Jump to content


Photo
- - - - -

1918. - 2018. sto godina Jugoslavije


  • Please log in to reply
715 replies to this topic

#31 zoran59

zoran59
  • Members
  • 10,124 posts

Posted 05 March 2018 - 12:51

Jugoslavija se jeste raspala zbog politickog sistema, tacnije zbog nakazne ideologije koju su ispovedali srbijanski komunisti, a s cijom propascu nisu mogli da se pomire (to sto nacionalizam ide uz socijalizam kao ruka uz rukavicu im je samo otrezavajuca okolnost, naravno uz citav represivni aparat karakteristican za taj sistem, na celu sa tajnim sluzbama uvek spremnim za zlocine protiv sopstvenih gradjana). Ima jedan sjajan tekst Srdje Popovica, koji je koncipiran kao optuznica za veleizdaju zemlje protiv Borisava Jovica, Veljka Kadijevica i Slobodana Milosevica, iz kojeg je ovo belodano:

.................

 

Mislim da gresis. Nije se raspala zbog pol. sistema. Raspala se istorijski paralelno/istovremeno sa njim, pa to moze izgledati povezano - ali nije. Sistem se raspao u citavoj istocnoj Evropi, raspao se i SSSR, raspala se i Cehoslovacka, Nemacke su se ujedinile itd. ali se samo SFRJ raspala ratom i krvavo - za razliku od Cehoslovacke ili SSSR. Dakle, moze se reci da je raspad socijalizma doveo do raspada SSSR ili Cehoslovacke, ali je za krvavost raspada SFRJ kriv nacionalizam a ne politicki sistem.

Teoretski, u retrospektivi, drzava se mogla raspasti i bez promene sistema (inicijativa hrvatske i slovenacke delegacije na poslednjem kongresu SKJ), a i sistem se mogao promeniti bez raspada drzave (reforme poslednjeg SIV-a pod Markovicem). Nije to bas direktno povezano.

 

Popovicev tekst koji si citirao sam procitao vise puta tokom godina. I taj tekst potvrdjuje ono o cemu pricam. Pogledaj neke detalje:

... Sa svoje strane, MILOŠEVIĆ je imao za cilj da učvrsti i proširi svoju vlast i u tu svrhu je privremeno usvajao razne programe, razne saveznike i razne ciljeve (centralizovanu Jugoslaviju kojom dominira Srbija, skraćenu Jugoslaviju bez Slovenije i Hrvatske, Veliku Srbiju). Socijalizam je branio (a) utoliko što mu je to omogućavalo podršku partijskog i državnog aparata i Armije (čiji partikularni interesi bi bili ugroženi promenom) i (b) utoliko što mu je to omogućavalo kontrolu nad privredom i državnim medijima (država je bila takoreći jedini poslodavac u socijalizmu). ...

Dakle, i prema Popovicu, cilj je bio vlast a ne sistem.

 

Dalje, iz istog teksta.

... Milošević kaže Joviću: «Treba ga (Antu Markovića) oboriti. Ako sada prođe ostaće još 4 godine a mi u njega (Antu) nemamo poverenje.» (BJ, 82) «Provodimo čitav dan na brodu i na moru (na Mljetu) – na izletu Veljko, Sloba, Bogdan (Trifunović i ja s prodicama... Opšti je zaključak da je Ante Marković za nas više neprihvatljiv i nepouzdan. Niko više ne sumnja da je direktni eksponent SAD određen za rušenje sistema i za skidanje s vlasti svih koji pomišljaju na socijalizam... Veljko ga zove kurvin sin’.»

....

Vidis, a taj Ante Markovic je osnovao UJDI (valjda znas sta je to bilo).

Dakle (opet, retrospektivna i naknadna pamet), bilo je moguce promeniti sistem bez raspada drzave.

 

 

Ti nastupas ideoloski, kao antikomunista. Van ideologije, malo sta te zanima. Ja ipak vidim i neke druge aspekte Jugoslavije.

Tvoj pristup je vidljiv i u Kuljicevom citatu koji je ovde postavio Kinik:

.....

Antikomunistički pogled na prošlost nije manje isključiv od ranije ortodoksne komunističke vizije budućnosti. Eshatološko mišljenje ne trpi diskontinuitete, niti različite faze ili kontangentnost. Dominira lagodni teleološki obrazac naknadne pameti.

.....

 

 

Mala digresija ili ilustracija.

Ova rasprava me podseca na jednu staru antologijsku indijsku pripovetku. U toj prici, u selo je dosao gonic sa slonom, a cetiri slepca su pozeleli da saznaju sta je slon. Docnije, posvadjali su se. Onaj koji je opipao surlu je tvrdio da slon lici na crevo. Slepac koji je opipao nogu je bio uveren da slon lici na stablo. Pipnuvsi stomak, treci je rekao da slon lici na bure. A cetvrti, opipavsi rep, rekao je da je slon kao uze.

 

U paraleli, u prici o SFRJ, ne radi se se o slepoci. Radi se o iskustvu i razlikama medju generacijama.

Generacija pre moje pamti posleratne nacionalizacije, represiju, izgone vojvodjanskih Nemaca i istarskih Talijana, Goli otok i svasta.

Ja pamtim zajebanciju (pricali su se u skoli vicevi o Titu i sistemu a niko nije zavrsio u zatvoru), putovanja od Vardara do Triglava bez pasosa i po Evropi sa pasosem bez viza. Iselio sam '81.

Mladji (i oni koji su ostali tamo duze nego ja) pamte inflaciju, nestasice i nesposobnost "elite" da se snadje i nesto uradi. U to njihovo vreme, drzava se raspala.

 

"Moja" Jugoslavija je imala uslove za opstanak. One pre i posle "moje" su bile govno. A za to postoji milion razloga, ali politicki sistem sam po sebi nije medju njima.


  • 3

#32 darth bane

darth bane
  • Members
  • 7,311 posts

Posted 05 March 2018 - 12:59

Mislim da si u pravu Zorane. Yu bi se raspala u svakom slucaju, raspala bi se i bez Slobe. Jer, svi su umislili da nesto gube u toj Jugolsaviji, a svi su zapravo bili na dobitku. To tek sada uvidjaju, koliko su svi izgubili raspadom. Cak i jedna Slovenija je izgubila tim raspadom.


  • 2

#33 Kinik

Kinik
  • Members
  • 43,426 posts

Posted 05 March 2018 - 13:27

...

 

II deo

>> ... Todor Kuljić, NOVA KULTURA SEĆANJA

 

... Srpski vladari

Nasuprot novom poretku sećanja, moglo bi se tvrditi da je Tito bio srpski vladar. Danas se nastoji da se stvori slika nacionalnog antifašizma, sa četnicima kao borbenim jezgrom, i time razbije tobožnji privid da je dosledni antifašizam na ovim prostorima bio antinacionalističke prirode. Po prirodi stvari, Tito, kao vodja narodnooslobodilačkog pokreta, isključuje se iz novokonstruisanog nacionalnooslobodilačkog pokreta koji je začet 1804. godine. Orašac 1804. i Bela Crkva 1941. više ne pripadaju istoj vertikali. Oslobodilački poredak sećanja je sužen i pročišćen nacionalizovan.

... Titovo hrvatsko-slovenačko poreklo je novom sećanju dovoljno da ga isključi iz tradicionalnog patriotskog sklopa. Medjutim, nasuprot novooktroisanom poretku sećanja moglo bi se tvrditi da je Tito srpski vladar. Bar iz dva razloga. Od svih srpskih vladara u poslednja dva stoleća Tito je najduže držao gotovo sve Srbe u jednoj državi. Drugi razlog je podjednako važan. Tito pripada jednom tipu političke kulture koju su na Balkanu u najrazvijenijem obliku negovali Srbi. To je oslobodilačka politička kultura: slavljenje i obožavanje vodje i spasioca koji je heroj i koji oslobadja, ali koji, nakon oslobodjenja, na osnovu osvedočenog ratnog učinka, traži apsolutnu poslušnost.

... Ove tradicije u 19. i 20. veku nije bilo toliko u drugim delovima balkanskih zemalja koje su pripale Jugoslaviji. Srbi ovu političku kulturu neguju još od Kosova. Tito se u potpunosti priklonio i utopio u ovu tradiciju i zbog toga jeste srpski vladar. Na ovom prostoru Srbi su imali najrazvijeniju oslobodilačku političku kulturu, a to znači veličanje junaka i ratnika kao oslobodioca, ali i spremnost da se podvrgnu vlasti oslobodioca koji samorazumljivo polaže pravo na neograničenu poslušnost. Zbog osvedočenog ratnog učinka heroj smatra da ima pravo na doživotnu vlast, i to je kod ove političke kulture normalizovano.

... Gotovo da to niko nije dovodio u pitanje. Rečit dokaz je krilatica SUBNOR-a još iz osamdesetih da ono što je krvlju stečeno samo se krvlju može i predati. Ovaj sindrom se u srpskoj političkoj kulturi nazivao solunašenje, a kasnije i partizanština. Tito je u potpunosti bio zatočnik solunaške političke kulture. Čak se može reći da Tito više pripada srpskoj političkoj tradiciji nego bilo kojoj drugoj, jer je srpska tradicija raspolagala kosovskim žrtvenim mitom sa snažnim osećajnim osvetničkim oslobodilačkim potencijalom, na koji su se lako kasnije nadovezivale razne poslekosovske oslobodilačke epizode...

... U pozadini podvlačenja kontinuiteta izmedju Tita i Miloševića je fiksiranje novog nultog časa 2000. godine, ali ovu trivijalnu političku logiku treba primati sa rezervom. Radilo se o naporu da se jasno istakne početak "autentične" istorije u skladu sa interesima nove vlasti. U domaćim udžbenicima i u nauci 1945. godina je dugo bila nulti čas. Devedesetih godina neka vrsta nultog časa bila je Osma sednica CK SKS, ili skup na Gazimestanu 1989. koji je monumentalno obeležio ukidanje pokrajina. Dakle, od tada počinje autentična i časna nacionalna istorija. Sve pre toga možda i jeste bila istorija, ali ne autentična. Službeni nulti čas je, medjutim, brzo izmenjen. Odmah nakon pada Miloševića, oktroisan je oktobar 2000. godine, kao kalendarski rez i revolucija, od koje tobože počinje istinska istorija, a sveukupni prethodni period od 1945. do 2000. proglašen je za homogeno doba despotije ili totalitarizma. Vreme će pokazati koliko će i ovaj datum potrajati u političkoj retorici i službenom pamćenju.

... Nova slika istorijskog početka snažno je ideologizovana, iako je teško sporiti da je prekretničke 2000. godine u Srbiji obnovljen kapitalizam. U tom pogledu ova godina jeste prekretnica. Ali, to ne znači da su Miloševićeva i Titova vlast suštinski istovetne. Premda je Milošević bio levičar, ključni stavovi njegove nacionalne politike bili su dijametralno suprotni od Titovih. Tokom devedesetih bili su bliži nacionalnoj viziji opozicije, a suprotni titoizmu. Tito je do kraja života bio boljševik. U boljševizmu još od Lenjina važi načelo: "Komunisti se bore protiv svog, a šoveni protiv tudjeg nacionalizma".

... Mane istoričara. I stručnjaci su prinudjeni da uskladjuju sopstveno shvatanje sa izmenjenom vizijom društva. Pravilo da srpski komunista treba da se bori protiv srpskog, a hrvatski protiv hrvatskog, uopšte nije bilo formalno, već ključno za integraciju multietničkog prostora i za obezbedjenje socijalnog mira izmedju različitih grupacija stanovništva koje su bile opterećene teškim istorijskim sećanjem. Bez dekretiranog sećanja i pomenute direktive da svako treba da se bori protiv svog nacionalizma, verovatno bismo još pre devedesetih godina XX veka doživeli gradjanski rat.

... Dakle 1990. godina jeste bila u nacionalnom pogledu krupna prekretnica, tačka diskontinuiteta i nulti čas oružanog nacionalnog osvešćivanja. Godina 2000. bila je prekretnica u društveno-ekonomskom pogledu, ali je kontinuitet nacionalne politike bio neprekinut. Minula prošlost je u idejno-političkom pogledu bila složena i haotična, a njenom objašnjenju ne mogu pomoći jednostrane izričite kvalifikacije, već višeslojne teorijske i pojmovne odredbe. Fiksiranje oštrog reza i definitivnog nultog časa je retorika političkog žargona, a ne i nauke koja ističe zamršenost i protivrečnost procesa.

... Po prirodi stvari, kolektivno pamćenje lakše prihvata odsečni politički žargon nego složeni jezik nauke. Govor o komunističkim zločinima postaje medijski prohodan jer pravda mnoge nove zaokrete. Stvara se nova ortodoksija selektivnog sećanja, pa ono što se u nju uklapa važi kao autentično, a što se ne uklapa odbacuje se. Socijalizam se preobražava u totalitarizam, komunisti u dželate, a Tito u ključnog upropastitelja. Službeno pamćenje preko noći je glavnog usrećitelja pretvorilo u ključnog krivca za nacionalnu katastrofu.

... Politizacija prošlosti prisutna je u svim zemljama bivšeg socijalizma. Sećanja razradjuju političke partije: neke koriste poslekomunističku nostalgiju za sticanje podrške, a druge i dalje demonizuju socijalizam i hvale se antikomunističkim otporom.

... U kriznim periodima slabi i gubi se razlika izmedju vrsta i posrednika znanja o prošlosti, izmedju kolektivnog pamćenja i istorije, izmedju istoričara i ljubitelja istorije. Ljubitelji istorije krajnje selektivno uprošćavaju sliku prošlosti, ali i sami istoričari koriste autoritet struke u političkoj javnosti. Profesionalni istoričari nemaju ekspertski monopol. Ljubitelji istorije su tvorci istorijske kulture, pre svega u medijima. Osim toga višeslojni kompleks istorijske kulture oblikuje i "oralna istorija", tj. porodični razgovori za stolom i medju prijateljima. Neretko i mediji odredjuju šta je istorijski prihvatljivo. Potreba za stvaranjem smisla posredstvom istorijske priče još je akutna.

... Prošlost u obliku mita više doprinosi homogenizovanju nacije nego kritička istorija. M. Albvaš je razlikovao kolektivno pamćenje grupe i racionalno istorijsko pamćenje. Pjer Nora je još oštrije razdvojio istoriju od pamćenja. Pamćenje vraća sećanje u sakralno, istorija ga otuda proteruje, pamćenje izrasta iz grupe i pripada grupi, istorija pripada svima i nikome. Dok je pamćenje apsolutno, istorija poznaje samo relativno znanje. Pamćenje je slepo za sve, osim za grupu koju povezuje. Istorija je permanentna sumnja u pamćenje i njena uloga je da ga potisne i razori.

... Ne samo za političare, nego i za mnoge istoričare prošlost nije ključ za razumevanje sadašnjosti, već su potrebe sadašnjice ključ za preradu prošlosti. Na Balkanu su se misao o društvu i s njom povezana slika prošlosti teško izdizali iznad protivrečnosti prostora, i otimali od imperativa ideologije i kolektivnog pamćenja. Postojanost naučnika često je bila labilna, kolebajući se u širokim amplitudama izmedju apologije tekućeg i demonizacije minulog režima i njegove ideologije. Žestina u kritici socijalizma može se tumačiti i pokušajem iskupljenja zbog njegove ranije bezrezervne apologije. Ocena Tita je u poslesocijalističkoj istoriografiji temeljito izmenjena. Tito je s razlogom skinut sa pijedestala nedodirljivosti, ali je novi pristup stvorio niz isključivosti. Proučavanje istorije u misli o društvu jeste odgonetanje složenosti, koja ne gleda sadašnjost samo kao rezultat prošlosti, nego pokušava da raspozna uticaj prošlosti i na budućnost.

... U tom sklopu treba biti kritičan i prema istoričarima. I istoričari lako poistovećuju vlastite želje i vizije sa konstruisanim konačnim stupnjem razvoja, pa njihova savremena obrada socijalizma teče unutar poredaka sećanja nove liberalne i konzervativne teleologije. Manje ili više latentno i kod njih je prisutno uverenje o kraju istorije koje je ugradjeno u opredeljenje. Ovo uverenje gradi tvrdi poredak sećanja, kao okvir prerade komunističke prošlosti. Osim toga, i istoričari su prinudjeni da u dobu burnih preloma uskladjuju vlastiti biografski kontinuitet sa istorijskim diskontinuitetom, vlastito samopoimanje sa izmenjenom službenom vizijom društva.

... Poslekomunistička istoriografija konstruisala je nove antifašističke subjekte (četnike i domobrane) i "trezvene patriote" (kvislinge). Socijalistička prošlost još uvek je živa, ali sada ne kao uzor, već kao negativna slika koja ne treba da iščezne, već da stoji kao opomena i primer slabljenja i razdrobljavanja nacionalnog jedinstva. Personifikacija te negativne slike je Tito, više kod srpskih nego kod hrvatskih istoričara. Kod savremene srpske inteligencije može se uočiti nekoliko talasa manje ili više iskonstruisanih žrtava kao osećajne osnove novih istoriografskih jednostranosti: Titove žrtve su četnici, kvislinzi, Srbi pali na Sremskom frontu i u odmazdi oslobodilaca 1944-45, zatim informbirovci, rankovićevci 1966. i liberali 1972. Ovom sledu dodaju se i Miloševićeve žrtve iz devedesetih godina XX veka. U Hrvatskoj su rehabilitovani domobrani, delom i ustaše, zatim žrtve Blajburga iz 1945. i žrtve "hrvatskog proljeća 1971".

... Lažne žrtve. Period proveden u SFRJ nacionalisti smatraju dobom nacionalne porobljenosti

Oživljavanje tabuizirane istorije, utemeljeno novom žrtvenom svešću, neretko završava u ekstremima. Apsolutna moralna superiornost žrtava komunističkih režima svuda je metapolitičko jezgro novog prevladavanja prošlosti. Otuda i inflacija disidenata i fiktivnih žrtava komunizma. Disidentski diskurs se u višepartijskom režimu "reinstitucionalizirao" u "antikomunizam bez objekta" "ili u antikomunizmu bez komunizma" (R. Močnik). Antikomunizam je postao zbirna kvalifikacija vrlo rastegljivog obima (od boljševika do mondijalista), koja se u zavisnosti od prilike mogla različito akcentovati.

... Izgleda da je u tom maglovitom govoru mržnje Tito bio jedan od retkih postojanih sadržaja. Dovoljno je bilo sebe prikazati disidentom ili žrtvom Titovog režima pa je "stradanje" stvaralo beskonkurentski politički kapital "starog borca". Ipak su od Titovih žrtava samo nacionalisti postali heroji, dok su informbirovci (realno najveći stradalnici) već sa slomom lagera postali bezopasne i neaktuelne žrtve koje se nisu mogle preobraziti u dželate, zato što u opštoj antikomunističkoj klimi kao levičari nisu mogli svoje stradanje moralizovati.

... Komunistička dihotomna šema o revoluciji i kontrarevoluciji ukinuta je i potisnuta novim isključivim šemama: patriote-izdajnici, mondijalisti-demokratski nacionalisti, totalitarizam-demokratija, komunisti protiv svih drugih. Istorijski kontinuiteti i dugi procesi danas se ne shvataju u socijalnom nego u nacionalnom duhu i povezani su sa raznovrenim teorijama zavere. KPJ je prevedena iz oslobodilačke u totalitarnu snagu, slika prošlosti, dugo centrirana oko Titovog kulta, demonizovana je, a žrtve komunizma (nacionalisti i kolaboracionisti) rehabilitovane su i proglašene istinskim patriotima.

... U Hrvatskoj je ključna alternativa Evropa - Balkan, unutar koje je antikomunizam posrednik, a jugonostalgija najveći greh. Danas u Srbiji sličnu ulogu ima napetost između demokratskog nacionalizma i komunističkog totalitarizma, a greh je mondijalizam. U hrvatskoj jugoparanoji antibalkanska retorika sažima antikomunizam i antitotalitarizam u oceni SFRJ kao balkanske tiranije sa srpskom dominacijom. Tito jeste bio Hrvat, ali ne u dovoljnoj meri. Analogni stereotip hrvatskom viđenju Balkana je za srpski nacionalizam bivši komunistički internacionalizam sa pogubnim načelom ravnoteže, tj. tezom da su svi nacionalizmi podjednako opasni.

... Tito jeste bio za celovitu Jugoslaviju, ali je razdrobio i podvlastio Srbe. Period proveden u Jugoslaviji nacionalisti u novim državama zapadnog Balkana danas tumače kao doba nacionalne i ideološke porobljenosti. Kriterijumi istorijske normalnosti iz temelja su izmenjeni. U prvi plan izbila je iskonstruisana napetost između jugoslovenstva i nacionalne države. Za nosioce prvog proglašeni su stranci (katolici u srpskom ili komunisti u hrvatskom revizionizmu). Odbacivanjem jugoslovenstva kao ideje nametnute spolja spontano se normalizuju razne nacionalističke struje, sve do kvislinških i fašističkih. Ovo je katkad otvorena, a katkad latentna namera prerade istorije.

... Markiranjem novih ključnih sudbonosnih "unitarnih" katastrofalnih tačaka (1918. i 1945.) automatski su rehabilitovani i proglašeni patriotskim do juče stigmatizovani šovinistički zaokreti. Istorija Jugoslavije odvaja se od istorija njenih nacija, a ovi tokovi prikazuju se kao asimetrični i nesrećno izmešani paralelni, ali razdvojeni istorijski procesi. U poređenju sa tobože nesrećno propuštenim šansama stvaranja nacionalnih država još krajem Prvog svetskog rata Jugoslavija ispada kao unazađujuća tvorevina. To je bila paternalistička država lažne nacionalne jednakosti.

... Normalizovani nacionalizam je u novom poretku sećanja izmenio i vrednovanje višenacionalne Jugoslavije. To više nije državna zajednica srodnih naroda, već nasilna i veštačka tvorevina. U tom sklopu i njen prvi vladar A. Karađorđević shvaćen je kao žrtva protivnika neprirodne države, a drugi vladar, Tito, kao dželat njenog najbrojnijeg naroda. Prerađena martirologija je moralna osnova novog revizionizma.

... Uvreženo verovanje da se intelektualci, za razliku od običnih ljudi, teško oslobađaju jednom prihvaćenih gledišta, a da pogotovo stvaralačka inteligencija postojano brani ono što je jednom napisala, kraj 20. veka je ubedljivo razotkrio kao predrasudu. Opštu konverziju sleva nadesno osmišljavali su upravo intelektualci brutalno demonstrirajući rez u vlastitoj biografiji. Komunisti su postajali nacionalisti i zagovornici kapitalizma. Zaokret je pravdan tezom da su uvek bili disidenti, ali latentni. Najpre klasu, a potom naciju snabdeli su upravo intelektualci žrtvenom svešću. Tito je za života uživao solidnu podršku inteligencije, što je vrlo važno kod objašnjenja stabilnosti njegove vlasti. Tek nakon njegove smrti javljaju se dublje sumnje i razilaženja.

... Kod ocene Tita prepliću se tri međusobno povezane strategije posredovanja između iskustva i pamćenja: nastojanje za prilagođavanjem autobiografije tekućem poretku sećanja, davanje smisla savremenom svetu i trud da se zbivanja prikažu istinito. Svaka sadašnjica diktira poredak sećanja, koji opet reguliše napeti i često protivrečni odnos između autobiografskog tumačenja odnosa između ja i okoline s jedne, i raznih napora za njihovim autentičnim prikazivanjem kao verodostojne priče s druge strane. Intelektualci nisu mnogo bolji svedoci vremena od ostalih, samo su kadri da bolje prikriju vlastitu strategiju rasterećivanja. Naknadno ocenjujući Tita njegovi saradnici neretko su radili na glačanju vlastite biografije i homogenizovanju ličnog pamćenja.

... Obnova prošlosti. Nostalgija je sastavni deo kolektivnog pamćenja i simptom našeg vremena. Viđenje socijalističke prošlosti kod običnog čoveka danas je aktuelnije nego ranije iz jednog unutarnaučnog razloga. Istraživanja pamćenja sve više se okreću od tzv. tvrdog pamćenja, tj. istraživanja ključnih prošlih političkih zbivanja i službenih sadržaja, ka "mekom" pamćenju, gde su u središtu svakodnevica i sećanja užih društvenih grupa (etničkih, klasnih, polnih itd.). U SAD su istorija, pamćenje užih grupa i nostalgija komercijalizovani u medijskoj industriji pamćenja, pa se na tržištu mogu kupiti instant-proizvodi za zadovoljenje vlastite "istorijske" čežnje.

... Najopštije govoreći, danas su prisutne dve vrste pamćenja socijalizma, tj. dve odvojene dimenzije opažanja i procene socijalističke prošlosti: prva se odnosi na komunistički politički sistem, a druga na društvenu stranu poretka na nivou svakodnevnog života i ličnih biografija. Prva dimenzija obično je negativna, druga je složenija i dvoznačnija. Prva se oslanja na službena dokumenta i propise, druga na "oralnu" istoriju, tj. na doživljaje koji se prenose usmeno. Postoji posebna dijalektika selektivnog pamćenja i selektivnog zaborava socijalističke prošlosti, koja se ispoljava u raznovrsnim oblicima na nivou masovne svesti i kod političkih elita.

... Odnos običnog čoveka prema slici socijalizma određuje savremena kriza koja menja sigurnost pojedinaca i grupa. Realna osnova čuvenog beogradskog grafita "Bravar je bio bolji" nije bilo samo ironično poređenje nove srpske vlasti i njenih nacionalističkih obećanja o blagostanju sa hrvatskim prethodnikom, koji je stalno okrivljavan za propast Srbije, već i sećanje na stabilniji period socijalizma. Još je upadljiviji raskol između renacionalizovane srpske istoriografije s jedne, čiji je refren priča o totalitarnim "broznim vremenima", i svakodnevnog poređenja brozne prošlosti i grozne sadašnjice kod pamćenja običnog pojedinca s druge strane.

... Samopoimanje običnog pojedinca, koje obično počiva na skladu grupne i lične prošlosti, doživelo je od sloma socijalizma burne potrese. U poslesocijalističkoj svakodnevici sve više je pojedinaca sa skraćenim ili pocepanim biografijama; dojučerašnji komunisti i titoisti postali su antikomunisti i antititoisti, jugosloveni su se pretopili u nacionaliste, slika vlastite prošlosti rekonstruiše se i prepravlja i saobražava novom poretku sećanja.

... U teoriji je nostalgija ("nostos" vraćanje kući i "algia" čežnja) bila dugo zanemarivana, a neretko i negativno određena. Tako npr. Č. Majer ističe da je nostalgija za sećanje isto što i kič za umetnost, a M. Kamen je definiše kao istoriju oslobođenu krivice. Svetlana Bojm ističe da nostalgija nije samo čežnja za mestom, nego i za drugačijim vremenom, vremenom našeg detinjstva ili mladosti, sporih ritmova naših snova. To je pokušaj hvatanja ritma čežnje, usporavanje, neka vrsta dnevnog sanjanja. U svakom slučaju nostalgija, označena kao simptom našeg vremena, jeste istorijska emocija i sastavni deo kolektivnog pamćenja.

... Ničeova kritika suvišnog okretanja ka prošlosti i njegovo upozorenje o štetnosti istorije najviše se odnosila na monumentalnu obnovu slavne nacionalne prošlosti. To jesu konzervativne utopije, koje treba razlikovati od spontanog poređenja prošlosti i sadašnjice. Naime, restauracija stavlja težište na "nostos", i svojstvena je nacionalizmu koji gradi mitove, vraća se nacionalnim simbolima i stvara teorije o zaveri. Konzervativna nostalgija vidljiva je kod totalne rekonstrukcije spomenika prošlosti, tj. kod onoga što je E. Hobsbaum nazvao izmišljanjem tradicije. Radi se o vraćanju manje ili više fiktivnim korenima i poreklu. Dok restaurativna nostalgija evocira nacionalnu prošlost, i okrenuta je kolektivnim simbolima i oralnoj kulturi, refleksivna nostalgija više se odnosi na individualno i kulturno pamćenje. Ona druga ne stremi konačnoj istini, a skopčana je sa čežnjom koja je u središtu socijalnog, a ne nacionalnog pamćenja. Pamti se društvena sigurnost i mir, a ne slavni ratovi nacije. U ovu drugu vrstu nostalgije spada sećanje na Tita i autoritarnu socijalnu državu, lišenu ratova i kriminala.

... Nacionalisti još ne mogu da suzbiju nostalgiju za multietničkom Jugoslavijom. Svi krupni društveni prelomi su antinostalgični jer brišu prošlost i nastoje da intronizuju novi početak, pre kog je sve bila neautentična istorija. Zaokret u Beogradu oktobra 2000. nije bio revolucija, jer je obeležio povratak starim presocijalističkim vrednostima. Ali je bio pokušaj amnezije, tj. brisanja svake pozitivne primisli na prethodnih pola veka nacionalne istorije. Brisanje nostalgije ne može se oktroisati, jer od novog stanja zavisi njeno buđenje, tj. isticanje prošlosti nad sadašnjicom. U tom pogledu današnje sećanje na socijalizam nije puko ulepšavanje prošlosti u kojoj smo bili mlađi, nego i čežnja za popravljanjem sadašnjice. Koliko god zvučalo paradoksalno, Tito je danas, verovatno najmarkantniji lični simbol težnje za solidarnom i stabilnom današnjicom, ali ne i njen kriterijum. Nova epoha ne slabi potrebu za solidarnošću, ali modifikuje institucionalne kriterijume njene zaštite.

... Pamćenje titoizma ipak ima više dimenzija i kao segment kolektivne svesti ne može se tumačiti kao spontana romantična reakcija na tegobno preživljavanje i osiromašenje krajem 20. veka, niti kao arhaični izraz propalog socijalizma. Kao i prema drugim markantnim sadržajima iz prošlosti, tako i odnos prema titoizmu može biti nostalgični, negatorski i kritički. Romantičarski titoizam slavi svaki segment njegove epohe, dok demonizatorski, tome nasuprot, sve tumači kao laž i prevaru. Kritički odnos, pak, razdvaja realne modernizacijske crte ovog režima od različitih oblika nostalgične idealizacije. Grubo rečeno, radi se o razlici između čežnje za prošlošću, gađenja i hladnog rasuđivanja.

... Nacionalisti još uvek ne mogu da suzbiju nostalgično pamćenje na multietničku Jugoslaviju, uprkos pokušaju stigmatizovanja. Termin jugonostalgičar služi za političku i moralnu diskvalifikaciju; jugonostalgičar je sumnjiv čovek, "narodni neprijatelj", "izdajica", osoba koja žali za propašću Jugoslavije (dakle za propašću komunizma, a komunizam je u Hrvatskoj "srbo-boljševizam", a u Srbiji zavera antisrpskih brozovskih snaga). Rečju, jugonostalgičar je neprijatelj novog "demokratskog nacionalizma". Sociološki rečeno jugonostalgija narušava sklad novog društvenointegrativnog poretka sećanja. U Hrvatskoj je, zapaža D. Ugrešić, termin, "jugonostalgija" bio čak deo nove, ratne terminologije.

... Nostalgija uobličava draž kolektivnog pamćenja na iščezle socijalne sigurnosti svakodnevice socijalizma i multietničkog mira. Građanima bivše Jugoslavije oduzeta je njihova zajednička pedesetogodišnja prošlost. U zamenu za oduzeto ponuđen im je konstrukt nacionalnog pamćenja, koji su mnogi oduševljeno prihvatili misleći da je to siguran temelj za bolju budućnost.

... "Zlatni" period Vreme posle Drugog svetskog rata mnogi smatraju periodom napretka i dobrog života.

... Istorija se kosi sa nerefleksivnim sećanjem. Njen zadatak je racionalna kontrola sećanja i disciplinovanje pamćenja. Tome nasuprot, u svakodnevnom životu odnos prema prošlosti više je opterećen različitim oblicima osećajnog nedisciplinovanog pamćenja. Ipak se napetost između rezultata objektivnih naučnih metoda objašnjenja i razumevanja s jedne i moralizovanog i osećajnog odnosa s druge strane ne može otkloniti, jer, bar kod nas, još nema jasne granice između naručene istoriografije i spontano politizovane prošlosti. Ova napetost je u jezgru odnosa prema Titu. Beogradski sociolozi V. Ilić i I. Spasić pokazali su empirijskim istraživanjima da je odnos prema socijalizmu drugačiji kod naroda nego kod inteligencije. Narod teže napušta viđenje socijalizma kao režima opšte socijalne sigurnosti nego inteligencija kojoj je važnija politička i nacionalna situacija.

... U istoriografiji je spoj amnestije i amnezije složen, ne otuda što je napuštalje apologije socijalizma duboko i bolno proživljeno (najčešće i nije), nego zato što je diskvalifikacija ličnosti, grupa ili sistema skopčana sa pravdanjem novih različitih interesa i identiteta. Verovatno su zato mnogi intelektualci između amnestije i amnezije izabrali konverziju.

... Istraživači se slažu da je socijalna sigurnost stvarala jednopartijskom režimu saglasnost, a naglašeni motivi reda i stabilnosti (u poređenju sa neredom 90-ih) uslovili su depolitizovano pozitivno vrednovanje SFRJ u sećanju običnih građana. Kod jakih verzija ocena, život u SFRJ primio je status "strukturne nostalgije" ili "zlatnog doba" za kojim je usledila sveopšta propast. Jugonostalgija ima titoističku podvarijantu u kojoj se žali za višenacionalnom uglednom velikom SFRJ.

... Idilična slika. Kada nakon uređene države nastanu haos i nesigurnost, sećanja lako prelaze u nostalgiju. Svaka nostalgija (čežnja za nečim što nam je nekada bilo drago i prijatno) pripada osećajnom toplom sećanju koje treba razlikovati od hladnog bestrasnog sećanja. Ovo potonje počiva na uvidu koji se stiče poređenjem egzaktnih pokazatelja razvoja samoupravnog socijalizma i aktuelnog kapitalizma (stope horizontalne i vertikalne pokretljivosti, stupanj kriminala, standard i sl.). Kod nostalgije prošlost se donekle i idealizuje, a u atmosferi ekonomske nesigurnosti ova sklonost još je izrazitija.

... Kod širih slojeva jugonostalgija označava opštije sećanje na društvenu sigurnost. I nostalgija traži lični simbol. Moglo bi se reći da je Tito, ne samo zbog nostalgije, u očima većine stanovništva još uvek zapamćen kao pozitivna istorijska ličnost. Kada nakon relativno uređene sigurne države nastane haos i nesigurnost, sećanja na prošlost lako prelaze u nostalgiju. Još u hroničnom ratnom stanju antike težnja za mirom i srećom se u versko-političkom obliku iskazivala u kultu cara izmiritelja i kanalisala u pravcu njegovog obožavanja. Tako je verovatno kriza Rimskog carstva u 3. veku stvorila idiličnu sliku o carevima 2. veka (Hadrijanu i Antoninu Piju), koja je sigurno odudarala od stvarnosti. Rimski car viđen je kao spasitelj sveta koji oslobađa narode ratnih sukoba, miri i ukida bedu, a njegova epoha je željeno zlatno doba. U obličju zemaljskog cara otkrivao se pravedni bog.

... Svaka nostalgija je selektivna. Manifestacija selektivnih, "depolitizovanih sećanja" kod običiih ljudi može se povezati i sa drugim činiocima. "Pragmatizacija vrednosti" vidljiva je kod onih koji su okrenuti više ka rešavanju dnevnih problema, nego kod onih koji su zaokupljeni simboličnim sukobima oko istorijske pravde. Pojedinca u krizi ne zaokupljaju ni prošlost ni budućnost, već svakidašnje preživljavanje. To je rodno tle nostalgije. ali, kada je u pitanju socijalizam, nostalgija je, naročito kod inteligencije, selektivna: mnogi pojedinci sećaju se prijatne socijalne sigurnosti, a ne i vlastite upletenosti u pravdanje režima ili njegove ideologije.

... Aktuelne potrebe i interesi stvaraju složenu i široku zajediicu zaborava i oproštaja koja je u subjektivnom pogledu vrlo važna, jer služi kao instrument samozaborava i samooproštaja. Bez zaborava ne bismo preživeli, kaže Niče. U pamćenju svakodnevice socijalizma zaboravlja se na autoritarnost režima, a pamti se društvena sigurnost. Sećanje na socijalizam je pretežno, ali ne i uvek, vezano za sećanje na Jugoslaviju. I kod mnogih antikomunista jugonostalgija označava čežlju za širim kulturnim prostorom od nacionalnog i nepristajanje na samo jedan kulturni obrazac, pa je i zbog ovoga treba razlikovati od prazne romantične iluzije. Organizovano pamćenje nije samo važan sadržaj vladajuće ideologije, nego je to i struktura simbola smeštena u njegovom središtu, koja osmišljava i neideološko iskustvo. Simbolička struktura povezuje društvena izvorišta pamćenja sa njegovom društvenom fuikcijom. Kod svakog pamćenja treba raspoznati primarni događaj i ključnu ličnost. To nije uvek realni, izvorni i najuticajniji splet zbivanja, već su to događaj i ličnost koji ujedinjuju i podstiču društvo da stvara nove pravce razvoja. ... <<

 

...


Edited by Kinik, 05 March 2018 - 13:31.

  • 1

#34 mladenvzz

mladenvzz
  • Members
  • 1,397 posts

Posted 06 March 2018 - 11:30

...zorane,unaprijed ti moram reći da te ne proganjam ali moram reagirati na netočnosti

koje iznosiš.

Npr.Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu(UJDI)nema veze sa A.Markovićem.

Osnovana je u veljači 1989.,prvi predsjednik je bio Branko Horvat,a direktor ili nešto

slično je bio Puhovski.Članovi su bili inteleaktualci s područja ex-YU,npr.,Boganović,

Kangrga,Gajo Petrović itd.UJDI je tražio demokratsku preobrazbu u čitavoj zemlji koja

bi samim time riješila i nacionalno pitanje.UJDI se nikada nije želio transformirati u

političku stranku.

Savez reformskih snaga,stranka A.Markovića je osnovana 1990.,nije izašla na izbore

u Hrvatskoj i Sloveniji,u Srbiji BIH,Crnoj Gori,Makedoniji doživio katastrofalni poraz.

Ono što sam ja pročitao o razlozima raspada Jugoslavije,meni je nekako najbolja studija

Dejana Jovića


  • 0

#35 darth bane

darth bane
  • Members
  • 7,311 posts

Posted 06 March 2018 - 13:10

...zorane,unaprijed ti moram reći da te ne proganjam ali moram reagirati na netočnosti
koje iznosiš.
Npr.Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu(UJDI)nema veze sa A.Markovićem.
Osnovana je u veljači 1989.,prvi predsjednik je bio Branko Horvat,a direktor ili nešto
slično je bio Puhovski.Članovi su bili inteleaktualci s područja ex-YU,npr.,Boganović,
Kangrga,Gajo Petrović itd.UJDI je tražio demokratsku preobrazbu u čitavoj zemlji koja
bi samim time riješila i nacionalno pitanje.UJDI se nikada nije želio transformirati u
političku stranku.
Savez reformskih snaga,stranka A.Markovića je osnovana 1990.,nije izašla na izbore
u Hrvatskoj i Sloveniji,u Srbiji BIH,Crnoj Gori,Makedoniji doživio katastrofalni poraz.
Ono što sam ja pročitao o razlozima raspada Jugoslavije,meni je nekako najbolja studija
Dejana Jovića

UJDI je izasao na prvim visestranackim izborima u Srbiji 1990 godine. Znam jer su bili favoriti mojih ukucana, svi su glasali za UJDI! Jos par imena recimo : Nebojsa Popov, Ivan Djuric ... i jos neki - sve vrhunski intelektualci!
  • 0

#36 mladenvzz

mladenvzz
  • Members
  • 1,397 posts

Posted 06 March 2018 - 14:00

...bane,koliko se ja sjećam na predsjedničkim izborima 1990. u Srbiji Đurić je bio

zajednički kandidat Saveza reformskih snaga(A.Marković) i UJDI i dobio je

oko 6% glasova.Kako je to konkretno izgledalo na parlamentarnim izborima

se ne sječam.Čini mi se da je Savez reformskih snaga najveći trag ostavio u

BIH.Znam da je npr gradonačelnik Tuzle,Bešlagić izabran na toj listi. Možda

je interesantno istaći da je i Dodig bio član Saveza reformskih snaga

Postavlja se pitanje zašto Marković sa svojom strankom nije izašao na višestranačkim

izborima u Hrvatskoj i Sloveniji.Neki autori pišu da je Marković računao na reformirane

komuniste kao koalicione partnere.


  • 0

#37 zoran59

zoran59
  • Members
  • 10,124 posts

Posted 06 March 2018 - 19:15

.....

Npr.Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu(UJDI)nema veze sa A.Markovićem.

.....

 

Mladene, hvala ti za ispravak.

Naravno, u pravu si. Ja sam pomijesao UJDI i Markovicev pokret/stranku/sto li vec. Moj izgovor je da sam bio vec dugo u emigraciji, posjecivao domovinu sporadicno i cudio se.

 

No moj protest, ovdje, je sto me neki krivo tumace, pa i karakteriziraju ili vrijedjaju. Iskreno sam napisao sam "jugonostalgicar" pa se na to nadovezu komentari da sam ortodoksni komunist, hvalim Goli otok i Staljinove gulage i svakakve druge gluposti.

Nerazumijevanje i sprdacina.

Podrzavao sam Markoviceve reforme, mislio sam da je to dobar put. Miran put, bez revolucije i mrtvih. Sa ili bez raspada drzave, svejedno, samo da se bolje zivi.

 

Ispalo je drugacije. Ne treba opisivati, postoje hiljade knjiga - a i ovdasnjih forumskih tema i rasprava.

Moja teza je, pojednostavljeno, da nije trebalo ubiti toliko ljudi i napraviti toliku stetu samo zato da kad-tad udjemo u EU posebno i "nacionalno". Moglo je to mirno i gradjanski (tj. ocito nije moglo, razvilo se drugacije - ali je trebalo).

Imali smo zajednicko trziste i zajednicke propise. Opet cemo ih imati, u EU, samo smo platili ogromnu cijenu da ih imamo jedan po jedan i posebno, umjesto u grupi.

 

Za to krivim nacionalizam i nacionalisticke tzv. "elite".

Primitivni feudalizam - recimo, Tudjmanova lajanja o "200 obitelji".

 

U retrospektivi, kad pogledas danasnje ex-Yu drzavice - pa Yu je bila preteca EU. A Ustav iz '74. je prethodio danasnjim tendencijama EU ka "regionalizaciji".

Samo, mi smo primitivna banda. Katolici/pravoslavci/muslimani, sa cvrstim obavezama prema "krvnim zrncima" predaka 10 koljena unatrag. Vecina.

Ne moze to izaci na dobro. U licnom, primjeru, iselio sam i snasao se. A opet, sentimentalan sam i svasta mi fali i sjecam se itd. - i, jebiga, pokusati sve to pomiriti je grozna frustracija.

 

Sve skupa, nije bitno. No kad mi netko pokusa podmetnuti ideju Jugoslavije kao zlo i to opravdati ideologijom ili nacijom - mogu se samo nasmijati. Balkan kasni par sto godina.

Danas je dobra stvar globalizacija, EU, NAFTA, sto i vise trgovinskih sporazuma i paktova itd. - a mi smo razbili malu drzavu na 7 jos manjih, pa se svadjamo. To cak, cesto, nije "da meni bude bolje" nego "da komsiji crkne krava".

 

Ne zelim u tome sudjelovati. Na zalost, morao sam pobjeci. Emocionalno, jos sam dijelom tamo - ali racionalno, ja cu se smijati i dobro zivjeti dok vi jos uvijek mlatite po vec davno mrtvoj Jugoslaviji i, paralelno, isto tako dugo mrtvom socijalizmu.


  • 3

#38 Kinik

Kinik
  • Members
  • 43,426 posts

Posted 06 March 2018 - 20:42

...

 

...

 

Reci da si se samo salio!
'Teoretski i u retrospektivi'!?
:lol+:

Mnogo si nekonzistentan i protivrecan.
Citav 'Istok' se raspao zbog pol. sistema - a Ex_Yu 'istorijski / paralelno, pa to moze izgledati povezano'

Odavno nisam procitao ovako nesto naivno / povrsno.
Tebi ocigledno srce izgore za tom Ex_Yu samoupravnom bajkom (citaj - mladoscu), pa bi sada malo da 'rekonstruises'.
'Nije se raspala zbog sistema, vec nacionalizma'.
Tj. ti dodjes kod lekara i zalis se na neki organ - no telo, a i ti sam si zdrav?
;)
A sto mu ga ne posaljes e-mailom / postom, pa ti ga opravi, a ti ga samo, kao flash memoriju ukljucis?

Attached File  flash teeths.jpg   32.56KB   1 downloads

Pa tom nakaznom komunjizmu / socijalizmu nacionalizam je bio imanentan!
Na tome je i opstajao - sa jedne strane, prema spoljnom kom.pokretu - beskrajno branjenje 'prava svakog naroda na izbor / samoopredeljenje do otcepljenja', a sa druge strane, unutar zemlje veciti disciplinujici / agresivni pozivi na 'soc.samoupravno bratstvo / jebinstvo'!?
Pa, normalno da je to bilo ludilo, ta politicka scizofrenija mogla je zavrsiti samo u prsnucu / krvavom obracunu. To je bilo oslobodjenje od 'lanaca komunizma', ali vrlo ruzno i surovo. U ostalom, komunjisti ne treba da se femkaju / izigravaju nevinasca - te nepodopstine borba / krv, a samim tim zlocini - pa to im je bilo u partijskom programu. Zato 'clanovima SKJ' nije uopste bilo tesko da se preko noci preobuku. Idealisti su ionako uvek bili samo 'krep-papir' / dekoracija na proslavama. Oni su prvi otpali, i to tako da se mnogi nisu povratili od soka, vec vecito traze opravdanje, peru svoju nesretnu proslost jer su apsolutno svesni da si ih izigrali kao narodne volove. Ima i onih koji teraju inat do kraja, kao kad je moja Late_Mother sva ljubicanstvena od cijanoze rekla - 'umirem kao socijalista' a ja pred doktorom i sestrom odgovorom - 'pa dobro' i slegnem ramenima.

Oko vlasti.
Normalno da svaka politika podrazumeva borbu za vlast, osvajanje i sprovodjenje svojih ideja. I osvajanje i gubitak vlasti su deo politickog procesa. Ali, vlast je unapred osudjena na propast ako se brani po svaku cenu, ratom, zlocinima i zrtvama. Ako neko brani 'samoupravni socijalizam / komunjizm' ratom, ma kako mu intelcije bile idealne - pisi propalo. Ode i nakaradna drzava i nakaradne ideje. Zato je samourpavni soc./komunjizm u secanju ogromnog broja ljudi neraskidivo povezan sa svim tim nepodopstinama.
Ko jos danas kuka i jauce za socijalizmom osim ekstremista-umobolnika?

Kada govoris o A. Markovicu - upravo ti svedocis o naknadnoj pameti.
Jos je onda mnogima bilo jasno da ce ga oterati. Svi. Jer je svima bilo stalo do vlasti, a ne do soc/kom ideje.

Oko Kuljica - ne ispustaj iz vida da je on univerzitetski leftista, jer samo kao takav moze imati prodju medju kolegama i inostranstva (pa i 'grantove'). Opet, to je legitimno, a i ne tice me se.
A namerno sam stavio taj citat, da neki koji govore o naZiJonalizmu shvate da se ni njihov komunjizm nije nimalo razlikovao. To je jednostavno, a istorijski je potvrdjeno - komunofasizam.

Attached File  adolf stalin.jpg   147.51KB   1 downloads

Ajde na pricu o slonu da ti mozda ponudim pricu o 'plasticnoj rekonstrukciji nevinosti'.
Sada to ljubitelji soc/kom ideje rade u ogromnim kolicinama, no zaludno je. Ko ce da se napali na ocvalu 'nevinu' babu od 150 ljeta.
To je skroz bolesno.

Oko pamcenja / zajebancija - sve je to naknadna pamet / trgovina emocijama i nostalgijom, sto moze biti interesantno u necijoj autobiografiji, no kao izvor je bezvredno. Jednostavno - ne postoji.

Na tvoju zalost 'tvoja' Jugoslavija nikada nije imala sansu i bila je unapred osudjena na propast.
Ako je lik iz SIVa jos 60-ih godina, posle neuspele privredne reforme izrazio bojazan da 'moze doci do rata medju republikama' - nemamo o cemu da pricamo.

Btw, a sto si izmestio guzu iz vukojebine 'koja je imala uslove za opstanak'?
Ostavio si je nama u amanet - 'cuvajte mi Jugoslaviju'?
B-)
 

Zoran

>> ja cu se smijati i dobro zivjeti dok vi jos uvijek mlatite po vec davno mrtvoj Jugoslaviji i, paralelno, isto tako dugo mrtvom socijalizmu ... <<
:frust:

 

Opet ti za isto?
Ne vredja te niko, samo ti ukazuje da upornim insistiranjem na propaloj bajci - vredjas zdrav razum, pa i sam sebe.
Da se ne vracamo na staro - zna se sta podrazumeva ideja tzv. 'socijalizma', ponesto ublazenog 'samoupravnom deformacijom'. To je lose nastelovani auto, vozio bi pravo, a vuce u levo, a kada zakocis - eto te u jarku pored puta. Da ne kazem da je bilo i zlocinackog 'stelovanja' sa jasnim namerama (sudski procesi, robija, logori ...)
Sve smo to videli.

Oko teze - a mozda nije trebalo toliko ljudi drzati desetlecima pod suludom ideoloskom presijom i nametati nebuloze, samo zasto sto su si hteli kupiti bolji auto / motor, obuci se ili gledati svoja posla a da se nikome ne moraju ritualno zaklinjati / klanjati.

Neki su od toga cak i pobegli!

;)

 

Oko Markovica je sve vec receno. Njemu nista ne zameram, cak je bio super kad je izasao sa sednice SIV i odbio potpisati 'ratni budzet', no bilo je kasno. Svi su hteli rat.

Kako je rekao ovaj lik: If it's war they want, it's war they'll get!

 

Attached File  mangalore.jpg   53.04KB   1 downloads

 

I imali su ga!

 

Nismo imali ni pravo zajednicko trziste, ni prave zajednicke propise - imali smo najcrnji moguci lokalizam / parohijalizam gde je svako hteo da prevari onog drugog. U firmama do 'OOUR leva samoupravna banda' i 'OOUR desna samoupravna banda', a u republikama - u slo. 'malogranicnim prometom', u cro. muljanjem sa 'turistickim devizama', u sVrBiji glupim 'konvertibilnim' $, u_bosni stampanjem menica i stvaranjem giganta 'Agrokomerca', prethodnika 'agrokora'.

Reci da je Ex_Yu bila 'preteca' EU, to je uvreda zdravog razuma.

 

Tako da njanjarenje o Ex_Yu, poturanje nekih sirupastih mastarija izazivaju, istovremeno, i posprdni smej i povecu odbojnost.

Nikako mi nije jasno kako neki posle toliko godina i tako tuznog iskustva mogu gajiti nostalgiju za tim ideoloskom kupleraju.

Ovo da ces 'dobro ziveti i smejati se, dok se mi mlatimo po davno mrtvoj Jugoslaviji' ti nije trebalo.
Zacudo pokazao si svu raskos nerazumevanja - zivis dobro a mlatio bi hvalio propalu Ex_Yu?

Mnogo tuzno utatajstvo.
:wacko:

...


  • 3

#39 akiro

akiro
  • Members
  • 1,111 posts

Posted 06 March 2018 - 23:46

...

Pa tom nakaznom komunjizmu / socijalizmu nacionalizam je bio imanentan!
Na tome je i opstajao - sa jedne strane, prema spoljnom kom.pokretu - beskrajno branjenje 'prava svakog naroda na izbor / samoopredeljenje do otcepljenja', a sa druge strane, unutar zemlje veciti disciplinujici / agresivni pozivi na 'soc.samoupravno bratstvo / jebinstvo'!?
Pa, normalno da je to bilo ludilo, ta politicka scizofrenija mogla je zavrsiti samo u prsnucu / krvavom obracunu. To je bilo oslobodjenje od 'lanaca komunizma', ali vrlo ruzno i surovo. U ostalom, komunjisti ne treba da se femkaju / izigravaju nevinasca - te nepodopstine borba / krv, a samim tim zlocini - pa to im je bilo u partijskom programu. Zato 'clanovima SKJ' nije uopste bilo tesko da se preko noci preobuku. Idealisti su ionako uvek bili samo 'krep-papir' / dekoracija na proslavama.
...

 

Ovde bih dodao samo jos to da je Faraon za svoje čuvare baklje i pretorijansku gardu bratstva i jednistva izabrao družinu, koja ne moze drugacije da se opiše nego kao lisice u kokošinjcu. Nezavisno od ličnih preferencija poznavao sam ponešto crvenih funkcionera i oficira (pa sve i do jednog kontraadmirala), ukratko crvenog patricijata, kao i njihovu decu (odnosno dobrim delom njih preko jednog, hvala bogu manjeg, dela društva,). Nacionalista do nacionaliste, a najgori od svih društvo iz 6. ličke, generalno Krajišnici i Kordunaši, te Crnogorci (kod Bosanaca je to ostalo bolje prikriveno do događaja devedesetih, ili je bar tako u uzorku, koji poznajem). Elem, najpogrdnije izraze spram drugih nacija, najviše spram Hrvatima i Albancima, su upravo bajni bratsko-jedinstveni drugovi imali, često i prizivali još jedan obračun, itd. I to i pre famoznog Memoranduma. Ko je imao nesreću da iz pristonosti mora da prisustvuje sahrani neke oficirčine iz 6. ličke mogao je da se nasluša ratohuškačkih vendetta-govora i to još početkom osamdesetih (moguće da je toga bilo i pre toga, ali ovo pamtim). A kafica kod kordunaškog kontraadmirala, koji pripit ničim izazvan (bez nekog konteksta u prethodnom razgovoru) zabada nožekanju u sto i izjavljuje "uh, da mi je još jednom da se pokoljemo sa Hrvatima" mi je bio već ozbiljan šok. Sanjanje nekih drugih granica im je, istina, počelo tek od Memoranduma, ali osvetnički i mrzilački nacionalizam je bio i davno pre toga prisutan.

 

Kako su bahato nastupali, nešto nisam baš ubeđen da Faraonu takvo raspoloženje nije bilo poznato. Dok se dešavalo da drugi u javnosti nisu smeli da zucnu neku kritičnu reč spram sistema, ovima je bilo dozvoljeno maltene otvoreno isticanje najgorih nacionalističkih stavova. Doduše, NJEGA i sistem su tek mnogo kasnije počeli da uzimaju u usta, ali najcrnji nacionalizam je bio svo vreme prisutan. I decu su tako vaspitali. Mogu samo da zaključim da je Faraon prihvatio te "bubice" u zamenu za čuvanje revolucionarne baklje.

 

Takođe je Faraon u svoje jedinice od 1943. nadalje primio znatan broj ustaških oficira i vojnika.  I ti su se, kad im je krenulo na gore, nešto brzo preobratili u bratstvo i jedinstvo, kako da ne.

 

Ukratko, sumnjam da je Faraonu bilo nepoznato kakvu družinu skuplja oko sebe. Popustio je interesu da su mu za određene funkcije korisni, a stavio ružičaste naočare spram nekih njihovih stavova. Branili su ga od moguće opozicije i omogućili mu da učvrsti vlast i nakon prestanka euforije posle oslobođenja, ali su isto tako predstavljali tempiranu nacionalističku bombu. Time je njegovom sistemu nacionalizam od samog starta bio iminentan. Dok je bio u punoj snazi, držao je stvari pod kontrolom, od sredine sedamdesetih ode mast postepeno u propast.


  • 2

#40 mladenvzz

mladenvzz
  • Members
  • 1,397 posts

Posted 07 March 2018 - 10:27

...akiro,cijenim tvoje pisanje na ovom forumu i rado ga čitam.U zadnjem postu upala mi je

u oči jedna tvoja rečenica.

 

"Takodje je faraon u svoje jedinice od 1943. nadalje primio znatan broj ustaških vojnika i oficira".

 

 

Vjeruj mi svašta sam zadnjih godina pročitao o drugom svjetskom ratu na ovim prostorima ali na nešto

slično ovoj rečenici nisam naišao.Možeš li me uputiti na izvor.


  • 0

#41 akiro

akiro
  • Members
  • 1,111 posts

Posted 07 March 2018 - 23:12

...akiro,cijenim tvoje pisanje na ovom forumu i rado ga čitam.U zadnjem postu upala mi je

u oči jedna tvoja rečenica.

 

"Takodje je faraon u svoje jedinice od 1943. nadalje primio znatan broj ustaških vojnika i oficira".

 

 

Vjeruj mi svašta sam zadnjih godina pročitao o drugom svjetskom ratu na ovim prostorima ali na nešto

slično ovoj rečenici nisam naišao.Možeš li me uputiti na izvor.

 

Pročitao svojevremeno na više mesta. Nešto se sećam i príče o prebezima Domobranima, među kojima je bilo i podosta Ustaša, koji su se deklarisali kao Domobrani. Takođe i o zarobljenicima, koji su primljeni u Partizane. Međutim, to su sećanja na razne članke, nisam nešto obeležavao izvore. Ako me sećanje ne vara, licitiralo se brojkama čak i do 80k ukupno. Pošto su izvori bili srpski to bih pre podelio kroz 20. Svejedno, po svoj prilici je bilo toga. Kao što je bilo i četnika, koji su uz dva svedoka čas posla postali prvoborci. Pitanje je samo ko je tu kasnije ostvario najveći uticaj odnosno dosegao više rangove "oslobodilaca". Sa srpske strane je verovatno najviše nacionalista na uticajnim pozicijama ipak bilo baš među Partizanima iz Like, Banije, Korduna, Krajine i iz Dalmacije. Kod komunjara iz Srbije takva mržnja se ipak nije iskazivala. No, da zanemarimo detalje, ispod crte mislim da stoji konstatacija da je Faraon neštedimice postavljao lisice za čuvare kokošinjca jer su mu u "pripitomljavanju" manje avangardne populacije bili od koristi.


  • 1

#42 suptil

suptil
  • Members
  • 2,079 posts

Posted 08 March 2018 - 14:23

Skoro sam citao jedan lep rad o Senatorima KJ iz Splita. Jednog od njih koji je bio gradonacelnik Splita takodje ubili su Partizani 1943. godine. (Jaksu Racica). Nema visokopozicioniranih uglednih gradjana KJ koji nisu ubijeni od strane novih vlasti tokom rata jer pre svega je to ideoloska borba bez kompromisa. 


  • 0

#43 mladenvzz

mladenvzz
  • Members
  • 1,397 posts

Posted 08 March 2018 - 16:23

...i što piše o Jakši Račiću u toj studij?Da li piše da je bio četnik,glavnokomandujući 

za Dalmaciju,pa i za zloglasnu Dinarsku diviziju i čovjek za vezu sa Talijanima.

Ubili su ga navodno ilegalci 1943.

Prije rata,ima velike zasluge za uređivanje Splita,npr.pošumljavanje Marjana


  • 1

#44 suptil

suptil
  • Members
  • 2,079 posts

Posted 08 March 2018 - 17:47

...i što piše o Jakši Račiću u toj studij?Da li piše da je bio četnik,glavnokomandujući 

za Dalmaciju,pa i za zloglasnu Dinarsku diviziju i čovjek za vezu sa Talijanima.

Ubili su ga navodno ilegalci 1943.

Prije rata,ima velike zasluge za uređivanje Splita,npr.pošumljavanje Marjana

 Ja to i kazem, brutalni ideoloski sukob. Znam ko je bio. Ali eto u toj studiji se spominju jos neki, i svi oni imaju i sliku u radu, a na wikipediji su opisi tih ljudi bez slika.

https://www.academia..._jugoslavenstva

Na kraju krajeva, ja nisam komunista, vec sam rojalistickih ubedjenja. 


Edited by suptil, 08 March 2018 - 17:48.

  • 0

#45 blond

blond
  • Members
  • 4,640 posts

Posted 08 March 2018 - 19:38

 Ja to i kazem, brutalni ideoloski sukob. Znam ko je bio. Ali eto u toj studiji se spominju jos neki, i svi oni imaju i sliku u radu, a na wikipediji su opisi tih ljudi bez slika.

https://www.academia..._jugoslavenstva

Na kraju krajeva, ja nisam komunista, vec sam rojalistickih ubedjenja. 

 

Ne moze da bude samo ideoloski sukob, kako ti pokusavas da predstavis. Taj Jaksa je, pre svega, bio saradnik okupatora, sto bi ti da zaturis, conveniently, da bi progurao svoju teoriju. 


  • 2