Jump to content


Photo

HEROJ RATA ,SRDJAN ALEKSIC iz Trebinja


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
28 replies to this topic

#1 milovan

milovan
  • Members
  • 4,995 posts

Posted 24 September 2003 - 01:43

Velika djela, obichnih ljudi, namjerno ne koristim izraz malih ljudi.
Srdjan je odbranio Boshnjaka od klanja na ulici, od jednog pripadnika vojske, na ochigled dvoje policajaca, koji su pasivno posmatrali, sa strane.
Stiglo je vojno pojachanje, i njih chetvorica su izprebijali Srdjana, njije se budio iz kome, i umro je na Savin dan od posledica, batina koje je dobio od svojih sunarodnika i sugradjana.

Ovo su ljudi , heroji, koje ce generacije slaviti,
sa kojima ce se Srbija ponositi, i traziti svoje mjesto pod suncem, sa drugim Evropskim civilizovanim narodima.

#2 reg

reg
  • Members
  • 4,229 posts

Posted 24 September 2003 - 01:48

Kada? Jel imas neki link?

Ne znam bas da ce ga slaviti. O bokserskom treneru koji je zastitio Kineza od pijanih grobara i na kraju bio kamenovan ne govori se nista. Zasluzio je da neka ulica dobije njegovo ime.

#3 milovan

milovan
  • Members
  • 4,995 posts

Posted 24 September 2003 - 01:55

Inspirisan sam ponocnom emisijom Radija Slobodna Evropa, RFE-RL South Slavic Srevice, lik ne umijem postavit, ali imash tonski zapis.

#4 Tihana

Tihana
  • Members
  • 112 posts

Posted 24 September 2003 - 04:22

Milovane, i ja sam cula za taj slucaj. I to se radilo o mladom covjeku koji je da svoj zivot za svoga sugradjanina koji je Musliman (kojeg je na lokalnoj trznici napalo par srpskih vojnika...kojima nikako nije bilo jasno sto bi Musliman radio na trznici?zasto on mora jesti? zasto piti? zasto zivjeti?).
Slazem se s tobom to jest jedan veliki cin, to jest vise nego sto ikakve nase rijeci mogu opisati. Ja sam ponosna na tog mladog covjeka, na njegovu hrabrost, humanost i respekt za ljudski zivot.
Sto se kod nas Hrvata kaze: "NEKA MU JE POKOJ VJECNI..."

#5 U prolazu

U prolazu
  • Members
  • 2,098 posts

Posted 24 September 2003 - 06:44

Prije par dana sam slucajno naletio na neki stari topic na kojem je Indira postirala tekst o Srdjanu Aleksicu. U tekstu se pojavila i jedna greska na koju, posto se radilo o staroj temi, nisam zelio reagovati. Cinim to sada, kada se isti covjek i dogadjaj ponovo spominju. Iako ne utice na sustinu teksta, zelim reci da se Bosnjak, kojeg je Srdjan branio, zvao Alen (Dzemala) Glavovic; Adnan - Maca Hajdarevic bio je Srdjanov prijatelj i jos uvijek je, koliko ja znam, ziv.
Inace, Srdjana sam licno poznavao, Alena takodje, ubice nisam. Srdjan bi, siguran sam, ponovo isto ucinio. Bio je izuzetan tip. Sjecam se da je u samom pocetku rata bio prvi (i mislim jedini) vojnik koji je otvoreno, ispred opstine, zgadjen s onim sto se desavalo na dubrovackom ratistu, protestvovao i bacio pusku. Vazio je za, kako se to u Trebinju naglasavalo, "gradsku raju", boema, ekscentrika; kao klinac drzao je republicki rekord u plivanju, bavio se amaterski pozoristem, "visio" po kaficima, imao srce/petlju, slusao Azru... Negdje u svojoj arhivi novinarskih clanaka, imam i taj o njemu koji je 1993. godine objavljen u Borbi, a spominje se u clanku Ahmeda Burica. Cini mi se da se zove "Srdjanova uloga za vecnost".


"Pro‰le subote sam nakon 11 godina posjetio Trebinje. Igrala se odlučujuća utakmica Premijer lige BiH. DruĎeći se u Sarajevu s Trebinjcima, čuo sam priču koju sam pod svaku cijenu htio napisati. Priču o Sr©Łanu.
Na ulazu u spomen-sobu kasarne VRS-a "Jovo Vukalović" stoji tekst: pjesma Jovana Dučića Hercegovina. U zamračenoj prostoriji mnogo je cvijeća, poneko je već i ostarjelo, a na zidovima su fotografije poginulih vojnika uglavnom na dubrovačkom rati‰tu. Lice s jedne fotografije bitno se razlikuje od ostalih: na njoj je lijep momak, sa titovkom i petokrakom na čelu. Ispod je natpis: Sr©Łan (Rada) Aleksić, godina ro©Łenja i godina smrti - 1993.
Njegovog oca, Rada Aleksića, u Trebinju su znali svi: ko‰arka‰ki trener, ugledan čovjek iz partizanske obitelji, svojim je duhom simbolizirao ono ‰to je Trebinje nekad bilo. Otvoreni gradić u kojem Ďive kr‰ni ljudi sa sofisticiranim smislom za humor i Ďene s najduĎim nogama na svijetu.
Danas Rade, nakon gubitka supruge ("umrla je mlada, nije ih vidjela kako rastu") i dva sina (prvi, Vujadin, letio je zmajem negdje iznad Popovog polja i poginuo pred sami početak rata), poku‰ava sastaviti komadiće pro‰log Ďivota: "Dana‰nje Trebinje nije ni sjenka onoga nekada‰njeg. Ja na neki način poku‰avam sam sa sobom nositi tugu i ponos zbog Sr©Łanove smrti."
A Rade, bez obzira na takav gubitak, ima za‰to biti ponosan. Njegov sin Sr©Łan poginuo je na trebinjskoj pijaci. Grupa pripitih i besposlenih lokalnih četnika je 1993. legitimisala pijačne prodavače. Na‰li su jednog od rijetkih preostalih Bo‰njaka (zvali su ga Maca, a bit će da se prezivao Hajdarević), sirotana koji se prehranjivao prodajom nekih sitnica, moĎda i cigareta, i počeli ga maltretirati. Sr©Łan, nekada‰nji plivački talent i zapaĎen glumac amater ("avangarda u svakom smislu", kako ga karakteri‰u njegovi prijatelji iz mladosti), suprotstavio se i za‰titio jadnika čiji je jedini grijeh bilo njegovo ime. "Tukli su ga kundacima, nogama na kojima su bile te‰ke čizme, ubili ga batinama", pričaju očevici. "Nekoliko dana je Sr©Łan leĎao u komi u trebinjskoj bolnici, i onda izdahnuo."
Rade Aleksić je tada svojeručno napisao čitulju: "Umro je vr‰eći svoju ljudsku duĎnost." Ni danas, nakon tvrde suze koju je pustio dok smo govorili u hladu vrbe, nije drukčijeg mi‰ljenja: "Ni kad je počeo rat, nisam se previ‰e htio uplitati u Ďivot svoga sina. I uvijek bih čuo: Sr©Łan spasio ovoga, sačuvao ovom kuću od paljenja, onom auto od pljačke. Takvo je bilo vrijeme, tada je najvi‰e trebalo ‰tititi muslimane. No, ja ne bih da se tome daje preveliki publicitet. On je ‰titio čovjeka, i ja sam ponosan na njega. Îao mi je samo ‰to mi je advokat koji je branio ubice rekao: 'Pa tako mu i treba kad je branio balije.'"
Od dvojice prvooptuĎenih jedan je i danas slobodan i ‰eta se Trebinjem, a drugi je poginuo i pomen na njega je u istoj sobi u kojoj stoji i jedina preostala Sr©Łanova fotografija.
Nikad neću shvatiti rat i nikad znati kako se mjeri pravda, i za‰to spomen na Sr©Łana počiva tamo gdje je i slika njegovog ubice. No, priča o Sr©Łanu Aleksiću će, ako u toj nesretnoj Hercegovini bude ikakve pameti (čime se ljudi iz tog kraja vole busati), ostati luč u mraku u kojem su nakon svega ostali i agresor i Ďrtva i svi oni koje je taj rat na bilo koji način dotakao.
Priča o Sr©Łanu je jedna od onih koje vraćaju nadu u to da bi se opet, kako-tako, moglo Ďivjeti, skupa ili ne, sasvim svejedno, ali Ďivjeti, normalno. Rade, koji kao da je pročitao moje misli, zavr‰ava: "U Borbi je 1993. godine iza‰ao tekst povodom Sr©Łanove smrti. Taj novinar je napisao kako ga je gledao na festivalu amaterskih pozori‰ta u Vranju i kako je tada u njegovim očima vidio smrt."
Čovjek koji je svojim Ďivotom platio to ‰to je za‰titio čovjeka druge nacije, spada u onu vrstu simbola koji se nikada ne zaboravljaju, njegova sudbina je jedna od onih rijetkih herojskih. On je dokaz da se i u najgorem mraku pojavi svjetlo, da u prljav‰tini rata kakav je bio ovaj pro‰li moĎe narasti ljudskost, cvjetno polje, jedno od onih prelijepih koja vas čekaju na ulazu u Trebinje.
Pozdravili smo se uz stisak ruke i pogled u oči. Kao da smo se znali cijeli Ďivot. Rade je rekao: "Nekako osjećam da bi se Trebinje moglo vratiti tamo gdje je nekad bilo, ovaj grad ne bi smio izgubiti tu bitku."
Jevreji su nakon holokausta uveli instituciju "pravednika" i na taj se način zahvalili svima koji su za‰titili njihove sunarodnjake od pogroma. Sr©Łan je, ‰to se Bo‰njaka tiče, zasluĎio taj status.
Zbogom, Rade, zbog takvih očeva i sinova treba vjerovati da je moguće. I pored nevjerice koju izaziva činjenica da niko nikada javno nije osudio čin Sr©Łanovog ubistva, da je njegov ubica dobio samo 2,5 godine zatvora i da se i danas Sr©Łana i njegove Ďrtve sjećaju uglavnom oni koji su iste nacije kao i čovjek kojeg je spasio. "
Ahmed Buric

#6 Zivko

Zivko
  • Members
  • 338 posts

Posted 24 September 2003 - 07:20

Nemam reci kojim abih mogao iskazati svoje divljenje prema momku Srdjanu koji je svojim zivot platio pokusaj da zaustavi ljude pomucena uma, odnosno da zastiti nekoga ko se od njega razlikovao samo po tome sto je imao drugacije ime. Voleo bih dla dodje vreme u kojem ce se njegovo primer naci u svim skolskim citankama, lektirama....

#7 Gandalf

Gandalf
  • Members
  • 7,553 posts

Posted 24 September 2003 - 08:05

Primjeri čojstva i junaštva

#8 _Novi

_Novi
  • Members
  • 397 posts

Posted 24 September 2003 - 18:38

("Vreme")

Ratni zločini - "Lugar" i još neki slučajevi:
Pohvala dužnosti ili pravi odgovor

Pre nekoliko dana u sudnici haškog Tribunala došlo je do zanimljivog i nadasve poučnog dijaloga. Simo Zarić, tada oficir (pomoćnik za obaveštajni rad komandanta nekakvog Četvrtog odreda JNA), optužen za etničko čišćenje Bosanskog Šamca, pozvan kao svedok u sopstvenom slučaju, svedočio je kako je sa dvorišnog prozora Stanice javne bezbjednosti Bosanski Šamac 20. aprila 1992. gledao kako pripadnici neke paravojne fukare po imenu "Sivi vukovi" zlostavljaju zatvorenike.

"Njihov krvoločni vođa, Slobodan Miljković Lugar, ubijao je ljude iz čista mira", rekao je Zarić.

Tada ga je sudija Viktor Lindholm, inače bivši oficir finske vojske, prekinuo; upitao ga je da li je u tom trenutku bio naoružan. Zarić je odgovorio da jeste.

"Pa zašto, kao oficir JNA, niste tada ubili Lugara?", upitao je sudija Viktor Lindholm.

"Stvarno mislite da je trebalo to da učinim?", upitao je iznenađeni Simo Zarić.

Viktor Lindholm je potvrdio.

"Da sam to učinio, danas ne bih bio ovdje, a moja me porodica više nikada ne bi vidjela", rekao je Zarić.

"To nije pravi odgovor", uzvratio je Viktor Lindholm. Predsednica sudskog veća tada je, nažalost, prekinula dijalog i uputila Zarića da svedoči dalje.

Šta bio bio pravi odgovor?

Hajde sada da razmotrimo ne tako hipotetičke izbore koji su stajali pred veselim Simom Zarićem. Simo Zarić mogao je da siđe u dvorište i da naredi paravojnoj fukari da smesta prestane sa zlostavljanjem zatvorenika, pod pretnjom oružja – ako treba (za to ima primera koji slede kasnije). Simo Zarić mogao je da postupi po savetu Viktora Lindholma i da ustreli Miljkovića Lugara – za primer ostalima. Time bi bile postignute dve stvari: ostatak fukare bi se najverovatnije naglo smirio; tragična smrt Slobodana Miljkovića Lugara u dvorištu Stanice javne bezbjednosti Bosanski Šamac, 20. aprila 1992. bila bi oslobodila Državnu bezbednost Srbije kasnijih problema oko tragične smrti Slobodana Miljkovića Lugara u Kragujevcu. Naime, jedan radnik Državne bezbednosti MUP-a Srbije ubio je Lugara u kafanskoj tuči iz službenog pištolja, što je izazvalo mnoge probleme: od otkrića da je haški Tribunal imao optužnicu protiv pokojnika, pa do tužbe RDB-a MUP-a Srbije protiv Lugarovog advokata, a zbog "klevete", to jest pitanja da li je ta kafanska tuča bila baš slučajna, s obzirom na to šta je sve Lugar bio spreman da ispriča...

Šta je i ko je Lugar bio – dovoljno je jasno; pitanje je: šta sa Zarićem? Da je Simo Zarić, kao oficir i džentlmen, ubio tog Lugara tada u Bosanskom Šamcu, možda bi bio i izgubio glavu. Ipak su to bila vremena kada je svaki pijani i krezubi "četnik" mogao da ponižava oficire JNA, da ih prisiljava na kršenje pravila službe i drugih obaveza, pa i zakletve; svi smo se toga nagledali 1991. i 1992. Ni to nije pravi odgovor: ako je jedna oružana sila kakva je bila JNA korporativno sebi dopustila da izgubi čast, to ne obavezuje pojedinog oficira. Šta piše na onoj sablji koju ljubi Veselin Šljivančanin na plakatima? – "Ne vadi me bez potrebe, ne vraćaj me bez časti". Gubitak glave Sime Zarića možda ne bi spasao te nesrećnike iz dvorišta Stanice javne bezbjednosti – ali možda i bi... Svakako bi bio spasao živote onih koje je Lugar "iz čista mira" pobio od Šamca pa do te nesrećne kragujevačke kafanske epizode. Osim toga, obezbedio bi Simi Zariću potvrdu oficirske časti i mesto među pravednicima; možda i spomenik jednoga dana u smirenoj Srbiji, ali – to je manje važno.

Tu dolazimo na primere iz istorije. Idemo unazad.

Primer prvi: U redakciju "Vremena" u to strašno doba, u proleće 1992, došla je žena i ispričala sledeću priču: izvesni major JNA pokupio je u jednoj posavskoj varošici veoma nalik i blizu Bosanskog Šamca desetak muškaraca i žena muslimana/Bošnjaka, objasnio im je da su "na spisku", potrpao ih u vojno vozilo, odvezao ih preko Rače u Srem i dao im sve pare koje je imao, sa savetom da beže što dalje mogu. Žena je rekla: "Ja idem u bijeli svijet, ali ne mogu dok to nekome ne ispričam."

Primer drugi: Jedan vojni policajac (ime poznato autoru) rizikovao je život pri padu Vukovara, spasavajući porodicu nekih nesrećnika u nekakvom podrumu. Dva pijana "četnika" hteli su da bace bombu unutra, on se usprotivio i dobio dva metka u pancir. Ubio je obojicu, nije odgovarao.

Primer treći: Takođe prilikom pada Vukovara, jedan kapetan vojne policije dobio je dojavu da se na Ovčari sprema masakr ratnih zarobljenika. Krenuo je tamo sa 50 odabranih ljudi, ali je pred samom lokacijom radio-vezom dobio naredbu da se vrati. Više od 200 zarobljenika pobijeno je na Ovčari posle toga. Kapetan je rekao ovom autoru da to "neće zaboraviti"; da je on tada stigao na Ovčaru, Mrkšić, Šljivančanin i Radić danas ne bi bili optuženi, kaže. Kaže i da zna ko mu je naredio da se vrati i da će to reći "kad dođe vreme".

Primer četvrti: Prilikom masakra vijetnamskih civila u selu Mi Laj (pravo ime je Son My; više od 500 mrtvih), 16. marta 1968, nekoliko američkih vojnika imalo je snage da ili odbije naređenje ili da se aktivno usprotivi. Istakao se zapovednik osmatračkog helikoptera UH-1G, vojni službenik Hju Tomson: video je da vojnici ubijaju seljake i da seljaci beže ka zemunici-skloništu; spustio je helikopter između seljaka i vojnika koji su ih progonili i naredio svojim strelcima na vratima da "pokriju" vojnike mitraljezima M-60. Oterao je svoje američke vojnike s lica mesta, a seljake potrpao u helikopter i prevezao ih na sigurno. Kasnije se vratio i iz masovne grobnice spasao preživelo dvogodišnje dete. Nije odgovarao. Na suđenju poručniku Viljemu Keliju (Calley), oficiru odgovornom za taj ratni zločin, svedočio je i bio proglašen za "izdajnika"; u to vreme, 1971, "odbori za odbranu Viljema Kelija" postojali su u svakom selu u SAD, a 80 odsto Amerikanaca nije odobravalo suđenje Keliju. Vojnici koji su odbili Kelijevo naređenje da ubijaju nenaoružane civile, međutim, nisu odgovarali.

Primer peti: Tokom afričke kampanje 1940-1943, britanske dubinske pustinjske grupe komandosa koje su prodirale u pozadinu sila Osovine i tamo uništavale sve što mogu, imale su naređenje da ne uzimaju zarobljenike. Potpukovnik Lojd Oven, međutim, zarobio je 17 italijanskih vojnika i – protivno izričitom naređenju svog pretpostavljenog da ih pobije – ukrcao ih u vozila, odveo stotinak kilometara od linije fronta, dao im hrane i vode kako bi mogli da se vrate i pustio ih, jer dok su oni stigli, obaveštajni podaci koje bi mogli pružiti već su bili zastareli. Nije odgovarao.

Primer šesti: Oktobra 1941. jedan nemački vojnik, Jozef Šulc, odbio je da strelja nenaoružane civile u Velikoj Plani. Odgovarao je: streljali su ga zajedno sa seljacima. Danas ima spomenik u Gornjem Milanovcu.

Šta je, dakle, onaj pravi odgovor na koji je mislio sudija Viktor Lindholm?

Biće da se taj pravi odgovor odnosi na osećanje dužnosti oficira, vojnika, ali i policajca i svakog državnog službenika. Odgovor je jednostavan: sam si birao profesiju; pristao si na sistem vrednosti i prioriteta svoje profesije i položio zakletvu; poreski obveznici te plaćaju da vršiš svoju dužnost, ali i tvoju porodicu ako vršeći dužnost padneš na polju časti, pa te "porodica više nikada ne vidi" (Simo Zarić). Jednom reči, biti oficir nije samo kurčiti se, ljubiti sablje i puštati "patriotske" zvuke; biti oficir znači i rizikovati glavu braneći čast svoju, svoje profesije i vojske kojoj pripadaš. Ako neko dopusti kršenja Ženevskih konvencija, svih pravila ratovanja i elementarnih moralnih normi, a dužnost mu je da ih spreči – pa i rizikujući glavu – taj je pao na ispitu časti i dužnosti; uzaman je polagao zakletve, šepurio se u paradnim i borbenim uniformama i ljubio sablje. Vojnički poziv ima svoju veličinu – ali i robovanje: imati oficirsku čast i sačuvati je nije mala muka...

Ima tu i olakšavajućih okolnosti, koje, međutim, razni "odbori za odbranu" ne pominju. Prva olakšavajuća okolnost jeste tužna činjenica da se JNA tokom 45 godina mira i udobnog života razmekšala i razblićkala, pa je šaptom pala žrtvom Miloševićeve infiltracije i propagande. Tako se i desilo da su toj vojsci nekažnjeno uvaljene paravojne formacije kojekakvih krezubih i pijanih kriminalaca, kojima je, pak, sve bilo jasno, pa su odmah počeli da ponižavaju oficire, da puštaju bradurine, da se kite kojekakvim uniformama i znamenjima. Da je onaj jedan major JNA, oktobra 1991. u Šidu potegao pištolj i pobio tri-četiri "Šešeljeva četnika" koji su ga tada, na ulici, pljuvali i ponižavali, možda bi se cela ta priča bolje završila, a takvih je primera bilo na hiljade. Gospoda oficiri prepali su se od kojekave paravojne fukare – da budemo potpuno otvoreni – i dopustili su da im se čast ukalja nekažnjeno jer ih je bilo strah. Jesu li ih tome učili na vojnim akademijama? Jesmo li ih zato debelo plaćali tolike decenije, delili im stanove i zapošljavali njihove žene? Jedni su se usrali od straha, a drugi su uočili svoju priliku da "klasiće" prešišaju u napredovanju, prihvativši novu "liniju partije" koja je "četnike" postavila umesto političkih komesara? Ta karijeristička banda koja se od komunista presvukla u "četnike" preko noći i bez pitanja usvojila je "liniju partije" po kojoj "ustaše, balije i ...e" treba pobiti bez pitanja, jer da je to "normalno" i poželjno.

Zato Simo Zarić nije ustrelio Lugara u tom dvorištu; zato se Mrkšić, Šljivančanin i Radić nisu potrudili da svoje ratne zarobljenike, jer ih je njihova jedinica zarobila, pak su za njih bili odgovorni, sačuvaju od lokalnih slobodnih umetnika i paravojnih dripaca koji će ih pobiti na Ovčari, u Lovasu i na još nekim lokacijama. Vukovar je, naime, zauzela JNA. Ako JNA nije bila u stanju da na zauzetoj teritoriji održi javni red i mir, poštovanje sopstvenih naredbi i pravila ponašanja i pridržavanje relevantnih konvencija – onda je to njen komandni problem: od Kadijevića i Adžića naniže, sve do Mrkšića (komandant brigade), Šljivančanina (organ bezbednosti) i Radića (komandant vojne policije brigade).

Zato je i nekakav Lugar mogao da radi šta hoće, dok ga nije zaustavio metak onih koji su ga i pokrenuli.

Miloš Vasić

#9 PRESHEVARI

PRESHEVARI
  • Members
  • 6,122 posts

Posted 24 September 2003 - 19:20

Cojstvo i junashtvo su mu spasili glavu

Visok i brkat covek veoma tvrdog karaktera...nikad nisam bio nacisto shta se krije iza tog veoma tajanstvenog i gotovo hladnog pogleda i uvek bio u nedoumici da li je to njegovo prirodno drzhanje ili time pokazuje odbojnost prema svojim saradnicima Albancima u jednom naopakom vremenu.
Bio mi je direktor i veoma smo korektno saradjivali...ali njegovo veoma zvanicno drzhanje gotovo do odbojnosti me je veoma kopkalo i njegovo prisustvo ucinilo gotovo nepodnoshljivim...pa sam ga zbog toga izbegavao kadgod je to bilo moguce.
Godina 1999...mart ...opshta hajka na Albance(noc dugih nozheva),odvode se ljudi,nekima se presudjuje na licu mesta....polupijani paramilitarci ulaze po zgradama i odvode ljude u nepoznatom pravcu...Na jednom ulazu solitera stoji visok brkati mushkarac u srednjim godinama na ruci mu je revolver i naglas porucuje svima da ko hoce da ulazi u toj zgradi mozhe samo preko njegovog tela(jezhim se od divljenja).
Ulaze Nato snage a sa njima i UCK.Uck rasporedjuje svoje jedinice po ustanovama i preduzecima...dolaze i u Preduzece gde nash junak radi i zaticu ga u svojoj kancelariji i odvode ga u nepoznatom pravcu...na ispitivanje o mogucim masovnim grobnicama koje su iskopali radnici njegovog preduzeca.Vest da je UCK odvela St....(prezime) prohujala gradom i neki pripadnici UCK koji su saznali za njegovo drzhanje kada je Albancima bilo teshko hitno odlaze do mesta gde je ON drzhan bez hrane i vode i trazhe njegovo trenutno oslobadjanje.Nastaje tajac i mnogi se protive i kazhu da od njega mogu da izvuku informacije o masovnim grobnicama Albanaca ali na kraju iz vishe komande stizhe naredjenje da se taj covek pusti kuci bez daljeg ispitivanja.Pushtaju ga da peshachi 22 km i kazhu mu da mora da napusti Kosovo.
Direktore bilo mi je cast biti vash podredjeni saradnik i vishe nego ishta bih opet voleo da budemo saradnici u jedno normalno ljudsko drushtvo sa puno dostojanstva i humanosti koje ste Vi pokazali kada je bilo vreme da se ljudi opredele u ljude i one ostale.

#10 Kosovar

Kosovar
  • Members
  • 46 posts

Posted 24 September 2003 - 20:41

INTERESANTNA TEMA !!

Ovo je znak da nismo blizu smaka sveta,ima jedna izreka kod nas Albanaca da kada nema vise dobrih ljudi na zemlinoj povrsini dolazi smak sveta i mislim da je tako ali ovde primerima koje sam procitao na ovom topiku jasno daju do znanja da jos nije vreme za smak sveta pa i svaka cast takvim ljudima,to treba ostati u istoriji.

Bas cu vam i ja ispricati jedan veoma interesantan slucaj za kojeg verovatno ste ili culi ili citali ali za one koji to neznaju cu vam ispricati.

U jednom selu u opstini KLina jedno malo selo bili su dve porodice jedna pored druge i ziveli su decenjama kako je najbolje medjusobom moze se reci zajednicki zivot bez ikakvog problema ili neke sitne lutnje u zivotu nikada.

Kao u selo obradjivali su zemlju i tehniku su upotrebili zajedno kad god je trebalo nesto uzeli su jedaan kod drugog i to kao u svojoj kuci nije bilo potrebno ni pitati kao brat sa bratom.

I ovako sve do 1999 godine kada je vec pocelo ono najgore,jednoga dana dolaze neki ljudi u nekoj cudnoj uniformi,ali bile su to paravojne formacije i u selo su trazili uçk i potresili ljude za oruzje i ovaj Srbin odmah kod kuce svog komsije i stane pred vratima sa njim i njegova zena i sin najstariji i rekli su njima:"Ovde mozete uci samo preko nas mrtvih,tu smo ded i praded zajedno i nikada u zivotu nismo imali probleme a vi sada bezite odavde jer dok mi smo zivi ulazka nema" tako i zvali su komandira te jedinice ili grupe sta je to bilo pitaj boga neznaju ni oni a stigao je glavni vodja iz jednog dzipa i rekao je :"jeli deda zasto branis "########e" hoces i ti sa njima da crknes"? Deda odgovorio Kako god se vi odlucite ali u ovoj kuci gde nema ni oruzja ni uçk ni nista necete uci plasiti decu i zene dok ja sam ziv sa sinom i mojom zenom,pnda su pokusali levo desno a videli da deda misli ozbiljno i prosli su spasio je starca sa zenom dva sina sa zenama i troje dece.

Nije islo puno vremena kada su usle NATO trupe pa uçk su poceli da traze Srbe gore dole a stigli su kod te dve kuce koje su jedine u selo ostali da zive u to vreme i Albanac ode kod komsije uzme njega kod sebe i dodju oni pitaju starca culi smo da ovde ima jedna porodica SRpska,starac je odgovorio ima ima kod mene su tu cela porodica nisu nikome ni krivi ni duzni ali nama su spasili zivot i u mojoj su Besi ako se njima nesto desi to morate prvo nas da strelate posle njih mi zivi a njima se desiti nesto to nedolazi u obzir.

I tako dan danas zive jedan pored drugog i njima nemoze niko uzeti slobodu,mir razumevanje i nad svega Ljudskost koji imaju.

Ovo je prijatelji moj ziva istina koja je bila u TV,Novinama cak i ZDF nemacke su kod njih bili.

Svaka im cast nije bilo struje ni nacionalizma koja je mogla da im slomi CAST.

#11 Tromotorac

Tromotorac
  • Members
  • 5,480 posts

Posted 24 September 2003 - 20:50

To su jedini istinski heroji. Svaka cast i slava svakom od navedenih, i ljudima poput njih.

#12 milovan

milovan
  • Members
  • 4,995 posts

Posted 24 September 2003 - 21:58

Na velikim djelima obichnih ljudi, na tim cvrstim temeljima, dobra i ljubavi medju ljudima,
mozemo podici zdanje, u kojem bi svaki chovjek imao svoje mjesto i svoju slobodu.

Zato mi nije jasno, zashto ove pizde, koje drze vlast,
nemaju hrabrosti, da kazu ,bobu bob, a popu pop.

I zashto ja nemam muda, da neke fashiste sa ovog foruma poshaljem u chetiri lijepe materine.

#13 U prolazu

U prolazu
  • Members
  • 2,098 posts

Posted 24 September 2003 - 22:04

Srdjanova uloga za vecnost

U ovih tridesetak godina, od kako sam sudbinom profesije prinudjen da ispisujem reci poslednjeg oprostaja od bardova naseg glumista, nisam se osecao toliko potresenim kao sada kada se oprastam od Srdjana Aleksica, glumca amatera iz Trebinja.
Prva dva meseca "Borba" je pisala o premijeri komada "San ratne noci" u Trebinju, o strahotama koje je okruzuju i ljudskim stradanjima koje je ispunjavaju. O akterima predstave u kojima su se objedinili surovi ratni dani, dramaticna nocna bdenija i bolno pozorisno snevanje. I klimaksu predstave u kome jedan od heroja trebinjske ratne svakodnevnice i glavna licnost u komadu, zgrozen nad svim onim sto se desava, dozvoli da mu niz hamletovski bledo lice, nagnuto nad rakama skliznu dve zbiljske, ljudske, ne pozorisne suze. U prekjucerasnjem broju Borba je, opisujuci izgon trebinjskih Muslimana, napisala da je medju retkima koji su pokusali tome da se odupru bio mladi Srdjan Aleksic, koji je, stiteci svog druga Muslimana, pao pod kundacima ispred zgrade milicije. Srdjan Aleksic je onaj tragicni Jov iz trebinjske predstave koji je pokusao da jezikom pozorisnog prorostva kaze kako prvo trebamo da zaronimo do sopstvenih demona zla, i da tek sa tom spoznajom se okrenemo i ka onim tudjim.
Smem li sada po prvi put glasno da kazem i ono sto sam onda video na licima, cuo u glasu glavnih interpretatora trebinjskog pozorisnog ratnog sna, a precutao zbog njih samih - duboki beleg, koji ostavlja blisko druzenje sa smrcu, naslucivana neminovnost da joj se nece izbeci. Posebno kada u vremenu u kome je dozvoljeno baviti se samo ratom i neprastanjem, drzne se igrati nekog tamo pozorista i preispitivati sopstvenu ljudskost.
Sumnjati u apsolutnu ispravnost "svoje strane" i nesumljivu krivicu "druge" skupo se placa.
Mladi Srdjan Aleksic je platio glavom samo zato sto se drznuo da od "svojih" zastiti druga cija je jedina krivica sto pripada "drugima". Nastavljajuci da svoju ulogu iz predstave doigrava i u zivotu Srdjan Aleksic je, ujedno, odigrao svoju ulogu za vecnost.

Milutin Misic, Borba (1993)


Samo Srbi u Hercegovini

...Prva zrtva iz redova "losih Srba" vec je pala. Braneci svog prijatelja Alena (Musliman, siroce bez roditelja) Srdjan Aleksic je pretucen do te mere da je ovaj glumac-amater, koji je nedavno na festivalu u Vranju ("San ratne noci") pobrao aplauze i izazivao suze, nakon nekoliko dana borbe za zivot preksinoc izdahnuo u trebinjskoj bolnici.

Dragan Banjac, Borba (1993)

Edited by U prolazu, 24 September 2003 - 22:05.


#14 U prolazu

U prolazu
  • Members
  • 2,098 posts

Posted 24 September 2003 - 22:08

Vjecna mu slava i da se ne zaboravi:

Posted Image

Srdjan (Radov) Aleksic



I am interested above all in the character who is capable of sacrificing himself and his way of life... It is often absurd and impractical. And yet - or indeed for that very reason - the man who acts in this way brings about fundamental changes in people's lives and in the course of history.
Andrey Tarkovsky

Edited by U prolazu, 24 September 2003 - 22:09.


#15 perkos

perkos
  • Members
  • 26,798 posts

Posted 25 September 2003 - 08:50

Cojstvo i junashtvo su mu spasili glavu

Visok i brkat covek veoma tvrdog karaktera...nikad nisam bio nacisto shta se krije iza tog veoma tajanstvenog i gotovo hladnog pogleda i uvek bio u nedoumici da li je to njegovo prirodno drzhanje ili time pokazuje odbojnost prema svojim saradnicima Albancima u jednom naopakom vremenu.
Bio mi je direktor i veoma smo korektno saradjivali...ali njegovo veoma zvanicno drzhanje gotovo do odbojnosti me je veoma kopkalo i njegovo prisustvo ucinilo gotovo nepodnoshljivim...pa sam ga zbog toga izbegavao kadgod je to bilo moguce.
Godina 1999...mart ...opshta hajka na Albance(noc dugih nozheva),odvode se ljudi,nekima se presudjuje na licu mesta....polupijani paramilitarci ulaze po zgradama i odvode ljude u nepoznatom pravcu...Na jednom ulazu solitera stoji visok brkati mushkarac u srednjim godinama na ruci mu je revolver i naglas porucuje svima da ko hoce da ulazi u toj zgradi mozhe samo preko njegovog tela(jezhim se od divljenja).
Ulaze Nato snage a sa njima i UCK.Uck rasporedjuje svoje jedinice po ustanovama i preduzecima...dolaze i u Preduzece gde nash junak radi i zaticu ga u svojoj kancelariji i odvode ga u nepoznatom pravcu...na ispitivanje o mogucim masovnim grobnicama koje su iskopali radnici njegovog preduzeca.Vest da je UCK odvela St....(prezime) prohujala gradom i neki pripadnici UCK koji su saznali za njegovo drzhanje kada je Albancima bilo teshko hitno odlaze do mesta gde je ON drzhan bez hrane i vode i trazhe njegovo trenutno oslobadjanje.Nastaje tajac i mnogi se protive i kazhu da od njega mogu da izvuku informacije o masovnim grobnicama Albanaca ali na kraju iz vishe komande stizhe naredjenje da se taj covek pusti kuci bez daljeg ispitivanja.Pushtaju ga da peshachi 22 km i kazhu mu da mora da napusti Kosovo.
Direktore bilo mi je cast biti vash podredjeni saradnik i vishe nego ishta bih opet voleo da budemo saradnici u jedno normalno ljudsko drushtvo sa puno dostojanstva i humanosti koje ste Vi pokazali kada je bilo vreme da se ljudi opredele u ljude i one ostale.

Ovaj slučaj o kome je Preševski ovde pisao je poznat i stvarno se desio kao i sa starim Rakočevićem
i starim Rizajem u Prištini koji su spasili jedan drugog od svojih sunarodnika.
Nego ova priča(Preševarija) otvara i jedno drugo pitanje?