...
II deo
>> ... Todor Kuljić, NOVA KULTURA SEĆANJA
... Srpski vladari
Nasuprot novom poretku sećanja, moglo bi se tvrditi da je Tito bio srpski vladar. Danas se nastoji da se stvori slika nacionalnog antifašizma, sa četnicima kao borbenim jezgrom, i time razbije tobožnji privid da je dosledni antifašizam na ovim prostorima bio antinacionalističke prirode. Po prirodi stvari, Tito, kao vodja narodnooslobodilačkog pokreta, isključuje se iz novokonstruisanog nacionalnooslobodilačkog pokreta koji je začet 1804. godine. Orašac 1804. i Bela Crkva 1941. više ne pripadaju istoj vertikali. Oslobodilački poredak sećanja je sužen i pročišćen nacionalizovan.
... Titovo hrvatsko-slovenačko poreklo je novom sećanju dovoljno da ga isključi iz tradicionalnog patriotskog sklopa. Medjutim, nasuprot novooktroisanom poretku sećanja moglo bi se tvrditi da je Tito srpski vladar. Bar iz dva razloga. Od svih srpskih vladara u poslednja dva stoleća Tito je najduže držao gotovo sve Srbe u jednoj državi. Drugi razlog je podjednako važan. Tito pripada jednom tipu političke kulture koju su na Balkanu u najrazvijenijem obliku negovali Srbi. To je oslobodilačka politička kultura: slavljenje i obožavanje vodje i spasioca koji je heroj i koji oslobadja, ali koji, nakon oslobodjenja, na osnovu osvedočenog ratnog učinka, traži apsolutnu poslušnost.
... Ove tradicije u 19. i 20. veku nije bilo toliko u drugim delovima balkanskih zemalja koje su pripale Jugoslaviji. Srbi ovu političku kulturu neguju još od Kosova. Tito se u potpunosti priklonio i utopio u ovu tradiciju i zbog toga jeste srpski vladar. Na ovom prostoru Srbi su imali najrazvijeniju oslobodilačku političku kulturu, a to znači veličanje junaka i ratnika kao oslobodioca, ali i spremnost da se podvrgnu vlasti oslobodioca koji samorazumljivo polaže pravo na neograničenu poslušnost. Zbog osvedočenog ratnog učinka heroj smatra da ima pravo na doživotnu vlast, i to je kod ove političke kulture normalizovano.
... Gotovo da to niko nije dovodio u pitanje. Rečit dokaz je krilatica SUBNOR-a još iz osamdesetih da ono što je krvlju stečeno samo se krvlju može i predati. Ovaj sindrom se u srpskoj političkoj kulturi nazivao solunašenje, a kasnije i partizanština. Tito je u potpunosti bio zatočnik solunaške političke kulture. Čak se može reći da Tito više pripada srpskoj političkoj tradiciji nego bilo kojoj drugoj, jer je srpska tradicija raspolagala kosovskim žrtvenim mitom sa snažnim osećajnim osvetničkim oslobodilačkim potencijalom, na koji su se lako kasnije nadovezivale razne poslekosovske oslobodilačke epizode...
... U pozadini podvlačenja kontinuiteta izmedju Tita i Miloševića je fiksiranje novog nultog časa 2000. godine, ali ovu trivijalnu političku logiku treba primati sa rezervom. Radilo se o naporu da se jasno istakne početak "autentične" istorije u skladu sa interesima nove vlasti. U domaćim udžbenicima i u nauci 1945. godina je dugo bila nulti čas. Devedesetih godina neka vrsta nultog časa bila je Osma sednica CK SKS, ili skup na Gazimestanu 1989. koji je monumentalno obeležio ukidanje pokrajina. Dakle, od tada počinje autentična i časna nacionalna istorija. Sve pre toga možda i jeste bila istorija, ali ne autentična. Službeni nulti čas je, medjutim, brzo izmenjen. Odmah nakon pada Miloševića, oktroisan je oktobar 2000. godine, kao kalendarski rez i revolucija, od koje tobože počinje istinska istorija, a sveukupni prethodni period od 1945. do 2000. proglašen je za homogeno doba despotije ili totalitarizma. Vreme će pokazati koliko će i ovaj datum potrajati u političkoj retorici i službenom pamćenju.
... Nova slika istorijskog početka snažno je ideologizovana, iako je teško sporiti da je prekretničke 2000. godine u Srbiji obnovljen kapitalizam. U tom pogledu ova godina jeste prekretnica. Ali, to ne znači da su Miloševićeva i Titova vlast suštinski istovetne. Premda je Milošević bio levičar, ključni stavovi njegove nacionalne politike bili su dijametralno suprotni od Titovih. Tokom devedesetih bili su bliži nacionalnoj viziji opozicije, a suprotni titoizmu. Tito je do kraja života bio boljševik. U boljševizmu još od Lenjina važi načelo: "Komunisti se bore protiv svog, a šoveni protiv tudjeg nacionalizma".
... Mane istoričara. I stručnjaci su prinudjeni da uskladjuju sopstveno shvatanje sa izmenjenom vizijom društva. Pravilo da srpski komunista treba da se bori protiv srpskog, a hrvatski protiv hrvatskog, uopšte nije bilo formalno, već ključno za integraciju multietničkog prostora i za obezbedjenje socijalnog mira izmedju različitih grupacija stanovništva koje su bile opterećene teškim istorijskim sećanjem. Bez dekretiranog sećanja i pomenute direktive da svako treba da se bori protiv svog nacionalizma, verovatno bismo još pre devedesetih godina XX veka doživeli gradjanski rat.
... Dakle 1990. godina jeste bila u nacionalnom pogledu krupna prekretnica, tačka diskontinuiteta i nulti čas oružanog nacionalnog osvešćivanja. Godina 2000. bila je prekretnica u društveno-ekonomskom pogledu, ali je kontinuitet nacionalne politike bio neprekinut. Minula prošlost je u idejno-političkom pogledu bila složena i haotična, a njenom objašnjenju ne mogu pomoći jednostrane izričite kvalifikacije, već višeslojne teorijske i pojmovne odredbe. Fiksiranje oštrog reza i definitivnog nultog časa je retorika političkog žargona, a ne i nauke koja ističe zamršenost i protivrečnost procesa.
... Po prirodi stvari, kolektivno pamćenje lakše prihvata odsečni politički žargon nego složeni jezik nauke. Govor o komunističkim zločinima postaje medijski prohodan jer pravda mnoge nove zaokrete. Stvara se nova ortodoksija selektivnog sećanja, pa ono što se u nju uklapa važi kao autentično, a što se ne uklapa odbacuje se. Socijalizam se preobražava u totalitarizam, komunisti u dželate, a Tito u ključnog upropastitelja. Službeno pamćenje preko noći je glavnog usrećitelja pretvorilo u ključnog krivca za nacionalnu katastrofu.
... Politizacija prošlosti prisutna je u svim zemljama bivšeg socijalizma. Sećanja razradjuju političke partije: neke koriste poslekomunističku nostalgiju za sticanje podrške, a druge i dalje demonizuju socijalizam i hvale se antikomunističkim otporom.
... U kriznim periodima slabi i gubi se razlika izmedju vrsta i posrednika znanja o prošlosti, izmedju kolektivnog pamćenja i istorije, izmedju istoričara i ljubitelja istorije. Ljubitelji istorije krajnje selektivno uprošćavaju sliku prošlosti, ali i sami istoričari koriste autoritet struke u političkoj javnosti. Profesionalni istoričari nemaju ekspertski monopol. Ljubitelji istorije su tvorci istorijske kulture, pre svega u medijima. Osim toga višeslojni kompleks istorijske kulture oblikuje i "oralna istorija", tj. porodični razgovori za stolom i medju prijateljima. Neretko i mediji odredjuju šta je istorijski prihvatljivo. Potreba za stvaranjem smisla posredstvom istorijske priče još je akutna.
... Prošlost u obliku mita više doprinosi homogenizovanju nacije nego kritička istorija. M. Albvaš je razlikovao kolektivno pamćenje grupe i racionalno istorijsko pamćenje. Pjer Nora je još oštrije razdvojio istoriju od pamćenja. Pamćenje vraća sećanje u sakralno, istorija ga otuda proteruje, pamćenje izrasta iz grupe i pripada grupi, istorija pripada svima i nikome. Dok je pamćenje apsolutno, istorija poznaje samo relativno znanje. Pamćenje je slepo za sve, osim za grupu koju povezuje. Istorija je permanentna sumnja u pamćenje i njena uloga je da ga potisne i razori.
... Ne samo za političare, nego i za mnoge istoričare prošlost nije ključ za razumevanje sadašnjosti, već su potrebe sadašnjice ključ za preradu prošlosti. Na Balkanu su se misao o društvu i s njom povezana slika prošlosti teško izdizali iznad protivrečnosti prostora, i otimali od imperativa ideologije i kolektivnog pamćenja. Postojanost naučnika često je bila labilna, kolebajući se u širokim amplitudama izmedju apologije tekućeg i demonizacije minulog režima i njegove ideologije. Žestina u kritici socijalizma može se tumačiti i pokušajem iskupljenja zbog njegove ranije bezrezervne apologije. Ocena Tita je u poslesocijalističkoj istoriografiji temeljito izmenjena. Tito je s razlogom skinut sa pijedestala nedodirljivosti, ali je novi pristup stvorio niz isključivosti. Proučavanje istorije u misli o društvu jeste odgonetanje složenosti, koja ne gleda sadašnjost samo kao rezultat prošlosti, nego pokušava da raspozna uticaj prošlosti i na budućnost.
... U tom sklopu treba biti kritičan i prema istoričarima. I istoričari lako poistovećuju vlastite želje i vizije sa konstruisanim konačnim stupnjem razvoja, pa njihova savremena obrada socijalizma teče unutar poredaka sećanja nove liberalne i konzervativne teleologije. Manje ili više latentno i kod njih je prisutno uverenje o kraju istorije koje je ugradjeno u opredeljenje. Ovo uverenje gradi tvrdi poredak sećanja, kao okvir prerade komunističke prošlosti. Osim toga, i istoričari su prinudjeni da u dobu burnih preloma uskladjuju vlastiti biografski kontinuitet sa istorijskim diskontinuitetom, vlastito samopoimanje sa izmenjenom službenom vizijom društva.
... Poslekomunistička istoriografija konstruisala je nove antifašističke subjekte (četnike i domobrane) i "trezvene patriote" (kvislinge). Socijalistička prošlost još uvek je živa, ali sada ne kao uzor, već kao negativna slika koja ne treba da iščezne, već da stoji kao opomena i primer slabljenja i razdrobljavanja nacionalnog jedinstva. Personifikacija te negativne slike je Tito, više kod srpskih nego kod hrvatskih istoričara. Kod savremene srpske inteligencije može se uočiti nekoliko talasa manje ili više iskonstruisanih žrtava kao osećajne osnove novih istoriografskih jednostranosti: Titove žrtve su četnici, kvislinzi, Srbi pali na Sremskom frontu i u odmazdi oslobodilaca 1944-45, zatim informbirovci, rankovićevci 1966. i liberali 1972. Ovom sledu dodaju se i Miloševićeve žrtve iz devedesetih godina XX veka. U Hrvatskoj su rehabilitovani domobrani, delom i ustaše, zatim žrtve Blajburga iz 1945. i žrtve "hrvatskog proljeća 1971".
... Lažne žrtve. Period proveden u SFRJ nacionalisti smatraju dobom nacionalne porobljenosti
Oživljavanje tabuizirane istorije, utemeljeno novom žrtvenom svešću, neretko završava u ekstremima. Apsolutna moralna superiornost žrtava komunističkih režima svuda je metapolitičko jezgro novog prevladavanja prošlosti. Otuda i inflacija disidenata i fiktivnih žrtava komunizma. Disidentski diskurs se u višepartijskom režimu "reinstitucionalizirao" u "antikomunizam bez objekta" "ili u antikomunizmu bez komunizma" (R. Močnik). Antikomunizam je postao zbirna kvalifikacija vrlo rastegljivog obima (od boljševika do mondijalista), koja se u zavisnosti od prilike mogla različito akcentovati.
... Izgleda da je u tom maglovitom govoru mržnje Tito bio jedan od retkih postojanih sadržaja. Dovoljno je bilo sebe prikazati disidentom ili žrtvom Titovog režima pa je "stradanje" stvaralo beskonkurentski politički kapital "starog borca". Ipak su od Titovih žrtava samo nacionalisti postali heroji, dok su informbirovci (realno najveći stradalnici) već sa slomom lagera postali bezopasne i neaktuelne žrtve koje se nisu mogle preobraziti u dželate, zato što u opštoj antikomunističkoj klimi kao levičari nisu mogli svoje stradanje moralizovati.
... Komunistička dihotomna šema o revoluciji i kontrarevoluciji ukinuta je i potisnuta novim isključivim šemama: patriote-izdajnici, mondijalisti-demokratski nacionalisti, totalitarizam-demokratija, komunisti protiv svih drugih. Istorijski kontinuiteti i dugi procesi danas se ne shvataju u socijalnom nego u nacionalnom duhu i povezani su sa raznovrenim teorijama zavere. KPJ je prevedena iz oslobodilačke u totalitarnu snagu, slika prošlosti, dugo centrirana oko Titovog kulta, demonizovana je, a žrtve komunizma (nacionalisti i kolaboracionisti) rehabilitovane su i proglašene istinskim patriotima.
... U Hrvatskoj je ključna alternativa Evropa - Balkan, unutar koje je antikomunizam posrednik, a jugonostalgija najveći greh. Danas u Srbiji sličnu ulogu ima napetost između demokratskog nacionalizma i komunističkog totalitarizma, a greh je mondijalizam. U hrvatskoj jugoparanoji antibalkanska retorika sažima antikomunizam i antitotalitarizam u oceni SFRJ kao balkanske tiranije sa srpskom dominacijom. Tito jeste bio Hrvat, ali ne u dovoljnoj meri. Analogni stereotip hrvatskom viđenju Balkana je za srpski nacionalizam bivši komunistički internacionalizam sa pogubnim načelom ravnoteže, tj. tezom da su svi nacionalizmi podjednako opasni.
... Tito jeste bio za celovitu Jugoslaviju, ali je razdrobio i podvlastio Srbe. Period proveden u Jugoslaviji nacionalisti u novim državama zapadnog Balkana danas tumače kao doba nacionalne i ideološke porobljenosti. Kriterijumi istorijske normalnosti iz temelja su izmenjeni. U prvi plan izbila je iskonstruisana napetost između jugoslovenstva i nacionalne države. Za nosioce prvog proglašeni su stranci (katolici u srpskom ili komunisti u hrvatskom revizionizmu). Odbacivanjem jugoslovenstva kao ideje nametnute spolja spontano se normalizuju razne nacionalističke struje, sve do kvislinških i fašističkih. Ovo je katkad otvorena, a katkad latentna namera prerade istorije.
... Markiranjem novih ključnih sudbonosnih "unitarnih" katastrofalnih tačaka (1918. i 1945.) automatski su rehabilitovani i proglašeni patriotskim do juče stigmatizovani šovinistički zaokreti. Istorija Jugoslavije odvaja se od istorija njenih nacija, a ovi tokovi prikazuju se kao asimetrični i nesrećno izmešani paralelni, ali razdvojeni istorijski procesi. U poređenju sa tobože nesrećno propuštenim šansama stvaranja nacionalnih država još krajem Prvog svetskog rata Jugoslavija ispada kao unazađujuća tvorevina. To je bila paternalistička država lažne nacionalne jednakosti.
... Normalizovani nacionalizam je u novom poretku sećanja izmenio i vrednovanje višenacionalne Jugoslavije. To više nije državna zajednica srodnih naroda, već nasilna i veštačka tvorevina. U tom sklopu i njen prvi vladar A. Karađorđević shvaćen je kao žrtva protivnika neprirodne države, a drugi vladar, Tito, kao dželat njenog najbrojnijeg naroda. Prerađena martirologija je moralna osnova novog revizionizma.
... Uvreženo verovanje da se intelektualci, za razliku od običnih ljudi, teško oslobađaju jednom prihvaćenih gledišta, a da pogotovo stvaralačka inteligencija postojano brani ono što je jednom napisala, kraj 20. veka je ubedljivo razotkrio kao predrasudu. Opštu konverziju sleva nadesno osmišljavali su upravo intelektualci brutalno demonstrirajući rez u vlastitoj biografiji. Komunisti su postajali nacionalisti i zagovornici kapitalizma. Zaokret je pravdan tezom da su uvek bili disidenti, ali latentni. Najpre klasu, a potom naciju snabdeli su upravo intelektualci žrtvenom svešću. Tito je za života uživao solidnu podršku inteligencije, što je vrlo važno kod objašnjenja stabilnosti njegove vlasti. Tek nakon njegove smrti javljaju se dublje sumnje i razilaženja.
... Kod ocene Tita prepliću se tri međusobno povezane strategije posredovanja između iskustva i pamćenja: nastojanje za prilagođavanjem autobiografije tekućem poretku sećanja, davanje smisla savremenom svetu i trud da se zbivanja prikažu istinito. Svaka sadašnjica diktira poredak sećanja, koji opet reguliše napeti i često protivrečni odnos između autobiografskog tumačenja odnosa između ja i okoline s jedne, i raznih napora za njihovim autentičnim prikazivanjem kao verodostojne priče s druge strane. Intelektualci nisu mnogo bolji svedoci vremena od ostalih, samo su kadri da bolje prikriju vlastitu strategiju rasterećivanja. Naknadno ocenjujući Tita njegovi saradnici neretko su radili na glačanju vlastite biografije i homogenizovanju ličnog pamćenja.
... Obnova prošlosti. Nostalgija je sastavni deo kolektivnog pamćenja i simptom našeg vremena. Viđenje socijalističke prošlosti kod običnog čoveka danas je aktuelnije nego ranije iz jednog unutarnaučnog razloga. Istraživanja pamćenja sve više se okreću od tzv. tvrdog pamćenja, tj. istraživanja ključnih prošlih političkih zbivanja i službenih sadržaja, ka "mekom" pamćenju, gde su u središtu svakodnevica i sećanja užih društvenih grupa (etničkih, klasnih, polnih itd.). U SAD su istorija, pamćenje užih grupa i nostalgija komercijalizovani u medijskoj industriji pamćenja, pa se na tržištu mogu kupiti instant-proizvodi za zadovoljenje vlastite "istorijske" čežnje.
... Najopštije govoreći, danas su prisutne dve vrste pamćenja socijalizma, tj. dve odvojene dimenzije opažanja i procene socijalističke prošlosti: prva se odnosi na komunistički politički sistem, a druga na društvenu stranu poretka na nivou svakodnevnog života i ličnih biografija. Prva dimenzija obično je negativna, druga je složenija i dvoznačnija. Prva se oslanja na službena dokumenta i propise, druga na "oralnu" istoriju, tj. na doživljaje koji se prenose usmeno. Postoji posebna dijalektika selektivnog pamćenja i selektivnog zaborava socijalističke prošlosti, koja se ispoljava u raznovrsnim oblicima na nivou masovne svesti i kod političkih elita.
... Odnos običnog čoveka prema slici socijalizma određuje savremena kriza koja menja sigurnost pojedinaca i grupa. Realna osnova čuvenog beogradskog grafita "Bravar je bio bolji" nije bilo samo ironično poređenje nove srpske vlasti i njenih nacionalističkih obećanja o blagostanju sa hrvatskim prethodnikom, koji je stalno okrivljavan za propast Srbije, već i sećanje na stabilniji period socijalizma. Još je upadljiviji raskol između renacionalizovane srpske istoriografije s jedne, čiji je refren priča o totalitarnim "broznim vremenima", i svakodnevnog poređenja brozne prošlosti i grozne sadašnjice kod pamćenja običnog pojedinca s druge strane.
... Samopoimanje običnog pojedinca, koje obično počiva na skladu grupne i lične prošlosti, doživelo je od sloma socijalizma burne potrese. U poslesocijalističkoj svakodnevici sve više je pojedinaca sa skraćenim ili pocepanim biografijama; dojučerašnji komunisti i titoisti postali su antikomunisti i antititoisti, jugosloveni su se pretopili u nacionaliste, slika vlastite prošlosti rekonstruiše se i prepravlja i saobražava novom poretku sećanja.
... U teoriji je nostalgija ("nostos" vraćanje kući i "algia" čežnja) bila dugo zanemarivana, a neretko i negativno određena. Tako npr. Č. Majer ističe da je nostalgija za sećanje isto što i kič za umetnost, a M. Kamen je definiše kao istoriju oslobođenu krivice. Svetlana Bojm ističe da nostalgija nije samo čežnja za mestom, nego i za drugačijim vremenom, vremenom našeg detinjstva ili mladosti, sporih ritmova naših snova. To je pokušaj hvatanja ritma čežnje, usporavanje, neka vrsta dnevnog sanjanja. U svakom slučaju nostalgija, označena kao simptom našeg vremena, jeste istorijska emocija i sastavni deo kolektivnog pamćenja.
... Ničeova kritika suvišnog okretanja ka prošlosti i njegovo upozorenje o štetnosti istorije najviše se odnosila na monumentalnu obnovu slavne nacionalne prošlosti. To jesu konzervativne utopije, koje treba razlikovati od spontanog poređenja prošlosti i sadašnjice. Naime, restauracija stavlja težište na "nostos", i svojstvena je nacionalizmu koji gradi mitove, vraća se nacionalnim simbolima i stvara teorije o zaveri. Konzervativna nostalgija vidljiva je kod totalne rekonstrukcije spomenika prošlosti, tj. kod onoga što je E. Hobsbaum nazvao izmišljanjem tradicije. Radi se o vraćanju manje ili više fiktivnim korenima i poreklu. Dok restaurativna nostalgija evocira nacionalnu prošlost, i okrenuta je kolektivnim simbolima i oralnoj kulturi, refleksivna nostalgija više se odnosi na individualno i kulturno pamćenje. Ona druga ne stremi konačnoj istini, a skopčana je sa čežnjom koja je u središtu socijalnog, a ne nacionalnog pamćenja. Pamti se društvena sigurnost i mir, a ne slavni ratovi nacije. U ovu drugu vrstu nostalgije spada sećanje na Tita i autoritarnu socijalnu državu, lišenu ratova i kriminala.
... Nacionalisti još ne mogu da suzbiju nostalgiju za multietničkom Jugoslavijom. Svi krupni društveni prelomi su antinostalgični jer brišu prošlost i nastoje da intronizuju novi početak, pre kog je sve bila neautentična istorija. Zaokret u Beogradu oktobra 2000. nije bio revolucija, jer je obeležio povratak starim presocijalističkim vrednostima. Ali je bio pokušaj amnezije, tj. brisanja svake pozitivne primisli na prethodnih pola veka nacionalne istorije. Brisanje nostalgije ne može se oktroisati, jer od novog stanja zavisi njeno buđenje, tj. isticanje prošlosti nad sadašnjicom. U tom pogledu današnje sećanje na socijalizam nije puko ulepšavanje prošlosti u kojoj smo bili mlađi, nego i čežnja za popravljanjem sadašnjice. Koliko god zvučalo paradoksalno, Tito je danas, verovatno najmarkantniji lični simbol težnje za solidarnom i stabilnom današnjicom, ali ne i njen kriterijum. Nova epoha ne slabi potrebu za solidarnošću, ali modifikuje institucionalne kriterijume njene zaštite.
... Pamćenje titoizma ipak ima više dimenzija i kao segment kolektivne svesti ne može se tumačiti kao spontana romantična reakcija na tegobno preživljavanje i osiromašenje krajem 20. veka, niti kao arhaični izraz propalog socijalizma. Kao i prema drugim markantnim sadržajima iz prošlosti, tako i odnos prema titoizmu može biti nostalgični, negatorski i kritički. Romantičarski titoizam slavi svaki segment njegove epohe, dok demonizatorski, tome nasuprot, sve tumači kao laž i prevaru. Kritički odnos, pak, razdvaja realne modernizacijske crte ovog režima od različitih oblika nostalgične idealizacije. Grubo rečeno, radi se o razlici između čežnje za prošlošću, gađenja i hladnog rasuđivanja.
... Nacionalisti još uvek ne mogu da suzbiju nostalgično pamćenje na multietničku Jugoslaviju, uprkos pokušaju stigmatizovanja. Termin jugonostalgičar služi za političku i moralnu diskvalifikaciju; jugonostalgičar je sumnjiv čovek, "narodni neprijatelj", "izdajica", osoba koja žali za propašću Jugoslavije (dakle za propašću komunizma, a komunizam je u Hrvatskoj "srbo-boljševizam", a u Srbiji zavera antisrpskih brozovskih snaga). Rečju, jugonostalgičar je neprijatelj novog "demokratskog nacionalizma". Sociološki rečeno jugonostalgija narušava sklad novog društvenointegrativnog poretka sećanja. U Hrvatskoj je, zapaža D. Ugrešić, termin, "jugonostalgija" bio čak deo nove, ratne terminologije.
... Nostalgija uobličava draž kolektivnog pamćenja na iščezle socijalne sigurnosti svakodnevice socijalizma i multietničkog mira. Građanima bivše Jugoslavije oduzeta je njihova zajednička pedesetogodišnja prošlost. U zamenu za oduzeto ponuđen im je konstrukt nacionalnog pamćenja, koji su mnogi oduševljeno prihvatili misleći da je to siguran temelj za bolju budućnost.
... "Zlatni" period Vreme posle Drugog svetskog rata mnogi smatraju periodom napretka i dobrog života.
... Istorija se kosi sa nerefleksivnim sećanjem. Njen zadatak je racionalna kontrola sećanja i disciplinovanje pamćenja. Tome nasuprot, u svakodnevnom životu odnos prema prošlosti više je opterećen različitim oblicima osećajnog nedisciplinovanog pamćenja. Ipak se napetost između rezultata objektivnih naučnih metoda objašnjenja i razumevanja s jedne i moralizovanog i osećajnog odnosa s druge strane ne može otkloniti, jer, bar kod nas, još nema jasne granice između naručene istoriografije i spontano politizovane prošlosti. Ova napetost je u jezgru odnosa prema Titu. Beogradski sociolozi V. Ilić i I. Spasić pokazali su empirijskim istraživanjima da je odnos prema socijalizmu drugačiji kod naroda nego kod inteligencije. Narod teže napušta viđenje socijalizma kao režima opšte socijalne sigurnosti nego inteligencija kojoj je važnija politička i nacionalna situacija.
... U istoriografiji je spoj amnestije i amnezije složen, ne otuda što je napuštalje apologije socijalizma duboko i bolno proživljeno (najčešće i nije), nego zato što je diskvalifikacija ličnosti, grupa ili sistema skopčana sa pravdanjem novih različitih interesa i identiteta. Verovatno su zato mnogi intelektualci između amnestije i amnezije izabrali konverziju.
... Istraživači se slažu da je socijalna sigurnost stvarala jednopartijskom režimu saglasnost, a naglašeni motivi reda i stabilnosti (u poređenju sa neredom 90-ih) uslovili su depolitizovano pozitivno vrednovanje SFRJ u sećanju običnih građana. Kod jakih verzija ocena, život u SFRJ primio je status "strukturne nostalgije" ili "zlatnog doba" za kojim je usledila sveopšta propast. Jugonostalgija ima titoističku podvarijantu u kojoj se žali za višenacionalnom uglednom velikom SFRJ.
... Idilična slika. Kada nakon uređene države nastanu haos i nesigurnost, sećanja lako prelaze u nostalgiju. Svaka nostalgija (čežnja za nečim što nam je nekada bilo drago i prijatno) pripada osećajnom toplom sećanju koje treba razlikovati od hladnog bestrasnog sećanja. Ovo potonje počiva na uvidu koji se stiče poređenjem egzaktnih pokazatelja razvoja samoupravnog socijalizma i aktuelnog kapitalizma (stope horizontalne i vertikalne pokretljivosti, stupanj kriminala, standard i sl.). Kod nostalgije prošlost se donekle i idealizuje, a u atmosferi ekonomske nesigurnosti ova sklonost još je izrazitija.
... Kod širih slojeva jugonostalgija označava opštije sećanje na društvenu sigurnost. I nostalgija traži lični simbol. Moglo bi se reći da je Tito, ne samo zbog nostalgije, u očima većine stanovništva još uvek zapamćen kao pozitivna istorijska ličnost. Kada nakon relativno uređene sigurne države nastane haos i nesigurnost, sećanja na prošlost lako prelaze u nostalgiju. Još u hroničnom ratnom stanju antike težnja za mirom i srećom se u versko-političkom obliku iskazivala u kultu cara izmiritelja i kanalisala u pravcu njegovog obožavanja. Tako je verovatno kriza Rimskog carstva u 3. veku stvorila idiličnu sliku o carevima 2. veka (Hadrijanu i Antoninu Piju), koja je sigurno odudarala od stvarnosti. Rimski car viđen je kao spasitelj sveta koji oslobađa narode ratnih sukoba, miri i ukida bedu, a njegova epoha je željeno zlatno doba. U obličju zemaljskog cara otkrivao se pravedni bog.
... Svaka nostalgija je selektivna. Manifestacija selektivnih, "depolitizovanih sećanja" kod običiih ljudi može se povezati i sa drugim činiocima. "Pragmatizacija vrednosti" vidljiva je kod onih koji su okrenuti više ka rešavanju dnevnih problema, nego kod onih koji su zaokupljeni simboličnim sukobima oko istorijske pravde. Pojedinca u krizi ne zaokupljaju ni prošlost ni budućnost, već svakidašnje preživljavanje. To je rodno tle nostalgije. ali, kada je u pitanju socijalizam, nostalgija je, naročito kod inteligencije, selektivna: mnogi pojedinci sećaju se prijatne socijalne sigurnosti, a ne i vlastite upletenosti u pravdanje režima ili njegove ideologije.
... Aktuelne potrebe i interesi stvaraju složenu i široku zajediicu zaborava i oproštaja koja je u subjektivnom pogledu vrlo važna, jer služi kao instrument samozaborava i samooproštaja. Bez zaborava ne bismo preživeli, kaže Niče. U pamćenju svakodnevice socijalizma zaboravlja se na autoritarnost režima, a pamti se društvena sigurnost. Sećanje na socijalizam je pretežno, ali ne i uvek, vezano za sećanje na Jugoslaviju. I kod mnogih antikomunista jugonostalgija označava čežlju za širim kulturnim prostorom od nacionalnog i nepristajanje na samo jedan kulturni obrazac, pa je i zbog ovoga treba razlikovati od prazne romantične iluzije. Organizovano pamćenje nije samo važan sadržaj vladajuće ideologije, nego je to i struktura simbola smeštena u njegovom središtu, koja osmišljava i neideološko iskustvo. Simbolička struktura povezuje društvena izvorišta pamćenja sa njegovom društvenom fuikcijom. Kod svakog pamćenja treba raspoznati primarni događaj i ključnu ličnost. To nije uvek realni, izvorni i najuticajniji splet zbivanja, već su to događaj i ličnost koji ujedinjuju i podstiču društvo da stvara nove pravce razvoja. ... <<
...
Edited by Kinik, 05 March 2018 - 13:31.