Nisam pobjegao, nego sam skonto da nema potrebe da mrsam kad sam vec mrsav. Sad sam smlatio pizzu i 60g cokolade, da se malo popravim.
Kad bih se uspio natjerati ponovo na biciklo, meni nista drugo i ne treba. Skoro smo preselili office pa je sad otprilike 12ak kilometara u jednom pravcu umjesto 10 kako je do skoro bilo. Jos je i mnogo opasnije za bicikliste, svako malo neki biciklista bude pregazen i to bas ovdje kuda bi ja morao prolaziti pa mi malo vuna.
Mogao bih i da prosetam do iduce stanice za tube umjesto da udjem i izadjem ovdje ispred kuce. To bi mi bilo jos po 15ak minuta zustre setnje ali bih morao ustajati 15 minuta ranije, sto je zesce sranje.
Pojedem, popijem i bole mene....
(krajem osamdesetih naziv megapopularnog beogradskog kioska sa kobajama)