@Akiro
Kakva bi perpektiva takve Srbije bila? Sa Austrougarskom i italijom na granicama? Medjuratni period je borba za ocuvanje spoljnih granica drzave. Jedan Stjepan Radic prima u dva navrata u Becu pozamasnu svotu silinga od vodecih licnosti kominterne i postaje agent iste. Obe priznanice stoje u arhivu Jugoslavije. KOji problem su Hrvati ili Slovenci imali u KSHS? Jugoslavija je od 1931. regionalizovana drzava po postulatima danasnje Eu. Jel postoji to Misicevo pismo upuceno Aleksandru? Neka ga neko postavi ovde kao istorijski relevantan dokument. Ali dobro za komunisticku traumu Srba kriv Aleksandar Karadjordjevic. Kako da ne.
Perspektiva takve Srbije bi svakako bila bolja nego perspektiva tzv. Jugoslavije na trulim temeljima. Ako se baviš istorijom, pročitaj nešto malo i informiši se. KuK-monarhija (za neupućene Austrougarska) od 1918. nije više postojala. Pobedničke sile su je rasparčale. Nastale su Austrija, Mađarska, Jugoslavija, Čehoslovačka. Čak je Italija od Austrije pripojila Južni Tirol. Austriju u tom trenutku niko ništa nije pitao. Srbija bi se bez bivših austrougarskih teritorija graničila samo sa Mađarskom, ne sa Austrijom a najmanje sa nepostojećom Austrougarskom.
Što se Italije tiče, Italija je imala ambicije ka delovima bivše austrougarske teritorije koji danas čine delove Slovenije i Istru i Dalmaciju (možda još neke delove Hrvatske, mrzi da sada u detalje proveravam) ili nešto što Italija smatra nekim svojim prirodnim teritorijama. Sama Srbija Italiju nije zanimala. Nasuprot, zamerili smo se Italiji žestoko upravo time što smo bivšim austrougarskim teritorijama omogućili da izbegnu sudbinu, koju im je Italija namenila. Da smo od istih prvo naplatili ratnu odštetu a posle ih prepustili svojoj sudbini, mogli smo sa Italijom da izgradimo dobre odnose.
Koji su problem imali Hrvati i Slovenci u KSHS? Nakon nekih 900 godina okupacije su možda u kasnoj fazi nacionalromantizma poželeli sopstvenu državu sa vlačću koju doživljavaju kao svoju a ne da iz jedne okupacije idu u drugu. Većina naroda je SHS doživljavala kao okupaciju. Trumbić nije govorio za većinu stanovništva već samo za šačicu panslavenskih idealista (ili pragmatičara, koji su tražili odskočnu dasku da eskiviraju Italiju). Gle čuda da su se ljudi posle 900 godina uželeli slobode i samostalnosti (ne onakve, kakvu ti smatraš da im je trebala, nego zamisli, po sopstvenim nahođenjima). To danas možda deluje anahrono ali mi govorimo o 1918. godini. Najveća ironija je da je Italija debelo podržavala ustaški pokret i VMRO baš zbog toga što smo je sprečili da delove bivše austrougarske teritorije okupira. Da smo gledali svoja posla, izgradili bismo dobre odnose sa Italijom a Ustaše bi se borile protiv Italije umesto da od iste dobijaju finansijsku i logističku pomoć. Taj isti Stjepan Radić se borio jos protiv austrougraske odnosno mađarske dominacije još u kasnom 19. veku i ušao u KSHS sa borbom protiv unitarističke države. Da se nismo petljali gde nam nije mesto, možda bi od Kominterne dobijao pare za miniranje Italije. Sa nama posla ne bi imao.
Što se Mišića tiče, on nije nikakvo pismo poslao nosonji već ga direktno i neposredno izvestio o situaciji. Evo ti citat, koji ćeš svuda naći:
Mišić je marta 1919. godine kao načelnik Štaba Srpske vrhovne komande, na predlog regenta Aleksandra, otišao u Hrvatsku kako bi se lično obavestio o političkoj situaciji. Dvočasovni razgovor sa Aleksandrom, održan po povratku iz Splita, Mišić je prepričao svom ratnom sekretaru Miloradu Pavloviću Krpi. U nekim tekstovima objavljenim na internetu tvrdi se da je Krpa zapisao sledeće rečenice:"Jugoslovenstvo nije narodnost, nego ideologija", rekao je vojvoda Mišić regentu Aleksandru."
"Jugoslovenstvo ne može da posluži kao temelj za izgradnju jedne realne državne celine, nego je to fiktivna ideja za koju valja pripremiti teren i naraštaje koji su daleko od shvatanja jedne celine", naveo je Vojvoda.
Mišić je na osnovu razgovora sa hrvatskim političarima, književnicima, novinarima, sveštenicima, učiteljima i običnim ljudima, shvatio da oni svi misle "da je nastao čas da Hrvatska dobije svoju samostalnost i nezavisnost".
On je regentu predložio da se mora odmah otcepiti od njih, "dati im državu, nezavisnu samoupravu, pa neka lome glavu kako znaju".
Razgovor s regentom vojvoda Mišić je okončao rečima: "Ako ovako ne postupite, siguran sam da ćete se ljuto kajati".
Iz citata sam izbacio neke Mišićeve opaske o Hrvatima, koje nisu politički korektne i sa kojima se ne slažem, ali sve ostalo, što je Mišić rekao, stoji.
To sve nema veze sa "komunističkom traumom Srba", mada su nosati brđani sa Jugoslavijom komunistima dali dobar štof za obradu, koji ne bi u toj meri imali na raspolaganju sa koherentnom srpskom državom (ostao bi klasni, ali bi znatno manji bio nacionalni faktor). WW I je Srbija platila sa 1,3 miliona mrtvih odnosno 28% populacije (većina odraslih muškaraca između 18 i 55), ni u WW II Srbija i Srbi generalno svakako nisu bajno prošli. Ne bi nas nijedan od ta dva rata mimoišao ali sa koherentnom i realnom srpskom državom (ne tzv. velikom Srbijom) i bez megalomanskih ambicija, podržavanja terorističkih organizacija (btw. Crna ruka je zahtevala prvo penzionisanje Mišića), etc, bismo se kroz oba rata provukli sa verovatno manjom štetom. Nosati brđani nisu imali diplomatski šlif i narodnu mudrost Obrenovića. Ali su imali velike ambicije bez podloge i previše otvoren sluh za "sugestije" iz Francuske i Rusije.