– To je samo brbljanje, stvarno. – Uvjeravao si me. – Ne ulazi se tu u one dubine tema o kojima ti i ja pričamo.
I tako sam sinoć onako samo malčice bila razdražena. Ove večeri su tako duge, zar ne misliš tako? Onaj zijevajući procijep između večere i zaborava? I ja sam počela zamišljati kako se ti i Susan odmarate na mekim grimiznim jastucima. U svojim mislima sam već prošla kroz tvoje navike. Znala sam da ćeš jesti u svojoj sjajnoj kuhinji s visokim stropom, da ćeš sjediti za stolom od svijetlog drveta za kojim smo ja i Daniel uživali u nekoliko večeri (tako mi je čudno sad se prisjetiti toga). Sigurno si večerao u društvu svog sina Liama, kojeg nikad nisam upoznala, a s njim je možda bila jedna od onih krasnih, sjajnokosih djevojaka iz Sloaneya s niskom krupnih zubi i nemoguće dugim nogama; nakon što si sve pospremio – a to je tvoj način iskazivanja zahvalnosti za delikatese koje je Susan već donijela kući iz neke ekskluzivne catering tvrtke (uspješna poslovna žena, nekadašnji model, supruga, majka, jako, jako sposobna) – vas dvoje ste krenuli na gornji kat.
I odjednom mi je pala na pamet ideja da nazovem Susan. Ne smij se, ja sam uvijek smatrala da bismo nas dvije bile bliže da su okolnosti samo malo drugačije. Ponekad sam zamišljala kako svraćam do nje na kavu za njenih slobodnih dana, kako sjedimo i pričamo za kuhinjskim stolom dok ti radiš gore u svom studiju za svojim najsuvremenijim iMac-om. Možda bismo nas troje malo kasnije sišli i nešto prigrizli za ručak.
I tako sam okrenula Susanin broj. – Bok, strankinjo. – Rekla je i ja sam zamislila kako se susreće s tvojim blago zagonetnim pogledom, kako izgovara riječ “Sally’’ prije no što utone među jastuke, kako ne može vidjeti tvoja usta koja su se sledila u oblik slova “o’’ ili kako ti prsti drhte dok pridržavaš rubove The Timesa.
Nisam ni znala što ću joj kazati prije no što sam zapravo čula njen glas. Onaj nesretni južnjački naglasak daje njenom glasu neki prizvuk ozbiljnosti, zar ne misliš tako, sasvim se dobro slaže s njenim visokim atletskim oblikom tijela za koji sam uvijek zamišljala da ga posjeduju ljubavnice koje predaju tjelesni odgoj (nije baš da imam nekog osobnog iskustva s takvim stvarima). – Udahni duboko, par puta pretrči teren i uskoro ćeš biti tip-top. – To je jedna od stvari za koje sam zamišljala kako bi ih baš ti mogla izreći. Susan vjerojatno nema mnogo vremena za vođenje bilježaka. – Izađi i kupi sebi neku lijepu haljinu ili počasti sebe putovanjem u Marakeš za vikend. – To bi ona vjerojatno predložila. – Bolje nego da sjediš u zamračenoj sobi i plutaš u vlastitoj bijedi.
Sjećam se kako smo jednom, a to je bilo ranije dok još nismo dobro poznavali vas dvoje, svi izišli van i kako je Susan pričala o mirovinama i kako njoj u svakom slučaju pripada dobar komad tvoje, bez obzira na to što bi se moglo dogoditi. – Moraš se zaštititi, znaš. – Rekla je. – Da se ja i Clive rastanemo, oderala bih ga. – Smijao si se s nama ostalima iako sam osjetila da si ovo čuo već stotinu puta. Možda ti je to opet prostrujalo načas kroz mozak kad si me čuo sinoć kako pričam sa Susan, kad si vidio njena usta kako se bezglasno oblikuju dok izgovara Sal-leeeee. Nadam se ipak da te to nije učinilo previše tjeskobnim. Briga je tako jalov osjećaj, to Helen uvijek govori. Meni nije teško kazati joj da je jalovost jedan od predmeta koji su moja specijalnost.
Pitam se kako si se osjećao zavaljen na dizajnerskom kauču dok si slušao kako ti žena priča s ljubavnicom? Ups, mislim, naravno, bivšom ljubavnicom. Ne vjerujem da je baš bilo sasvim ugodno iako sam sigurna da si to podnio sa svojim uobičajenim nehajem. Sigurna sam da si se pitao o čemu sam to pričala svaki put kad bi se pojavila tišina (koja, priznajmo otvoreno, nije tako česta kad netko priča sa Susan iako sam se ja svojski trudila da zadržim svoju). Srce ti je sigurno bolno tuklo unatoč svim onim upozorenjima liječnika da stres moraš svesti na najmanju moguću mjeru (to je jedan od razloga koje si naveo za prekid, sjećaš li se? Da stres vođenja dvostrukog života uzima danak na tvom zdravlju. Čak si zavrnuo i rukav da mi pokažeš jedan mali ekcem na udubini svog lakta. – Moram početi samoga sebe stavljati na prvo mjesto. – Rekao si to bez ijednog tračka ironije).
Moram kazati da je Susan bila prijateljski raspoložena na telefonu, veoma blagoglagoljiva, kao da sam ju uhvatila u nekom lošem stanju i kao da joj je godio prekid. Htjela je saznati sve o tome kako sam.
– Prošlo je toliko dugo vremena otkad smo se zadnji put vidjeli s tobom i Danielom. – Rekla je toplo. – Morate jednom svratiti do nas na večeru.
Mogla sam zamisliti izraz na tvom licu. Platila bih dobru svotu novca da sam ga mogla vidjeti, stvarno bih platila.
– Voljela bih to. – Kazala sam iskreno. – Ali u međuvremenu, zašto ne bismo ja i ti izašli, samo nas dvije, da cure odu malo u provod?
– Dobra ideja. Muškarci su tako dosadni, zar ne? Ne znam za Daniela, ali Clive je jedno takvo staro gunđalo.
Nasmijala sam se.
– Barem ćemo se moći dobro ispričati. – Rekla je Susan.
Sat i pol nakon ovog razgovora se pojavio tvoj mail. Na dnu poruke je pisalo “poslano s mog iPhonea’’ i zamislila sam te kako si se zaključao u kupaonici i pustio hladnu vodu u kadu kako se ne bi čuli zvuci tipkanja.
Moram priznati da si mi zvučao sasvim izvan sebe u tom mailu (u njemu je, slučajno, bilo najviše pravopisnih pogrešaka od bilo kojeg kraćeg maila koji sam dosad pročitala – pa zar nemaju ti iPhone-i provjeru takvih pogrešaka?). Ja mogu, naravno, shvatiti zašto te mogao uzrujati moj telefonski razgovor sa Susan. Vjeruj mi, ja nisam tako neosjetljiva kako ti misliš. Ali još uvijek smatram da je “kuja’’ prejaka riječ.
Tamar Cohen - Ljubavničina osveta
