Jared Leto nastupa pomalo pozerski,sa Flash Gordon-ovskim stavom dok tumaci lik zilionera Niandera Wallace-a. Priznajem da sam i sam ocekivao malo drugacije napisanu ulogu za ovog negativca.
pozerski svakako, no mozda je bolje (preciznije) reci -> pretenciozno do infantilnosti. nije li upravo to karakteristika danasnje "wannabe art" kinematografije? Villeneuvea kriticari opisuju kao autora u cijim filmovima ne postoji takva, do zla boga isprazna / iritantna pretencioznost. gledao sam njegov film Nasa Majka, i stvarno je, sto se toga tice, fascinantan reziser. i tu dolazimo do glavnog problema (u cemu se izgleda svi slazemo), scenarija. iza kojeg stoji, glavom i bradom, Ridley Scott. ja sam se nekako nadao da tom izlapljelom starcu nece uspjeti upropastiti i nastavak Blade Runnera, kao sto je upropastio nastavke svojih drugih filmova. medjutim...
Prava je steta sto Denis Villeneuve nije uspeo da realizuje svoju nameru o angazovanju Davida Bowiea u ovom filmu. Veliki umetnik bi se sa svojom inace android-look pojavom i harizmom savrseno uklopio u svet Blade Runnera.
recimo Supermen je sin
"I was still going through the thing when I was pretending that I understood Nietzsche... And I had tried to translate it into my own terms to understand it so 'Supermen' came out of that."
When all the world was very young
And mountain magic heavy hung
The supermen would walk in file
Guardians of a loveless isle
And gloomy browed with superfear
Their endless tragic lives
Could heave nor sigh
In solemn, perverse serenity
Wondrous beings chained to life
Strange games they would play then
No death for the perfect men
Life rolls into one for them
So softly a supergod cries
Where all were minds in uni-thought
Power weird by mystics taught
No pain, no joy, no power too great
Colossal strength to grasp a fate
Where sad-eyed mermen tossed in slumbers
Nightmare dreams no mortal mind could hold
A man would tear his brother's flesh
A chance to die
To turn to mold
Far out in the red-sky
Far out from the sad eyes
Strange, mad celebration
So softly a supergod cries
David Bowie / The Supermen / 1970.
(auf, kakav bi to pogodak bio! steta, stvarno steta).
Ja sam mislio na onaj momenat kad 'K' tripuje da je on ustvari to dijete. To je prica je o 'odabranom' - 'the chosen one' to je momenat koji se jos iz egipatske mitologije, pa se preko jevrejske provlaci sve do starog zavjeta. Jedna od bitnih razlika izmedju starog i novog zavjeta jeste sto u novom zavjetu 'odabrani' postaje 'sin'. Tako se i u filmu preplicu ta dva momenta, imamo pitanje da l' je 'K' odabrani, pa na kraju ispada imamo 'kcer'. Vrlo je ovo cesto po filmovima, recimo Supermen je sin, a Neo iz Matriksa je 'the cosen one' - odabrani, ili u knjizevnosti isto imas te momente, pa i u politici, drug Tito je bio sin (svih nasih naroda i narodnosti), ostali su uglavnom bili 'odabrani' (za neku misiju). Sin donosi nesto novo, on je nova nada, nova buducnost, a odabrani treba da ispuni neku svoju ulogu i poslje je potrosen. Odabrani su dosadni, potrosni i uglavnom glupavi. Zato i nerviraju. I sad ovo sto sam ti boldovao: - Roy (Rutger Hauer) dolazi kod svog oca, stvoritelja. Zar ne?
A modern audience might admire Batty’s will to flee the confinements of slavery and perhaps sympathize with his existential struggle to live. Initially, however, his desire to live is subsumed by his desire for power to extend his life. Why? In Heidegger’s view, because death inevitably limits the number of choices we have, freedom is earned by properly concentrating on death. Thoughts of mortality give us a motive for taking life seriously. Batty’s status as a slave identifies him as an object, but his will to power casts him as an agent and subject in the Nietzschean sense. His physical and psychological courage to rebel is developed as an ethical principle in which he revolts against a social order that has conspired against him at the genetic, cultural, and political levels. In Heidegger’s view, Batty’s willingness to defy social conformity allows for him to authentically pursue the meaning of his existence beyond his programming as a soldier. Confronting his makers becomes part of his quest, but killing them marks his failure to transcend his own nature.
dakle Roy jeste "ponosni sin", medjutim, on ipak ubija svog oca, sto znaci da svoju (zadanu) prirodu nije ispio prevazici. sa druge strane, Deckard svoje oslobodjenje dozivljava, i Niander Wallace se divi upravo Deckardu kao jedinstvenom primjerku koji je uspio ono sto on, kao Bog otac, nije (premda "ima milijune svoje djece"). Officer K. pak ima izbor - spasiti svoju vrstu i ubiti Deckarda, ili pak spasiti Deckarda, sto mu je i genetski (programski) odredjeno (da nikad ne povrijedi covjeka). i on izabire ovo drugo. gdje je on, kao ponosni Sin, zahebao svog Oca. ili je Otac zahebao sam sebe, cim je stvorio / programirao Sina tako da mu ovaj zezne pravo na (industrijski) monopol (re)produkcije replikanata. generalno, to oko "sina" (kao nositelja) i "odabranog" (kao potrosnog) malkic mi je nategnuto. bilo je frke oko toga u krscanstvu, pa i judaizmu, mozemo tu dakako povlaciti paralele i s likovima iz domace (epske) politike, medjutim ne prepoznajem, barem ne kristalno jasno, i svakako ne kao temeljne, takve razdvojbe u Blade Runneru. naslijedjeni / programirani kalupi i pokusaji izlaska iz njih jesu jedna od bitnih tema u tom (sada vec) serijalu, zbog toga je i odabran Villeneuve kao reziser, medjutim, govorimo li o individualnim ili kolektivnim katarzama? mislim da je tu (jedna od bitnih) razlika izmedju prvog i drugog dijela, i jedan od (bitnih) razloga zasto mi se prvi dio toliko svidio / dojmio u svojoj originalnosti (i samom neo-noir distopijskom zanru). starozavjetni motiv oslobodjenja / spasenja cijelog naroda (vrste, rase, klase, nacije, itd.) nije mi (ni pod razno) asocijacija na Blade Runner 1982. medjutim jeste na Blade Runner 2049. i to pomalo iritira, jer tu, premda samo u nagovjestaju, ali ipak ulijece u trivijalnost / dosadnost brojnih "spasili smo planetu / univerzum" SF filmova. ja sam mislio, bogati tvoga pankerskog, da smo tu na istoj valnoj duzini. kad ono, odveo ti mog Blade Runnera u epske programe za izbavljenje Radnicke klase i spas planete Zemlje. (sto je sasvim legitimno, nemam tu nikakvih zamjerki, stovise zanimljivo mi je da caskamo o nasim subjektivnim dozivljajima ovog filma).
btw.
Ti si prvi potegao ad hominem
to nije bio ad hominem. ad hominem ima za cilj iskljuciti diskutanta iz diskusije, i na takav nacin unistiti argumente koje iznosi. Splitjo je medjutim tebe naveo samo kao primjer u svom izlaganju problematike starozavjetnih motiva u Blade Runneru. sto je inace tvoja 15 godisnja praksa sa drugim forumasima. ad hominem (i to cisti) je pak bio tvoj odgovor. sto ti je jos jedna 15 godisnja praksa na ovom boardu. bolje da si dao koju o cinizmu postmoderne, nego tako, dzonom.
Edited by Vjekoslav, 30 October 2017 - 00:14.