Jump to content


Photo
- - - - -

Kulinarska literatura


  • Please log in to reply
169 replies to this topic

#166 ironside

ironside
  • Members
  • 3,781 posts

Posted 18 June 2018 - 15:31

Alexandre Dumas (otac), u svom Le Grand Dictionnaire de Cuisine je definirao večeru kao "najvažniju dnevnu aktivnost, djelatnost koju mogu na dostojan način spoznati samo inteligentni ljudi."

 

"Da bi se dobro objedovalo, treba razgovarati na smiren način, uz mnoštvo raznolikih tema. Konverzacija treba prštati uz poneku kapljicu vina između obroka, istančano uglađenu uz desert, a pravu dubinu se postiže tek uz kavu."

Dumas je, vjerojatno postavio granice puno previsoko za obične smrtnike, ovisne o kruhu svagdanjem, ali u literaturi jela često služe kao povod za transcendenciju.

 

U 'Pričama iz kuhinje' (Stories from the Kitchen), Diana Secker Tesdell kompilirala je desetke tekstova (i kulinarskih naputaka) od Čehova, do I. B. Singera, Amy Tan, Grassa i I. Dinesen.

Da citiram Jean Anthelme Brillat-Savarina: "Kad se udruže izuzetno kulinarstvo i književno umijeće, to vodi prema mnogim raznolikim i savršenim rezultatima."

 

Rado bih ovdje naveo nekoliko najznačajnijih citata, inače uvodima u tu sjajnu zbirku eseja, no zadržat ću se upravo na uvodnim citatima.

 

1. Jean Anthelme Brillat-Savarin: "Stalna praksa i dugotrajno iskustvo naučilo me da jedan užitak vodi drugome."

 

2. Virginia Woolf: "Pogledala je u tu ocakljenu zdjelu i zbunila se slasnim smeđih i žutim mesom, listovima lovora i vinom, te pomislila: "Ovo je prava prilika - čudan osjećaj koji se u njoj dizao, istodobno čudan i nježan, nalik proslavi."

- Jelo koje ju je toliko uzbudilo i inspiriralo je Boeuf en Daube. Originalni recept (To the Lighthouse (K svjetioniku)) je na linku.

 

3. Marcel Proust: Klasik izgubljenog vremena (À la recherche du temps perdu); "Vidio sam ju u kuhinji koja se otvarala prema dvorištu dok je ubijala pile koje joj se očajno i, sasvim prirodno, opiralo..."

- Proust i hrana su puno, puno više od madlena. Kao dječak, Marcel je promatrao svakodnevne kulinarske aktivnosti u kući, uključujući klanje i kuhanje životinja. Njegovi favoriti su bili mladi, slatki grašak i rane šparoge (baš kao i meni, op. ja)

 

Slijede Evelyn Waugh (Kremaljski upravitelj, koji se bavi glađu u moskovskim godinama, pa ga zato ovaj put izostavljam), zatim I. Dinesen - Karen Blixen s Babettinom gozbom, o kojoj je ovdje puno pisano, G. Grass sa Lumburom (puno pisano), te meni relativno slabo poznata M.F.K Fisher.

 

4. M.F.K. Fisher: "Kako je sjeckala začine, te rezala šparoge, bacala ih u kipuću vodu i dodavala čarobnu notu konjaka u mesnu smjesu, stalno je mislila, bez panike, kako ne bi trebala viđati više od dvoje ljudi odjednom, nikad više...

Sve što je željela je bilo ispuniti ih njenom ljubavlju i hranom, no oni to ne bi mogli probaviti."

- Fisher je autorica dvije važne knjige: Consider the Oyster i The Art of Eating, koje su mi obje promakle ispod radara.

 

Knjigu sam naručio, pa ću (bude li interesa) nešto iz iste navoditi.


  • 3

#167 ironside

ironside
  • Members
  • 3,781 posts

Posted 12 September 2018 - 10:51

Iz enciklopedijskog djela Jacka Turnera: Začini - povijest jednog iskušenja (SPICE - The History of a Temptation)

 

   [...] Ukratko, ishod je bio povratak začina na samostanski jelovnik. Kuhari su bili toliko dosjetljivi da su se mnoga jela na posne dane teško mogla opisati kao pokora. Da se ublaže tegobe tog razdoblja, neki su samostani koristili začine najviše tijekom korizme. Čak i u Bernardovo vrijeme, njegova je suvremenika Petera Abelarda šokiralo redovničko licemjerje. U jednom od pisama Héloïse napominje da je korizmena hrana zbog začina bolja, a ne gora: "Koja je svrha uzdržavanja od mesa ako se onda idemo šopati drugim delikatesama? [...] Kupujemo raznu ribu po golemoj cijeni. [...] U ribu umiješamo okuse papra i drugih začina, napuhujemo je vinom, uz nju ispijamo kaleže raznih pića i boce začinjena vina - a izgovor za sve to je uzdržavanje od običnog mesa."

 

   Drugi su govorili manje - više isto, čak i za svetkovine, kada se prema riječima kritičara kratko opuštanje pravila uzelo kao dopuštenje za bančenje. Kad je prior Velike crkve Canterburyja poslužio posjetitelju Giraldusu Cambrensisu gozbu na dan Svetog trojstva 1179., gost je ustanovio da je obrok potpuno suprotan onome što redovnici navodno zastupaju, bez obzira što se radilo o crkvenom prazniku. Na stolu uistinu nije bilo mesa, ali su zato bili deseci raznih delikatesa od ribe i začina u desecima "raskošnih i suvišnih jela", tako da je uzdržavanje bilo posve formalno. "Toliko vrsta riba, prženih i pečenih, punjenih i friganih, toliko jela pripremljenih s jajima i paprom, sva umijeća kuhinje, toliko okusa i umaka spravljenih tim umijećima kako bi se potakla proždrljivost i raspirio tek." Sve se to zalijevalo začinjenim vinima.

Povrće, dodaje on, jedva se dotaklo.

 

   Ironično, pouka je bliska uvjerenjima onih zadrtih: da u bitki između duha i tijela, tijelo nikad nije bilo posve poraženo. Nema sumnje da su mnogi crkvenjaci držali riječ, ali dugoročno gledano (a možda i od samog početka), oni zadrti su gubili bitku. S vremenom su iznimke postale pravilo. U jednom samostanu u Worcesteru 1300. godine, redovnici su dobivali džeparac od 18 novčića da kupe začine "koji drže prikladnima za svoj tjelesni ustroj" (što nije samo kršenje prehrambenih pravila, nego i gaženje zabrane osobnog vlasništva). I dok zapisi nekih samostana bilježe male troškove za začine, u kasnom srednjem vijeku bilo ih je koji su konkurirali pohlepi plemstva. Trideset i pet redovnika opatije Abingdon potrošilo je 1418. godine 53 funte i 15 penija na začine, što odgovara godišnjem prihodu prosječnog seoskog župnika.

 

   U nekoj mjeri, ta je opuštenost odražavala šire opuštanje redovničkih pravila - ili, kako su govorili Martin Luther i njegovo društvo, njihovo kvarenje. S vremenom je kršćanska briga oko prehrane izblijedila. Jedan je francuski redovnik u opatiji Ligugé tvrdio da pravila sastavljena za istočnjačke askete ne vrijede istom snagom za Francuza, zato što su Francuzi drugačiji i gotovo!

"Neki Cirenac može podnijeti da ne jede ništa osim kuhana bilja i ječmena kruha, zato što su ga priroda i nužda navikle da ne jede ništa." Ono što je vrijedilo za istočnjačkog pustinjaka nije odgovaralo francuskim okolnostima: "Mi Gali ne možemo živjeti kao anđeli."

 

Pametnome dosta, Douce France.


  • 0

#168 ironside

ironside
  • Members
  • 3,781 posts

Posted 20 September 2018 - 13:48

Noah Gordon: Vinogradar [The Winemaker] (2007)

 

   Josepova je prva zemljovlasnička zima počela tmurnim vremenom i žar je zadovoljstva zbog unošenja prve ljetine polako zamro i napokon se izgubio. Lozi je otpalo sve ono krasno lišće, pa se pretvorila u suhe, krhke kosture i sad je bio trenutak da se krene s ozbiljnim orezivanjem. Prošetao je kroz vinograd i promotrio ga kritičkim okom. Opazio je da je već počinio neke pogreške, pa je nastojao iz njih nešto i naučiti.

 

   Tako su se, primjerice, loze što ih je samouvjereno posadio na golim dijelovima strme padine, uvjeren da je maštovitiji i pametniji od pradjedova i oca, osušile i uvele na ljetnoj jari, zato što je na tome mjestu - a što je Padru zacijelo bilo jasno! - sloj zemlje na kamenu stancu bio i pretanak. Da bi tu opstala, lozu bi trebalo zalijevati, ali i rijeka i seoski bunar bili su predaleko da bi to imalo smisla.

 

   Josep se pitao što je sve još njegov otac znao o zemlji, a što nije uspio prenijeti na njega dok se iz djeteta razvijao u mladića.

 

   Nikad nije osjećao nikakvu sklonost k lovu, ali kad se drugi put sreo s Jaumeom, sjetio se Nivaldove bukvice o potrebi da se bolje hrani.

   "Možeš li mi uloviti zeca?" upitao je, a Jaume se nasmijao onako na svoj način, usporeno, i kimnuo glavom. Sutradan mu je popodne došao u casu s mladim zecom ustrijeljenim u vrat i očito otišao zadovoljan s onih nekoliko novčića što mu ih je Josep dao zauzvrat. Osim toga je pokazao kako da zeca odere i pripremi.

 

   "Kako ih ti najradije spremaš?" upitao je Josep.

   "Pržim ih u loju", odgovorio je Jaume, pa otišao s glavom i kožicom kao uzdarjem. Josep se međutim prisjetio što je njegov otac radio sa zecom. Otišao je u dućan i kupio češnjaka, mrkve i luka, kao i dugi, crveni i pikantni feferon. Kad mu je Josep platio, Nivaldo je zadigao obrve:

   "Prihvatili smo se malo kuhače, ha?"

 

   Vrativši se kući, namočio je krpicu u svoje kiselo vino, pa istrljao sitno tijelo izvana i iznutra i onda ga raščetvorio. Potom ga je takva stavio u lonac s vinom i maslinovim uljem, dodao pet-šest zdrobljenih česana češnjaka, a onda ubacio sjeckano povrće, pa sve stavio na vatricu da krčka.

 

   Kad je poslije više sati pojeo dva komada, meso je bilo tako mekano, da mu se činilo da se posvetio. Onda je potunkao pikantni toć, drobeći u nj komadiće suha kruha dok nisu postali gotovo tekući i tako tečni, da ih je upravo posrkao.

 

   Kad je s tim bio gotov, otišao je do dućana gdje je Nivaldo već sjeckao kupus za varivo.

   "Ovo moraš probati", rekao mu je.

 

   Dok je Nivaldo blagovao, Josep je čitao El Cascabel.

   I protiv vlastite volje, događaji u koje se bio upleo pojačali su u njemu zanimanje za politiku i monarhiju. Uvijek bi pomno pročitao novine, ali nikad u njima ne bi našao to što traži. Uskoro pošto se vratio u selo, El Cascabel objavio je članak o generalu Primu na četvrtu obljetnicu atentata. Tako je otkrio da je poslije umorstva bilo pritvoreno nekoliko ljudi, ali ih je policija nakon ispitivanja morala pustiti.

 

   Nivaldo je marljivo žvakao i gutao.

   "Još nisam pročitao novine. Ima li što zanimljivo?"

   "I dalje se vode žestoke borbe. Hvalimo Boga što to nije došlo i do nas. U Navarri su karlisti napali vojsku, pa zaplijenili oružja i topova i pokupili tri stotine zarobljenika. Déu!" Zatresao je novinama. "Malo pa nam nisu zarobili i novog kralja."

 

   Nivaldo ga je pogledao.

   "Da? A što je uopće kralj Alfonso i radio s vojskom?"

   "Tu piše da je završio Sandhurst, britansku vojnu akademiju, pa da će se i sam uključiti u gušenje građanskog rata."

   "Da? E, to bi moglo biti zanimljivo", kazao je Nivaldo. Pojeo je i posljednji komadić mesa, a onda se na Josepovo zadovoljstvo prihvatio sisanja kostiju.


Edited by ironside, 20 September 2018 - 13:54.

  • 1

#169 ironside

ironside
  • Members
  • 3,781 posts

Posted 19 December 2018 - 19:26

Peter Mayle: Chasing Cezanne (1997)

 

   Podrijetlo Lucas-Carton vuče još iz osamnaestog stoljeća, kada je odvažni Englez Robert Lucas otvorio svoju Taverne anglaise kako bi gastronomski uskraćenim Parižanima pružio hladno meso i zaparene pudinge. Ova bezizgledna sprega pronašla je u lokalnih sladokusaca blagonaklonost i to toliko da su se Lucasovo ime i ugled zadržali još dugo nakon njegove smrti. Kada je 130 godina kasnije restoran promijenio ruke, novi vlasnik preimenovao ga je u Taverne Lucas. Dobra vremena su se nastavila, lokalu je na početku stoljeća pruženo Art Nouveau zatezanje lica, a 1925. preuzeo ga je opet novi vlasnik, Francis Carton.

   Unutrašnjost se vjerojatno danas vrlo malo razlikuje od one prije više od devedeset godina: javor, platana i bronca u čudesno lepršavim oblicima, zrcala i ukrasne izrezbarene drvene obloge, slapovi svježeg cvijeća, mrmor glasova koji dopire iza velikih jelovnika krem boje, opće luxe et volupté ozračje.

   Cyrus protrlja ruke, udahne duboko i s užitkom, kao da udiše dašak naročito bogata kisika. "Osjećam da bih trebao nositi frak i cilindar", reče on obazrevši se po dvorani. "Vidite li ovdje našeg čovjeka?"

   Većinu stolova zauzele su skladne, pristojno odjevene skupine poslovnih ljudi, ne blještav ali bitan stup svakog skupog restorana. U skupinama tamnih odijela isticalo se nekoliko žena, neke od njih su nosile izražajan nakit i šminku koja se s njim slagala, druge su bile u fino krojenim odorama koje su ih označavale kao novakinje međunarodne vojske korporacijskih uprava. A na stolici u kutu u dnu dvorane, uronjena u jelovnik sjedila je usamljena spodoba čiji se nepočešljani zatiljak zrcalio u zidnom ogledalu.

   Šef sale povede ih do tog stola i Franzen podigne pogled preko ruba svojih naočala za čitanje, njegove oble plave oči upiju Andrea i Cyrusa i rašire se spazivši Lucy. Ustane uz ponešto teškoća i nagne se nad stol dok je naizmjence svakom od njih pružao svoju mesnatu šapu. Bijaše krupan, pravi medvjed od čovjeka, kojeg je čak nezgrapnijim činilo odijelo od smeđeg kord-samta koji se činio dovoljno debelim da zaustavi i metke. Kockastoj košulji, s otkopčanim gornjim pucetom, izgužvani je privid službenosti pružala kravata od žute vune.

   Glava mu bijaše velika, prekrivena čupavom aureolom sjedocrne kose koja je stršala na sve strane iznad visokog čela, dugog, ravnog nosa i pomno podšišanih brkova. Kad je progovorio, učinio je to na gotovo odveć savršenom engleskom koji Nizozemci čini se nauče još u dječjem vrtiću.

...

   Poslužitelj koji je pokraj stola namještao držač za vjedro s ledom stane izvlačiti mokru bocu sve dok se ne ukaže naljepnica. Franzen okrene glavu kako bi u nju povirio, potom klimne, pa se osmjehne Cyrusu. "Kućni šampanjac", reče. "Uvjeren sam da ćete pristati. Jako je dobar." U stanci koja je uslijedila nakon zvuka vađenja čepa ne glasnijeg od nagla izdisaja, uslijedi šapat mjehurića koji se stanu dizati u čašama.

...

   Cyrus pogleda oko stola i podigne čašu. "Živjela umjetnost" reče.

   "Živio posao", reče Franzen. "Ali ne na prazan želudac, ha?"

 

   Lucy i Andre, čija su se koljena pod stolom dodirivala, puste dvojicu starijih muškaraca da nastave jedan drugome nabacivati uljudnosti, a oni podijele jelovnik: Andre mrmljajući prijevode jela, Lucy kao slika ushićene pozornosti. Promatrač bi pomislio da raspravljaju o vjenčanju. U biti, Andre je davao sve od sebe da objasni bigorneaux.

   "To su ogrci, Lulu. Znaš - ogrci. Iz mora."

   "Kao riba? Kao rak?"

   "Ne baš, ne. Više kao puž."

Nehotičan drhtaj. "A što kažeš na ris de veau?"

   "Izvrsno, ali sumnjam da o tom želiš slušati."

   "Toliko je loše?"

   "Toliko je loše."

   "Dobro. Osjećam da me ide sreća. Hajde da uzmemo cuisses de grenouille."

   "Dražesno. Poput najmekše piletine."

   "Ali nije piletina?"

   "Ne. Žablji krakovi."

   "Oh."

 

   Franzen spusti svoj jelovnik kako bi pogledao Lucy. "Ako bih ja mogao predložiti", reče. "Ima jedno jelo koje ne možete pronaći nigdje drugdje u Francuskoj, a možda ni na svijetu: Canard Apicius. Naputak potječe još od Rimljana, prije dvije tisuće godina." On zastane kako bi otpio malo šampanjca.. "To je patka, ali patka kao nijedna druga, patka pečena u medu i začinima, patka u ekstazi. Tu ćete patku pamtiti ostatak svog života." On podiže ruku do usana, načini od vrhova prstiju buket i glasno ih poljubi. "O toj ćete patki pričati svojim unucima."

   Lucy se osmjehne trima licima okrenutim prema njoj. "Znate što?" upita. "Mislim da ću uzeti patku."

 

   U trenutku kad je poslužitelj došao preuzeti narudžbu, Franzen već bijaše preuzeo odgovornost za orkestraciju jela svih zajedno, zadatak koji je on obavio s izuzetnim zanosom i mnogo znanja. Kao i on, i konobar i poslužitelj vina satnu usklađivati naputke s berbama, pa njihov stol postane najživlji u restoranu, činjenica koju Andre istakne Franzenu kad naručivanje napokon bijaše obavljeno.

   "To je vrlo jednostavno", reče Nizozemac. "Većina ljudi u restorane poput ovog dolazi iz krivog razloga. Dolaze ostaviti dojam, pokazati kako si mogu priuštiti da za večeru potroše nekoliko tisuća franaka. I, zato što je njima novac svetinja, ponašaju se kao da su u crkvi." On skupi ruke i pogleda prema stropu poput drevna kerubina. "Nema smijeha, nema previše vina, ne postoji gušt. A za konobara, za poslužitelja vina, to nije zabavno. Znate? Gdje je zadovoljstvo u služenju jela i vina ljudima koje više zanima cijena nego okus? Bah!" On isprazni svoju čašu i namigne poslužitelju da mu donese još.

   "Ali mi, mi smo drukčiji. Ovdje smo da jedemo, pijemo, uživamo. Mi smo zanesenjaci. Mi vjerujemo u joie de manger, mi smo kuharova publika. Već smo im simpatični. Do kraja večere častit će nas pićima."

...

   Prije negoli je Cyrus imao priliku odgovoriti, stiže poslužitelj da se pozabavi pitanjem deserta, pa je Franzenu u trenu bila odvraćena pozornost. "Prijeđite na kraj jelovnika", reče on. "Tu ima nešto što morate kušati." Dok su ostali slijedili njegove upute, Franzen je nastavljao: "Tradicionalno se uzima sir s vinom, no pogledajte ovo - camembert s kalvadosom, epoisses s Marc de Bourgougneom, Vieux Brebis s manzanillom. Kombinacije su veličanstvene. Kakva mašta! Kakvo istraživanje!"

Odmahujući glavom Franzen nastavi zagledavati u popis od skoro trideset različitih sireva, svaki s posebno odabranom tekućom pratnjom. Prošlo je neko vrijeme prije nego je predao jelovnik i vratio se Cézanneu.


Edited by ironside, 19 December 2018 - 20:02.

  • 1

#170 KRAJ RADA FORUMA B92!

KRAJ RADA FORUMA B92!
  • Members
  • 1,316 posts

Posted 26 April 2019 - 15:57

Za sve one koji ne znaju, forum b92 prestaje sa radom.

 

https://forum.b92.ne...ada-foruma-b92/

 

To ne znaci i kraj naseg druzenja, posto se samo selimo na novu adresu.

 

https://forum.b92.ne...-za-novi-forum/

 

Forum smo mi i forum ostajemo mi. Za slucaj da nas ugase pre recenog roka, ostavite svoj kontakt (mejl, FB ili telefon) na PM

 

Zoe

Barakudi

Metalhedu

Zoltanu

i meni

 

da vam javimo novo mesto okupljanja, bez obzira na to da li ste u mogucnosti da pomognete novcano kreiranje novog foruma ili ne. Forum ostaje besplatan i ostaje nas.

Javite se svi.

 

Nadam se da ce svako bar jednom videti ovu poruku, a cilj je postignut ako se ona smuci svima posle 3 dana. :D


  • 0