Tamo smo zatrolali onu temu, pa evo ovdje otvorena tema, ako je odgovarajuce. Kao uvod, evo citati s tamo teme:
Ako se kradju definira kao pribavljanje nekog materijalnog dobra, stvorenog tudjim radom, tada clanove nekog DD-a, nasuprot clanova nekog OUR-a, mozemo smatrati kradljivcima. Obzirom da dionicari, sebi uzimaju materijalna dobra stvorena tudjim, ne vlastitim radom. Interesatno bi bilo razmisliti, da li neko svojim radom moze zaraditi npr. 1.000.000.000 $, ili je tu ipak u pitanju priavljanje recimo 999.000.000 $ materijalnih dobara stvorenih tudjim radom.
U kapitalizmu je "ne ukradi" prilicno rastegnuto (naravski, uvjetno receno, opravdano rastegnuto).
Opet ponavljanje marksistickih budalastina
Pa ne, kradja se NE definise "kao pribavljanje nekog materijalnog dobra, stvorenog tudjim radom" nego kao pribavaljanje materijalnog dobra koje pripada drugoj osobi bez njegove dozvole. Opet, svaki put kada udjete u prodavnicu da nesto kupite, kada ujutru kupujete burek i jogurt vi "pribavljate materijalna dobra stvorena tudjim radom", ali ih ne kradete...
Ako ja pridjem tebi s namjerom da pribavim sebi materijalno dobro (ili dio) koje si ti svojim radom stvorio, prislonim ti pistolj na sljepocnicu, i kazem dozvoli mi - ti mi dozvolis - to nije kradja?
Ili, ako dionicar pridje radniku, s namjerom da pribavi sebi materijalno dobro (ili dio) koje je radnik svojim radom stvorio, prisloni mu otpusno pismo pred oci, i kaze dozvoli mi - radnik mu to dozvoli - to nije kradja?
U prvom slucaju se radi o otimanju tudje imovine silom (dakle ono sto se desava u socijalizmu), bez dozvole vlasnika. U drugom se radi o klasicnoj trgovini, gde radnik dobrovoljno prodaje svoj rad (znanje, vestine, radne sate, produkte rada) za cenu koju dogovori sa kupcem. Ovaj slucaj je potpuno jednak kupovini hleba u pekari gde ja svako jutro ulazim u pekaru, prislanjam pekaru otpusno pismo i kazem mu: "daj mi to materijalno dobro hlebolikog oblika koje si stvorio kao produkt svoga rada"...
Ne, ti neces moci uci u pekaru i prisloniti otpusno pismo, zato sto nisi dionicar, i nemas otpusno pismo (nemas silu). Ti ces morati platiti tacno onu cijenu rada utrosenog za stvaranje tog hljebolikog materijalnog dobra.
A dionicar, koji ima silu otpusnog pisma, ce pribaviti sebi hljeboliko materijalno dobro, ispod cijene rada utrosenog za stvaranje tog ljebolikog dobra. Dionicar ne mora raditi nista, a ostvarivat ce materijalna dobra, samim svojim zagarantiranim statusom/kapitalistickim pravom.
Otpusno pismo nije sila. To je temeljni alat slobode, to je upravo ono sto razlikuje socijalizam/robovlasnistvo (gde su ljudi robovi koji neke stvari ne mogu da otkazu) od slobodnog drustva (kapitalizma). Sloboda znaci da svako ima po jedno otpusno pismo ZA SVAKOGA, a to znaci da svako moze da ODBIJE da udje u svaku interakciju sa drugim ljudima, t.j. da su sve interakcije dobrovoljne (a to po definiciji znaci da nisu kradja).
Tako, ja jos kako imam po jedno otpusno pismo za svakog pekara na ovom svetu i svaki dan im ga svima urucujem (izuzev mozda jednom ili dvojici kod kojih nesto kupim toga dana, preteci im da cu i njima dati otkaz ako mi ta razmena nije po volji) - bas kao sto i svaki poslodavac ima po jedno otpusno pismo za svakog radnika, ali i svaki radnik otpusno pismo za poslodavca, sto automatski znaci da je njihov ugovor o radu klasicna trgovina, dobrovoljna i obostrano benefitna (inace bi neko nekome tu dao otkaz, ili radnik polodavcu ili ovaj njemu) - bas kao i u slucaju trgovine hlebom i svega drugog.
Sta kazes, u pekari moras da platis koliko ti traze, ako hoces taj hleb? Pa upravo je u tome poenta - poslodavac mora da plati radnika koliko mu ovaj trazi, ako hoce tog radnika! (Oba slucaja vaze i u drugom smeru, pekar mora mene da plati koliko mu ja trazim (on mene placa u hlebovima) ako hoce da mi proda hleb, bas kao sto radnik mora poslodavca da plati koliko mu ovaj trazi (radnik placa radom) ako hoce njemu da proda svoj rad (tj da se zaposli u toj firmi), i to je mesto gde se uspostavljaju cene tih dobara- koliko tih i takvih hlebova za koliko dinara, koliko tog i takvog rada za koliko dinara itd).
Na prva dva paragrafa vec odgovoreno, a treci paragraf dole.
Hajde da poednostavimo, ako je 1 sat rada = 1 hljeb = 1 dolar, dakle, neko ko radi jedan sat, stvorice materijalno dobro ekvivalentno jednom hljebu, ekvivalentno cijeni jednog dolara.
Kada dodjes u pekaru, ti ces platiti 1 dolar, za 1 hljeb, koji je stvoren 1 satom rada. Ti neces dati 2 dolara za hljeb, a i ako ti prodavac uzme 2 dolara, ti ces reci, gdje je moj kusur, jer ti tacno placas cijenu 1 hljeba, odnosno 1 radnog sata. Istovjetno, ako ti das 0.50 dolara, prodavac ti nece dati 1 hljeb, ili svo 1 radni sat, i trazit ce ti 1 dolar.
Kada ti nisi jeo pet dana, i dodjes u pekaru, da kupis 1 hljeb, i prodavac ti tada kaze cijena je 2 dolara, ti neces vise slobodno trgovati, jer si sada prisiljen platiti 2 dolara, iako znas da je cijena 1 hljeba = 1 radni sat = 1 dolar, jer ces u suprotnom sesti dan skapati od gladi.
S druge strane, dionicar sa radnikom nece slobodno dobrovoljno trgovati, jer dionicar ima prisilu otpusnog pisma. On ce radnikov 1 sat rada, ekvivalent 1 hljebu, platiti 0.50 dolara (pribavljajuci sebi 0.50 dolara), i radnik ce to dozvoliti, ne slobodno dozvoljeno kako ti pretpostavljas, vec prisilom otpusnog pisma.
Socialisticko pravo, nece dozvoliti posljednje, 1 sat rada, ce biti ekvivalentno 1 hljebu, odnosno ekvivalentno 1 dolaru, a kapitalisticko pravo ce dozvoliti prisilnu razmjenu gdje dionicar samo i samo prisilom, bez rada, moze sebipriskrbiti 0.50 dolara tudjeg, radnikovog rada.
Ako ovo nije precizno razumljivo, prvi quote, nadam se da je racionalnoj osobi razumljivo da neki dionicar ko posjeduje kapital 1.000.000.000 $, sigurno nije stvorio barem 999.000.000 $ tog kapitala svojim radom, niti su radnici svojim slobodnim dozvoljavanjem trgovanem poklonili dionicaru tih 999.000.000 $. Simply, ta akumulacija kapitala je rezultat kapitalistickim pravom opravdane legalizirane kradje, sticanja i uzivanja plodova tudjeg rada, na bazi neke prisile.
Da li je to opravdano ili ne, moze se analizirati, i zavisi iz kojeg smjera se gleda. U svakom slucaju, svaki radnik ima izbor da da suti i trpi potplacenost, trazi sebi bolje, da strajkuje, ili da i sam postane kapitalist (i uziva plodove tudjeg rada, tj. bavi se kradjom).
Edited by Mujo Mujic, 01 November 2017 - 21:38.