Gotovo uvijek se Bosnjaci i Srbi spore oko Njegosa i njegovog "eposa" Gorski Vijenac. Razliciti stavovi oko doticnog "eposa" su s toga i politicko pitanje. Pokusat cu s bosnjackog stajalista pojasniti zasto je Petar Petrovic Njegos odnosno Gorski vijenac sporan za Bosnjake i zasto bi, barem sa bosnjacke tacke gledista, trebao biti sporan i svima onima, koji osudjuju poziv na nasilje spram drugog i drugacijeg.
Protagonisti Gorskoga vijenca ne samo da vrijedjaju i obezvrjedjuju muslimane, nego pozivaju i na njihovo iskorijenjivanje. Pored toga oni predstavljaju pluralizam drustva u, blago receno, negativnom svjetlu, a teznju za istim kao nesto, sto za sobom povlaci egzistencijalnu opasnost po nemuslimane. A muslimane per se predstavljaju kao opcu opasnost. Muslimani, u kontekstu sadrzaja Gorskog vijenca, samo onda imaju pravo na egzistenciju, ukoliko konvertiraju na krscanstvo. Iz tog konteksta, recepcija Gorskog vijenca mora biti kriticka, jer se u suprotnome cita izricito kao obezvrjedjivanje i vrijedjanje drugog i drugacijeg, poglavito muslimana, odnosno kao huskacki poziv na pokolj muslimana.
Postavlja se pitanje, kakvo je to drustvo, koje Gorski vijenac smatra vrhuncem svoje knjizevnosti? Odnosno, imajuci u vidu sramni sadrzaj, kako je moguce ignorirati prijeku nuznost kritickog diskursa?
Izdvojio sam gnusne pasaze iz Gorskoga vijenca:
Dokle Turci sve njih savladaju
mnoge će se bule ocrniti;
borbi našoj kraja biti
neće
do istrage turske ali naše.
Nekršću se fore usmrđeše...
Ujedno su ovce i kurjaci,
združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravnom Cetinju!
Smrad uhvati lafa u kljusama,
zatrije se ime crnogorsko,
ne ostade krsta od tri prsta!
Što će đavo u kršćenu zemlju?
Što gojimo zmiju u njedrima?
Vrana vrani oči ne izvadi;
brat je Turčin svud jedan drugome.
Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom.
Sreća se ja stara probudila:
u Karuče, na kraju Crmnice,
od petnaest hiljadah Turakah
ne pustiše živa nijednoga;
i danas je pobjeno mramorje
divne slave Crnojević-kneza.
Bog da prosti Uroševu dušu!
Krasne žertve što joj učiniše.
Krv pravedna dimi na oltare,
ćivoti se u prah razvijaše.
Zemlja stenje, a nebesa ćute...
Luna i krst, dva strašna simvola -
njihovo je na grobnice carstvo.
Sljedovat im rijekom krvavom
u lađici grdna stradanija,
to je biti jedno ili drugo.
Divne žertve vidim na gomile
pred oltarom crkve i plemena;
čujem lelek đe gore prolama.
Treba služit česti i imenu.
neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može -
nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje.
Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!
Svi glavari skoče na noge s velikom grajom:
Tako, već nikako!
No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja,
časne dvoje postah da postite;
za ostalo kako vam je drago!
Ne šćeste li poslušat Batrića,
kunem vi se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati,-
biće bolja koja ne potone!
Ne složi se Bajram sa Božićem
Je l' ovako,braćo Crnogorci?
Svi iz glasa:
Tako, već nikako!
Ema neću, božija vi vjera,
više slušat odže u Ćekliće
đe guguće svrh one stugline
ka jejina svrh trule bukvine!
Koga zove uz one glavice
svako jutro kako zora sine?
Ja mnim ga je doista dozvao,-
jer mi nije lakši, što ću kriti,
nego da mi na vrh glave stoji.
Ferat Začir, kavazbaša
… Iako je zemlja pouzana,
dvije vjere mogu se složiti,
ka u sahan što se čorbe slažu.
Mi živimo kao dosad bratski,
pa ljubovi više ne trebuje.
Knez Janko
Bismo, Turci, ali se ne može!
Smiješna je ova naša ljubav.
Grdno nam se oči susretaju,
ne mogu se bratski pogledati,
no krvnički i nekako divlje:
oči zbore što im veli srce.
Kolo
Novi Grade, sjediš nakraj mora,
i valove brojiš niz pučinu
kako starac, na kamen sjedeći,
što nabraje svoje brojanice.
Divna sanka što si onda snio!
Mlečići te morem poduzeše,
Crnogorci gorom opasaše;
sastaše se u tvoje zidove,
okropiše krvlju i vodicom-
te od tada ne smrdiš nekršću.
Topal-paša su dvadest hiljadah
da pomože Novome hitaše;
sretoše ga mladi Crnogorci
na Kameno, polje pouzano.
Turskoj kapi tu ime poginu,
sva utonu u jednu grobnicu;
mož i danas viđet košturnicu.
Knez Janko
Kako smrde ove poturice!
Opažaš li ti štogod, Rogane?
Knez Rogan
Ka u zli čas, kneže, ne opažam!
Kad blizu njih s
jedim u skupštinu,
ja nos držim svagda u rukama;
da ne držim, ja bih se izbljuvao.
Pa sam s toga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidiš kako smo daleko,
i opeta ona teška vonja
od nekrsti ovde zaudara.
Vojvoda Draško
Pita, brate, ne znam ni sam kako.
Ja izidoh pred njim s Grbičićem,
poklonih se kako mi rekoše.
Put mene se poosmjehnu princip,
raspita me za naše krajeve,
i šćah reći ljubi Crnogorce,
jer spomenu sve redom bojeve
đe su naši pomogli Mletkama.
Pa poslijed poče đetinjiti;
zapita me za naše susjede,
za Bošnjake i za Arbanase:
Kad uhvate -kaže - Crnogorca,
bilo živa al' mrtva u ruke,
hoće li ga izjest, što li rade?
Đe izjesti, ako Boga znadeš,
ka će čovjek izjesti čovjeka?
Ma sam čuo - opet mi govori -
jedan narod tamo zmije jede.
Kakve zmije, čestiti principe?
A gadno je na put pogledati -
sve se dlake naježe čovjeku!