Jump to content


Photo
- - - - -

Omiljena misao iz knjige


  • Please log in to reply
71 replies to this topic

#16 IMMORTEL

IMMORTEL
  • Members
  • 898 posts

Posted 31 August 2015 - 22:35

Pa ipak, o svom otkricu nije mi rekla ni reci. U jesen, ona je spremala diplomski i kada sam joj ponudio da zajedno ucimo, nije se nimalo iznenadila. Kao i ranije, ucili smo svaki dan od sedam do dorucka i zatim do pola jedanaest, samo sto vise nije nastojala da i ja savladam predmet (...) Kada je u septembru polozila diplomski ispit, nije se nimalo iznenadila sto na ispit nisam i ja izasao sa njom.

 

Iznenadila se kad me posle toga vise nije videla. Ni tog, ni sledecih dana, ni sledecih nedelja (...) Vise nikad. Zacudjena, zakljucila je da njene procene mojih osecanja za nju, ocigledno, nisu bile takve. Zbunjena sto ne moze da odgonetne u cemu je stvar, sedela je jedno pre podne u sobi u kojoj smo godinama ucili zajedno i tada joj je pogled slucajno pao na pribor za caj, koji je jos od dorucka stajao na stolu. Tada je shvatila. Mesecima iz dana u dan s spogromnim naporima i beskrajnim gubljenjem vremena i snage radio sam sa njom samo da bih svakog jutra dobio topao dorucak, jedini obrok koji sam mogao sebi priustiti tih godina. Shvativsi to, upitala se jos nesto. Je li moguce da sam je ustvari mrzeo?

 

Milorad Pavic - Gvozdena zavesa


  • 1

#17 ДијаметралноСупротан

ДијаметралноСупротан
  • Members
  • 2,283 posts

Posted 31 August 2015 - 22:52

– To je samo brbljanje, stvarno. – Uvjeravao si me. – Ne ulazi se tu u one dubine tema o kojima ti i ja pričamo.
I tako sam sinoć onako samo malčice bila razdražena. Ove večeri su tako duge, zar ne misliš tako? Onaj zijevajući procijep između večere i zaborava? I ja sam počela zamišljati kako se ti i Susan odmarate na mekim grimiznim jastucima. U svojim mislima sam već prošla kroz tvoje navike. Znala sam da ćeš jesti u svojoj sjajnoj kuhinji s visokim stropom, da ćeš sjediti za stolom od svijetlog drveta za kojim smo ja i Daniel uživali u nekoliko večeri (tako mi je čudno sad se prisjetiti toga). Sigurno si večerao u društvu svog sina Liama, kojeg nikad nisam upoznala, a s njim je možda bila jedna od onih krasnih, sjajnokosih djevojaka iz Sloaneya s niskom krupnih zubi i nemoguće dugim nogama; nakon što si sve pospremio – a to je tvoj način iskazivanja zahvalnosti za delikatese koje je Susan već donijela kući iz neke ekskluzivne catering tvrtke (uspješna poslovna žena, nekadašnji model, supruga, majka, jako, jako sposobna) – vas dvoje ste krenuli na gornji kat.

I odjednom mi je pala na pamet ideja da nazovem Susan. Ne smij se, ja sam uvijek smatrala da bismo nas dvije bile bliže da su okolnosti samo malo drugačije. Ponekad sam zamišljala kako svraćam do nje na kavu za njenih slobodnih dana, kako sjedimo i pričamo za kuhinjskim stolom dok ti radiš gore u svom studiju za svojim najsuvremenijim iMac-om. Možda bismo nas troje malo kasnije sišli i nešto prigrizli za ručak.
I tako sam okrenula Susanin broj. – Bok, strankinjo. – Rekla je i ja sam zamislila kako se susreće s tvojim blago zagonetnim pogledom, kako izgovara riječ “Sally’’ prije no što utone među jastuke, kako ne može vidjeti tvoja usta koja su se sledila u oblik slova “o’’ ili kako ti prsti drhte dok pridržavaš rubove The Timesa.

Nisam ni znala što ću joj kazati prije no što sam zapravo čula njen glas. Onaj nesretni južnjački naglasak daje njenom glasu neki prizvuk ozbiljnosti, zar ne misliš tako, sasvim se dobro slaže s njenim visokim atletskim oblikom tijela za koji sam uvijek zamišljala da ga posjeduju ljubavnice koje predaju tjelesni odgoj (nije baš da imam nekog osobnog iskustva s takvim stvarima). – Udahni duboko, par puta pretrči teren i uskoro ćeš biti tip-top. – To je jedna od stvari za koje sam zamišljala kako bi ih baš ti mogla izreći. Susan vjerojatno nema mnogo vremena za vođenje bilježaka. – Izađi i kupi sebi neku lijepu haljinu ili počasti sebe putovanjem u Marakeš za vikend. – To bi ona vjerojatno predložila. – Bolje nego da sjediš u zamračenoj sobi i plutaš u vlastitoj bijedi.

Sjećam se kako smo jednom, a to je bilo ranije dok još nismo dobro poznavali vas dvoje, svi izišli van i kako je Susan pričala o mirovinama i kako njoj u svakom slučaju pripada dobar komad tvoje, bez obzira na to što bi se moglo dogoditi. – Moraš se zaštititi, znaš. – Rekla je. – Da se ja i Clive rastanemo, oderala bih ga. – Smijao si se s nama ostalima iako sam osjetila da si ovo čuo već stotinu puta. Možda ti je to opet prostrujalo načas kroz mozak kad si me čuo sinoć kako pričam sa Susan, kad si vidio njena usta kako se bezglasno oblikuju dok izgovara Sal-leeeee. Nadam se ipak da te to nije učinilo previše tjeskobnim. Briga je tako jalov osjećaj, to Helen uvijek govori. Meni nije teško kazati joj da je jalovost jedan od predmeta koji su moja specijalnost.

Pitam se kako si se osjećao zavaljen na dizajnerskom kauču dok si slušao kako ti žena priča s ljubavnicom? Ups, mislim, naravno, bivšom ljubavnicom. Ne vjerujem da je baš bilo sasvim ugodno iako sam sigurna da si to podnio sa svojim uobičajenim nehajem. Sigurna sam da si se pitao o čemu sam to pričala svaki put kad bi se pojavila tišina (koja, priznajmo otvoreno, nije tako česta kad netko priča sa Susan iako sam se ja svojski trudila da zadržim svoju). Srce ti je sigurno bolno tuklo unatoč svim onim upozorenjima liječnika da stres moraš svesti na najmanju moguću mjeru (to je jedan od razloga koje si naveo za prekid, sjećaš li se? Da stres vođenja dvostrukog života uzima danak na tvom zdravlju. Čak si zavrnuo i rukav da mi pokažeš jedan mali ekcem na udubini svog lakta. – Moram početi samoga sebe stavljati na prvo mjesto. – Rekao si to bez ijednog tračka ironije).

Moram kazati da je Susan bila prijateljski raspoložena na telefonu, veoma blagoglagoljiva, kao da sam ju uhvatila u nekom lošem stanju i kao da joj je godio prekid. Htjela je saznati sve o tome kako sam.
– Prošlo je toliko dugo vremena otkad smo se zadnji put vidjeli s tobom i Danielom. – Rekla je toplo. – Morate jednom svratiti do nas na večeru.
Mogla sam zamisliti izraz na tvom licu. Platila bih dobru svotu novca da sam ga mogla vidjeti, stvarno bih platila.
– Voljela bih to. – Kazala sam iskreno. – Ali u međuvremenu, zašto ne bismo ja i ti izašli, samo nas dvije, da cure odu malo u provod?
– Dobra ideja. Muškarci su tako dosadni, zar ne? Ne znam za Daniela, ali Clive je jedno takvo staro gunđalo.
Nasmijala sam se.
– Barem ćemo se moći dobro ispričati. – Rekla je Susan.
Sat i pol nakon ovog razgovora se pojavio tvoj mail. Na dnu poruke je pisalo “poslano s mog iPhonea’’ i zamislila sam te kako si se zaključao u kupaonici i pustio hladnu vodu u kadu kako se ne bi čuli zvuci tipkanja.
Moram priznati da si mi zvučao sasvim izvan sebe u tom mailu (u njemu je, slučajno, bilo najviše pravopisnih pogrešaka od bilo kojeg kraćeg maila koji sam dosad pročitala – pa zar nemaju ti iPhone-i provjeru takvih pogrešaka?). Ja mogu, naravno, shvatiti zašto te mogao uzrujati moj telefonski razgovor sa Susan. Vjeruj mi, ja nisam tako neosjetljiva kako ti misliš. Ali još uvijek smatram da je “kuja’’ prejaka riječ.

 

 

 

Tamar Cohen - Ljubavničina osveta 


  • 0

#18 IMMORTEL

IMMORTEL
  • Members
  • 898 posts

Posted 01 September 2015 - 22:40

Mi, istina, kazemo da je smrtni cas neizvestan, ali kad to kazemo, mi taj cas zamisljamo kao da je u nekom neodredjenom i dalekom prostoru, ne mislimo da je u kakvoj  bilo vezi s ovim vec zapocetim danom i da moze znaciti da smrt - ili onaj tren kad ona prvi put delimicno zavlada nad nama, posle cega nas vise ne pusta - moze nastupiti jos ovo isto popodne, tako malo izvesno, ovo popodne ciji smo svaki sat unapred rasporedili. Stalo nam je do nase setnje, da bismo za mesec dana nakupili potrebni zbir cistog vazduha, dvoumimo se birajuci koji kaput da obucemo, kojeg kocijasa da pozovemo, u fijakeru smo, dan je sav pred nama, kratak, jer hocemo da se vratimo kuci na vreme, posto ce nam doci u posetu jedna prijateljica; hteli bismo da i sutra bude isto ovako lepo vreme; a i ne slutimo da je smrt, koja je putovala po nama nekim drugim putevima, po nedokucivom mraku, izabrala bas ovaj dan da stupi na pozornicu, kroz nekoliko minuta, otprilike kad nasa kola stignu do Jelisejskih polja. A oni koje obicno progoni uzas zbog izuzetne neobicnosti koja je svojstvena smrti, mozda ce takvi naci da ima neceg umirujuceg u takvoj vrsti smrti - u takvom prvom dodiru sa njom - zato sto ona tada dobija vid necega poznatog, prisnog, svakodnevnog.

 

Marsel Prust, ''Oko Germantovih''.


  • 1

#19 ДијаметралноСупротан

ДијаметралноСупротан
  • Members
  • 2,283 posts

Posted 02 September 2015 - 22:17




Nežnost je postojala, način na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava. Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama. Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupčenje, kao da su se tokom godina oblikovali me?usobno, njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne činjenice, nego što su bila pitanja koja su čekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav. Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje večito, vrtoglavo ljuljanje izme?u sumnje i umirivanja, izme?u pitanja bez odgovora i uvenulih nada. Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa značili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde čovek može da bude ko god hoće. Možda je i ona morala da prizna da u početku nema nikakvog značaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se kreće po tragovima koje ostavlja, kroz oči koje zadržava svojim pogledom dok hoda. Možda je i ona razumela da nam priča ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pričamo sami i da nam priča postaje poznata tek kad se ispriča. Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znači i koliko. Da priča mora da se priča dan za danom, korak po korak, bilo da je pričamo oklevajući ili odlučno, uverljivo ili sumnjičavo. Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slučajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog čoveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome čemu je utabala put svojim strpljivim koracima.
 
 
Kristijan Grendal - Tišina u oktobru
 
 

  • 1

#20 IMMORTEL

IMMORTEL
  • Members
  • 898 posts

Posted 02 September 2015 - 22:41

Moja dusa je device koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao sto se umivam svakog jutra kao sto se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice , imam svoj nebeski pralik. Moju rec neko je vec izgovorio negde gore pre mene, moja rec samo sledi svoj nedostizni uzor. I ja zudim da se pesmom priblizim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uci o svojoj drugoj, nevidljivoj bozanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja rec i moj glas samo polovina Reci i polovina Pesme i uci me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer , Duh dise kad hoce i na koga hoce. Inace, zasto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuca. Zasto je covek sredom glup i za utornik , a petkom mudar i za sredu?

 

Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni vise nije citljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine . Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog zivota ostadose samo brkovi o koje mozes da ocistis zube.

 

Zato ja trazim Onog ko ce mi umesto mene procitati i tumaciti knjigu moje sudbine. Ko ce mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao sto nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.

 

Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode ( jer ovde su sve takva bica sto imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne moze imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao sto oci gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj racun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo sto ovde postoji i moze se spoznati na ovom svetu) ucim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takodje simbol i ucim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duse. Moj nebeski ljubavnik meri: sta su drugi nama nazao ucinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: sta smo mi drugima nazao ucinili. Ako me ka nebu vuce moj nebeski ljubavnik kojeg naslucujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj zivot, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duse, knez oblasti nocne, ubica mog glasa, koji ce se neminovno jednom pojaviti da me odvuce u podzemlje, u cutanje i smrt. Zato sam zelela da nadjem onog prvog pre no sto me nadje drugi.

 

Milorad Pavic - Predeo slikan cajem


  • 1

#21 ДијаметралноСупротан

ДијаметралноСупротан
  • Members
  • 2,283 posts

Posted 02 September 2015 - 22:53



U legendama niko Sveti Gral nije osvojio silom. To je uspelo Persivalu, nežnom vitezu, koji je ušao u razrušenu kapelu i našao što su drugi prevideli, tako što je prosto seo i mirovao. Mislim sada da sloboda nije biti ni moćan ni bogat, ni omiljen ni bez obaveza, već biti u stanju da voliš. Voleti drugoga toliko da makar i za tren zaboraviš na sebe, to znači biti slobodan. Mistici i crkvenjaci govore o odbacivanju ovog tela i njegovih žudnji, o odbijanju da robuješ puti. Ne kažu da se kroz put (telesno) osloba?amo. Da će nas žudnja za drugim uzdići iz nas samih potpunije no išta božansko. 
Mlak smo mi svet i naša čežnja za slobodom, čežnja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne činove. 
Ljubav je, kažu, ropstvo, a strast je demon i mnogi su se zbog ljubavi izgubili. Znam da je ovo istina, ali znam da i bez ljubavi samo pipamo kroz tunele svojih života i nikad sunca ne vidimo. Kad sam se zaljubio, to je bilo kao da sam prvi put pogledao u ogledalo i video sebe. U čudu sam podigao ruku i dotakao svoje obraze, svoje grlo. To sam bio ja. A kad sam se video i privikao se na to ko sam, nisam se bojao da poneki deo sebe mrzim, jer sam želeo da budem dostojan onoga u koga je ogledalo. 
Tada, pošto sam prvi put osmotrio sebe, osmotrio sam svet i video da je raznolikiji i lepši no sto sam mislio. Kao i većina ljudi uživao sam u toplim večerima, u mirisu hrane i pticama koje probadaju nebo, ali nisam bio ni mistik ni Božji čovek i nisam osećao zanos o kojem sam čitao. Čeznuo sam za osećanjima, mada vam u to vreme ovo ne bih umeo reći. Reči kao što su strast i zanos... svi ih naučimo, ali one ostaju mrtve na stranici. Ponekad ih prevrćemo, da saznamo šta je s druge strane, i svako ima svoju priču o nekoj ženi ili nekom bordelu, o opijumskoj noći ili ratu. Toga se bojimo. Bojimo se strasti i smejemo se prejakoj ljubavi i onima koji previše vole. 
A opet, čeznemo da nešto osetimo. 
 
 
Dženet Vinterson - Strast

  • 1

#22 IMMORTEL

IMMORTEL
  • Members
  • 898 posts

Posted 02 September 2015 - 23:31

''Neki vrlo nezni duhovi jako su skloni radoznalosti i predubedjenjima; to se narocito zapaza kod dusa u kojima se ugasila sveta vatra, izvor strasti, sto je jedan od najkobnijih znakova. Ushicenje postoji i kod ucenika koji stupaju u drustvo. Na pocetku i na kraju zivota covek je suvise mnogo ili suvise malo osetljiv i ne izlaze se tako jednostavno tome da oseti pravo dejstvo stvari, da iskusi istinito osecanje koje one treba da pruze. Te suvise vatrene ili preterano vatrene duse, vec unapred zaljubljene, ako se tako moze reci, bacaju se na predmet ljubavi umesto da ga cekaju. ''

 

 

Stendal ''O ljubavi''.


  • 1

#23 ДијаметралноСупротан

ДијаметралноСупротан
  • Members
  • 2,283 posts

Posted 02 September 2015 - 23:53



Par budućih ljubavnika išao je sredinom ulice u pešačkoj zoni, malo pre večere. Grad je plamteo u večernjim bojama. Velike stare zgrade su se presijavale pod sve slabijim sunčevim zracima, kamene fasade su im bile narandžaste kao usijano gvož?e. Mladi, okupljeni u grozdove, tumarali su naokolo, ćaskali i smejali se, flertovali. U toj nekadašnjoj fakultetskoj četvrti još je bilo nečeg svečarskog i bezbrižnog. Jun je bio lep i dnevna žega je još uvek opterećivala vazduh. Žena je na sebi imala laku haljinu s plitkim izrezom, koji se gubio ispod muslina žute ešarpe oko njenog vrata. Njena silueta i hod ukazivali su, pre nego lice, da je ona mlada žena; a nešto drugo na njoj, neka neusiljenost, neka neuhvatljivost otkrivala je da više nije devojčica. Nije više imala onu nespretnost, onu unutrašnju smetenost što, poput žiga, obeležava i štiti devičanstvo. Umesto toga, zadovoljstvo, koje joj je očigledno pričinjavalo koketiranje, nagoveštavalo je da ta žena ume da se ponaša u muškom društvu. Njen pratilac je već bio prošao kroz period raspaljenosti i približavao se onom trenutku u životu kad kod onih koji su na ovaj svet došli posle nas prvo primećujemo mladost da bismo joj se iskreno divili. Imao je četrdeset devet godina, još uvek gustu plavu kosu, ali crte lica koje su počinjale da blede. Nije bio lep i nije se ni trudio da ostavi takav utisak. Ta činjenica nije bila puki detalj: svedočila je o tome koliko je taj čovek samouveren. Bio je prilično nemarno obučen, u svetlo odelo i belu košulju zakopčanu do mesta na kome se nalazio čvor kravate lišene mašte. Odelo je bilo izgužvano, sigurno se znojio, pošto su kratkotrajni naleti povetarca koji se probijao kroz grad donosili samo vazduh ugrejan od asfalta. Moglo je, dakle, da se nasluti da nije išao kući da se presvuče pre tog sastanka, za razliku od svoje prijateljice, koja se sigurno dugo spremala. Tako?e je bilo jasno da to nije ni poslovni sastanak, ni porodični izlazak u smiraj dana, već ljubavni susret. I sve to bilo je jasno već na prvi pogled svakome ko bi ih video zajedno. 
Činilo se da slede korake nekog komplikovanog plesa dok su grabili napred, kao da žure. A uopšte nije bilo tako. Hod im je ubrzavala želja da iza?u iz te gomile. Išli su jedno pored drugog, rastajali se, sastajali, ponovo razdvajali, ševrdajući da bi se probili kroz mnoštvo prolaznika. Kad bi se udaljili jedno od drugog, on je ubrzavao korak da je sustigne, i nije odvajao oči od nje, a ona je, kao da njega više nema i kao da se ona sama zabavlja, cupkala po ivičnjaku, skakućući izme?u grupa neznanaca, kao neka košuta, i mašući majušnom tašnom prebačenom preko ramena. Niko, dakle, ne bi ni pomislio da je to neusiljeno držanje maska za snažno uzbu?enje, ljupki izraz unutrašnjeg treperenja. Silno je želela da se dopadne! I, kako to obično biva, ta ženska žudnja poništavala je njenu sigurnost. 
Dakle, u tom trenutku, kad su stvari bile na početku, njena spontanost je bila uništena. Pokušavala je da povrati pribranost čim bi je njen pratilac pogledao. A on ju je gledao bez prestanka. Najpre se brinula zbog svoje odeće. Da nije previše ovakva ili onakva? Želela je da izgleda kao osoba od ukusa. Sad je čak razmišljala i o svojim pokretima. Zašto skakućem? - pitala se. To je detinjasto. I prestala je da skakuće. Gledao ju je osmehujući se. Ne kurtoaznim osmehom, već zadovoljnim. 
 
Alis Ferne - ''Ljubavni razgovori''

  • 1

#24 IMMORTEL

IMMORTEL
  • Members
  • 898 posts

Posted 03 September 2015 - 18:57

On je pocinjao da shvata sve ono sto je bilo bolno, mozda ceka potajno neutoljeno, u dnu blagosti ove fraze; ali nije mogao zbog toga da pati. Sta mari sto mu govori da je ljubav krhka? Njegova je snazna! On se igrao sa tugom koju je ona sirila, osecao je kako prolazi mimo njega, ali kao neko milovanje, usled koga je dublje i sladje bilo osecanje srece koje ga je ispunjavalo ... '

 

Marsel Prust ''Jedna Svanova ljubav''.


  • 1

#25 ДијаметралноСупротан

ДијаметралноСупротан
  • Members
  • 2,283 posts

Posted 03 September 2015 - 21:47



Ne budi daleko od mene ni jedan dan, jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug i ceka cu te na nekoj stanici  kad negdje daleko usnu valovi.Nemoj otici ni samo jedan sat, jer tada,u tom satu, spoje se kapi nesanice i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu doci da ubije i moje izgubljeno srce. Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku, Jao, neka ne lete tvoje vjedje u odsutnosti:ljubljena ne idi od mene ni za trenutak jer u tom otici ces tako daleko da cu obici zemlju ispitujuci hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pablo Neruda - ''Ne budi daleko od mene''
  •  

Edited by ДијаметралноСупротан, 03 September 2015 - 21:47.

  • 1

#26 IMMORTEL

IMMORTEL
  • Members
  • 898 posts

Posted 03 September 2015 - 22:30

Ali koncert se nastavio, i Svan shvati da nece moci otici pre no sto se zavrsi i ta tacka programa. Tesko mu je bilo sto je zatvoren usred toga sveta cije su ga glupe i smesne strane pogadjale utoliko bolnije sto mu se usred toga sveta - koji nije znao za njegovu ljubav, a i da je znao za nju, ne bi mogao da se za nju zanima ni da ucini drugo sta do da se na nju osmehne kao na detinjariju ili da je sazaljeva kao ludost - njegova ljubav prikazivala kao jedno subjektivno stanje, koje postoji samo za njega, ciju mu stvarnost nista spoljno ne potvrdjuje; a narocito ga je bolelo, i to toliko da mu je dolazilo da jauce cak i od samih zvukova instrumenata, sto se toliko zadrzava u ovome izgnanstvu, tu, kuda Odeta nikada nece doci, gde je niko, gde je nista ne poznaje, gde je ona potpuno odsutna.

 

Ali odjednom je bilo kao da je ona usla, i ta pojava bila je za njega tako razdiruc bol da je prineo ruku srcu. Jer to se violina uzdigla do visokih tonova, gde je ostala kao u nekom iscekivanju, iscekivanju koje se produzavalio a da violina nije prestajala da drzi te tonove, u svome zanosu sto vec opaza predmet svog iscekivanja kako se priblizava i u ocajnickom naporu da istraje do njegovog dolaska, da ga doceka pre nego sto izdahne, da mu jos za casak, poslednjim snagama, odrzi put otvoren da mogne proci, kao sto covek pridrzava vrata koja bi se inace zalupila. I pre nego sto je Svan stigao da shvati i da u sebi pomisli: "To je mala fraza iz Ventejove sonate, nemojmo to slusati!" sva secanja iz vremena kad je Odeta jos bila zaljubljena u njega, secanja koja je on do tada uspevao da zadrzi nevidljiva u dubini svog bica, obmanuta tim nenadnim zrakom iz doba ljubavi i poverovavsi da se ono vratilo, behu se probudila i punim zamahom krila doletela da mu zanosno, bez milosti za njegov sadasnji jad, pevaju zaboravljene pripeve srece.


...


Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome sto joj je rekao, kada se treci put video sa njom, a ona mu je ponavljala: "Ali zasto me ne pustate da cesce dodjem?" a on, smejuci se, odgovorio udvaracki: "Iz straha da ne patim". I sada se jos, avaj, desavalo katkad da mu ona pise iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa stampanim zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. "Ovo je pisano u hotelu Vujmon? Zasto li je tamo otisla? I sa kim? Sta se tamo odigralo?". Setio se kako su gasili plinske svetiljke na Italijanskom bulevaru kad ju je ono sreo izgubivsi vec svaku nadu, medju senkama sto su se sunjale, u onome mraku sto mu se cinio gotovo natprirodan, a ta je noc - ta noc kad nije morao cak ni da se pita nece li joj biti krivo sto je on trazi, niti kad je nadje, toliko je bio siguran da nema za nju vece radosti nego da se sretne sa njim i zajedno sa njim vrati kuci - ta je noc odista pripadala jednome  tajanstvenom svetu u koji se nikad vise ne mozemo vratiti kad mu se vrata jednom sklope. I Svan ugleda, nepomicnog, suocenog sa tako ponovo prozivljenom srecom, nesrecnika, na koga se sazali, jer nije ga odmah prepoznao, tako da je morao da obori oci da svet ne bi video da su mu oci pune suza. To bese on sam.

 

 

Marsel Prust - "U Svanovom kraju"


  • 1

#27 IMMORTEL

IMMORTEL
  • Members
  • 898 posts

Posted 06 September 2015 - 16:50

''Sudija, opunomocenik, cinovnik, ne znam koje vrste,
upravo je dosao. Skupljenih ruku, klececi, trazio sam
od njega milost. Zlokobno se smeseci pitao me je da
li je to sve sto imam da mu kazem.
-Milost! Milost - ponavljao sam! Bar iz sazaljenja,
jos pet minuta!
Ko zna? Mozda ce me pomilovati. Tako je strasno
umreti, na ovaj nacin, u mojim godinama. Cesto se
desavalo da pomilovanja stignu u poslednjem trenutku.
A koga bi trebalo pomilovati, gospodine, ako ne mene?
Prokleti dzelat! Priblizio se sudiji da bi mu rekao
da izvrsenje smrtne kazne treba da bude u odredjeno
vreme, da se to vreme primice, da je on za to odgovaran,
da uostalom pada kisa i da preti opasnost od rdjanja masine.
Preklinjem vas! Jos minut da sacekam pomilovanje! Inace
cu se braniti, ujedati!
Sudija i dzelat sidjose. Sam sam. Sam sa dva zandara.
Oh! Grozan narod koji zavija poput hijena. Ko zna, mozda
cu im umaci? Ali ako ne budem spasen? Ako moje pomilovanje?..
Nemoguce je da me ne pomiluju!
Bednici! Cini mi se da se penju stepenistem...

CETIRI SATA''

 

 

Viktor Igo, ''Poslednji dan na smrt osudjenoga''.


  • 1

#28 IMMORTEL

IMMORTEL
  • Members
  • 898 posts

Posted 06 September 2015 - 23:01

''-Ne, rece mali princ. Trazim prijatelje. Sta znaci to "pripitomiti"?
-To je nesto sto se davno zaboravilo, rece lisica. To znaci "stvoriti veze..."
-Stvoriti veze?
-Naravno, rece lisica. Ti si za mene samo mali decak slican stotinama hiljada drugih drugih decaka. I ti mi nisi potreban. A ni   ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slicna stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomis bicemo potrebni jedno drugom. Ti ces za mene biti jedini na svetu. Ja cu za tebe biti jedina na svetu...
-Pocinjem da shvatam, rece mali princ. Postoji jedna ruza.... mislim da me je pripitomila...

 

Ali, ako me ti pripitomis, moj zivot ce biti kao obasjan suncem. Upoznacu bat koraka koji ce biti drukciji od svih ostalih. Drugi koraci me teraju pod zemlju. Tvoj ce me kao muzika pozivati da izadjem iz rupe.

 

Covek poznaje samo one stvari koje pripitomi... Ljudi nemaju vise vremena da bilo sta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi vise nemaju prijatelja. Ako hoces prijatelja, pripitomi me!''

 

Mali princ


  • 1

#29 ДијаметралноСупротан

ДијаметралноСупротан
  • Members
  • 2,283 posts

Posted 07 September 2015 - 00:00



"- Људски живот је сачињен од снова, као што је хаљина коју носим саткана од чворова. Сваки дан је један сан који смо ноћу изаткали. Ми ставарамо своје снове као што градимо куће, па онај ко је вешт и умешан, живи у лепом и топлом сну, као и онај што уме, живи у лепој и топлој кући. Но једно упамти, младићу: сан је важнији од куће. Човек може да се склони у свој сан у свако доба, у свакој прилици, у било којем крају света и да у њему живи сигурније него у било каквој кући."
 
Миломир Ђукановић  -Коктел Менхетн

  • 1

#30 IMMORTEL

IMMORTEL
  • Members
  • 898 posts

Posted 10 September 2015 - 22:13

'' .. Ali kolebanja , ali nemir, ali borba vere i neverovanja, to je ponekad takva muka za savesnog coveka, kao sto si ti, da mu je bolje da se obesi ...Vodim te izmedju vere i bezverja naizmenicno i u tome je moj cilj. To je nova metoda .. ''

''Savest! Sta je  savest?  Ja je sam pravim. Pa zasto se onda mucim? Iz navike.  Iz ljudske navike u svem svetu za ovih sedam hiljada godina. Dakle, odviknimo se i budimo kao bogovi''.

 

 

Dostojevski ''Braca Karamazovi''.


  • 1