U nadi da ce kolega orisni navratiti (mada sam kaze da ne navraca van Ekonomije), evo ovde pokusaja odgovora na jedno od najozbiljnijih pitanja ne samo u istoriji fizike, vec i ovog foruma:
Jos kaze i da je Aristotel pricao da je F=mv, pa je Njutn posle rekao da je F=ma. Jedno od mojih pitanja je bilo zasto je masa konstantna. Ja kad se vagam ujutro i uvece nemam istu kilazu (iliti paundazu). Shvatam da se ja sastojim od nekih cestica, pa mi masa zavisi od broja tih cestica. Ali zasto je i tim cesticama masa konstanta?
OK, odmah da se ogradim da postoje vrlo razlicite interpretacije Aristotelove fizike, i Susskind se sigurno nije upustao mnogo u to. Dalje, masa ne mora da bude konstantna. Klasicni primer kretanja tela sa promenljivom masom jeste kretanje raketa, za koje vazi jednacina Ciolkovskog, koja predstavlja specijalan slucaj resenja istog tog drugog Njutnovog zakona (F = ma) za promenljivu masu. I zamisli cuda, ekstremno dobro je proverena u praksi, skoro 100 godina nakon Konstantina Eduardovica, rakete i dalje lete koristeci istu! (Naravno, ona se odnosi na realisticne, tj. spore rakete. Kad bismo imali npr. fotonsku raketu koja bi radila na anihilaciju materije i antimaterije i kretala se brzinom bliskom brzini svetlosti, onda bi nam bila potrebna bolja verzija jednacine Ciolkovskog, sa relativistickim popravkama.) Tako da nije problem da se bavimo kretanjem makroskopskih tela sa promenljivom masom. Sustinski, bar kad je klasicna mehanika u pitanju, promena njihove mase svodi se na promenu broja cestica, u praksi obicno molekula, iz kojih se veliko telo sastoji. To je slucaj i kod tvoje promene mase, ne samo od ujutru do uvece, nego i tokom citavog zivota. Ti menjas masu zato sto se menja broj cestica od kojih se sastojis.
Striktno govoreci, postoje i drugi nacini da se promeni masa tela, ali ne u klasicnoj mehanici. U prosirenju klasicne mehanike do kojeg je dovela Ajnstajnova specijalna teorija relativnosti, masa se menja u zavisnosti od toga kojom se brzinom krece telo u koordinatnom sistemu onog koji tu masu meri. Dakle, ako bi se ti kretao velikom brzinom, ti ne bi - za razliku od primera sa vagom - primetio promenu svoje mase, jer se u odnosu na samog sebe ne kreces, nego mirujes, ali neko sa strane bi to mogao da primeti (premda ne vagom, naravno, vec nekim drugim mernim instrumentom). Ali to nije od prakticnog znacaja, barem za velika tela, jer se ona u nasem iskustvu nikada ne krecu toliko velikim brzinama. Naravno, izuzetak su neki astrofizicki sistemi gde se veoma veliki objekti krecu veoma velikim brzinama i tu je efekat relativisticke promene mase itekako dobro proucen i predvidjanja Ajnstajnove teorije u potpunosti potvrdjena.
E sad, ni jedno ni drugo gore navedeno nije zaista interesantni deo mogucih odgovora na tvoje pitanje. Najzanimljiviji deo (bar za nas teoreticare ) jeste pitanje menjaju li se mase samih cestica, po mogucstvu elementarnih cestica, od kojih se sastoji sve ostalo. Tu je stvar mnogo kompleksnija i treba imati u vidu nekoliko stvari. Najpre, mase elementarnih cestica (a u njih se danas ubrajaju kvarkovi i leptoni, 6 kvarkova i 6 leptona) nisu veoma precizno izmerene. Razlozi za to su mnogostruki, za kvarkove je to zbog toga sto se oni uvek pojavljuju u grupama, najcesce trojkama i dvojkama i vezani su veoma, veoma jakim lepkom (pogodi zbog cega se kvantni tog lepka nazivaju gluonima), te je dobiti njihove pojedinacne mase djavolski teska rabota. To je ipak uradjeno, ali su greske merenja i dalje prilicno velike. Kod leptona, well, kod polovine leptona (3) je problem sto su oni neuhvatljivi i imaju veoma male mase, tako da se dugo vremena verovalo da su im mase zapravo nula, ali je relativno nedavno pokazano da to nije slucaj, sto je rezultovalo sa par Nobelovih nagrada.
Sad, da li su ove mase uvek iste? Veoma slozene teorije elementarnih cestica sugerisu da nisu, da su se veoma rano u istoriji svemira, blizu Velikog praska, kada je temperatura unaokolo bila milijardama puta veca nego sto je danas, sve cestice ponasale kao fotoni, tj. kao da nemaju masu. Postepeno, jedna po jedna su dobijale masu, i to kroz proces narusenja simetrije, koji je rezultovao i pojavom jedne cuvene cestice, Higgsovog bozona (ili higgsona) koji je bio predvidjen davno, davno, ali je konacno otkriven u CERN-u tek 2012. godine. Kako je temperatura dalje opadala, ta masa se i dalje maaaaaalkice menjala, ali je vrlo brzo dobila ove konstantne vrednosti koje imamo u tabela elementarnih cestica, kao sto je recimo ova: http://spacemath.gsf...rse/6Page85.pdf (nema gresaka, sto je steta, ali ipak je ovo iz nekog uvodnog udzbenika)
Ono sto je najzanimljivije jeste da teorije sa dodatnim dimenzijama (kao sto je teorija struna, preciznije superstruna, jos preciznije njihov zajednicki imenitelj poznat kao M-teorija) predvidjaju da bi efektivna masa "cestica" (pod navodnicima zato sto tamo ne postoje zaista cestice, nego neke opstije strukture kao sto su strune i membrane) mogla da se menja u zavisnosti od geometrijske putanje koju obidju u, recimo, 11-dimenzionalnom prostorvremenu, ali to je jaaaaaako spekulativno... Inace, time se bavio u radno vreme nas poznanik Simons, izmedju ostalih; dok je od svog hobija u hedge fondovima u slobodno vreme zaradio onih 14 milijardi