Poticem iz porodice koja je spletom nesrecnih okolnosti koje su zadesile ove proklete prostore (ex Yu, a narocito Kosovo i Metohiju gde mi je vecina porodice i zivela i na koju se ovo sto cu napisati ponajvise i odnosi), i imam iz familije bukvalno na desetine porodica koji decenijama vec drobe emigrantski hleb od Perma u Rusiji preko Berlina, Den Haaga, ili Strassboura pa sve do New Yorka, Los Angelesa i Toronta. Mnogi od njih su otisli sa vec formiranim porodicama i "sitnom" ili vec decom u nekom Teenage dobu, a neki su "preko" osnovali porodice i dobili decu. Long story short, imam sasvim dovoljno licnih iskustava i saznanja da iznesem misljenje na ovu temu, mislim prilicno merodavno i relevantno.
Pitanje svih pitanja i sustina je u tome sta poneses iz svoje porodice, jer se retko desava da deca ne slede stopama svojih roditelja. Ne mislim u bukvalnom naravno, nego u sustinskom, kvalitativnom smislu. Lepo vaspitani, vredni i obzirni roditelji ce znati da podignu lepo vaspitanu, vrednu i obzirnu decu i na severnom polu. Nije sve u trcanju za novcem i poslovnom ambicijom, ali ta jurnjava za zaradom je mnogim "nasima" pomutila um i pomesala karte u sistemu vrednosti, pa su zaboravili taj obzir i odgovornost koju nosi roditeljstvo. Imam i takvih primera u porodici, ali ti kazem da na nekom slobodnom uzorku od nekoliko desetina porodica koje ovde pominjem ima takvih tri ili cetiri. Ali ne treba da ides u emigraciju da pronadjes nase ljude kojima su porodice u haosu, koji zanemaruju sustinu porodice (ne razumem pojedine zasto ih i osnivaju kad se ne staraju o njima), cija su deca zalutala i krenula stranputicom. Imas takvih pun Beograd, Novi Sad, Nis, Suboticu... I, najblaze receno, nije bas smisleno traziti razlog kolapsa neke nase emigrantske porodice u cinjenici da zive u "hladnom", tudjem okruzenju, nepoznatoj kulturi, okruzeni ljudima koje ne poznaju i koji ne zele (ili sa kojima ne zele) da se socijalizuju. Opet, zivot je danas i kod nas takav da svakog dana sve vise prepoznajem "zapadnjacki mentalitet" u konktekstu (nedostatka) socijalizacije narocito medju mladima, iskrenih prijateljstava, nekoristoljublja, jednom recju ljudskosti i uljudnosti. Kod nas odavno vise nema, ili ga ima neuporedivno manje nego pre 20 godina, onoga sto se sveobuhvatno i metaforicki oznacavalo kao "dusa slovenska". Sve dodatno "zacinjava" i ocajna ekonomska situacija, apsolutno beznadje koje vlada medju mladima, perspektiva koja se odavno izgubila izmedju praznih obecanja svake nove garniture vlasti i opet i nanovo izneverenih obecanja istih na kraju svakog mandata. Nego, da se vratim na sustinu...
U recimo 90 % porodica iz moje sire familije deca su (kuc-kuc u drvo) potpuno suprotan primer (dokaz) da se itekako i u emigraciji i "tudjini" moze podici normalno, vredno, i odgovorno dete koje od samog pocetka zna "ko je i sta je" ali zato vrlo brzo poprima ono najbolje iz zapadnjacke kulture i mentaliteta, kao sto su odgovornost, radne navike, postovanje svog i tudjeg vremena, samosvest o zdravlju i ocuvanju istog... Cinjenica da poznaju drugu kulturu, znaju druge jezike i sl. samo je pomogla mnogima od te dece da se bolje pozicioniraju, lakse sklapaju prijateljstva sa ostalim emigrantima i cesto sluze kao svojevrsan "most" ili spona izmedju ostale emigracije i domicilnog stanovnistva. Neki su od toga napravili i posao ili se bave "part time" poslovima u vezi sa tim. Opet, postoje velike emigracione zajednice "nasih" ljudi (mislim i na Srbiju ali i celu bivsu Jugu) koji se tamo druze manje ili vise, saradjuju, neretko i pomazu, ali generalno nije bas situacija takva kakvu si je opisao, mozda iz primera koji su vise izuzetak nego praksa.
Da li ce deca emigranata, odakle god da dolaze, govoriti svoj jezik, znati svoje poreklo, tradiciju, onoliko istorije koliko deca vec mogu da "svare", i da li ce biti usmereni na pravi sistem vrednosti i usvojiti najbolje iz dva sveta, to ponajmanje ili daleko manje zavisi od toga gde su. Imam primera da su klinci burazera od tetke u "hladnoj, sumornoj i depresivnoj" Holandiji, gde pride zive u delu grada sa vise emigranata iz Afrike i Azije nego "domacih" holandjana, gde se lake droge prodaju na kioscima a dzointi opusteno puse i na javnim mestima, dakle gde itekako ima "prilika" za zastranjivanje - i pored svega izrasli u jednom recju bolje mlade ljude nego klinci nekih rodjaka po Beogradu, Kraljevu, ili da ne idem dalje "od praga", ovde po Kosovskoj Mitrovici.
Sa druge strane, ono sto Nemacka, Holandija, ili SAD u poitivnom kontekstu mogu da pruze deci emigranata sigurno ne moze jedna Srbija - pocev od dobrog socijalnog programa, kvalitetnog obrazovanja, mogucnostima za zaposljenje i napretkom u karijeri, raspolozivim svim sadrzajima koji kvalitetom ispunjavaju slobodno vreme, kultura, sport, putovanja... Kao i uvek, pitanje je samo sta ko uzme u zivotu. Neko izabere da "uzme" belo, a neko priliku. Ni za jedno, ni za drugo, ne mora se ici u inostranstvo. I to je cela sustina.
Preterao sam ali tema me je nekako "povukla" zbog licnog iskustva. Izvinjavam se na preopsirnosti.