapadni um može i shvatiti ili zamisliti".(6) Tanasković, u istom duhu, uzima aktivnu ulogu u debati koja je iskrsla oko dijetalnih propisa za muslimane koji služe u Jugoslovenskoj armiji. Tokom komunističkog perioda, jedenje svinjetinje u Jugoslovenskoj armiji bilo je često korišteno kao neformalni "test lojalnosti" za muslimane da pokažu kako nisu odani religiji. U takvoj situaciji, muslimani su često imali malo izbora, odnosno: ili da jedu svinjetinu ili da gladuju dok služe svoj vojni rok. Kada je ovaj problem izbio na površinu kasnih osamdesetih godina ovog vijeka, Darko Tanasković, kao i drugi orijentalisti, iskoristili su ovu priliku da opišu i portretiraju muslimane kao zabludjeli element u društvu rugajući se zahtjevima muslimana za posebnom ishranom i akomodacijom takve naravi. Tanasković čak tvrdi da ako musliman odbije jesti krmetinu i odšeta gladan da će to biti poticaj političkom separatizmu i da će uznemiriti jedinstvo armije, jer srpski personal u jedinici bi se "grozio" službe zajedno sa takvim nedruštvenim drugarima.(7) Općenitije, Tanasković se bio dobro pozabavio nijekanjem onoga što je on vidio kao pokušaj muslimana Bosne i Hercegovine da dokažu kako su i oni stari evropski narod. Tanasković to naziva "naravno, čistim apsurdom".(8)

Jedan drugi srpski učenjak, Nada Todorov, tobože vidi muslimane u Bosni i Hercegovini kako su motivirani njihovim "islamskim načinom života", koji nema ništa zajedničko sa evropskom civilizacijom.(9) U korijenu ovoga problema prema Miroljubu Jevtiću, politologu i specijalisti za islam na Beogradskom univerzitetu, jesu strana narav i religijski temelj "arapskom kulturnom imperijalizmu" koji determinira pogled na svijet lokalnih muslimana, a i činjenica da Arapi danas, navodno, "uspijevaju u nametanju svoje kulture kao univerzalne vrijednosti koju je stvorio Bog, i o kojoj čovječanstvo nema šta da kaže."(10) Po Jevtiću, to predstavlja nerješivu teškoću, jer:

"Ti se možeš boriti protiv američkog kulturnog imperijalizma, budući da je on stvoren od ljudi - Amerikanaca - koji su sada bogatiji, ali koji su, ipak, samo ljudi kao i vi. Nasuprot tome, po islamu, ako hoćeš da se zaštitiš od Boga, to možeš jedino učiniti na arapskom. Nisu Arapi ti koji su to naredili. Bog je taj koji je to tako kazao. Bog prima molitve samo ako su kazane na arapskom".(11)

Za Jevtića, u stvari, nacionalizam i drugi pojmovi koje on vidi kao bez premca nešto zapadno, s jedne strane, i islam, s druge strane, jesu uzajamno isključivi. Tako je on optužio albanski nacionalizam na Kosovu i tvrdi da je to samo, u stvari, front za islamski fundamentalizam, jer Albanci su "lažni Evropljani, (koji su), u stvari muslimani".(12)

Islam kao ostatak prošlosti. Ne samo da je islam opisan u djelima srpskih "orijentalista" kao nešto strano, tuđe, nego je on također portretiran i kao nazadan. Isto kao što su to činili i evropski orijentalisti ranog kolonijalnog doba, i glavnina njihovih srpskih kopija označila je islam kao retrogradan i kao temeljni uzrok prijetnje "modernoj civilizaciji", i to kako u općenitom pogledu, tako i specifično kad je u pitanju Srbija. Svaka optužba koja je mogla poslužiti za ocrnjenje islama i izoliranje muslimana je bila prihvatljiva. Nada Todorov, na primjer, izjavljuje da "po islamskom učenju, nema žene da ima dušu, već, umjesto da ima dušu, žena služi samo da zadovolji muškarčeve potrebe i da njemu služi".(13) Na isti način, Tanasković navodi da domaće muslimansko vođstvo kradomice i potajno navodi svoje sljedbenike da se vrate ranijoj, navodno, inferiornoj svijesti, napose pojačanim vezama sa njihovim istovjernicima u inozemstvu. Ili, kako to Darko Tanasković kaže pitajući retorički:

"Ovo pitanje se pomalja neizostavno, to jest da li ovi predstavnici muslimanske nacije, čak ukoliko su izabrani demokratski, doista imaju pravo i ovlasti danas, na pragu dvadeset i prvog vijeka, da prešutno povrate one koji su ih izabrali, iz nepobitno odabranog statusa jedinstvene nacije u poziciju muslimanskih konvertita (poturica) iz vijekova koji su u očima ostatka Jugoslavena davno minuli."(14)

Tanasković zaključuje ovu svoju optužbu sa dobro poznatim kriticizmom spram konvertita u islam, čak i onih čiji su preci možda prešli u islam mnogo vijekova ranije: "Konvertita u islam, poznato je sasvim dobro, gori je negoli Turčin (tj. nedomaći musliman)".

Jevtić je, vjerovatno, najaktivniji proponent ovakvih ideja. Tipično za njega, on tvrdi da su "islamski fundamentalisti", etiketa koju on stavlja slobodno na muslimane, ništa više doli refleksija "tame prošlosti", koji razumijevaju "ropstvo i jednakost ne na način kako to civilizirana osoba čini, već radije na način kako to njihov Bog shvata". Navodno, islam opunomoćava zabranu turizma, sporta, idenja u kafiće gdje se služi alkohol, prema tome, neizostavno odvodi u ksenofobiju "i sto-postotnu u segregaciju". "Ukoliko ne možeš jesti, piti, biti pokopan u isto groblje ili se oženiti-udati sa susjedom druge vjere, šta onda možeš?" - pita Jevtić retorički.(15) Jevtić, nadalje, smješta muslimane izvan granica koegzistencije, slikajući islam kao stran i tuđi "spram svake samilosti i nenasilja prema onima koji imaju drugačiji način mišljenja od islamskog učenja koje je na snazi".(16)

Srpski orijentalisti, također, tvrde da islam mrzi sve što nije islamsko. Za Nadu Todorov, to je napose tačno kad je posrijedi Srbija, jer "islam prezire druge religije, posebno prezire pravoslavlje".(17) Tanasković, na isti način, zaključuje da „mnogi (u Srbiji) još uvijek smatraju (islam) kao nešto strano, i također neprijateljsko".(18)

Islam i nasilje. Napose je islam portretiran i oslikan kao inherentno nasilnički. Jevtić, na primjer, tvrdi "da Alija Izetbegović ne želi mir i da mir ne može prihvatiti. Ukoliko bi prihvatio mir, to bi značilo nijekanje njegova pripadništva islamu".(19)

Da bi se opravdala sadašnja srpska politika u Bosni i Hercegovini, naglašen je statični pogled na islam. Na primjer, kad je crnogorski ministar za religije iznio mišljenje da monoteističke religije, uključujući i islam, imaju za svoj temelj nenasilje, velikodušno praštanje, saosjećanje i humanost, Jevtić je bio brz da ga ispravi, tvrdeći da se takve osobine, najjamačnije, ne mogu primijeniti na islam, temeljeći to svoje mnijenje na svom "osobnom čitanju Kur'ana".(20) Slično njemu, a i da bi objasnio ovu navodnu sklonost ka nasilju, Tanasković okrivljuje "ton Kur'ana", jer je on "otvoreno autoritaran, beskompromisan i ugrožavajući-prijeteći".(21)

Jevtićevo tumačenje navodne muslimanske spremnosti na ubijanje drugih se usredsređuje na njihov vjerski odgoj. Pišući u štampi kasne 1993. godine, on objašnjava:

"Islam jasno propisuje da njegov vjernik mora prinijeti žrtvu Allahu. Ta životinjska žrtva jeste ovan koji je zaklan ritualno, tako da njegova krv škropi sve okolo. Ako se pripadnici islamske civilizacije naviknu da, od svoga djetinjstva, gledaju kako se janje, koje je svima omiljena životinja, kolje, onda je jasno da ličnost koja sudjeluje u islamskom pogledu na svijet postaje lahko naviknuta da proliva krv na brutalan način. Nije nimalo tada velik korak od ubijanja životinja do ubijanja ljudskih bića."(22)

Prema mišljenju Nade Todorov, čije su analize objavljene u vojnoj štampi, tradicionalne priče Hiljadu i jedne noći - a ona pretpostavlja da svi muslimani čitaju te priče u svome djetinjstvu - zaslužuje osudu zbog onoga što ona vidi kao nasilno muslimansko ponašanje, jer, navodno, ova knjiga opskrbljuje "suptilnu uputu" muslimanima da izvrgavaju torturi i ubijaju kršćane!

Kako Nada Todorov objašnjava, priče iz Hiljadu i jedne noći "imadu uticaj na djecu koja odrastaju u krajevima koji su posebni po islamskom utjecaju!"

Taj se uticaj priča Hiljadu i jedne noći, navodno, može lahko pokazati: "Budući da su ove priče pune eroticizma, sigurno je da ih (muslimani) čitaju pažljivo tokom puberteta, i njihov je uticaj na ličnost (muslimana) očigledno bjelodan. U činjenju nedjela u Bosni i Hercegovini, (muslimanska) svijesna, podsvijesna i nesvijesna razine ličnosti, jesu na djelu!"(23)

Muslimani kao izdajice. Jedna druga strana cijele rasprave usredsređena je na navodno izdajstvo Bosanskih muslimana zbog toga što su konvertirali u islam. Srpski orijentalisti, kao i drugi nacionalisti, uključujući i hijerarhiju Srpske pravoslavne crkve, su skloni iznošenju oštrih izjava/tvrdnji glede nepriznatog ili nesvjesnog navodnog srpskog etniciteta bosanskih muslimana, kao i većine njihovih drugih susjeda. Uobičajeno je da srpski orijentalisti insistiraju na tome da su muslimani bili stvarno Srbi koji su napustili svoju pravobitnu vjeru. Na tipičan način je jedan učenjak, Mile Nedeljković, posvetio glavninu svoje monografije pod naslovom Krst i polumesec, tvrdnji da je Bosna i Hercegovina uvijek bila srpska i pravoslavna, i da su muslimani, prema tome, samo Srbi apostate!(24)

Kao što praktički važi i za sve druge evropske narode današnji muslimani u Bosni i Hercegovini jesu amalgam različitih etničkih počela. Međutim, preovladavajuća većina vodi porijeklo iz lokalne katoličke ili bogumilske kršćanske populacije koja je konvertirala u Islam etapno, tokom tri stoljeća, zadržavajući svoj prvobitni jezik. Prema tome, ni na koji način muslimani nisu strana zajednica, usprkos srpskom običaju da ih nazivaju pežorativnim terminom "Turci" ili "poturice". Usprkos politički motiviranim tvrdnjama mnogih srpskih nacionalista da su današnji muslimani srpskog porijekla, ipak postoji malo podataka o tome da su Srbi konvertirali u islam u nekom značajnijem broju, budući da su oni naseljavali Bosnu i Hercegovinu nakon otomanskih osvajanja.(25)

Paradoksalno je, ali tvrdnja da su muslimani bili negdašnji mušičavi i neposlušni Srbi - da ostavimo po strani dubioznu osnovu takve tvrdnje sa stanovišta znanosti - služi kao dodatna municija za antiislamsku kampanju. Miroljub Jevtić, na primjer, naglašava tumačenje i interpretaciju o bosanskim muslimanima kao izdajicama: "Oni koji su primili islam prihvatili su osvajače de facto kao svoju braću, a i zločine osvajača kao svoje vlastite! To također znači da su njihove vlastite ruke prekrivene krvlju njihovih vlastitih predaka, tj. bivšeg bosanskog nemuslimanskog stanovništva". Sa konvertiranjem u islam, muslimani su razorili kršćansku Bosnu i "omogućili su Osmanlijama da vladaju nad kršćanskom Bosnom dugo vremena".(26)

Bilo šta što je moglo biti upotrijebljeno da se kritiziraju muslimani bilo je stavljeno u igru, pa čak i optužba da su oni izdali "Stjepana Tomaševića, posljednjeg katoličkog bosanskog kralja", kome bi jedva iko od srpskih nacionalista u običnim vremenima posvetio kakva interesa. Napadajući obnovljeni interes muslimana Bosne i Hercegovine za islam, za vjersku aktivnost i pobožnost u osamdesetim godinama ovog vijeka, Jevtić tvrdi da "ni jedna normalna zemlja ne bi tolerisala jednu religijsku zajednicu da aktivno publicira i popularizira okupatore (Osmanlije) koji su ovu zemlju zavili u crno".(27)



--------------------------------------------------------------------------------

* Dr. Norman Cigar je profesor na "Marine Corps Command and Staff College", Quantico, Virginia, SAD. Mišljenja iznesena ovdje su autorova i ne reflektiraju oficijelnu politiku ili poziciju Ministarstva odbrane, Vlade Sjedinjenih Država, Mornarice Sjedinjenih Država, ili Mornaričkog univerziteta. Ovaj članak je dio autorove šire studije o genocidu u Bosni i Hercegovini: Ethnic Cleansing as Policy; The Victimization of Bosnia-Herzegovina's Muslim Community (College Station, Texas: Texas A&M University Press, 1995).

** Norman Cigar, "Serbia's Orientalists and Islam: Making Genocide Intellectually Respectable", Islamic Quarterly, Vol. XXXVIII, No. 3, (Third Quarter, 1994), pp. 147-70.

http://islam.dzemat....article&sid=641


Sledi Nastavak!

#2 srdjanf.

srdjanf.
  • Members
  • 5,016 posts

Posted 02 February 2004 - 14:03

dokle ce se srbima podmetati vishe ovakvi antihumani tekstovi?